Čovjek prekasno nauči većinu toga što je u životu važno. Recimo, možda je u našim životima u posljednjih tridesetak godina najvažnije bilo znati da je s rođakom, prijateljem ili susjedom grehota zakrviti oko politike. Mnogo je stvari koje nas dijele ili nas čine neprijateljima, ali politika je u Hrvatskoj, na žalost, najpogrešnija i najkrivlja od njih. Čak i ako ti bližnji zastupa neprihvatljive stavove, ako opravdava (naše) ratne zločince, ako bi takve kao što si ti zatvarao u logore ili protjerivao u Bosnu, Srbiju, Izrael ili Gazu, ni to nije ozbiljan razlog da se kvari i narušava ona prethodna ljudska bliskost. Politika je u Hrvatskoj opera. Neuvjerljiva i nestvarna stilizacija stvarne politike. Zato je uvijek bolje čekati da se bližnji dozove pameti. I bolje je štititi ludova, sakrivati ga u ormaru dok potjera ne prođe, biti budali zastupnik među normalnim svijetom, nego ostati bez njega. Isto tako, prekasno čovjek ovdje nauči da nema većih hulja i gadova od tobožnjih tvojih političkih istomišljenika, likova koji su ti, kobajagi, svjetonazorski bliski. Nikada, ali baš nikada, ni u jednom trenutku čovjek ne bi u Hrvatskoj – a možda ni bilo gdje drugdje – smio pobrkati privatnu bliskost s načelnom ispravnošću. Ako imaš prijatelja gada, onda barem imaš prijatelja. Uz istomišljenike ostat ćeš sam.
O ovom razmišljam kad god začujem Gordana Jandrokovića kako ljutito, premda praznoslovno i šuplje, nasrće na Zorana Milanovića. Nije mi do toga što Jandroković kao proklamirani konzervativac i domoljub, branitelj tradicionalnih i simboličkih vrijednosti hrvatske države i nacije, obezvređuje i pljuje po instituciji predsjednika Republike – uz seoskog načelnika ili gradonačelnika jedinog osobno izabranog nacionalnog vođu. To bi mi bilo simpatično. Jer čovjek, eto, barem na takav način izlazi izvan vlastitih tijesnih i uskih svjetonazorskih okvira, pa od deklariranog nazadnjaka, koji zastupa petrificirane vrijednosti nekoga jučerašnjeg svijeta i neke očinske i patrijarhalne Hrvatske, kakva, zapravo, teško da i može postojati, jer je za očinstvo malena, sitna i troma. A na kraju krajeva, neće predsjedniku Republike naškoditi to što predsjednik Sabora pljuje po njemu, nego bi samo predsjedniku Sabora moglo naškoditi da pljuje po predsjedniku Republike. U obrnutom smjeru stvar ne funkcionira tako: predsjednik Republike može slobodno pljuvati po predsjedniku Sabora, jer je funkcija predsjednika Sabora dogovorna i proizlazi iz procedure koja nema neki naročit demokratski potencijal. Dok je izbor predsjednika Republike karnevaleskna priredba žive i prisutne demokracije, u kojoj na ovakav ili onakav način sudjeluju svi punoljetni građani, izbor predsjednika Sabora ne razlikuje se od parlamentarnih postavljenja u bilo kojoj slobodnoj ili neslobodnoj zemlji, od današnje slobodne Njemačke do Mussolinijeve Italije ili do SFRJ. Simbolički gledano, predsjednik Sabora sporedna je figura.
