Iva Milka Kramarić, žena koja svojim obrazom udara po šaki pristigloj ravno iz hrvatskoga mraka

Rutiniranom gestom dežurni sudac Prekršajnog odjela Općinskog suda u Bjelovaru munjevito je iz pritvora pustio Žarka Žgelu i dvojicu muškaraca. Nije povjerovao u mogućnost ponavljanja djela, nije izrazio strahovanje od utjecaja na svjedoke, nije u okolnostima počinjenja pronašao ništa naročito teško ni gadno. Uostalom, nije li policija Žgelu prijavila samo za običan prekršaj remećenja javnog reda i mira?

A prekršaj se, kako smo to mogli vidjeti sa snimaka nadzorne kamere, koji srećom postoje, i eno ih diljem interneta, sastojao u tome što je Žarko Žgela, stasiti pedesetosmogodišnjak, u nazočnosti dvojice asistenata, mlatio kao vola u kupusu ženu koja je bila bez asistenata i bez ikakve prilike da mu uzvrati. Tukao ju je u mraku Severina, gdje je ovaj bivši autoprevoznik, dragovoljac Domovinskog rata, brižan muž i otac dviju kćeri, te član vladajuće kršćansko- konzervativne stranke HDZ-a, već petnaestak godina načelnik općine. Mrak u kojem je tukao tu ženu nije bio uvjetovan time što je oko ponoćnog sata obično posvuda mrak. Odavno, naime, već postoje dovoljno osjetljive kamere da osvijetle svaki mrak i pokažu što se pod njim zbivalo. I postoje novine – ne mediji, ni radio i televizija, ne portali, nego baš novine! – koje će osjetljivosti kamera pružiti ljudski smisao. Severinski mrak, usred kojeg je Žarko Žgela tukao ženu, mrak je hrvatske policije, mrak je hrvatskog pravosuđa, mrak je hrvatske izvršne vlasti, koji će učiniti sve, ali baš sve, da ponište svaku ljudsku i tehnološku preosjetljivost na mrak.

Ivu Milku Kramarić načelnik općine tukao je dugo. Na filmskoj traci vrijeme teče sporije nego u životu. Dok vas tuku, vrijeme teče sporije nego dok tučete. Žena je prethodno zvala policiju, što je bila samo patetična gesta iz onih američkih filmova s kraja pedesetih i početka šezdesetih, koji su se bavili rasnom segregacijom. Čuj žena u Severinu zove policiju da je zaštiti od Žgele! On je, možda, i ne bi baš tako jako tukao da je ostala samo na tome, da je iskazala povjerenje prema hrvatskim institucijama, policiji, sudu, stranci, koje su podložne Žgelinoj moći. Možda bi se sažalio, pa da je samo pljune. Međutim, žena je tad izgovorila rečenicu pred kojom bismo, mimo svake patetike, trebali pokazati građansko poštovanje. Rekla je da će ga, nastavi li, “dati u novine”. Na to je Žgela ubio Boga u njoj, nastojeći, uz zaleđe svoga mraka, policijskog, pravosudnog i stranačkog, da je uvjeri upravo u ono na čemu inzistira pokvareno hrvatsko pravosuđe, u sudjelovanju s pokvarenim izvršnim vlastima, a to je da novina nema i da ih neće biti. Doista, zna to Iva Milka Kramarić, a zna i Žarko Žgela: dođe li trenutak kada premlaćeni neće biti u prilici da svoj slučaj da u novine, doći će i vrijeme u kojemu će, zahvaljujući policiji, sudu i vlasti, premlaćeni biti osuđen zbog nasilja nad mlatiteljem. Žena je svojim obrazom udarala po šakama muškarca. Dežurni sudac o tome će dati pravorijek, jednom kad više ne bude novina.

Iva Milka Kramarić vlasnica je ugostiteljskog objekta koji se nalazi u mraku Severina. Telefonom joj se uplakana javila konobarica, da je maltretiraju vječno isti pijani gosti. Gazdarica je dojurila da zaštiti svoju radnicu. Kada ju je Žgela, kako kaže, uhvatio za vrat, ona ga je odgurnula. Počeo je vikati: “Jebem ti mater! Znaš li ti tko sam ja? Ovo je moje selo!” Rekla mu je da je nije briga tko je on, na što ju je počeo tući, šamarima, šakama, onako kako bi mu došla pod ruku. U tom beskrajnom i ponižavajućem udaranju, pri kojem Žgelinom rukom zamahuju policija, sud i stranka, koje će se toliko puta na internetu ponoviti da će postati nekako obično, normalno i svakodnevno, jer će se publika na kraju na njega naviknuti, i jer će nam svaki put kroz svijest odzvoniti kako je to što vidimo tek običan prekršaj, kao lahor lahko remećenje javnog reda i mira, i svaki put će nam u pamet doći da je dežurni sudac Prekršajnog odjela Općinskog suda u Bjelovaru rutinirano otpustio Žgelu na slobodu, u tom udaranju je sama bit onoga mraka kroz koji se nikakvo svjetlo ne probija. Dok u svemu tome sudjelujemo, sve sličniji smo Žgeli i nije daleko taj trenutak u kojemu ćemo se u Žgelu pretvoriti.

