Hasan Jašarević, čovjek koji je zaustavio ubojicu iz Gradačca tako što mu je dao lažne metke

Najprije bi valjalo zamisliti dućan s opremom za lov i ribolov u Gradačcu. I u tom dućanu muškarca, sedamdesetsedmogodišnjaka, koji je tu da odmijeni sina, vlasnika trgovine. S djedom je i unuka, on je čuva, ona mu, biva, pomaže u poslu, svijet je na korak od idile. Ništa se ne događa i ništa se ne bi trebalo dogoditi sve do kijametskog dana ili do sinovljeva povratka. Ali u dućan utrčava mlad i snažan muškarac, izbezumljen i sav krvav. Drži uperen pištolj, hoće municiju od devet milimetara, svu koju u dućanu imaju. Hasan, takvo je ime trgovcu, pruža mu jednu za drugom kutije s manevarskom municijom. Ovaj samo grabi, ne gleda što uzima, i odlazi.

Kad novinar sarajevskog portala Klix Hasana upita je li se uplašio, on govori da nije. Ali odmah je zaključao dućan, nazvao sina, i rekao mu što se dogodilo, pa neka zove policiju. Usput je smirivao unuku, koja se bila uplašila. Otišli su gore u kuću, i tad ga je, kaže, počeo hvatati strah. Što će, jadan, kad onaj čovjek shvati da mu je dao lažne metke, pa se vrati? Svašta je Hasan u životu doživio, bivši je logoraš, dva-triput su ga, veli, izvodili na strijeljanje, ali se, eto, svaki put nekako izvukao. “U svemu ovome me samo bilo strah da će se on vratiti, da će mi napasti na kuću, a da ja onda moram upotrijebiti vatreno oružje. Jer kako pucati u čovjeka?”

Hasan tog čovjeka nije poznavao. Jest, vjerojatno, njegov sin. Nermin Sulejmanović, osuđivani nasilnik, trgovac i veletrgovac narkotika, trener fitnessa i kontroverzni biznismen, bio je ugledni građanin Gradačca. Ali Hasan nije iz Gradačca, Hasan je ustvari iz Bosanskog Šamca. On je znao samo jedno: onome tko tako nagrne u dućan, jak, lud pa još i krvav, ne daju se pravi meci. Postupio je ne misleći, jer da je mislio, da je pogledao unuku do sebe ili da je samo pomislio na sebe, da je doveo u međuodnos tu uperenu cijev, i svoj život i život tog djeteta, morao bi mu dati prave metke. Morao bi mu ih dati već i zato što bi muškarac s pištoljem vidio da se on premišlja, pa bi sigurno provjerio kakvu mu on to municiju daje. A što bi se tad dogodilo?

Hasan, međutim, nije ništa mislio, nego je postupio po onom višem zakonu, pa je nekome tko je krvav od tuđe krvi dao lažnu municiju. Jasno je razlikovao onog koji goni od onih koji su progonjeni. Velika je to tema Meše Selimovića, pisca upravo iz ovih krajeva. Ali koliko god da smo čitali “Derviš i smrt” i “Tvrđavu”, ne bismo se odvažili učiniti ono što je učinio Hasan. Jedni to ne bi učinili u strahu za vlastiti život. Drugi bi našli razložno opravdanje u strahu za život tog djeteta kraj sebe. Doista, malo je na svijetu ljudi koji bi, a da i ne trenu, postupili onako kako je postupio ovaj čovjek. 

Prije nego što je ušao u dućan kod Hasana, Nermin Sulejmanović već je ubio majku svog djeteta. A vjerojatno je ubio i onu dvojicu muškaraca, oca i sina, koje poslije malo tko i spominjao. Tu se pojavio kad mu je ponestalo municije. Da je tu bio netko drugi, a ne Hasan, broj mrtvih u Gradačcu bio mi mnogo veći. I tko zna koliko bi potjera za Sulejmanovićem trajala, i što bi se dalje sve događalo. Ali skoro je izvjesno da je Hasan nekim ljudima spasio život. Koliko je tih ljudi? Tko su oni i što rade? Jesu li slučajni prolaznici, obični građani, možda žene i djeca, ili su, možda, policajci? Na ovakva pitanja odgovori ne postoje. Ili su ti odgovori u imaginaciji svakog od ljudi, djece, žena i muškaraca, koji će sljedećih sati i dana o ovome misliti i misleći domaštavati jednu strašnu priču, koja je, međutim mogla biti strašnija. Nipošto ne bismo smjeli biti lijene mašte, pa zaboraviti što se dogodilo. Kao što ne bismo smjeli reagirati samo na krv i smrt, a odmah smetnuti s uma priliku u kojoj su nečijim junaštvom krv i smrt izbjegnuti. 

Hasan Jašarević prošao je logor i preživio rat, a da ga svejedno prestravi i zaledi pitanje: “Jer kako pucati u čovjeka?” Pritom, on ne govori onako kako bi govorio neki drugi svijet, pa ni onako kako bismo govorili mi, kada bismo zamišljali njegovu priču. Hasan ne kaže da ga je bilo strah od toga da će se prevareni vratiti i udariti na njega, jer mu je dao lažnu municiju, nego kaže da ga je bilo strah da će mu “napasti na kuću”. To je mnogo šire i kompleksnije, svašta to znači, na sve strane otvara njegovu priču, ali, što je možda najvažnije, štiti ga od svega što bi bilo previše osobno pa bi ga moglo posramiti.

