Marinko Jozić, graditelj katedrala, koji je spoznao da je Božja veličina u onome što je najsitnije

Knjiga koju biste svakako morali pročitati kad jednom odete u penziju – jer tada ćete, kažete, konačno imati vremena za čitanje! – nosi naslov “Vrijeme katedrala”. Njezin autor francuski je povjesničar Georges Duby, pripadnik prevratne i preobražajne historiografske škole, potekle iz časopisa “Annales d’histoire economique et sociale”. Duby se bavio “poviješću mentaliteta” i, naravno, kao i toliki drugi povjesničari, te najbolji i najdarovitiji pisci među povjesničarima, poviješću srednjeg vijeka. “Vrijeme katedrala” na hrvatskom objavljeno je 2006, u izdanju AGM-a i u prijevodu Ele Agotić. Ono čime se prvenstveno bavi ova knjiga, i što je očaravajuće za njezina čitatelja, jest (ponovno) rađanje gradova oko i iz katedrala, koje će se zbivati od kraja desetog do početka petnaestog stoljeća. Vi sigurno znate, ne moram vam ja to govoriti, da je katedrala biskupska crkva i da se u njoj nalazi katedra, tojest biskupska stolica. Dubyjeva knjiga pisana je vrlo jasno, s ulogom ozbiljnoga književnog talenta, ali i niza različitih uvida i znanja. Istovremeno, njezin autor se na petstotinjak stranica bavi društvenom poviješću, poviješću umjetnosti i arhitekture, ljudskim osjećajima i nazorima. Kažem vam, važno je da “Vrijeme katedrala” pročitate već prve godine kad odete u penziju. Ta godina je prelomna, mnogi se tada opuste ili obeznade, pa ih uskoro stignu infarkti, moždani udari, alzhajmeri… “Vrijeme katedrala” će vam pomoći da saznate nešto važno o svijetu u kojemu živite i u kojemu ćete se, kako bi to rekli naši stari, i ukopati.

Marinko Jozić (66) umirovljeni je strojobravar iz Trilja. Sumnjam da bi mu bilo drago, s obzirom na moju reputaciju, sazna li da sam se bavio njime i njegovim djelom. On se, naime, već petnaest godina bavi izgradnjom katedrala. Ni sam ne zna koliko ih je dosad načinio. Gradi ih, naravno, od kamena, samo je slavnu Strossmayerovu katedralu u Đakovu sagradio od cigle. U svom poslu služi se strojevima za pilanje kamena i starom zubarskom opremom. Gospodin Marinko je, kao i svi graditelji katedrala u posljednjih tisuću godina, imao problema s pucanjem kamena. Ima ih i danas. Ti problemi dio su posla, ali i sama njegova bit: iskazati duh u kamenu izazovan je i gotovo nemoguć posao. Paradoksalan kao što je paradoksalna i sama vjera. Bez vjere čovjek ne može graditi katedralu. Svejedno je li on Antoni Gaudi ili je Marinko Jozić. Ili bilo koji od graditelja iz epohe kojom se bavi Georges Duby. Graditelji katedrala su se, u ime vjere i s vjerom u srcu, nastavljali na niz znanja koja su činila određeni graditeljski kanon i tradiciju. Ali svaki je od njih imao ambiciju da, makar i u najsitnijemu detalju, stvori nešto što nitko prije njega nije stvorio. Tako i najbeznačajnija katedrala u nekoj najudaljenijoj i najzapuštenijoj kršćanskoj provinciji u sebi sadrži težnju za dosezanjem onoga prethodno nedosegnutog. U slavu Boga, na čast Crkve i biskupa za kojeg je katedrala građena. Zato fraza “najbeznačajnija katedrala” djeluje nekako nemoguće, bespredmetno. Katedrala ne može biti beznačajna, jer je u nju uložena ta najdirljivija čovjekova ambicija. Ambicija za nadmašivanjem sebe da bi se slavilo Boga. Koja je, naravno, i ambicija da katedrala u mom gradu bude impresivnija i na neki način božanstvenija od katedrale u tvom gradu.

Marinko Jozić, kao i svaki dobar maketar, svejedno bavi li se tim poslom za druge ili za sebe, katedrale gradi tako što pokušava na malom ponoviti ono što je netko prije njega stvorio na velikom. On, dakle, ne imaginira i ne izmišlja, nego pokušava savršeno vjerno reproducirati svaki već ranije stvoreni detalj. I kao što graditelj velike katedrale ima odnos prema granicama svojih ljudskih moći i snaga, što će mu pomoći da se suoči s Božjom svemoći, tako i graditelj male katedrale na potpuno jednak način osjeća isto ograničenje, pri kojemu se suočava s Bogom. Ali dok Antoni Gaudi shvaća da je Bog u stanju podići katedralu koja je nemjerljivo veća od njegove, Marinko Jozić shvaća da je Bog u stanju podići katedralu koja je nemjerljivo manja od njegove, i na kojoj će se prepoznavati nemjerljivo sitniji detalji od onih koji se prepoznaju na katedrali majstora Marinka. Bog ima zubarsku opremu za komarce i vinske mušice.