Iva Milka Kramarić mirno je, krajnje sabrano i ozbiljno izašla pred televizijske kamere i pred novinare da za novine da izjavu o onome što se dogodilo. Nikakve patetike, nimalo lažne sentimentalnosti, ničega niskog, samosažaljivog i jeftinog nije bilo u njezinom nastupu. Prava ona starinska krčmarica i birtašica, koja će na svojim plećima iznijeti svu muku i teret onoga teško bolesnog muškog svijeta, od kojega žive sve naše krčme i birtije. Nije njezino da kuka, da se žali, da pati, nego je njezino da se izbori i da nadjača. Jer ako si već gazdarica, ako si u krčmi svoja na svome, onda ti je dužnost da u njoj, koliko god to bilo teško i mučno, uspostavljaš red. Nije lako rediti pijane muškarce. I nije lako u svojoj krčmi stvarati pravila kakva ne postoje izvan nje. Ugostiteljski objekt u provinciji je, tako nas je učio i Krleža, zrcalo i metafora zajednice. I to iskrivljeno zrcalo, koje dodatno naglašava sve naopakosti i nakaznosti. Iva Milka Kramarić u tom je severinskom mraku nakraj Hrvatske dosljedno nastojala ispraviti svaku naopakost i nakaznost u svome ugostiteljskom objektu. Štiteći konobaricu, od sebe nezaštićeniju, branila je i obranila fizički prostor vlastite slobode. I poput posljednje žiteljke Republike, uspostavljene nekim davnim građanskim ugovorom svakoga od nas, Iva Milka Kramarić u svoju je obranu pozvala prve koje u Republici i treba zvati – novine. Ona je Žgelu dala u novine, nakon čega, iz perspektive Republike, Žgeli više pomoći nema. Na svojoj je strani imala istinu, dok Žgela na svojoj strani ima policiju, sud, vlast. Na internetu postoji njegova izjava, u kojoj tvrdi da je ona napala i tukla njega. Njegovi će mu povjerovati. A opet, s druge strane, žestoko je udario obraz Ive Milka Kramarić posred šake Žarka Žgele. Toliko žestoko da to više nije bio njezin obraz, niti je to bila njegova šaka.

Gospodar Severina odmah je istupio iz HDZ-a. Otišao je da se vrati čim policija, sud i vlast, tojest stranka, riješe probleme u koje je upao. Nema sumnje da će oni to i učiniti. Mrak će progutati istinu na kojoj inzistira Iva Milka Kramarić. A djelovanje mraka moglo bi se osjetiti i u još jednoj okolnosti ovoga slučaja: muškarac je ponovo mlatio ženu, no je li zločin u Severinu uvjetovan time što je nasilnik muško, a žrtva žensko? Na ovo pitanje dobivamo odgovor upitamo li se bi li Žgela isto ovako degenečio krčmara, kao što je degenečio krčmaricu? Naravno, sve ostale okolnosti ostaju iste. Ili da je na mjestu uplakane i zlostavljane konobarice isti takav, uplakani i zlostavljani konobar.

Ne bi bilo nikakve razlike da je na mjestu krčmarice Ive Milke Kramarić bio muškarac. Žgela nije mizogin, Žgela nije seksist. Ali teško bi se među muškima našlo tako hrabrog i odvažnog čovjeka, koji bi se usudio suprotstaviti Žgeli i svemu onom što usred severinskog i hrvatskog mraka Žgela jest. Žene nisu hrabrije od muškaraca, hrabrost kao ni podlost, požrtvovnost, škrtost, nisu rodno ni spolno uvjetovane. Ali ima mrakova u kojima ćeš kao žena dobiti batine, dok ćeš kao muško izgubiti glavu. Da je Iva bila Ivan, policija bi pravedno podijelila prekršaj remećenja javnoga reda i mira između tučenoga i onoga koji je tukao, dežurni sudac bi obojicu pustio na slobodu, i sve bi bilo isto, a ništa isto bilo ne bi…

Žalosno je, međutim, ono društvo, predubok je i premračan njegov mrak, u kojemu krčmarice i krčmari, žene i muškarci, trebaju kalkulirati s ovom vrstom spolnih i rodnih razlika. A opet, lijepa je zemlja u kojoj, bez obzira na sav njezin mrak, na konstantni tridesetogodišnji pravosudni teror nad slobodom javne riječi i nad novinarima, na konstantno gušenje slobode tiska koje predvodi i motivira državna vlast, te na protudemokratsko ozloglašavanje medija i medijskih poslova u kojemu sudjeluje cjelokupan ološ nacionalnih elita, postoje ljudi kakva je Iva Milka Kramarić koji vjeruju da bi se sve ovo moglo popraviti kada bismo nasilnike dali u novine.