Heinz Alfred Kissinger rodio se 27. svibnja 1923. Rodom Bavarac, jasnije bavarski Židov, učiteljev sin, od rana zaljubljenik u nogomet. Najprije vratar, pa nakon loma ruke igrač u polju školskoga tima, nedarovit, ali opčinjen igrom, navijač Spielvereinigung Greuther Fürtha. Premda je Židovima zabranjen ulazak na nogometne stadione, on se, kao navijač, šverca na utakmice Fürtha, praktično sve do trenutka kad kao petnaestogodišnjak skupa s roditeljima uspijeva pobjeći iz Hitlerove Njemačke. Lako se moglo dogoditi da Heinza na ulazu ulove i da ga deportiraju u koncentracijski logor, iz kojega se najvjerojatnije ne bi vratio. Pao bi kao nogometni kibic i žrtva jedne veoma europske strasti. Međutim, imao je sreće.
Ubrzo po dolasku u Ameriku postao je Henry. Dobro je prihvaćen, u školi se isticao pameću i znanjem, tako da je glatko primljen na Harvard. Studirao je kod Williama Yandella Elliotta, povjesničara i savjetnika šestorice američkih predsjednika, koji je započeo kao pjesnik, a završio kao autor doktorske teze, pa zatim i knjige rječitog naslova “Pragmatični revolt u politici: sindikalizam, fašizam i ustavna država”. Na taj se naslov, pogotovu na njegov prvi dio, može svesti karijera njegova najčuvenijeg učenika. Henry Kissinger na Harvardu doktorirao je kad mu je bila trideset i jedna. Za njegovo ime trajno će se vezati pojam realpolitike.
U povodu njegove stogodišnjice sve velike svjetske novine o njemu će još jednom pisati kao o geniju američke i svjetske diplomacije. One ponešto manje svjetske novine, te posljednji preživjeli javni intelektualci i poneki od onih starinskih ljevičara koji se uopće i sjećaju tko je Henry Kissinger, o njemu će govoriti kao o jednom od markantnijih ratnih zločinaca druge polovice dvadesetog stoljeća. Kriv je za desetine tisuća ubijenih u posljednjoj fazi rata u Vijetnamu. Kriv je za američko sudjelovanje u nizu državnih prevrata u Latinskoj Americi tokom sedamdesetih, u kojima su, bez izuzetka, na vlast dolazili desničari nesumnjivih pronacističkih sentimenata. Za vladavine Kissingerovih pulena ubijeno je i nestalo više stotina tisuća ljudi. Ispod Kissingerova šinjela izašli su baš svi latinoamerički krvavi diktatori, pod čijom su vladavinom skloništa nalazili praktično svi još uvijek živi zločinci iz vremena europskog fašizma i njemačkog nacionalsocijalizma. Osim što u njegovom shvaćanju realpolitike nije bilo mjesta za sentimente prema ljudskim i manjinskim pravima, Henryju Kissingeru mora se priznati da nije bio sentimentalan ni prema samome sebi, svojoj mladosti i djetinjstvu. Naime, barem jedan od njegovim pulena, od čileanskog diktatora Pinocheta preko paragvajskog Stroessnera do argentinskog Videle – nabrojimo tek trojicu najmarkantnijih – morao je po zakonu vjerojatnosti biti zaštitnik upravo onih esesovaca s ulaza na stadion Fürtha, pokraj kojih se mali Heinz sretnim slučajem uspijevao provući, barem jedan od spomenute trojice po istom je zakonu vjerojatnosti morao biti zaštitnik zapovjednika i čuvara upravo onoga logora u kojem bi mali Heinz završio da nije imao sreće, barem jedan od spomenute trojice morao je biti zaštitnik Heinzova neostvarenog ubojice. Jednak je zakon vjerojatnosti koji važi u nogometu i u Holokaustu. Henry Kissinger bio je začuđujuće ravnodušan prema toj činjenici dok je uz argentinskoga diktatora Jorgea Rafaela Videlu sjedio u svečanoj loži stadiona u Buenos Airesu, za Svjetskoga nogometnog prvenstva u Argentini 1978.
