Opet ću o pjesničkoj Nagradi Stjepan Gulin, jer je po koječemu u Hrvatskoj jedinstvena. Nagradu je osnovala, po Gulinu je imenovala, i propozicije postavila šibenska pjesnikinja i pisačica namjenske i umjetničke proze Olja Runjić. Nije neobično to što je nagrada nazvana po doživotnom književnom autsajderu. Takvi su, autsajderi, u hrvatskome književnom životu, bili mnogi, od Silvija Strahimira Kranjčevića, preko Matoša, Kamova i Šimića, pa do Tina Ujevića, ali dok je za njih karakteristično da su ih naši književni zagrobari i kanonici mrtve uzdizali među nacionalne velikane, Stjepan Gulin od onih je koji su i nakon smrti ostali autsajderi. U tom je smislu šibenska nagrada u povijesti hrvatskih književnih nagrada baš jedinstvena. Postoje nagrade koje su imenovane po lošim, izvan svojih zavičaja sasvim beznačajnim piscima, ali ova je nazvana po dobrom pjesniku – kakvih je u njegovoj, kao i u svakoj drugoj generaciji malo – ali mrtvom autsajderu. Čini mi se da je nešto lijepo i utješno u tome da dobiješ Nagradu Stjepan Gulin, kako za insajdera, tako i za autsajdera.
Ove je godine, možda pomalo i neočekivano, nagrađena Dorotea Šušak (1996.). Taman što je proljetos dobila Nagradu Goran za mlade pjesnike, stigla ju je i šibenska čast. Što je na više načina lijepo i zasluženo. Osim što je odličan i krajnje neobičan njezin spjev “Demiurg guši muhe, crve, pahulje i vodu”, koji bismo, mi koji smo ga čitali, ali i koji smo autoricu čuli kako kazuje svoj tekst, mogli žanrovski i tipski određivati na više načina, Dorotea Šušak doista je samosvjesna autsajderka. Što znači da je to po vlastitom izboru, a ne iz socijalnih razloga, ili zato što je povučena, sramežljiva, distancirana, ili zato što što je neki nedostatak u odnosu na većinu predodređuje za autsajdera… Biti u stalnom minusu samo zato što si sama tako odlučila izraz je neobične intelektualne čvrstine u zemljama kakva je Hrvatska.
Dorotea Šušak završila je dramaturgiju na zagrebačkoj Akademiji. “Naša studentica”, reče Snježana Banović, kada se na šibenskim Škurama čulo tko je ovogodišnji Gulinov dobitnik. U tom “naša studentica”, premda je izrečeno pred dvoje troje ljudi, za jednim kavanskim stolom, bilo je nečega lijepog i obavezujućeg. To znači da u tom Akademovom gaju, u Sokolskom domu, i dalje ima onih koji će sudbinski ozbiljno doživljavati odnos koji je započeo jednom davno, između Sokrata i njegovih učenika.
Piše dramske tekstove i triput je osvajala Nagradu Marin Držić, koju država, putem anonimnog natječaja, svake godine dodjeljuje za najbolji originalni dramski tekst. Premda bi se time, po originalnoj zamisli predstavnika utemeljitelja, trebalo njegovati domaće dramsko pismo i stvarati svježa djela za pozornice, Nagrada Marin Držić na kraju je samo zgodno javno priznanje – o kojemu će izvijestiti čak i HRT, te one novine koje imaju kulturnu rubriku – i prilika da se za napisani tekst dobije novac iz nagradnog fonda. Držićem nagrađeni tekstovi se, međutim, vrlo rijetko probiju do pozornica javnih kazališta. Tako ni Dorotee Šušak nije baš bilo na programima mnogobrojnih naših hrvatskih narodnih kazališta, niti su se za njezine drame otimala jednako brojna gradska kazališta. Možda ju je to potresalo – jer dramskom piscu nikakva državna nagrada ne može nadoknaditi to što njegove komade ne igraju – a možda je na vrijeme shvatila načine na koji funkcioniraju hrvatske kulturne institucije, pa je nije bilo briga, tek svoj prostor je pronašla nomadski se baveći dramaturgijom, gdje god je za to bilo prilike. Recimo, neke je vrlo dragocjene stvari uspjela napraviti s Romanom Nikolićem, u portabl kazalištu Arterarij, možda na trenutno i najzanimljivijoj teatarskoj pozornici u Zagrebu.