Ali pustimo sve to. I progovorimo o ozbiljnim stvarima. Kad god Gordan Jandroković uputi uvredu Zoranu Milanoviću, ili kad god Zoran Milanović uputi uvredu Gordanu Jandrokoviću, padne mi na um ta važna, na žalost po mene i prekasno shvaćena pouka: nikad se, dragi moj, ali baš nikad i ni po koju cijenu, ne psuj s rođakom, prijateljem ili susjedom oko politike. Nema pogrešnije stvari od toga, i nema budalastijeg gubitka u životu od bližnjeg kojeg si u Hrvatskoj izgubio zbog političkih neslaganja. Njih dvojica su, koliko znamo, svojta. Jandroković je oženjen za Milanovićevu sestričnu. Ili, kao što se u drugim krajevima kaže, oženjen je za njegovu rodicu. Oženjen je, što bi Srbi rekli – i nimalo nije krivo to što kažu, za Milanovićevu sestru po ujaku. Veza je to vrlo bliska, i među ljudima se prekida samo iz intimnih, krajnje privatnih, emotivno ispunjenih i dovršenih razloga. Ali i tada, nakon što prekinu za sva vremena, nakon što se prestanu svojtati i postanu najteži tuđini, imaju obavezu koja se ne tiče patrijarhalnog društva, nego se tiče društvene pristojnosti i gospodstva: nikada u javnosti ništa jedan o drugome ne smiju reći. Tu šutnju nisu dužni drugome, nego su je dužni sebi i boljem glasu o sebi.
Dok ih slušam što jedan o drugome govore, jedan kevćućim i piskutavim glasom, drugi s nastupom uvjerenog mužjaka, jednom stalno fali riječi, drugom riječi naviru kao meci u rafalnoj paljbi, upitam se je li to oni stvarno govore, ili igraju neku svoju predstavu, a onda će se u jednom trenutku naći, onako kao što se rodbina na Balkanu skuplja, pa će nastaviti da jedan za drugog žive kao ljudi i rođaci. Mnogo mi je, naime, prihvatljivija ideja, koja na žalost nije vjerojatna, da Jandroković i Milanović igraju predstavu za javnost, nego da je ovo stvarno. Vulgarno je, brate, i asocijalno na najgori mogući način. Gore nego da su se poklali noževima. Jer ovo traje i traje, nije afekt, pijanstvo, trenutni bijes.
Gordan Jandroković zanimljiva je kazališna i književna figura. Nimalo osobena, za razliku od Milanovića. U općoj percepciji javnosti on je Svatković, Jedermann, Everyman… Takvim je doživljen, jer je protagonist, uglavnom jednako pozicioniran, kao prvi sporedni lik na sceni, u svim desnim hrvatskim vlastima, u vrlo širokom rasponu između one Karamarkove, kojom je nominalno vladao nemušti post-Hrvat Orešković, preko proeuropske Sanaderove vlasti, do aktualne Plenkovićeve. Raspon je to koji zahvaća sve desne europske političke prakse dvadesetog stoljeća, prilagođene, istina, balkanskim mjerama i potrebama, ali se unutar njega Jandroković odlično snalazio. Jedino on. I nije pokazivao ama baš nikakvu nelagodu, ni u jednoj od rečenih svjetonazorskih i intimno-vladarskih manifestacija. Umio je on biti i Sanader, i Karamarko, i Jadranka Kosor, i Plenković. A da, zapravo, nitko s pouzdanjem ne može znati što Gordan Jandroković o nečemu zbilja misli. Svatković ima tu moć, njegov je lik napisao Hugo von Hoffmansthal, da je stalno unutar procesa, da odaje dojam kako se u njemu nešto zbiva, ali da je uvijek svemu i svakome sličan. Volio bih da mogu biti Svatković, premda ni tada to ne bih bio. Volio bih da mogu biti Svatković, kao što bih volio da mogu svirati violinu. Za to je potreban talent. Oni koji ga imaju, ne shvaćaju u čemu je problem kod onih koji ga nemaju. Oni koji, pak, talenta nemaju, ljubomorni su na nešto što im je nedostižno. Za Svatkovića treba ozbiljan talent.