Ali nema sumnje, Kissinger je genij svjetske diplomacije, veliki svjedok dvadesetog stoljeća, čiji su memoari općenito jedna od zanimljivijih knjiga koju je u naše vrijeme napisao jedan političar. Isto tako, nema sumnje, Kissinger je jedan od odvratnijih masovnih zločinaca našega doba, koji kao ni svi oni koje su štitili njegovi latinoamerički puleni, nema baš nikakav aktivan moralni i emocionalni odnos prema svim tim masovnim grobnicama koje je u svojih sto godina života prepunio. Dok su nacistički zločinci anestezirali savjest konstatacijama – koje su, uostalom, najčešće odgovarale istini! – da su postupali po zakonu, Kissingerova je savjest umirena činjenicom da su svi njegovi zločini bili usklađeni s politikom koju bi na kraju svih krajeva podržao bolji, ili barem manje loš dio čovječanstva. Nijedan zločin Henryja Kissingera nije u suprotnosti ni u sukobu s onim što mi danas živimo. Svi mi smo, nakon kraja hladnoga rata, Kissingerova djeca.
Zato je, možda, bolje u pripovijesti o tom čovjeku vratiti se nogometu. Došavši u Ameriku, mali je Heinz došao u svijet koji će sljedećih četrdesetak godina biti savršeno nezainteresiran za soccer, a više će mu od pola stoljeća trebati da do kraja shvati pravila igre i da na svom teritoriju organizira Svjetsko prvenstvo. Ali i tada, pa možda i do kraja svijeta, nogomet će, kao igra iz koje je mali Heinz potekao, Amerikancima biti manje zanimljiv od barem pet drugih sportova. On će se, pak, lako odreći svoga njemačkog imena, kao što će lako relativizirati i svoju prognaničku sudbinu, kao i sudbinu svoje obitelji. Kissinger će pokazati tu doista rijetku ljudsku sposobnost da pregori sve što mu se dogodilo, da prekorači vlastiti grob, i da kao neki drugi čovjek, druge vjere, jezika i identiteta, prođe kroz život. Jedino čega se nije odrekao i što je za cijeli život zadržao bio je – nogomet. (Vjerojatno postoji i još nešto, ali ne u javnosti, ne u knjigama, novinama, izjavama, anegdotama…)
Postoji legenda, u koju smo skloni vjerovati, da se svakog ponedjeljka raspitivao o tome kako je jučer igrao Spielvereinigung Greuther Fürth, koji je većim dijelom te duge epohe bio stabilan drugoligaš. A kada u svibnju 1973, malo prije pedesetog rođendana, i nekoliko tjedana prije nego što će Leonid Brežnjev prvi put doputovati u Washington, Henry Kissinger kao Nixonov savjetnik za nacionalnu sigurnost odlazi u Moskvu da pripremi susret dvojice predsjednika, on blindirani um sovjetskog faraona ničim ne uspijeva probiti, ničim mu se ne uspijeva približiti, sve dok ne povede razgovor o nogometu. Tu Brežnjev najednom živne, pa krene govoriti o tome kako je upravo čitao nekakvu knjigu o brazilskom nogometu, i kako postoji taj neki veliki nogometaš Garrincha, koji je bolji od Pelea! Jedan Garrinchin prijatelj, raspričao se Brežnjev, držao je bar, i nikako mu nije išao posao, nalazio se pred propašću, i onda je Garrincha u tom baru organizirao prijem za sve svoje prijatelje. Lokal je nakon toga postao turistička atrakcija, vazda pun!
Tko zna što je bila poanta te Brežnjevljeve priče, ali Kissinger je u izvještaju predsjedniku Nixonu napisao da je generalnom sekretaru Partije i vođi Sovjetskog Saveza nogomet toliko važan da ga je spreman staviti ispred državnih poslova. Mali Heinz bio je i ostao majstor u skiciranju ljudskih psihologija. To je ono što je u njegovim memoarima najzanimljivije, premda ne zaprema ni pet posto ukupnog teksta. Dok ga čita, ili dok iz drugih izvora pobire anegdote i pričice o Kissingerovim susretima s ljudima, čovjek pomišlja kako je moguće da tako hladan i moralno indiferentan čovjek može tako vladati ljudskim intimama, i kako, na kraju svih krajeva, može biti toliko drag.
