Ida Prester, život i prelaženje svih granica slobodne žene na Balkanu 

Ako stvarno želite mijenjati ljude, nemojte ratovati protiv njih. Ni slučajno ih nemojte tjerati da se zbog nečega srame. Ne predstavljajte se kao žrtve njihovoga pogleda na svijet. Ni slučajno im nemojte dokazivati svoju moralnu superiornost. Ne tvrdite da o njima i o njihovom životu znate više nego oni sami. Ako stvarno želite mijenjati ljude, nemojte da vam to pređe u profesiju. Ako ih stvarno želite mijenjati, nastojte ih uvjeriti u to da ste njihov istomišljenik, da sve vrijeme radite isto što i oni, samo što toga svi skupa niste bili svjesni…

Ida Prester je, kako nam je iskočilo na sajtu Hrvatske gospodarske komore, diplomirala makroekonomiju i dostudirala do pola političke nauke. Početkom stoljeća, dvadesetak je već tome godina, do mene je u kafiću koji sam tada skoro svake večeri posjećivao, i koji će ostati i posljednje moje stalno izlazište, jer ću se sit svakog društva uskoro povući u miran život, došao amaterski “sprženi” – Beograđani bi rekli “narezani” – CD s demo snimcima Lollobrigide. U novinama će se sljedećih godina pisati da je Lollobrigida electro-pop i synth-pop, smišljat će se etikete i nazivi, ali zapravo bila je to muzičica na struju, odsvirana i snimljena na dječjim igračkama, neuredno otpjevana i moćna, kakva Lollobrigida nikada neće biti, nakon što se uozbilji i snimi prvi album, jedan, pa drugi, i treći. Zašto? Pa iz istoga razloga iz kojeg su najbolji punk i alter bandovi s početka osamdesetih teško preživljavali ulazak u pravi studio i prelazak iz demo faze na ploču, CD ili kazetu iz pravog dućana. Dućanski je zvuk uvijek prilagođen upravo onoj publici i izvođačima protiv kojih su se demoizvođači pobunili. Snimiti album, to ćemo tek na kraju shvatiti, znači pristati na njihova pravila igre.

Tu demo Lollobrigidu, koja još uvijek postoji negdje u nepreglednom neredu kutija s mojim umirovljenim kompakt diskovima (premda sumnjam da se digitalni zapis u međuvremenu nije rasuo i raspao), slušao sam mjesecima, možda i godinama, dok bih se sam vozio u autu. Sviđao mi se taj samosvjesni kič i te pjesme koje su bile vrlo upućene na stvarnost, intimnu ili društvenu, ali su je tretirale na pomaknut i borbeno stiliziran način, istovremeno autoironičan i ljubazno anarhoidan. Lollobrigida je, što se mene tiče, bila posljednji hrvatski punk. Ali niti sam bio muzički kritičar, niti sam ikad volio suvozačima u autu objašnjavati muziku, tako ni svoju strast nisam dijelio s publikom. Osim toga, u jednoj pjesmi bio sam spomenut…

Idu Prester dugo poznajem i srećem. Ali dva su mi susretanja najmilija, premda, kada se njihovo vrijeme zbroji, nisu potrajala duže od tri minute – dakle već, možda, poduže – punk ili elektro-pop-punk. Prvi put, bilo je to blizu Bajlonijeve pijace. Drugi put, mjesecima, možda i godinu-dvije kasnije, nekoliko stotina metara dalje, u Ulici Džordža Vašingtona, usred prašnjavog drvoreda i niza odumrlih dućana. Oba mjesta dio su nevidljivoga, po zraku i vjetru iscrtanog plana grada, iščezloga, u Holokaustu umorenog jevrejskog Beograda. Ida, pak, u Beograd se bila udala – kako bi se to nekad lijepo i bezazleno reklo – i živjela je, kao što i danas živi, između dvaju gradova svoje djece. Komplicirana je to situacija za jednu obitelj, ali u isto vrijeme ljekovita za dvije zajednice. Beogradska snaha i zagrebački zet žive svoje živote i stvaraju svojoj djeci neku imaginarnu domovinu, ali njihov je privatni život istovremeno najefektnija moguća aktivistička gesta prema stotinama tisuća građanki i građana Hrvatske/Srbije, koji imaju neke vlastite razloge da žive s obe strane granice, a pritom se često srame i sebe, i svojih emocija, i bližnjih svojih, i svih svojih života. U tom sramu građana Hrvatske koji nešto svoje nalaze tamo gdje počinju Srbija ili srpstvo, te u ponešto rjeđem sramu građana Srbije koji u sebi imaju nešto hrvatsko, tridesetak godina nakon rata postoji nešto što je možda najbliže gej identitetu na Balkanu. Zatvoreni u svoje ormare, neki tužni i ustrašeni ljudi gledaju beogradsku snahu Idu Prester, slobodnu. Lijepo je to i ganutljivo, jer slobodne dame i gospoda čitavim narodima olakšavaju izlazak iz ormara.

Dobro, možda će netko sad upitati, a što ja radim na Bajlonijevoj pijaci i na Ulici Džordža Vašingtona (koja bi se, da u Zagrebu postoji, doista zvala Ulicom Georgea Washingtona). Osim što i tu ja živim svoj život, za priču važnije je da se i tu bavim svojim pisanjem. Koje se s jedne strane tiče mrtvih beogradskih Jevreja, jednako kao i mrtvih zagrebačkih Židova, dok se s druge strane, recimo, tiče i žive Ide Prester.