Problem, međutim, po Gordana Jandrokovića nastaje upravo u trenutku kada izlazi iz svoje uloge, i kada kao Svatković – što je, možda, idealan lik za nekog predsjednika parlamenta – počinje da nasrće na svoga mnogo moćnijeg rođaka po ženi. Tad stječe svojstvo koje mu nije potrebno, s kojim biva vidljiv, izložen i očigledan. I s kojim se počinje opasno razlikovati od ljudi među kojima živi. Nezamislivo je da se Svatković kolje s rodbinom, pogotovo u jednoj izrazito rodbinskoj zemlji. Svašta iz toga može proizaći. Svakakvih nevolja može u tome biti.
Recimo, ta njegova fotografija, koju je, kako kaže, objavio da relaksira situaciju oko svađe. Na njoj je, na toj slici, mlad, nježan i slobodan od svega, pa i od svoje javne slike. Onakav je kakvi su ljudi na privatnim fotografijama. Nije mi se svidjelo kako su se ljudi obrušili na tu njegovu sliku, premda ne razumijem zašto ju je objavio. Da mu se Milanović smiluje? Ili da mu se smiluje zajednica? Ako je stvarno htio s tom slikom reći eto, takav sam ja, a vi sad udarite, onda je Jandroković moj čovjek. Ali mi se čini da je htio nešto drugo.
U posljednje vrijeme viđali smo ga s bradicom. Sijedom. Kao da nije njegova. Pokušavao je izaći iz uloge koju je prethodno odabrao i kojom se branio od javnih stradanja i posrnuća. Ali ne ide to tako. Pa je izgovorio što ga u svemu vrijeđa: rektalni alpinizam i to što ga se zove Njonjo. Prvo je efektna dosjetka, protiv koje se ne može ništa, pogotovo kada je pučki vulgarna, narodu bliska kao deseterac. Drugo su mu namrijeli zlobni novinari. I s tim je lakše, ako čovjek umije: nadimak i kada izrugivanjem dođe, može se samo prihvatiti. Pa se pri upoznavanju predstavljati kao Njonjo. Ali to nije lako.
Gordan Jandroković jedan je od malobrojnih hrvatskih političara koji ide u kazalište. I tu se razlikuje od Zorana Milanovića. Cijenim to što ide u kazalište.
Gordan Jandroković, Svatković, mlad, nježan i slobodan
Čovjek prekasno nauči većinu toga što je u životu važno. Recimo, možda je u našim životima u posljednjih tridesetak godina najvažnije bilo znati da je s rođakom, prijateljem ili susjedom grehota zakrviti oko politike. Mnogo je stvari koje nas dijele ili nas čine neprijateljima, ali politika je u Hrvatskoj, na žalost, najpogrešnija i najkrivlja od njih. Čak i ako ti bližnji zastupa neprihvatljive stavove, ako opravdava (naše) ratne zločince, ako bi takve kao što si ti zatvarao u logore ili protjerivao u Bosnu, Srbiju, Izrael ili Gazu, ni to nije ozbiljan razlog da se kvari i narušava ona prethodna ljudska bliskost. Politika je u Hrvatskoj opera. Neuvjerljiva i nestvarna stilizacija stvarne politike. Zato je uvijek bolje čekati da se bližnji dozove pameti. I bolje je štititi ludova, sakrivati ga u ormaru dok potjera ne prođe, biti budali zastupnik među normalnim svijetom, nego ostati bez njega. Isto tako, prekasno čovjek ovdje nauči da nema većih hulja i gadova od tobožnjih tvojih političkih istomišljenika, likova koji su ti, kobajagi, svjetonazorski bliski. Nikada, ali baš nikada, ni u jednom trenutku čovjek ne bi u Hrvatskoj – a možda ni bilo gdje drugdje – smio pobrkati privatnu bliskost s načelnom ispravnošću. Ako imaš prijatelja gada, onda barem imaš prijatelja. Uz istomišljenike ostat ćeš sam.