Za razliku od Brežnjeva, zatvorenog i mračnog, Edward Gierek, poljski vođa nakon pada Władysława Gomułke i sloma demonstracija 1970. godine, bio je inteligentan čovjek, koji je odrastao na Zapadu, i nije ga bilo lako nadlukaviti. Susret s Kissingerom bio je napet i dijelom neugodan. Odvijao se u Bijeloj kući 8. listopada 1974, u prisustvu predsjednika Geralda Forda, Nixonova nasljednika. Cjelokupan transkript može se naći na internetu, i pomalo podsjeća na vedro ćaskanje ljudi koji bi se uskoro mogli međusobno poubijati. A onda u jednome trenutku mali Heinz iznebuha počinje govoriti da bi sve bilo drukčije u Frankfurtu, da tri mjeseca ranije, tog 3. srpnja, u polufinalu Svjetskog prvenstva, u utakmici Poljske s Njemačkom, nije pala ona strašna kiša i da teren nije bio sav u onom dubokom blatu. Sve bi drukčije bilo, govorio je Kissinger Giereku, samo da je Poljska bila u prilici da protiv teških njemačkih oklopnjaka razvije svoju lijepu, laku i lepršavu igru. Njemačka je, kaže povijest, tu utakmicu dobila 1:0, golom Gerda Müllera u 76. minuti, ali povijest neće ništa reći o tome što je postigao mali Heinz suživljavajući se s Poljacima i s Edwardom Gierekom u pripovijesti o tom porazu. Doista, možda se duša malog Heinza zauvijek zaledila na tribinama stadiona u Fürthu, pa je sve odista nježno i ljudsko u njemu ostalo u vremenu prije tog trenutka.
Četiri godine ranije, rujan je 1970, Nixonovom savjetniku za nacionalnu sigurnost je četrdeset i sedam, na tapetu je još jedna u beskonačnom nizu kubanskih kriza. Henry Kissinger bjesni što nitko, pa ni sam predsjednik, dovoljno ozbiljno ne shvaća fotografije koje je snimio špijunski zrakoplov iznad pomorske baze Cienfuegos, na južnim obalama Kube. Zar ne shvaćate, vikao je Kissinger, zar ne vidite, vikao je i prstom pokazivao na snimljene fotografije: ovo su nogometna igrališta! “Kubanci igraju bejzbol! A nogomet igraju Rusi!”
Strašna je ta njegova realpolitika. U vrijeme naših ratova, Kissinger zalagao se za namirivanje jačih i agresivnijih, tako što će se podijeliti Bosna. Sukob u Ukrajini danas bi riješio tako što bi se dogovorio s Rusima oko podjele Ukrajine. Takva je realpolitika, takav je svjetski mir. Mali Heinz danas teško hoda, slijep je na jedno oko i gluh je, kažu, kao top. Ima problema i sa srcem. Oduvijek.
Henry Kissinger, dječak čija je duša ostala zaleđena na tribinama jednoga bavarskog nogometnog igrališta
Heinz Alfred Kissinger rodio se 27. svibnja 1923. Rodom Bavarac, jasnije bavarski Židov, učiteljev sin, od rana zaljubljenik u nogomet. Najprije vratar, pa nakon loma ruke igrač u polju školskoga tima, nedarovit, ali opčinjen igrom, navijač Spielvereinigung Greuther Fürtha. Premda je Židovima zabranjen ulazak na nogometne stadione, on se, kao navijač, šverca na utakmice Fürtha, praktično sve do trenutka kad kao petnaestogodišnjak skupa s roditeljima uspijeva pobjeći iz Hitlerove Njemačke. Lako se moglo dogoditi da Heinza na ulazu ulove i da ga deportiraju u koncentracijski logor, iz kojega se najvjerojatnije ne bi vratio. Pao bi kao nogometni kibic i žrtva jedne veoma europske strasti. Međutim, imao je sreće.
Ubrzo po dolasku u Ameriku postao je Henry. Dobro je prihvaćen, u školi se isticao pameću i znanjem, tako da je glatko primljen na Harvard. Studirao je kod Williama Yandella Elliotta, povjesničara i savjetnika šestorice američkih predsjednika, koji je započeo kao pjesnik, a završio kao autor doktorske teze, pa zatim i knjige rječitog naslova “Pragmatični revolt u politici: sindikalizam, fašizam i ustavna država”. Na taj se naslov, pogotovu na njegov prvi dio, može svesti karijera njegova najčuvenijeg učenika. Henry Kissinger na Harvardu doktorirao je kad mu je bila trideset i jedna. Za njegovo ime trajno će se vezati pojam realpolitike.
