Let 3 i diktat misli, koja je oslobođena kontrole razuma, i izvan je svih estetskih i moralnih preokupacija

Ta dvojica olinjalih pankera, Mrle i Prlja, samom svojom scenskom pojavom oličavaju jedan od temeljnih principa teatra. A onda i svake prave živo izlagane usmene pripovijesti. Kada stanu na pozornicu s onim brcima Ilije Matijevića i Toma of Finlanda, polugoli i dlakavi, s brnjicama za genitalije, maskirani u apokaliptične kraljeve kiča i smeća, ne samo da djeluju gorostasno, nego se gledatelju njihovom i slušatelju učini da samom svojom pojavom nadvisuju i nadmašuju svaku stvarnost. Ali kada se demaskiraju i siđu sa scene, pretvaraju se u dvojicu sitnih, na očigled umornih ljudi, koji nas svojom dobi upozoravaju koliko su davno minuli punk i sve te avangarde, i koliko je, zapravo, biološki stara ta posljednja mladost hrvatske umjetnosti i kulture. Pritom, njih dvojica još imaju i ta neupečatljiva lica, glave slučajnih prolaznika, savršeno neuočljive pojave idealne za uposlenike obavještajnih službi, špijune i uhode, tako da ih nitko, dok prolaze ulicom, neće povezati s njihovim scenskim likovima.

Let 3 je post-rock, post-punk i post-teatarska scensko-glazbena skupina koja se svojom poetikom, songovima, scenskim akcijama i sveukupnim djelovanjem savršeno uklapa u notornu Bretonovu definiciju nadrealizma kao “diktata misli, oslobođenog kontrole razuma, izvan svih estetskih i moralnih preokupacija”. Gdje god bi se u posljednjih tridesetak godina pojavili, što god bi radili, svirali i pjevali, doživljavani su kao grdni provokatori. Uvijek su se služili elementarnim sredstvima: golotinja, auto-pornografija, psovka, i to što jednostavnija, te ono najefektnije i vjerojatno najzabavnije – dekontekstualizacija svakog poznatog konteksta, razumski posve nekontrolirana i slobodna igra simbolima i metaforama. A provokacija, o kojoj se stalno govori, rađala se u glavama publike, ili još prije, u glavama komesara koji su pokušavali dešifrirati njihove poruke, na način na koji to u ime naroda čini, recimo, i Slobodna Dalmacija ovakvim naslovom: “Jeste li uspjeli razabrati što će sve Let 3 s Eurosonga poručiti Putinu? Mali podli psihopat, traktor i idem u rat…” Ideja, naime, da u pjesmi “Mama ŠČ!” postoji poruka, dakle da postoji jasno usmjerena i racionalno kontrolirana misao, koja odgovara estetskoj i žanrovskoj formi poruke, sasvim je sumanuta. Otprilike onako sumanuta kako su sumanuti bili Staljinovi ljudi kad su hapsili i ubijali građanina Даниилa Ивановичa Ювачовa, kojeg poznajemo kao Danila Harmsa. Smisao pjesme “Mama ŠČ!” upravo je u tome da pjesma nema smisla, da je u pjesmi izbjegnuta poruka, ali na način da provocira skandaliziranog slušatelja i gledatelja na dešifriranje nepostojeće poruke. Prepuštena jadnoj, isprepadanoj, nekultiviranoj i nenačitanoj imaginaciji prosječnoga građanina, svaka pjesma Leta 3 poprima najskandalozniju i najstrašniju poruku. Uznemirenje koje iz njihove pjesme izvire stiže izravno iz hipofize i primozga, izravno iz leđne moždine i bijedne mašte provociranih slušatelja.

Nadrealizam je, u najširem smislu riječi, umjetnost nadstvarnosti. A nadstvarnost je onaj dio percipiranog pa potisnutog čovjekova svijeta, koji se, ako slijedimo Freuda, manifestira kroz snove, maštarije, halucinacije i omaške. Dok su Freud i psihoanalitičari nastojali omogućiti čovjeku suživot s njegovom podsviješću, nadrealisti, avangardisti i postavangardisti, i kojekakvi genijalni čudaci u umjetničkoj, književnoj i filmskoj povijesti dvadesetog stoljeća ustrajno su radili na tome da od čovjekove podsvijesti stvore najmoćnije oružje obračuna s vladajućim građanskim normama, pa tako i s kapitalizmom, komunizmom, patrijarhatom i građanskim društvom, kao i sa svakim novim izmom koji pretendira da uspostavi kontrolu nad čovjekovom sviješću i nad ljudskim životom. U našem slučaju možda bi najprije moglo biti riječi o obračunu Leta 3 s prevlađujućim primitivizmom i zatucanošću.

