Imaginarni Peco ili zašto muškarci drže dijetu, a žene odustaju od velike operne karijere

Ne, nisam od onih ljudi koji će ovih dana govoriti da ne znaju Pecu. Dobro ja njega znam, barem jednom dnevno bih ga gledao, naročito onih dana kada se gledaju važne utakmice, pa u poluvremenu, preko cijelog ekrana mog inače pogolemog televizora, ukazao bi se Peco. Samo što nisam znao da je to Peco. Stasit i vedar brko, čini se baš veseljak, u nekoliko bi rečenica održao predavanje o čaroliji liposukcijske dijete. Negdje u pozadini vidjeli bismo i njegovu fotografiju od ranije: podebeo neki čovjek, iz reda pretilih, kako se u današnje vrijeme debeli politički korektno zovu, prepolovio se zahvaljujući, naravno, liposukcijskoj dijeti. I na kraju, rastajući se pobjedonosno od nas, brko bi veselo uzviknuo: “Vidimo se na plaži!”

U današnje vrijeme svašta je zabranjeno i nastrano: reći lijepoj ženi da je lijepa, reći ružnoj ženi da je lijepa, primijetiti na ženi da nekako izgleda, reći crncu da je crnac, primijetiti da mu je malo tamniji ten, primijetiti bilo što u vezi njegove kože… Potom, zabranjeno je i nastrano dodirnuti neko dijete, pogledati dijete, obratiti se nepoznatom djetetu ili na bilo koji način reagirati ako vam se nepoznato dijete obrati. Osobno sam bježao od nekog nesretnog djeteta koje se izgubilo u trgovačkom centru, jer sam se plašio da me ne optuže za perverziju ako nepoznato dijete za ruku povedem do tri metra udaljenog šaltera s informacijama. Strah da će vas optužiti da ste izgovorili nešto što je zabranjeno ili da ste učinili nešto što je perverzno danas je u ljudima već neusporedivo jači od svakog osjećaja odgovornosti za drugoga. E, ovo vam sve ispovijedam samo da kažem da meni osobno ništa nije tako perverzno, ništa me ne oblije takvom nelagodom kao kad me s programa HTV-a Peco zavodnički pogleda pa kaže: “Vidimo se na plaži!” Ne želim na plažu na kojoj je Peco.

A onda se na hrvatskim informativnim portalima, odmah ispod vijesti o ratu u Ukrajini i najnovijih spinova NATO propagandista na temu skorog sloma Putinove vlasti (V. V. P. je, barem što se mene tiče, notorni zločinac i nemam dvojbe o nacional-fašističkom karakteru njegove vlasti, a ni o prirodi i podrijetlu agresije na Ukrajinu i negiranja ukrajinske nacionalne posebnosti, ali me propagandni karakter izvještavanja o ratu u Ukrajini vrijeđa), moglo pročitati da se Peco razvodi. I uz vijest o skorom razvodu objavljena je Pecina fotografija s bivšom ženom. Da, to je on, odmah sam pomislio, ne mogu biti dva takva brka i dva takva vidimo-se-na-plaži osmijeha. 

Međutim, uz vijest da se Peco, ah, rastaje, nekako je podrazumijevajuće navedeno da je Peco čuveni pjevač, član važne estradne pojave Četiri tenora, čije sam plakate i sam viđao polijepljene po oglasnim mjestima i mimo njih, naročito u pitomim mjestima hrvatske unutrašnjosti, na vatrogasnim domovima i po autobusnim stajalištima s pogledom na raskrižje i raspetog Krista, ali o Pecinim pjevačkim vještinama, kao ni o Pecinom glazbenom repertoaru i snimljenim albumima, nisam ništa znao. I dok je, kako je stajalo u naslovima i nadnaslovima, cijela Hrvatska brujala o Pecinoj rastavi, dok su naciju svakoga jutra i večeri potresali novi detalji o propasti bračne veze koja se, saznajemo, činila veoma čvrstom, da ne kažemo vječnom, ja sam o cijeloj toj stvari stekao neki malo drukčiji dojam. Peco je ustvari lik iz fikcije. 

Evo kako ta potpuno izmišljena, fikcionalna priča teče: po općeprihvaćenom socijalnom stereotipu žene vazda drže neku dijetu. A kad muškarac odluči ići na dijetu, pa se nekako proljepša, profini, popripazi na opću higijenu, po usvojenom stereotipu u pitanju je poveći bračni belaj. Tako je i junak jedne televizijske reklame – a svaka je reklama suptilan ili manje suptilan oblik fikcionalizacije nekog proizvoda, stvaranja pripovijesti o njemu – nakon savršeno provedene liposukcijske dijete, koja je, da se našalimo, imala učinak kakve pustošeće smrtonosne bolesti (“provjereno bez jojo efekta”, kaže Peco), razvrgnuo onaj prošli brak, u kojem je smio biti debeo, i obznanio mršavu svoju vezu sa sljedećom svojom doživotnom odabranicom. Slobodna Dalmacija ekskluzivno doznaje: buduća je bivši Pecin prateći vokal.

I tako pripovijest biva dovršena, savršeno sastavljena od socijalnih i emocionalnih stereotipa, baš kao u romanima vodećih hrvatskih pisaca i spisateljica. A žene i supruge, pamet u glavu! Neka vam se svi alarmi uključe kad vam jedne večeri pred spavanje muž kaže da od sutra, ili od ponedjeljka, ide na dijetu. To je znak da već neko vrijeme živite bračni život uz prateće vokale.