Ona je novinarka, u neka doba bila je i televizijska zvijezda, svo vrijeme je pjevačica. Usto, vlasnica je zagrebačkog “Obrta za usluge IDA”, u čijem “sažetku poslovanja” piše da “nema poreznog duga”, da mu račun “nije u blokadi”. Otvaranje obrta prije četiri je godine predstavila na društvenim mrežama, sve s prigodnom fotografijom i pamtljivom rečenicom: “Nakon 15 godina rada s muzikom, odlučila sam da SVE mogu raditi sama.” Dio medija koji živi od zbivanja na društvenim mrežama, a ne u zbilji, prenijeli su objavu s Idinog Instagrama. Ono što nisu mogli osvijestiti, jer nekim višim misaonim i emocionalnim sferama bila je ironija i autoironija. Ali jedno je Ida Prester, kao i obično, uspjela: sama objavivši ono što bi vjerojatno objavili žuti mediji, ostavila ih je bez ikakvih informacija o sebi. Svoj privatni život ona štiti na najefikasniji mogući način: tako što ne čuva ništa što bi moglo razigrati nečiju prljavu maštu i mračne strasti.

Ona je modna ikona, neusporediv živi artefakt sa zagrebačkih ulica. Kažemo zagrebačkih, jer u Beogradu, ipak, ne postoji takav medijski interes za time tko je što na sebe obukao, niti po medijima postoje kritičari koji bi nakon svake priredbe sasvim ozbiljno pisali modne kritike likova iz publike. No, kako je Ida izvan dosega zagrebačke modne kritike na način zapravo veoma sličan načinu na koji je Lollobrigida u svojim najboljim demo danima bila izvan dosega muzičke kritike, tako je ona poput onoga jednog djela u umjetničkim galerijama koje su specijalizirane za izlaganje jednog djela. O Lollobrigidi nije se moglo pisati jer je ostajala izvan žanra, a o autfitu Ide Prester ne može se pisati jer ignorira modne marke i trendove, pa je samim tim također izvan žanra. Ali je dio njene prisutnosti. Superiorne u svoj toj šarenoj vedrini.

Ni u Zagrebu ni u Beogradu Ida Prester ni približila se nije društvenim elitama, društvenopolitičkim, ali ni aktivističkim. O kulturnim elitama da se i ne govori. Živi, radi i djeluje iz duboke alternative, pa bi se moglo reći i to da je ostala vjerna idealima iz vremena demo Lollobrigide. U Zagreb se, saznajemo opet iz lajfstajl editorijala, vratila sredinom 2020, u vrijeme one prve pandemijske apokalipse. I tada je čuvala svoju intimu, tako što je javnim učinila ono što nije intimno: jednostavno, došli su živjeti u Zagreb, kao što su prethodno išli živjeti u Beograd. Ništa skandalozno nije se dogodilo.

Ona nije profesionalna aktivistica, ali svoj svjetonazor i politička uvjerenja u najširem smislu riječi, predstavlja bez kalkuliranja. Ove jeseni bila je kuma Beograd Prajda, a još prije pet-šest godina u Zagrebu je pozivala roditelje da ne nasjedaju na mračne teorije urote, te da cijepe djecu po protokolima po kojima već bile cijepljene i generacije roditelja. U vrijeme epidemije covida-19 ponavljala je da vjeruje u znanost i u znanstvenike. Sudjelovala je u kampanji među mladima, za prevenciju HPV infekcije. Bila je negdje u blizini kad god bi bilo riječi o prosvjećivanju, o ljudskim pravima, o slobodi od maltretiranja i zlostavljanja svake vrste… Radila je, dakle, sve vrijeme nešto što će, kako vjeruju stručnjaci za širenje kojekakvih utjecaja među narodom, naškoditi i njezinim poslovima, i nekom temeljnom angažmanu. Recimo, ako se baviš macama i pesekima, nemoj se baviti ratom u Ukrajini, jer bi takav angažman mogao učiniti štetu za tvoje mace i peseke.

Ali ne, ne ide to tako! Ni među pankerima i pankericama, u ona davna vremena prije četrdesetak godina, a ni među intelektualcima i intelektualkama, u neka možda još davnija vremena, nisi mogao stvarno biti na strani nekih slabijih i nezaštićenijih, ako nisi bio spreman da budeš na strani svih slabijih i nezaštićenijih. Tako je Ida Prester, za koju bih se, uza sve drugo, usudio reći da je feministica, nakon ubojstva Nizame u Gradačcu – žene koju je ubio muškarac kojeg je pokušala napustiti, i koji je ubio još dvojicu ljudi, pa onda i sebe – napisala pjesmu “Štit” i pokrenula kampanju protiv nasilja nad ženama. 

Ono što je u toj kampanji važno, i što se razlikuje od tolikih drugih kampanja, a jasno je predstavljeno i u tekstu pjesme, zapravo je vrlo jednostavno: trebali bismo jedni drugima biti živi štit. Tako bismo bili štićeni i bili bismo zaštitnici. Ideja o takvom društvu nije naivna, ali ta ideja podrazumijeva i neki malo drukčiji aktivizam. Možda tradicionalniji. Ta ideja podrazumijeva ono lijepo i starinsko uvjerenje da se ljudi mogu učiniti boljim. Tako što ćemo im, poput Ide Prester, biti štit.