Pomalo i u skladu s navadama i pogledom na život i svijet svoje generacije, Dorotea se, mimo dramaturgije, bavi još koječime. Doktorandica je na Filozofskom fakultetu, edukantica je realitetne psihoterapije i teorije izbora, izvršna direktorica Centra za ženske studije i ravnateljica Centra za kulturu Trešnjevka. Previše toga? Može biti i da jest, ali ono što je za jednog čovjeka previše, za drugog nije. Da bi se netko mogao ozbiljno baviti teatrom, prethodno se, ili čak i usporedno, mora baviti s mnoštvom drugih stvari, ali ne zato da bi tako zaradio za život, nego zato što teatar ne postoji samo kao teatar, niti je teatar moguć mimo i izvan svijeta. Isto tako, da bi se netko mogao ozbiljno baviti književnošću, mora se baviti drugim poslovima i mora neprestano učiti znanja i zanate od kojih nikada neće živjeti, ali će njima neprestano nadograđivati cjelinu svoje profesije. Baviti se književnošću, biti čitatelj i pisac, pored svega ostalog znači razumijevati svijet ljudi. A ljude ne možeš razumjeti ako ne razumiješ urara, pravnicu, trgovca nekretninama, švelju, čistača ulica i onu djevojku s manekenske piste, koja pokušava postati manekenka.
Naravno da je sve to mnogo jednostavnije ako žena otpočetka pristaje biti insajderica. Pogotovu u Hrvatskoj, ako se još starta s Akademije dramske umjetnosti, i iz nekog od elitnih zagrebačkih književnih mrijestilišta. Nakon što kao insajderica stigneš do Dubrovačkih ljetnih igara, ili neke slične manifestacije u čijem prvom redu sjedi ministrica kulture, da bi zatim dala svoje svakovečernje izjave za Vijesti iz kulture, ako ministrica, dakle, izjavi nešto o tebi i tvome radu, ako te izabere u neko od svojih vijeća i komisija, ti si obavila veći dio posla u životu i stvorila si pretpostavke za – karijeru. Takve pretpostavke da se, ako ti je do toga baš stalo, možeš predstavljati i kao – autsajderka.
Ništa od svega toga Dorotea Šušak nije činila. Dapače, radila je sve suprotno. Tako da je na web portalu, koji je pod upravom matrijarha hrvatske klerofašističke desnice, početkom 2025. bila izložena jednoj sasvim finoj hajčici, kakve u nas baš i nisu tako često izložene cure njezinih godina. Hajčica se zatim bila prelila na slične platforme, tako da se Dorotei počelo događati nešto o čemu se ne uči u školi, ni na Akademiji dramske umjetnosti, u čemu ti ne pomažu ni tuđa iskustva – jer ih, u pravilu, nisi svjestan – i u čemu se možeš izvježbati samo radikaliziranom metodom vlastite kože. Tek kada prvi put jasno vidiš kakvim te vide oni koji bi te najradije sveli na dim iz dimnjaka nekog postrojenja na pustom istoku, tek kada shvatiš u kojoj se mjeri takvi u ovoj zemlji mogu nekažnjeno obezljuditi, shvatit ćeš kakva je tvoja uloga u toj velikoj svehrvatskoj drami. I shvatit ćeš što zapravo znači biti autsajderka.
A sad da se vratimo na žanrovsko i tipsko određenje knjige “Demiurg guši muhe, crve, pahulje i vodu”, koja je u rukopisu najprije nagrađena Nagradom Goran za mlade pjesnike, da bi zatim objavljena knjiga ponijela i Nagradu Stjepan Gulin. Na početku smo rekli da je to spjev, i doista, čitajući knjigu pomišljali smo, ili da se vratimo prikladnijem prvom licu jednine, pomišljao sam da je to spjev, da bih onda, posljednjeg dana Škura, nakon što je Dorotea Šušak pozvana da pročita nekoliko pjesama, ili fragmenata iz knjige, slušajući je pomislio da bi to mogla biti i neka u izvedbi vrlo radikalna, stilski-izražajno ekstremna monodrama. U tim rafalima riječi i stihova, što ih je Dorotea s pozornice izgovarala ujednačenim, ubrzanim ritmom, ritmom kakvog poslijeponoćnog tehno-partija, bilo je nečega što po svojoj naravi naprosto pripada izvedbenim umjetnostima, nečega što puninu svojeg smisla i izraza ostvaruje na pozornici. Bilo mi je žao što je njezin nastup u Šibeniku vrlo kratko trajao.
Ta je poezija sumorna, groteskna i bolna. Bol koji ona izražava je fizički, vrlo je tjelesan i materijalan. Bol materije koja je tako neutješno živa. Dorotea Šušak je u najsitniju staklenu srču, u prašinu koja ranjava, stukla svaku naraciju u svojoj poeziji. Nje nema ni u tragovima, a svejedno iznad njenih riječi, iznad teksta ovog spjeva, teče neka strašna i nevidljiva priča. Nju pjesnikinja proizvodi u svom čitatelju asocijacijama i nehotičnim ili hotimičnim sugestijama. Nastranošću nabrajanja dijelova medicinske opreme ili ljudske anatomije, nastranošću riječi koje Dorotea snažno uspijeva pomaknuti iz njihova ležišta i preusmjeriti po njezinoj volji. S mnogo dara i neočekivane siline pisana je ova knjiga. S tom je silinom i tim darom Dorotea Šušak i stupila na zagrebačku aktivističku, književnu i kazališnu scenu, a time i na scenu svoga jedinog života. Valjat će izdržati dugo, nakon čega neće više biti ničega.