Među svijetom koji odlikuje posvemašnja lakoća pucanja u čovjeka, Hasan Jašarević se prestravi. Nermin Sulejmanović ubio je majku svog djeteta, i ubio je još dvojicu ljudi, a njegovo su ubijanje na Instagramu odgledale tisuće ljudi. I nema sumnje da su, od prvog do posljednjeg, uživali u tome. Grožnja i gađenje također su oblici uživanja. Nije to ništa novo. Još u nedavna su doba najšire narodne mase hrlile da gledaju javna pogubljenja. Razlika je, možda, samo u tome što publika u ono vrijeme nije bila zaštićena anonimnošću društvenih mreža i zakonima o zaštiti osobnih podataka. Oni koji uživaju promatrajući pogubljenja, redovito će tražiti i nalaziti opravdanja u onome što je pogubljeni učinio ili onome što je pogubljeni bio. Jedini će se Hasan upitati: “Jer kako pucati u čovjeka?”. I jedini će on, bez trenutka premišljanja koji bi ga odao, ubojici pružiti lažnu municiju.

Svaki čovjek koji ima savjesti – i naravno nije gledao snimku s Instagrama – negdje u dubini duše osjetit će se odgovornim za ubojstvo žene i dvojice muškaraca u Gradačcu. Na različite je načine ruka koja drži pištolj ruka svakoga od nas. Muškarca, žene, pa i djeteta, ako je u stanju držati pištolj u ruci. Toga nisu svjesni oni koji su, paradoksalno, najviše slični Nerminu Sulejmanoviću. Kao i oni drugi, koji će se toliko snažno identificirati s ubijenom majkom njegova djeteta, da neće ni primijetiti onu dvojicu ubijenih muškaraca. Možda bi se moglo reći da je samo Hasan slobodan od odgovornosti za te tri smrti, jer je riskirajući sve onemogućio ubojicu da nastavi ubijati. Samo Hasanu u svijest dolazi to naivno, mirnodopsko i anđeosko pitanje: “Jer kako pucati u čovjeka?” On, od svih ljudi, ima najizraženiju svijest o tome da je u svakoj ruci koja ubija i njegova ruka. I da to po svaku cijenu treba prestati.

Nermin Sulejmanović bio je ugledni građanin Gradačca. Bio je cijenjeni pripadnik zajednice. Sada, nakon što ga više nema i nakon što nikome više ništa ne može, od njega i njegovih zločina svi se ograđuju. Ili njegov zločin pretvaraju u neku inpersonalnu, opću pripovijest o zločinima patrijarhata. Od njegovog ugleda prividno nije ostalo ništa. Ako je imao veze u policiji ili na sudu, kao što to sad govore neke njegove sugrađanke i sugrađani, od tih veza samo prividno nije ostalo ništa. Naime, pojavit će se neki novi ugledni građanin, koji možda neće biti agresivan kao Sulejmanović, niti će se baviti trgovinom i veletrgovinom heroina, ali se neće od njega bitno razlikovati. Ljudi kao on, naime, postaju ugledni. Tako je to u Gradačcu, u cijeloj nesretnoj Bosni i Hercegovini. Ali tko je uvjeren, neka prvi baci kamen i kaže da tako nije u Zagrebu i u cijeloj europskoj Hrvatskoj. Likovi poput Nermina Sulejmanovića nisu samonikli ni samorodni, oni se rađaju iz srca zajednice, i čine zlo, provode nasilje, ali se svaki put vraćaju, s nesmanjenim ugledom. Kao što će se uskoro vratiti naši dečki iz Atene. A onda se, eto, katkad dogodi da ugledni pripadnik zajednice učini nešto što je još uvijek s onu stranu kolektivne imaginacije…

One koji su tome jedina stvarna protuteža zajednica uglavnom prezire, ignorira ili zaboravlja. Junačko djelo Hasana Jašarevića munjevito brzo će biti zaboravljeno. U Gradačcu će ga još i pamtiti, ali ovdje ga se, dvjesto sedamdeset kilometara od Gradačca, neće sjećati nitko. Ama neće ga se sjećati ni u prvoj susjednoj kasabi. Zato što je Hasan, takav kakav jest, devijacija unutar svake naše zajednice. On je u knjizi Postanka jedan od onih pedeset pravednika u Sodomi, oko kojih se Abraham cjenka s Gospodom. Ako ih zatekne pedeset, kaže Gospod, cijelom će mjestu oprostiti sve. Ali gdje ćeš, bolan, naći pedeset takvih ljudi, evo da ih sad u Rimu, Stambolu i Parizu tolike tražiš, a kamoli u Gradačcu? I tako Hasan polako pada u zaborav, dok svud naokolo stasavaju novi nermini sulejmanovići, čiji će ugled opet potrajati sve dok ih Hasan ne zaustavi u njihovim strašnim pohodima.

Koliki li je samo bio mračni gnjev ubojice kada je shvatio da mu je taj čovjek dao pune kutije lažnih metaka? Nemoćan da išta učini, vjerojatno je i umro s tim osjećajem da je grdno prevaren i da mu je počinjena nepravda. Umro je s osjećajem žrtve. Onako kako u nas zlikovci gotovo redovito i umiru.

(Portalima je zabranjeno kopirati ovaj sadržaj)