O ovom razmišljam kad god začujem Gordana Jandrokovića kako ljutito, premda praznoslovno i šuplje, nasrće na Zorana Milanovića. Nije mi do toga što Jandroković kao proklamirani konzervativac i domoljub, branitelj tradicionalnih i simboličkih vrijednosti hrvatske države i nacije, obezvređuje i pljuje po instituciji predsjednika Republike – uz seoskog načelnika ili gradonačelnika jedinog osobno izabranog nacionalnog vođu. To bi mi bilo simpatično. Jer čovjek, eto, barem na takav način izlazi izvan vlastitih tijesnih i uskih svjetonazorskih okvira, pa od deklariranog nazadnjaka, koji zastupa petrificirane vrijednosti nekoga jučerašnjeg svijeta i neke očinske i patrijarhalne Hrvatske, kakva, zapravo, teško da i može postojati, jer je za očinstvo malena, sitna i troma. A na kraju krajeva, neće predsjedniku Republike naškoditi to što predsjednik Sabora pljuje po njemu, nego bi samo predsjedniku Sabora moglo naškoditi da pljuje po predsjedniku Republike. U obrnutom smjeru stvar ne funkcionira tako: predsjednik Republike može slobodno pljuvati po predsjedniku Sabora, jer je funkcija predsjednika Sabora dogovorna i proizlazi iz procedure koja nema neki naročit demokratski potencijal. Dok je izbor predsjednika Republike karnevaleskna priredba žive i prisutne demokracije, u kojoj na ovakav ili onakav način sudjeluju svi punoljetni građani, izbor predsjednika Sabora ne razlikuje se od parlamentarnih postavljenja u bilo kojoj slobodnoj ili neslobodnoj zemlji, od današnje slobodne Njemačke do Mussolinijeve Italije ili do SFRJ. Simbolički gledano, predsjednik Sabora sporedna je figura.
Ali pustimo sve to. I progovorimo o ozbiljnim stvarima. Kad god Gordan Jandroković uputi uvredu Zoranu Milanoviću, ili kad god Zoran Milanović uputi uvredu Gordanu Jandrokoviću, padne mi na um ta važna, na žalost po mene i prekasno shvaćena pouka: nikad se, dragi moj, ali baš nikad i ni po koju cijenu, ne psuj s rođakom, prijateljem ili susjedom oko politike. Nema pogrešnije stvari od toga, i nema budalastijeg gubitka u životu od bližnjeg kojeg si u Hrvatskoj izgubio zbog političkih neslaganja. Njih dvojica su, koliko znamo, svojta. Jandroković je oženjen za Milanovićevu sestričnu. Ili, kao što se u drugim krajevima kaže, oženjen je za njegovu rodicu. Oženjen je, što bi Srbi rekli – i nimalo nije krivo to što kažu, za Milanovićevu sestru po ujaku. Veza je to vrlo bliska, i među ljudima se prekida samo iz intimnih, krajnje privatnih, emotivno ispunjenih i dovršenih razloga. Ali i tada, nakon što prekinu za sva vremena, nakon što se prestanu svojtati i postanu najteži tuđini, imaju obavezu koja se ne tiče patrijarhalnog društva, nego se tiče društvene pristojnosti i gospodstva: nikada u javnosti ništa jedan o drugome ne smiju reći. Tu šutnju nisu dužni drugome, nego su je dužni sebi i boljem glasu o sebi.
Dok ih slušam što jedan o drugome govore, jedan kevćućim i piskutavim glasom, drugi s nastupom uvjerenog mužjaka, jednom stalno fali riječi, drugom riječi naviru kao meci u rafalnoj paljbi, upitam se je li to oni stvarno govore, ili igraju neku svoju predstavu, a onda će se u jednom trenutku naći, onako kao što se rodbina na Balkanu skuplja, pa će nastaviti da jedan za drugog žive kao ljudi i rođaci. Mnogo mi je, naime, prihvatljivija ideja, koja na žalost nije vjerojatna, da Jandroković i Milanović igraju predstavu za javnost, nego da je ovo stvarno. Vulgarno je, brate, i asocijalno na najgori mogući način. Gore nego da su se poklali noževima. Jer ovo traje i traje, nije afekt, pijanstvo, trenutni bijes.