Priča o Peci priča je o efektima native marketinga na domaći način, kada medij – naprimjer HTV – započne plaćenu propagandnu kampanju, i kada se ta kampanja zatim nastavi predstavljati kao informativni sadržaj po drugim digitalnim platformama. Na taj način rađa se fikcionalni lik Pece, koji je stvaran koliko i onaj morž s Eva sardine. Taj lik s čovjekom koji ga igra možda ima neke veze, a možda i nema. Razvodi li se i on, kao što se razvodi Peco, to nije naša briga.

Imaginarni Peco nije, međutim, jedinstvena pojava u javnosti. Nalik njemu su toliki drugi junaci javnog života čija se slika, ali i pripovijest u medijima, naročito na internetskim portalima i u programima HRT-a, dramatično razlikuju od njihove pojave u stvarnosti, pa su i slika i pripovijest već dorasli do fikcije. Takva je, recimo, i Maja Šuput. Kada bi se stvarna Maja Šuput izgubila, pa bi trebalo objaviti oglas kojim se traga za Majom, bilo bi besmisleno uz taj oglas stavljati njezinu fotografiju s portala ili s televizije, jer je po njoj nitko ne bi prepoznao. Imaginarna Maja Šuput velika je hrvatska estradna zvijezda. Ali zna li itko tko je ona u stvarnosti, ako stvarnost za Maju Šuput postoji?

No, dok je stvaranje imaginarne Maje Šuput, kao i stvaranje imaginarnog Pece, posao koji podrazumijeva barem onoliko mašte i pripovjedačkog dara koliko je potrebno da se stvori narativni okvir prosječne hrvatske televizijske sapunice, stvaranje imaginarnog lika intendantice zagrebačkog HNK Ive Hraste Sočo posao je mnogo banalniji, ali smislom i učincima zlokobniji.

Stvarna Iva Hraste Sočo posljednjih je godina socijalizma bila zagrebačka operna nada. Neke je velike uloge otpjevala veoma rano, da bi joj se zatim dogodilo nešto što je dovelo do prekida pjevačke karijera, koja u punom smislu nije još ni započela. O tome danas ne želi govoriti. Kaže da su je u životu zanimale i druge stvari, pa je zato prestala pjevati. Kao dijete iz dobre građanske obitelji lako je ušla u diplomaciju. Zatim je kao članica stranke bila predviđena da odigra ulogu zamjenice HDZ-ova gradonačelnika, a budućeg ministra, Davora Filipovića. U odlikaški zamišljenoj kadrovskoj projekciji, lišenoj međutim istinske strasti i ideološkog sadržaja, svojim je zagrebačkim podrijetlom trebala malo popraviti i uzdići izbjeglog sarajevskog dječačića, koji je naglaskom, ponašanjem i habitusom neugodno mogao podsjetiti na neku unazađenu varijantu Milana Bandića. Na kraju su oboje doživjeli debakl na gradskim izborima. Ali tada Nina Obuljen Koržinek, aktualna ministrica, a jednom davno briljantna administratorica jedinoga pravog ministra kulture u suvremenoj hrvatskoj povijesti Bože Biškupića, Ivu Hraste Sočo, koju su u životu, rekli smo, zanimale i druge stvari, postavlja na mjesto intendantice HNK. Trebao je to, istina, potvrditi i gradonačelnik Senf Tomašević, koji je dužan svake godine iskeširati nešto više od polovice novca za ovu najskuplju pojedinačnu instituciju hrvatske kulture, ali kako se on u kulturu i kazalište razumije manje nego u odvoz smeća, ili kako i njega u životu zanimaju druge stvari, propustio je suodlučivati.

To je, dakle, stvarna Iva Hraste Sočo. Međutim, nakon što je preuzela dužnost, HRT i one jedne novine bezuvjetno naklonjene stranci ovu ženu pokušavaju promovirati u kazališnog, naročito opernog demijurga, koji prvi nakon Stjepana Miletića u Zagrebu stvara nešto čega nikada prije nije bilo. Uspjesi gospođe Hraste Sočo, njezine predstave (mada još uvijek neodigrane), novozaposleni asovi i rasovi njezina pjevališta, plesališta, glumilišta, svake su večeri tema televizijskih emisija, izravnih prijenosa, intervjua i uredničkih komentara. Cilj je očigledan, politički ili kulturno-politički, da se gospođa Hraste Sočo, a da ništa prethodno ni ne napravi, uzdigne iznad defenestriranih i temeljito popljuvanih intendantice Vrgoč i njezina najvjernijeg pratitelja Ivice Buljana. Od nje se s jasnim ciljem stvara lik imaginarnog Pece. No, za razliku od Pece koji je tu da, kao u kakvoj sapunici, viškom bezazlenih dramskih obrata i lupinga nadomjesti odsustvo svakog smisla i sadržaja, te razloga za pojavljivanje na javnoj sceni, za razliku od Maje Šuput, koja marljivošću kakvog rudara radi na tome da bude slavna, jer gola je slava kruh od kojeg ona živi, imaginarna gospođa Hraste Sočo, kakvu stvaraju HRT i njezinu šefu Plenkoviću sklone novine, lice je hrvatske kulture. Koja ne bi smjela biti imaginarna, nego bi trebala biti živa.