Ivan Selak, zrakoplovni as u hrvatskoj knjizi smijeha i zaborava

Netko bi brzopleto ustvrdio da je ovo filmska priča. Ali nije, nego je literarna, romaneskna, sasvim u duhu onoga ranog, češkog Kundere, koji je tako lako spajao historijsku tragiku i obične ljudske sudbine i karaktere. Ja je, međutim, ne namjeravam rekonstruirati u roman, pa ću vam je predati u ovom obliku: kao nacrt za neku hrvatsku knjigu smijeha i zaborava i kao već gotovog junaka našeg doba.

Ovako je to bilo: na vojnom aerodromu Ponikve, kod Titovog Užica, služila su dva pilota Ivan i Ivica. Ne samo da su bili prijatelji, nego je Ivica Ivanu bio i vjenčani kum. Nije to rijetkost u tim muškim, vojničkim društvima, premda piloti u JNA baš i nisu bili tako tipično muško i vojničko društvo. San o letenju se, naime, razlikuje od sna o ratovanju, od sna o uništavanju neprijateljske žive sile. Moglo bi se, možda, reći da je san o letenju na antropološki višem stadiju razvoja čovjeka.

Kada se 1991. u Jugoslaviji zaratilo, ustvari kada je JNA krenula u napad na jednu jugoslavensku republiku, a aktivno podržala unutrašnju pobunu u drugoj republici, te zatim krenula u uništavanje grada Vukovara, Ivan i Ivica, za koje smo slobodni pretpostaviti da su u političkom smislu prethodno bili Jugoslaveni, najednom su imali još nešto zajedničko – bili su Hrvati.

To što su bili Hrvati nužno je otežavalo njihov položaj. I to na dva načina. U profesionalnom i u građanskom smislu, bili su osumnjičeni. Našli su se pred iskušenjem da se moraju dvostruko više dokazivati od svojih kolega Srba, Muslimana, Makedonaca, e da bi stekli povjerenje nadređenih. A u onom važnijem, intimnom i psihološkom pogledu, moralo im je biti teško barem zbog dva međusobno povezana razloga. Prvi je taj što su mislili, svaki za sebe i u svojoj glavi, da su se našli na krivoj strani u jednom ratu. Stvari su tu jednostavne: kriva strana uvijek je ona koja napadne. U slučaju ovoga rata ta strana napala je dio vlastitoga tijela, dio vlastitoga naroda. I što pošten čovjek tu onda radi? Drugi razlog zbog kojeg je Ivanu i Ivici moralo biti teško jest taj što je svaki od njih, neovisno od onog drugog, morao pomisliti: a mislim li ja ovako samo zato što sam Hrvat? Ili postoji neka viša moralna pobuda, koja, ipak, prethodi bilo kojem nacionalnom osjećaju?

Ivan i Ivica dogovorili su se da bježe, svaki u svom avionu. Dogovorili su se još u ljeto 1991, kada je bilo već savršeno jasno kakav je ovo rat i oko čega se tu ustvari ratuje. Bilo im je, međutim, jasno da moraju bježati zajedno, jer nakon što pobjegne jedan, neće više biti prilike da bježi drugi. Iako su oni dvojica ljudi, za svoje su komandante ustvari jedan čovjek. Kad god neki Hrvat pobjegne iz JNA, pa još pilot skupa sa svojim MIG-om, ostali Hrvati postaju još više Hrvatima. Oni koji to ne žele, nego bi da žive životom kakav su jednom ranije odabrali, moraju se dokazivati tako što će pomalo postajati zločinci. 

Kombinacija bizarnih i zastrašujućih slučajnosti, požar na jednom roštilju i zrakoplovna nesreća u kojoj živi izgore dvojica članova Ivanove posade, odgađali su Ivanov i Ivičin bijeg sve do svibnja 1992. Istina, obojica su mogli i ranije pobjeći, ali bez svog aviona. Bio bi to ispravan moralni čin, ali i mali profesionalni poraz. Ustvari, i ne bi to bio toliki profesionalni poraz, koliko bi na taj način izgubio onaj dječak u obojici, koji je sanjao da leti, pa je zato otišao u pilote. Muški snovi, čak i kada u njima zajednica prepoznaje snove i motive junaka i heroja, često su snovi dječaka. Djevojčice odrastu, a oni ostanu balavci. Otud i ratovi. U osnovi svakoga rata u našem dvadesetom i u dvadeset i prvom stoljeću neki je bolesni ili neiživljeni dječački san.

Samo je sretan slučaj Ivanu i Ivici omogućio da i tog 15. svibnja, s aerodroma Ponikve, pokraj Užica, koje je u međuvremenu prestalo biti Titovo, prelete na drugu stranu. Tog dana dio eskadrile, koju su sačinjavala četiri para aviona MIG-21, uvježbavao je program koji se pripremao za Dan Jugoslavenskog ratnog vazduhoplovstva i protivvazdušne odbrane. Ivan se ranije našao među tim paradnim pilotima, dok je Ivica uskočio u posljednji čas, jer se jedan kolega bio razbolio. Uz minimum dogovora u zraku, a da se prethodno nisu čestito ni vidjeli, možda samo razmijenivši pogled, Ivan i Ivica dali su petama vjetra. Ivica je imao manje goriva, pa je bježao prema Splitu, a Ivan je išao ravno na Zagreb. Bilo je to, na neki istinitiji način, najbolje moguće obilježavanje uspomene na 21. svibanj 1942, dan kada su hrvatski piloti Rudi Čajavec i Franjo Kluz, te strijelac Milutin Jazbec, sa dva svoja aviona prebjegli na slobodni teritorij. I nikad se više, nakon 1992, taj datum u Saveznoj Republici Jugoslaviji nije slavio kao Dan JRV i PVO.

