Lari Ahel i Željko Luketić, arheolozi i detektivi za soundtrack hrvatskoga dvadesetog stoljeća

Jednog od onih najtoplijih, a pritom i najvlažnijih srpanjskih dana, što su najavljivali nevrijeme koje će postati temom ovoga ljeta, za prvi popodnevni sat je u Marine-Kasinu upriličena promocija dva albuma gramofonskih ploča. Premda se radilo o pratećoj priredbi filmskog festivala, nije bilo najave u programskoj knjižici. Publike jedva da je i bilo: u kratkim hlačicama i japankama, jedno-dvoje njih po novinarskom zadatku, isto toliko prijateljski raspoloženih filmskih producenata, možda i poneki dokonjak iz Ministarstva kulture, i još poneko koga ovo doista zanima. Nas dvoje smo došli po ozbiljnom poslu: u kupovinu ploča Tomislava Simovića. Tu u Puli imamo jednu veliku, sjenovitu i dobro rashlađenu prostoriju, uglavnom bez ičega drugog osim nekoliko kartonskih kutija s neraspakiranim knjigama, dokumentima i mladenačkim rukopisima. Dio toga opisao sam u knjizi “Selidba”, i predstavlja ostatke ostataka jednoga jučerašnjeg svijeta, preseljavanog iz Sarajeva. U uglu sobe je dvjestotinjak ili malo više gramofonskih ploča, longplejki, preostatak nekad vrijedne kolekcije, koju je nepoznat opustošio, vjerojatno po dopuštenju moje pokojne majke. Iz nekog dubokog i još uvijek neispripovijedanog razloga, anonimnom lopovu nikad nisam halalio. Niti sam mu, lijepo hrvatski rečeno, oprostio. Dio onoga što je nestalo nastojim nadopuniti reizdanjima i kupovinom po diskografskim antikvarijatima. No, tu je i još i ponešto novih albuma, glazbe iz sljedećeg života, koje kupujem, premda muziku ne slušam onoliko i onako kako sam je slušao nekad. Gramofon, pojačalo i zvučnici su, naravno, novi. Mnogo su bolji nego u ona vremena. I onda tako, kad smo u Puli, sjednem na stari kauč, bosonog uživam u osjetu restauriranog parketa iz 1895, i u polumraku persijana, koje mi je savršeno uredio majstor Salih, slušam svoju glazbu. Zidovi pod visokim stropovima bijeli su i pusti, samo uz jedan naslonjen je, uokviren, veliki Bućanov plakat za banjalučku izložbu 1979. Na plakatu džamija Ferhadija, minareta pretvorenog u stup za lijepljenje plakata. Blažena estetika minule epohe…

I tako, dakle, stigli smo u Marine-Kasino, koji nam je na dvjestotinjak koraka od stana, u kupovinu dvije nove, nevjerojatne i nečuvene ploče, za koje, bezbeli, ne bih ni znao da nije Hrvoja Horvata. Fox & His Friends, mikrodiskografska kuća, koja se bavi i svojevrsnom arheologijom i restauracijom zvučnih starina, objavila je dva albuma Tomislava Simovića. Zagrebački kontrabasist, vođa čuvenog orkestra, još iz vremena koje je prethodilo našem vremenu, kada su se najvažnije stvari u muzici zbivale na radiju i na koncertima, a ne na gramofonskim pločama, nakon što je njegova generacija pošla s ovoga svijeta ostao je upamćen kao ključni skladatelj filmske glazbe Zagrebačke škole crtanog filma. Sukreator njezine estetike, Simović je na sliku i crtež, i na ritam izmjene kadrova, djelovao kroz zvuk. Ne samo da je svoju namjensku glazbu pisao prateći slike, nego su crtači i animatori svoje slike stvarali uz ideju o njegovoj glazbi. U nekom životnom finalu stigao je i “Profesor Baltazar”, serijal crtanih filmova za prije Dnevnika (ili za u sedam i petnaest), koji će, široko poznat i sveprisutan, Simovićevu apartnu glazbu uvesti u dječje uho i u uši najširih narodnih masa.

To je, dakle, ostalo. Ono što je, pak, s epohom minulo, jest da je Tomislav Simović bio radni glazbenik, mnogo je naokolo svirao po nekom drugom i drukčijem Zagrebu, te pomalo i širom Jugoslavije, i njegova je glazba upečatljivo djelovala na generaciju koja bi, da je ljudski život baždaren na veće brojeve, danas punila sto ili sto deset godina. Njegova glazba bila je vrlo čudna, i to će se čudo zasigurno čuti na albumu “The Zagreb School of Animated Films – Original Soundtracks 1961- 1982”, ali i na onom drugom s temama iz crtanih s profesorom Baltazarom. Simović je bio džezist, te izvođač revijalne glazbe, koja je pedesetih i šezdesetih bila temelj muzičke slike hrvatskih i jugoslavenskih gradova, ali je, istovremeno, u njegov stil i način prirodno urastalo iskustvo umjetničke (ozbiljne) glazbe tog vremena. Nevolja s Tomislavom Simovićem bila je što se baš i nije bavio diskografijom. Za njim ostao je jedan jedini LP, koji sam nekad imao u svojoj sarajevskoj kolekciji.