Gordan Jandroković zanimljiva je kazališna i književna figura. Nimalo osobena, za razliku od Milanovića. U općoj percepciji javnosti on je Svatković, Jedermann, Everyman… Takvim je doživljen, jer je protagonist, uglavnom jednako pozicioniran, kao prvi sporedni lik na sceni, u svim desnim hrvatskim vlastima, u vrlo širokom rasponu između one Karamarkove, kojom je nominalno vladao nemušti post-Hrvat Orešković, preko proeuropske Sanaderove vlasti, do aktualne Plenkovićeve. Raspon je to koji zahvaća sve desne europske političke prakse dvadesetog stoljeća, prilagođene, istina, balkanskim mjerama i potrebama, ali se unutar njega Jandroković odlično snalazio. Jedino on. I nije pokazivao ama baš nikakvu nelagodu, ni u jednoj od rečenih svjetonazorskih i intimno-vladarskih manifestacija. Umio je on biti i Sanader, i Karamarko, i Jadranka Kosor, i Plenković. A da, zapravo, nitko s pouzdanjem ne može znati što Gordan Jandroković o nečemu zbilja misli. Svatković ima tu moć, njegov je lik napisao Hugo von Hoffmansthal, da je stalno unutar procesa, da odaje dojam kako se u njemu nešto zbiva, ali da je uvijek svemu i svakome sličan. Volio bih da mogu biti Svatković, premda ni tada to ne bih bio. Volio bih da mogu biti Svatković, kao što bih volio da mogu svirati violinu. Za to je potreban talent. Oni koji ga imaju, ne shvaćaju u čemu je problem kod onih koji ga nemaju. Oni koji, pak, talenta nemaju, ljubomorni su na nešto što im je nedostižno. Za Svatkovića treba ozbiljan talent.
Problem, međutim, po Gordana Jandrokovića nastaje upravo u trenutku kada izlazi iz svoje uloge, i kada kao Svatković – što je, možda, idealan lik za nekog predsjednika parlamenta – počinje da nasrće na svoga mnogo moćnijeg rođaka po ženi. Tad stječe svojstvo koje mu nije potrebno, s kojim biva vidljiv, izložen i očigledan. I s kojim se počinje opasno razlikovati od ljudi među kojima živi. Nezamislivo je da se Svatković kolje s rodbinom, pogotovo u jednoj izrazito rodbinskoj zemlji. Svašta iz toga može proizaći. Svakakvih nevolja može u tome biti.
Recimo, ta njegova fotografija, koju je, kako kaže, objavio da relaksira situaciju oko svađe. Na njoj je, na toj slici, mlad, nježan i slobodan od svega, pa i od svoje javne slike. Onakav je kakvi su ljudi na privatnim fotografijama. Nije mi se svidjelo kako su se ljudi obrušili na tu njegovu sliku, premda ne razumijem zašto ju je objavio. Da mu se Milanović smiluje? Ili da mu se smiluje zajednica? Ako je stvarno htio s tom slikom reći eto, takav sam ja, a vi sad udarite, onda je Jandroković moj čovjek. Ali mi se čini da je htio nešto drugo.
U posljednje vrijeme viđali smo ga s bradicom. Sijedom. Kao da nije njegova. Pokušavao je izaći iz uloge koju je prethodno odabrao i kojom se branio od javnih stradanja i posrnuća. Ali ne ide to tako. Pa je izgovorio što ga u svemu vrijeđa: rektalni alpinizam i to što ga se zove Njonjo. Prvo je efektna dosjetka, protiv koje se ne može ništa, pogotovo kada je pučki vulgarna, narodu bliska kao deseterac. Drugo su mu namrijeli zlobni novinari. I s tim je lakše, ako čovjek umije: nadimak i kada izrugivanjem dođe, može se samo prihvatiti. Pa se pri upoznavanju predstavljati kao Njonjo. Ali to nije lako.
Gordan Jandroković jedan je od malobrojnih hrvatskih političara koji ide u kazalište. I tu se razlikuje od Zorana Milanovića. Cijenim to što ide u kazalište.