U povodu njegove stogodišnjice sve velike svjetske novine o njemu će još jednom pisati kao o geniju američke i svjetske diplomacije. One ponešto manje svjetske novine, te posljednji preživjeli javni intelektualci i poneki od onih starinskih ljevičara koji se uopće i sjećaju tko je Henry Kissinger, o njemu će govoriti kao o jednom od markantnijih ratnih zločinaca druge polovice dvadesetog stoljeća. Kriv je za desetine tisuća ubijenih u posljednjoj fazi rata u Vijetnamu. Kriv je za američko sudjelovanje u nizu državnih prevrata u Latinskoj Americi tokom sedamdesetih, u kojima su, bez izuzetka, na vlast dolazili desničari nesumnjivih pronacističkih sentimenata. Za vladavine Kissingerovih pulena ubijeno je i nestalo više stotina tisuća ljudi. Ispod Kissingerova šinjela izašli su baš svi latinoamerički krvavi diktatori, pod čijom su vladavinom skloništa nalazili praktično svi još uvijek živi zločinci iz vremena europskog fašizma i njemačkog nacionalsocijalizma. Osim što u njegovom shvaćanju realpolitike nije bilo mjesta za sentimente prema ljudskim i manjinskim pravima, Henryju Kissingeru mora se priznati da nije bio sentimentalan ni prema samome sebi, svojoj mladosti i djetinjstvu. Naime, barem jedan od njegovim pulena, od čileanskog diktatora Pinocheta preko paragvajskog Stroessnera do argentinskog Videle – nabrojimo tek trojicu najmarkantnijih – morao je po zakonu vjerojatnosti biti zaštitnik upravo onih esesovaca s ulaza na stadion Fürtha, pokraj kojih se mali Heinz sretnim slučajem uspijevao provući, barem jedan od spomenute trojice po istom je zakonu vjerojatnosti morao biti zaštitnik zapovjednika i čuvara upravo onoga logora u kojem bi mali Heinz završio da nije imao sreće, barem jedan od spomenute trojice morao je biti zaštitnik Heinzova neostvarenog ubojice. Jednak je zakon vjerojatnosti koji važi u nogometu i u Holokaustu. Henry Kissinger bio je začuđujuće ravnodušan prema toj činjenici dok je uz argentinskoga diktatora Jorgea Rafaela Videlu sjedio u svečanoj loži stadiona u Buenos Airesu, za Svjetskoga nogometnog prvenstva u Argentini 1978.
Ali nema sumnje, Kissinger je genij svjetske diplomacije, veliki svjedok dvadesetog stoljeća, čiji su memoari općenito jedna od zanimljivijih knjiga koju je u naše vrijeme napisao jedan političar. Isto tako, nema sumnje, Kissinger je jedan od odvratnijih masovnih zločinaca našega doba, koji kao ni svi oni koje su štitili njegovi latinoamerički puleni, nema baš nikakav aktivan moralni i emocionalni odnos prema svim tim masovnim grobnicama koje je u svojih sto godina života prepunio. Dok su nacistički zločinci anestezirali savjest konstatacijama – koje su, uostalom, najčešće odgovarale istini! – da su postupali po zakonu, Kissingerova je savjest umirena činjenicom da su svi njegovi zločini bili usklađeni s politikom koju bi na kraju svih krajeva podržao bolji, ili barem manje loš dio čovječanstva. Nijedan zločin Henryja Kissingera nije u suprotnosti ni u sukobu s onim što mi danas živimo. Svi mi smo, nakon kraja hladnoga rata, Kissingerova djeca.
Zato je, možda, bolje u pripovijesti o tom čovjeku vratiti se nogometu. Došavši u Ameriku, mali je Heinz došao u svijet koji će sljedećih četrdesetak godina biti savršeno nezainteresiran za soccer, a više će mu od pola stoljeća trebati da do kraja shvati pravila igre i da na svom teritoriju organizira Svjetsko prvenstvo. Ali i tada, pa možda i do kraja svijeta, nogomet će, kao igra iz koje je mali Heinz potekao, Amerikancima biti manje zanimljiv od barem pet drugih sportova. On će se, pak, lako odreći svoga njemačkog imena, kao što će lako relativizirati i svoju prognaničku sudbinu, kao i sudbinu svoje obitelji. Kissinger će pokazati tu doista rijetku ljudsku sposobnost da pregori sve što mu se dogodilo, da prekorači vlastiti grob, i da kao neki drugi čovjek, druge vjere, jezika i identiteta, prođe kroz život. Jedino čega se nije odrekao i što je za cijeli život zadržao bio je – nogomet. (Vjerojatno postoji i još nešto, ali ne u javnosti, ne u knjigama, novinama, izjavama, anegdotama…)
Postoji legenda, u koju smo skloni vjerovati, da se svakog ponedjeljka raspitivao o tome kako je jučer igrao Spielvereinigung Greuther Fürth, koji je većim dijelom te duge epohe bio stabilan drugoligaš. A kada u svibnju 1973, malo prije pedesetog rođendana, i nekoliko tjedana prije nego što će Leonid Brežnjev prvi put doputovati u Washington, Henry Kissinger kao Nixonov savjetnik za nacionalnu sigurnost odlazi u Moskvu da pripremi susret dvojice predsjednika, on blindirani um sovjetskog faraona ničim ne uspijeva probiti, ničim mu se ne uspijeva približiti, sve dok ne povede razgovor o nogometu. Tu Brežnjev najednom živne, pa krene govoriti o tome kako je upravo čitao nekakvu knjigu o brazilskom nogometu, i kako postoji taj neki veliki nogometaš Garrincha, koji je bolji od Pelea! Jedan Garrinchin prijatelj, raspričao se Brežnjev, držao je bar, i nikako mu nije išao posao, nalazio se pred propašću, i onda je Garrincha u tom baru organizirao prijem za sve svoje prijatelje. Lokal je nakon toga postao turistička atrakcija, vazda pun!