Dolazeći u Marine-Kasino nisam imao pojma tko su zapravo Fox & His Friends, ni čime se ustvari bave Lari Ahel i Željko Luketić. Samo su me zanimale te ploče koje su izdali. Ali njih dvojica bave se poslovima za kakve su u ozbiljnijim i većim kulturama zaduženi cijeli instituti, akademije, kompanije… Najprije, oni su školovani i obrazovani suputnici epohe. To onda, naravno, znači da imaju razvijen pojam o onome što je njihovoj epohi prethodilo. Umiju čuti muziku, i u muzici ono što predstavlja njezine kulturološke temelje. A osjetljivi su na sve što je apartno, drukčije, različito, te u estetskom i u svakom drugom pogledu manjinsko. Sljedeća stvar: Lari Ahel i Željko Luketić su oni bizarni i šaljivi detektivi iz dobrih art i humorističkih serija i filmova. Pomalo tako i izgledaju. Njihov detektivski posao je u potrazi za nestalim magnetofonskim vrpcama, za masterima i arhivima glazbe. Pouzdani izvor rekao im je da ništa od toga ne postoji, da je sve to uništeno. A nakon što nađu ono čega nema, pretvaraju se u birokratske picajzle i istraživače rodoslova, koji utvrđuju kome zapravo pripada ono što je pronađeno. I tek kad ustanove nasljednike autorskih prava, te se dogovore s njima – a nasljednici autorskih prava obično su čudaci, koji s razumljivom dozom prijezira gledaju na tvorce djela koja su naslijedili; kako i ne bi kad su ta djela otkinuta i od njihovih života – započinje osjetljivi posao obrade i transponiranja kroz vrijeme onoga što se na pronađenim vrpcama nalazi.

Lari Ahel i Željko Luketić dvojica su čudaka koji naokolo kupuju stare studijske uređaje i pronalaze majstore koji će te uređaje popravljati. Naime, da bi se zapisi prošlih epoha mogli iščitati i obraditi, nužno je rekonstruirati tehnološke uvjete u kojima su ti zapisi i nastajali. Muzička snimka je u tom smislu još delikatnija od filmske, jer se audio-tehnologija razvijala na drukčiji način nego video-tehnologija.

I tek u jednoj od sljedećih faza – nekoliko ćemo ih i preskočiti – glazba iz Simovićeve ere, koju je stari maestro negdje pohranio i sačuvao, valjda u religioznoj vjeri da bi poslije njegove smrti mogla naići dva anđela koji će od toga načiniti gramofonske ploče, mogla bi preći put do gramofonske ploče. (Istina, ima ljudi koji misle da je i gramofonska ploča nešto što pripada prethodnim epohama…) I onda bi ta ploča, tojest sve tri ploče, s oba Simovićeva albuma, mogla preći još koju stotinu koraka do mog gramofona i do moje sobe. 

Čudo ove muzike sastoji se u njezinoj estetskoj, kulturološkoj i povijesno-životnoj kompleksnosti. U estetskom pogledu, čovjek kada ne bi znao što i koga sluša, mogao bi, slušajući Simovićevu glazbu pisanu za crtane filmove, u njoj čuti nekoga Šostakovičeva družbenika, koji na vrlo sličan način umije čuti džez, teatar, kabare i ulicu, kao i onu nedefiniranu, imaginarnu muziku sredine dvadesetog stoljeća, modernoga doba, atonalnih sloboda i suludo ubrzanih izmjena ritma. Kulturološki gledano, Simović na dvostrukom albumu “The Zagreb School of Animated Films – Original Soundtracks 1961- 1982” zvuči kao jedan od skladatelja iz elitne diskografske kolekcije Deset skladatelja hrvatskoga dvadesetog stoljeća, od Papandopula do Detonija, u deset LP-a. (Koja, naravno, ne postoji, niti će je ikad biti, ali smo slobodni da je zamišljamo, literariziramo i fikcionaliziramo…) U povijesno-životnom smislu, Tomislav Simović bio je skladatelj neobičnog stilsko-formacijskog podrijetla, student povijesti umjetnosti, dijete džeza, suvremenik Zagrebačkog bijenala, i su-tvorac Zagrebačke škole crtanog filma, čije je životno djelo – ili njegov najvažniji dio – spašeno i na najdostojniji način predstavljeno zahvaljujući nevjerojatnom trudu, radu i talentu, detektivskom, udarničkom i umjetničkom, Larija Ahela i Željka Luketića.

Na predstavljanju ova dva Simovićeva albuma (o trećem, koji im prethodi, na kojemu je glazba za Vukotićeve “Goste iz galaksije”, ovaj put nije bilo riječi), jedan od njih dvojice, obrazlažući to što su tekstovi u popratnim knjižicama, kao i nazivi albuma, na engleskom, rekao je da većinu tiraža prodaju kolekcionarima širom svijeta, a tek mali broj u Hrvatskoj. To će, kao i činjenica da Simovićevi nasljednici žive na Novom Zelandu, posvjedočiti što je ostalo od jedne velike hrvatske kulture, i gdje ona danas odlazi. Svako umjetničko djelo pripada kulturi i identitetu onih koji to djelo mogu prihvatiti i razumjeti.