Nadrealisti zaziru od društveno angažirane umjetnosti. Društveno angažirana umjetnost uvijek je, u svakom vremenu i u svim oblicima snažno oponašateljska, često sitnorealistična i poučna, te je određena zahtjevima odabrane ideologije. Sve to je suprotno ideji nadrealista o umjetnosti nadstvarnosti. Kada se Let 3 pokušava interpretirati kao angažirani junak našeg doba, čini se upravo ono što su činili komunistički komesari u Sovjetskom Savezu, a bogme i u Jugoslaviji sve do njezina konačnog nestanka, u svojim pokušajima da nadrealizam pretvore u realizam, i da ga svedu na razinu svoje bijedne i ograničene mašte. Nije Staljin ubio Harmsa zato što je bio paranoično uvjeren da Harms naokolo šalje tajne antisovjetske i kontrarevolucionarne poruke. Nije ga ubio ni zato što mu je Harms rastvorio njegovu, Staljinovu, odavno zatomljenu djetinju maštu. Ubio ga je zato što je Harms otkrio nedirnuti prostor slobode.

Pogrešan je svaki pokušaj da se protumači o čemu pjeva “Mama ŠČ!”, zato što je u slučaju Leta 3, kao i u slučajevima većine istinskih pjesnika nadrealizma, pogrešno bilo što tumačiti. Možete se baviti detektiranjem asocijativnih nizova, možete otkrivati, ili umišljati da otkrivate, o čemu su autori pjesme mislili prije nego što su pjesmu napisali, ali zašto biste to činili? Pjesma, ovakva kakva jest, “oslobođena je kontrole razuma”, “izvan je estetskih i moralnih preokupacija”, i sve što o njoj pokušate reći zapravo će biti vaš ispovjedni iskaz. Pa što vam bi da se ispovijedate pred Mrletom i Prljom? Mislim, možete i to, svatko bira svoga ispovjednika, ali ipak budite oprezni, jer sve što pokušavate reći protiv Leta 3 i njihove pjesme, dio je ispovijedi vaših grijeha, a ništa ne govori ni o pjesmi, ni o njezinim autorima. Razumijete li sad zašto je Staljin ubio Danila Harmsa?

Koji je smisao pojave Leta 3 na Dori, tom godišnjem hrvatskom natječaju za pjesmu koja će njezinu, Dorinu, publiku predstavljati na Eurosongu? Smisao je upravo u tome što svaka velika avangardistička gesta, svaki rasni nadrealistički kalambur, žude za nekim bezazlenim ljupkim kontekstom, za što ljubaznijom i što glupljom građanskom platformom. Pogledajte još jednom Buñuelov “Diskretni šarm buržoazije” iz 1972, obratite pažnju na prvu scenu večere, kada se najednom pred protagonistima rastvara zastor i oni shvaćaju da su na kazališnoj pozornici. Koja nelagoda za gledatelja! E, nešto od te nelagode Let 3, ta skupina punkerskih penzionera, postavangardista i nadrealista, proizvodi u Opatiji pred svom tom duboko konzervativnom hrvatskom estradnom mlađarijom, kao i pred stotinama tisuća televizijskih gledatelja, odigravajući svoju “Mamu ŠČ!”, pjesmu trenutka svijeta iz veljače 2023. Dora je upravo idealno mjesto da se “Mama ŠČ!” izvede, ne samo kao subverzija, nego i kao potvrda. 

Građanin Novoga Zagreba, nastanjen, navodno, u Mamutici, na pobjedu Leta 3 reagirao je bacanjem stolice kroz prozor. Ako bismo kako mogli zanemariti činjenicu da je time ugrozio sigurnost slučajnih prolaznika ispod svojih prozora – a ne možemo je zanemariti! – rekli bismo da je u estetskom smislu njegova reakcija apsolutno primjerena. Možda bi bilo još bolje da je gurnuo glavu u bubanj vešmašine. Manje su primjerene, međutim, reakcije građana, naročito onih koji umišljaju da se kao estradni pregaoci bave i glazbom, koji se sad pitaju što će biti s Hrvatskom u Liverpoolu, pa jedni – oni koji su Letu 3 naklonjeni – navijaju da se plasiramo u finale, a drugi – takozvani konzervativci i tumači značenja nadrealističkih pjesama – sigurni su da ćemo u Liverpoolu ostati na začelju svih eurovizijskih listi i tablica. Naime, “Mama ŠČ!” ne ide u svijet da bi pobijedila, niti da bi proslavila svoje tvorce, njihovu zemlju i njezinu kulturu. Nadrealizam i avangarda su, kao i punk, izvan svih kompeticija, usporedbi i natjecanja. “Mama ŠČ!” je mimo svih estetskih i moralnih prosudbi, i da, “Mama ŠČ!” protiv je Vladimira Putina, ruske agresije na Ukrajinu i rata, kao vrhunca realističnog žanra u književnosti i društvu. Na kraju krajeva, nikad ne treba zaboraviti ni to da je Ukrajina jedna od domovina europske avangarde.

Prvi put u životu sam, upravo zbog “Mame ŠČ!”, otpočetka do kraja odgledao jedno hrvatsko natjecanje za pjesmu koja će ići na Eurosong. I bilo je odistinski grozno, uz nekoliko vrijednih izuzetaka: Detour i Barbaru Munjas, te Splitterse s njihovom malom slatkom pjesmicom. Možda ću gledati i prijenos iz Liverpoola. Volio bih još jednom vidjeti one dvije rakete, pogotovu onu na kojoj piše Ленин.