Marinko Jozić, kako piše Zrinka Medak Radić u 24 sata, najprije je došao na zamisao da napravi sve crkve u Trilju i okolici, “ali su mi bile prejednostavne jer su to stare crkve, pa mi nije bilo izazovno”. Naravno da se ne radi o tome da su crkve oko Trilja baš jako stare, ali majstor Marinko govori onako kako govori i misli običan i priprost svijet. Ono što je staro, to je prosto i jednostavno: kao crno-bijeli televizor, kao fićo i stojadin. Istina je da su crkve oko Trilja sirotinjske, a možda su baš nedovoljno stare. Na groblju u zaseoku Pičete, u Dubravci, bivšim Mrcinama, na gornjoj bandi Konavala, bila je mala i skladna crkvica, stara nekoliko stotina godina, koju su prije nekoliko godina srušili i podigli novu, praktičniju za pogrebe, s klimom i fino omaljanim unutarnjim zidovima. Da se to nije dogodilo i da nije moje reputacije, te da sam dobar s majstorom Marinkom, zamolio bih ga da mi sagradi maketu te malene i stare grobljanske crkvice u Konavlima. Ovu novu bih mogao i sam načiniti, od kartona. Eto, to je, po prilici, razlika između starog i novog.

Šibensku katedralu, stariju od svih triljskih crkvica, majstor Marinko gradio je godinu dana. Činjenica da je to vrijeme kraće od vremena koje su mletački klesari i radnici, te radnici Jurja Dalmatinca, Radonje Grubačevića i njegova vjernog Radivoja Bogosalića, proveli gradeći Katedralu svetog Jakova, pred kojom promatraču i danas grunu suze ganuća i obuzmu ga osjećaji koji zacijelo podsjećaju na vjerski zanos, ta činjenica nema toliko veze s tim što je majstor Marinko gradio maketu, a ne stvarnu katedralu. Da je živio u vrijeme spomenutih graditelja, ili da je na raspolaganju imao samo alate iz njihove epohe, gradnja makete trajala bi sto i pet godina, koliko je trajala gradnja Šibenske katedrale. I ne bi je završio majstor Marinko, nego neki njegov nasljednik.

Kada ga novinarka pritjera da kaže koliko je svojim rukama podigao katedrala i crkava, on će reći da ih je vjerojatno bilo oko pedeset. Baziliku svetog Petra u Rimu gradio je cijelih šesnaest mjeseci i dovršavao je usred korone. Veli da je sve svoje građevine ispoklanjao, a da je samo jednu naplatio, jer je kupac inzistirao. Što tim ljudima znači njegov rad? I zašto žele posjedovati te kamene katedrale, u koje nitko ne može ući?

Fascinacija sitnim u čovjeku jednako je izražena kao i fascinacija golemim. Razlika je, možda, u tome što u fascinaciji sitnim postoji nešto djetinje. Kao što i u maketarskom poslu, uostalom, postoji nešto djetinje. Kao djeca bavili smo se, netko više, netko manje, istim poslom kojim se danas bavi majstor Marinko Jozić. Od njega smo odustajali odrastanjem. Najprije bi se imalo previše obaveza u školi. A onda bi ti netko rekao da su sve to djetinjarije. Malobrojni među nama nastavili su se i u odrasla doba baviti umjetnošću, graditeljstvom, arhitekturom. Ali je malo onih, kako među arhitektima ili kiparima, tako i među piscima, koji imaju svijest o tom kontinuitetu od dječje igre do vlastitog romana, ili od dječje igre do projekta stambene zgrade. 

Marinku Joziću dogodilo se nešto drugo. Čovjek sa sela, iz nekoga sitnoproleterskog, zanatlijskog svijeta, u zrela se doba zainteresirao za umjetnost. Umjesto da očajava ili da se bavi nekim od diletantskih oblika imitacije umjetničkog posla, počeo je raditi ono što je na svaki način vrijedno poštovanja. On gradi katedrale, ali ne tako što ih imaginira prema Božjoj veličini i svome daru, nego tako što ih kopira, pa nanovo stvara u nekim malim razmjerima. Pritom, on u svome stvaralačkom postupku prolazi kroz ista iskušenja i nevolje kroz koje su prolazili graditelji velikih katedrala, pogotovu u trenucima u kojima su stvarali onaj jedan detalj na građevini, luk, kupolu, ukras, najsitniju dekoraciju, kakvi prije njih nisu postojali. Ti kojima on te svoje crkve poklanja morali bi imati na umu da se u njima, u tim katedralama i u njihovom kamenu, provodi crkvena služba, i da se, recimo, u malenoj Katedrali svetoga Jakova, koju je sagradio majstor Marinko, odvije sve što biva i u velikoj Katedrali svetoga Jakova u Šibeniku. Vjera djetinjstva najautentičnija je čovjekova vjera. Paradoks vjere u Boga paradoks je dječje vjere u igru.

Šteta što Georges Duby nije stigao upoznati majstora Marinka. On bi ga u njegovu poslu razumio bolje nego itko.