Ali naravno da sve ovo ne bi bilo vrijedno romana, niti bi se iole talentiranom piscu – kakvih, istina je, u nas i nema previše – od ovih događaja pričinio ikakav roman. Ama, ne bi ni kratka priča ili crtica. Do ovog mjesta u priči, naime, bio bi to zgodan materijal za film, koji, istina, ne bi imao tko snimiti, jer je u cijeloj jugoslavenskoj kinematografiji avione umio snimati i režirati samo Hajrudin Šiba Krvavac, dok bi od sve hrvatske kinematografije za ratni spektakl dara i daha imao samo Kristijan Milić. Ali kod Milića bi, računam tako, spektakl morao vrlo krvavo završiti, a avioni bi mu bili višak.

No, vratimo se mi našem nacrtu za doista odličan hrvatski, pa još i kunderijanski roman: trideset godina nakon što su iz užičkih Ponikava prebjegli na hrvatsku stranu, i nakon što su u međuvremenu kraju priveli ozbiljne karijere, Ivica više vojnu, a Ivan više letačku, dočekali su i to da Hrvatska njihov događaj proslavi kao mitski, što će reći – fikcionalni i nadstvarni, događaj iz svoje prošlosti. Ne, nije snimljen filmski spektakl – rekli smo da to nije moguće zbog neuklopivosti redatelja Milića u zadane proporcije mita – nego je, u skladu s mogućnostima Ministarstva obrane, upriličena proslava s kostimiranim, ustvari uniformiranim igrokazom na temu 15. svibnja 1992. A u tom igrokazu Ivica je slavljen kao hrvatski junak, dok je Ivana nestalo.

Nestalo ga je upravo onako kako je to već Milan Kundera opisao odmah na početku “Knjige smijeha i zaborava”. Da vas podsjetim: u veljači 1948. čehoslovački komunistički vođa Klement Gottwald izlazi na balkon praške barokne palače  na Starogradskom trgu u Pragu, da održi govor. Do njega je Vladimir Clementis, Gottwaldov drug, koji će uskoro postati i njegov ministar vanjskih poslova. On primijeti da je vođa gologlav, a strašno je hladno, pa s glave skine krznenu šubaru i sav mu je brižan natuče na glavu. Poslije je Odjel za propagandu umnožio u stotine tisuća primjeraka fotografiju na kojoj se vidi Gottwald, kako drži govor s Clementisovom šubarom na glavi. Četiri godine kasnije, Clementis je u jednom od staljinističkih procesa optužen za izdaju i obješen. Odjel za propagandu Clementisa je izbrisao sa svih, pa tako i s ove povijesne fotografije, samo je ostala njegova šubara na vođinoj glavi. Lijepa epizoda, zar ne?

E, da hrvatski ministar obrane Mario Banožić nije bio, hm, je li nepristojno reći, propalica u školi, i da je čitao Kunderinu “Knjigu smijeha i zaborava” ne bi mu na um palo da izbriše Ivana Selaka iz priče o događaju u kojem je sudjelovao sa svojim kumom Ivicom Ivandićem, i da tako falsificira jedan hrvatski konstitutivni mit. I ne samo to, nego da nakon toga, braneći se, nemoćnik, opanjkava i olajava pilota Ivana Selaka. 

Isto bi se moglo reći, ako ne isto, a onda nešto vrlo slično, i Banožićevom šefu Andreju Plenkoviću. On, istina, nije bio propalica u školi, ali izgleda da je previše igrao košarku i učio strane jezike, pa ni on nije ništa čitao. Jer da je čitao “Knjigu smijeha i zaborava”, ili bi zaustavio ministra obrane u karikaturalnoj obnovi staljinističkih praksi brisanja ljudi iz svijesti i povijesti, ili bi ministra Banožića nakon ovog skandala promovirao u običnog građanina. I još bi se veoma potrudio da što prije zaboravimo to da se Ivan Selak njegovu ministru smrtno zamjerio kada je vrlo pristojno i odmjereno rekao da u onom sovjetskom dronu nije bilo nikakve bombe. Ni one sa stopedeset kila eksploziva, ni one s četrdeset kila eksploziva. Ali kako je Andrej Plenković jednako tragičan nečitatelj, kao i svaki onaj indolentni mužek kojeg će uzeti u zaštitu, tu pomoći nikakve nema. Ali bi mogao, kažem, biti krasan jedan, duhovit, tragičan i pomalo tužan, pun neke naše domaće litosti, hrvatski roman. (Ali, ko boga vas molim, nemojte započeti s pisanjem prije nego što nešto pročitate!)

Neka izvan romana ostane ovo: kadrovska politika je, kao što znamo, temelj propasti svake politike. A svaka loša kadrovska politika tiče se greške u kadrovikovoj glavi. Plenkovićeva greška u glavi karakteristična je za kadrovike iz elitnih zagrebačkih gimnazija. No, dok su jedni, recimo Milanovićeva ministrica kulture Andrea Zlatar, kadrovirali isključivo cure i dečke iz svoga razreda, Plenković kadrovira isključivo one koji ne samo da nisu išli s njim u razred, nego nisu ni mogli upisati gimnaziju.