Prije petnaest godina bio sam član žirija jedne regionalne književne nagrade, koja se dodjeljivala za najbolji roman, objavljen na jezičnom prostoru Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije. Bilo nas je petoro, a predsjednici žirija trebali smo mailom, uz kratka obrazloženja, poslati listu od pet svojih kandidata. Dogodilo se, kao što to ponekad, premda ne i prečesto, događa da je jedna knjiga svojom ostvarenošću i stvaralačkom silinom visoko nadmašila mjerila sezone koja uopće nije bila loša i u kojoj je doista bilo još dobrih romana, među kojima će neki i danas biti čitati i komentirani, tako da sam bio prilično siguran da će ta knjiga i pobijediti. Radilo se o romanu Svetislava Basare “Početak bune protiv dahija”. U svom kratkom obrazloženju, razaslanom članovima žirija, napisao sam: “Ovo je jedan od velikih romana jednoga od, nesumnjivo, najvažnijih aktivnih pisaca naših ili – našega – jezika. Moćna i dobro napisana knjiga nekoga čiji se dar primjećuje već na razini pojedine rečenice, i pritom je skoro svejedno koju rečenicu iz knjige odaberemo. Basara je duhovit pisac, šašav i divlji na način starinskih avangardista, i nije ga nimalo strah iz jednoga stoljeća iskakati u drugo, mijenjati diskurse, pa čak ni romaneskni tekst ‘inficirati’ tekstom političkoga manifesta, pamfleta, proglasa. Premda to, možda, i nije do kraja u skladu sa ceremonijalnošću samog žiriranja, slobodan sam već sada reći kako je iz moje skromne čitateljske perspektive ‘Početak bune protiv dahija’ superiorno najbolji ovogodišnji roman.”
Međutim, gle čuda, nijedan više član niti članica nisu u svoj izbor uvrstili Basarinu knjigu, što je značilo da “Početak bune protiv dahija” ispada iz konkurencije. Tada sam odlučio da ne putujem na posljednju sesiju odlučivanja, nakon koje će nagrada biti i dodijeljena. Osim što su ovakva putovanja nužno i gubljenje vremena, nisam želio da se zateknem licem u lice s ljudima koji toliko različito misle o nečemu što je po mom sudu tako nedvojbeno. Tako da ću ja svoje sudjelovanje u radu žirija obaviti slanjem dodatnih mailova i telefoniranjem.
Književne nagrade ne bi smjele biti socijalni ceremonijali, u kojima se, vodeći računa o karakterima pisaca, njihovom društvenom položaju, dobi i zdravstvenom stanju, privatnom šarmu, građanskom ugledu i sporednom zanimanju, nagrađuju oni koji su intimno najsimpatičniji. Roman godine ne bi se smio birati kao psić iz legla. Pisci dobrih romana nisu dužni da budu mili ljudi. A književne nagrade bivaju mnogo važnije, naravno u negativnom smislu, kada se dodjeljuju u skladu po kriterijima osobnog trača, nego što su važne, u pozitivnom smislu, kada se dodjeljuju prema snazi i upečatljivosti književnog teksta. Osjećam se neugodno i jadno kad god primijetim da se neka književna nagrada u nas dodijelila, ili još češće da se nije dodijelila, prema kriteriju najmanje slatkog psića u leglu. Ljudi ne poštuju vlastito čitanje, ukoliko uopće čitaju.
Na kraju, u taj grad nisam putovao i zato što se ne bih ugodno osjećao pred budućim dobitnikom/com, koji/a nipočemu nije odgovoran/na zbog kriterija i načina na koji mu/joj je nagrada dodijeljena. Ali ako sam već pristao biti član žirija, a pristajao sam na žalost i prečesto, onda ću, mislio sam, cijelu stvar u krajnjoj diskreciji izvesti do kraja.
U nastavku žiriranja sam, istina s ponešto manje entuzijazma i interesa, slao vlastite liste i procjene, sve dok se na kraju, tog posljednjeg dana, kada je četvero mojih kolega već bilo u gradu u kojem će se iste večeri dodijeliti nagrada, nije došao trenutak da saznamo imena dobitnika/ce. Taman sam bio u redakciji kad mi je zazvonio telefon, s pozivnim brojem susjedne države. Javio sam se, čuvši odmah po odjeku u slušalici, da sam stavljen na javni zvučnik. Glas s druge strane javljao mi je da je rezultat glasanja neodlučan, i da po dva glasa imaju romani Ludwiga Bauera “Zavičaj, zaborav” i Olje Savičević Ivančević “Adio kauboju”. Na meni je, kažu, da odlučim.
Način nipošto nije bio korektan, jer ne mogu ja odlučiti o nagradi o kojoj odlučujemo svih petero. Ali možda me je, ipak, pomalo grizla savjest, jer nisam doputovao u taj grad u koji sam ranih godina uvijek išao, možda me je ubio višak građanske uljudnosti, pa sam pristao na igru. Rekao sam da pristajem i uz Bauerov, i uz Oljin roman, pa da bi, u skladu s tim, bilo bolje da oni još jednom između sebe porazgovaraju i odluče, ili da usuglase svoje dvojbe, ako ih već imaju, pa da tako dođemo do pobjednika. A ne, rekli su, dvojbe su im takve naravi da ih ne mogu usuglasiti, nego neka ja odlučim.