Tko zna što je bila poanta te Brežnjevljeve priče, ali Kissinger je u izvještaju predsjedniku Nixonu napisao da je generalnom sekretaru Partije i vođi Sovjetskog Saveza nogomet toliko važan da ga je spreman staviti ispred državnih poslova. Mali Heinz bio je i ostao majstor u skiciranju ljudskih psihologija. To je ono što je u njegovim memoarima najzanimljivije, premda ne zaprema ni pet posto ukupnog teksta. Dok ga čita, ili dok iz drugih izvora pobire anegdote i pričice o Kissingerovim susretima s ljudima, čovjek pomišlja kako je moguće da tako hladan i moralno indiferentan čovjek može tako vladati ljudskim intimama, i kako, na kraju svih krajeva, može biti toliko drag.
Za razliku od Brežnjeva, zatvorenog i mračnog, Edward Gierek, poljski vođa nakon pada Władysława Gomułke i sloma demonstracija 1970. godine, bio je inteligentan čovjek, koji je odrastao na Zapadu, i nije ga bilo lako nadlukaviti. Susret s Kissingerom bio je napet i dijelom neugodan. Odvijao se u Bijeloj kući 8. listopada 1974, u prisustvu predsjednika Geralda Forda, Nixonova nasljednika. Cjelokupan transkript može se naći na internetu, i pomalo podsjeća na vedro ćaskanje ljudi koji bi se uskoro mogli međusobno poubijati. A onda u jednome trenutku mali Heinz iznebuha počinje govoriti da bi sve bilo drukčije u Frankfurtu, da tri mjeseca ranije, tog 3. srpnja, u polufinalu Svjetskog prvenstva, u utakmici Poljske s Njemačkom, nije pala ona strašna kiša i da teren nije bio sav u onom dubokom blatu. Sve bi drukčije bilo, govorio je Kissinger Giereku, samo da je Poljska bila u prilici da protiv teških njemačkih oklopnjaka razvije svoju lijepu, laku i lepršavu igru. Njemačka je, kaže povijest, tu utakmicu dobila 1:0, golom Gerda Müllera u 76. minuti, ali povijest neće ništa reći o tome što je postigao mali Heinz suživljavajući se s Poljacima i s Edwardom Gierekom u pripovijesti o tom porazu. Doista, možda se duša malog Heinza zauvijek zaledila na tribinama stadiona u Fürthu, pa je sve odista nježno i ljudsko u njemu ostalo u vremenu prije tog trenutka.
Četiri godine ranije, rujan je 1970, Nixonovom savjetniku za nacionalnu sigurnost je četrdeset i sedam, na tapetu je još jedna u beskonačnom nizu kubanskih kriza. Henry Kissinger bjesni što nitko, pa ni sam predsjednik, dovoljno ozbiljno ne shvaća fotografije koje je snimio špijunski zrakoplov iznad pomorske baze Cienfuegos, na južnim obalama Kube. Zar ne shvaćate, vikao je Kissinger, zar ne vidite, vikao je i prstom pokazivao na snimljene fotografije: ovo su nogometna igrališta! “Kubanci igraju bejzbol! A nogomet igraju Rusi!”
Strašna je ta njegova realpolitika. U vrijeme naših ratova, Kissinger zalagao se za namirivanje jačih i agresivnijih, tako što će se podijeliti Bosna. Sukob u Ukrajini danas bi riješio tako što bi se dogovorio s Rusima oko podjele Ukrajine. Takva je realpolitika, takav je svjetski mir. Mali Heinz danas teško hoda, slijep je na jedno oko i gluh je, kažu, kao top. Ima problema i sa srcem. Oduvijek.