Pogriješio sam i drugi put pristavši na igru. Kako se “Adio, kauboju” našao među onih prvih pet romana u mom izboru, i kako mi se činilo da bi roman Olje Savičević Ivančević mogao imati šireg i trajnijeg utjecaja na živu književnost naših jezika, rekao sam da glasam za nju. (U prethodnom obrazloženju o “Adio kauboju” napisao sam: “Ovo je naraštajni roman o Hrvatskoj jednoga vremena, koji bi mogao biti važan kada se u budućnosti pokuša rekonstruirati gdje se, kako i s kime živjelo početkom trećega milenija u toj zaturenoj europskoj provinciji. Olja Savičević Ivančević piše poetično, pomalo kitnjasto, ali dovoljno živo i duhovito da bi se čitatelj mogao suživjeti s njezinom perspektivom i s perspektivom njezinih junaka, čak i kada mu ona i oni, zajedno sa svojim pogledima na svijet i kulturološkom poputbinom, baš i nisu jako bliski.”)
Sat ili dva kasnije, telefon je opet zazvonio, isti onaj broj iz susjedne zemlje. Znaš, mi smo se predomislili, odlučili smo da nagradu, ipak, dodijelimo Ludwigu Baueru. Nemam ništa protiv, rekao sam. Premda si baš i nisam mogao predočiti kako je izgledalo to njihovo predomišljanje, jer se nije predomislilo samo jedno od njih četvero, nego se moralo u isti čas predomisliti dvoje. A prethodno su nešto već bili odlučili. No, dobro, ionako sam u svemu ovom, nakon šokantnog njihovog ignoriranja Svetislava Basare, izgubio potrebni entuzijazam, te se nisam ni raspitao tko se to, kako i zašto, najednom predomislio. Ionako bi me svako insistiranje da se razjasne stvari povuklo u živo blato najgoreg balkanskog i protuknjiževnog ogovaralaštva, te svakovrsne pizme, što nikako nisam želio da mi se dogodi. Pogotovo što Ludwiga Bauera cijenim, i što jedan njegov roman vidim među deset najvažnijih u hrvatskoj književnosti u proteklih pola stoljeća, te jednom od meni privatno, intimno, gotovo pa i porodično najvažnijih hrvatskih proznih knjiga naše suvremenosti. Tog trenutka, rane jeseni 2011, kada se sve ovo događa, meni je Ludwig Bauer privatno bliži i važniji od bilo kojeg drugog sudionika u ovoj poučnoj skaski.
Slijedi dodjela romana u lijepoj i ugodnoj kazališnoj dvorani tog grada. Cijelu stvar, sada već s interesom druge vrste, izdaleka pratim, čitajući izvještaje na portalima, koji se munjevito pojavljuju. U izvještajima navedeno je da se Ludwig Bauer u svom govoru zahvalio Ivanu Lovrenoviću i – meni! Zašto? Zato što smo s ohrabrenjem i prihvaćanjem 1990. u Sarajevu dočekali njegov roman “Kratka kronika porodice Weber”, što je on tada doživio kao velikodušnu i raskošnu književnu dobrodošlicu. Doista, taj tako važni hrvatski roman objavljen je tada u sarajevskoj Svjetlosti, a ne kod nekog zagrebačkog nakladnika, i doista, pisao sam o njemu u sarajevskom Oslobođenju, pridajući cijeloj stvari značaj koji uveliko nadilazi mjerila jedne književne sezone. Luji Baueru to je bilo važno, i on je tad, u tom gradu, na dodjeli te književne nagrade, osjetio da se savršeno zatvara jedan njegov životni i stvaralački krug. Naime, ja sam, eto, bio u žiriju koji je sad njemu, za knjigu “Zavičaj, zaborav”, dodijelio ovu nagradu. Mogu zamisliti njegov ushit, mogu se tako dobro prepoznati u njemu, baš kao da se meni sve to dogodilo, i kao da je on bio moj Jergović, a ja kao da sam bio njegov Bauer.
Međutim, iste večeri, za svečanom večerom, našli su za shodno da mu kažu da ja nisam glasao za njegov roman. To su i zaoštrili, pa slagali: glasao sam protiv njega! Osobno smatram da je diskrecija u radu književnog žirija dio nepotrebne mistifikacije samog ceremonijala. Postoje žiriji, takav je u zlatna vremena bio i žiri zacijelo najvažnije južnoslavenske književne nagrade, one Ninove, za roman godine, koji javno objavljuju za koga je tko glasao. Tako bi i drugi trebali raditi, ali, eto, ne rade. Ne čine to, da bi se skrivali iza kolektivnih odluka. Ili ne čine to da bi otvarali prostor traču. Ceremonijal obaviješ velom diskrecije, e da bi onda, u odlučnom trenutku, djelomice razbio mistifikaciju, tako što ćeš Jergovića proizvesti u hulju. Dobro, može i tako!
Sutradan, javio mi se Ludwig Bauer. Ispričao je što se dogodilo, i opet mi se iznova zahvaljivao za ono što smo Lovrenović i ja za njega i njegov roman učinili 1990. A onda i za to što sam bio u žiriju koji je sad nagradio njegovu knjigu. Sve je taj dobri čovjek i sjajni pisac učinio da iznevjeri tu prljavu ponudu koja je učinjena njegovoj taštini. Učinio je to dosljedno i bez ikakvog ostatka. Stoga mi se učinilo zgodnim da, petnaest godina kasnije, priču ispričam do kraja.
Nikada se više nisam javio na pozive s onog telefonskog broja, niti sam odgovarao na mailove. Ludwig Bauer trinaestog će kolovoza ove godine proslaviti osamdesetpeti rođendan. Pisac jednoga uglavnom izumrlog naroda i svijeta. Naroda i svijeta pristojnih ljudi, koji u svakom trenutku umiju ostati na razini vlastitoga dostojanstva i talenta.