Dora Kršul i pokušaj da se bez teških i ružnih riječi bude istraživačka novinarka u Hrvatskoj

Ministarstvo kulture i medija isplatilo je bez javnog natječaja Geodetskom fakultetu 19,1 milijun kuna europskih novaca, za snimanje zgrada nakon potresa. Bivši dekan Almin Đapo i profesor Boško Pribičević uhićeni su, jer tužitelji Ureda europskoga javnog tužitelja sumnjaju da su ta dvojica dizali novac s bankomata, investirali u izgradnju privatnih vikendica, putovali na trošak Europe po zemlji i svijetu… Svega ovog ne bi bilo, ili bi Ured europskog javnog tužitelja sporije i teže djelovao, da nije novinarke Dore Kršul, koja je vrlo sistematično razotkrila aferu i rezultate svoga istraživanja objavila na portalu Telegram. Premda je njezin posao uzorno izveden, s punom sviješću o tome da protiv sebe i protiv onoga što piše ima i Državno odvjetništvo Republike Hrvatske i cjelokupno hrvatsko pravosuđe, čije je djelovanje sustavno tako postavljeno da će se pri prvoj formalnoj greški u kvalifikaciji događaja, ili nešto grubljoj riječi o karakterima kakvi su Đapo i Pribičević, brutalno okomiti i na nju i na medij na kojem radi, s ozbiljnom nakanom da ga unište, Dora Kršul izazvala je zeusovski gnjev ministrice Nine Obuljen Koržinek, koja nije birala ni riječi ni kvalifikacije da obezvrijedi i ozloglasi novinarku i njezin rad. U nekoj doista demokratskoj zemlji, vjernoj idealima europskog ujedinjenja, ministrica bi vodila računa što govori o novinarki i kako javno zamišlja novinarstvo barem onoliko koliko novinarka vodi računa o tome što piše o Đapi i Pribičeviću. 

Dora Kršul rođena je kad i formalna višestranačka demokracija u Hrvatskoj, godine 1990. Pohađala je Drugu gimnaziju, onu elitnu zagrebačku školu u Križanićevoj ulici, da bi zatim mimo trendova i moda epohe završila novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti. Najprije je radila na portalu Srednja.hr, gdje se istaknula u demontaži niza skandala oko kurikularne reforme školstva. Potom prelazi u Telegram, gdje širi područje interesa, te se uz školstvo i obrazovanje sve više počinje baviti tokovima javnog novca, a onda i načinom života prvaka i prvakinja narodne prosvjete. U antologiju društvenog beščašća mogla bi ući afera, ili niz afera na Prehrambenom- biotehnološkom fakultetu u Zagrebu, koje je razotkrivala Dora Kršul. Nije manje zanimljiva, i za stanje hrvatskoga društva karakteristična, ni afera s apartmanima pri postdiplomskom sveučilišnom centru u Dubrovniku, luksuzno uređenim novcem Zagrebačkog sveučilišta, u kojima se moglo boraviti isključivo uz rektorovo privatno odobrenje. Čuveni Damir Boras zbog ovoga podnio je privatnu tužbu protiv novinarke, koju je izgubio, usprkos tome što su ljudi njegova kalibra apriorni pravosudni favoriti u procesima protiv novinara. Uporna poput onih novinarki u američkim pravosudnim i društvenim dramama sa sretnim završetkom, krajnje savjesna i distancirana u odnosu na sve usputne, estradne i populističke efekte svoga rada, Dora Kršul u svojoj dosadašnjoj karijeri, barem koliko je mogao primijetiti ovaj njezin vrlo pažljivi čitatelj, nije pisala komentare, niti je ikad naknadno komentirala svoje izvještaje i istraživanja. Ona dobro piše, uvijek je vitgenštajnovski precizna i egzaktna, ali ne bavi se onim što bismo mogli nazvati lijepim pisanjem. Svoje klijente nikad dodatno ne ozloglašava. Ne koristi se suvišnim epitetima, ne pokazuje emocije, nije zgrožena ni zgađena. Ne služi se narativnom ni verbalnom pirotehnikom, specijalnim efektima, pojačivačima okusa. Ne vodi pretjeranog računa ni o tome da medij na kojem radi živi od njezinog rada, ali na malo drukčiji način nego što ona živi od svoga rada. Posve suprotno onome što gospođa Obuljen Koržinek govori o Dori Kršul, ona ne samo da nije maliciozna ni tendenciozna u svom pisanju, nego ona nikad ne govori o krajnjim posljedicama svojih otkrića, niti o njihovim širim društvenim implikacijama. Izbjegava nuditi gorivo društvenom očaju i gnjevu. Način na koji piše i nastupa posve je nekarakterističan u hrvatskome novinarstvu. Kao da je sjevernjakinja, Šveđanka, novinarka iz trilogije Stiega Larssona, a ne sa sumornog juga Europe i s Balkana. Možda je u tome nesporazum koji gospođa Obuljen Koržinek, ili gospoda i dame Damir Boras, Jadranka Frece, Amin Đapo, Boško Pribičević, Dijana Vican, te ini prvaci hrvatskoga obrazovnog sustava i laičke duhovnosti, imaju s Dorom Kršul.

Postoje, naravno, sredstva kojima se u nas tradicionalno discipliniraju ili preodgajaju nepoćudni novinari i novinski istraživači. Dora Kršul je zasad osjetila jedno, možda najelementarnije i najbrutalnije: bila je izložena pravosudnom teroru. Borasova privatna tužba je, istina, zasad propala, ali mogla je vidjeti i na vlastitoj koži osjetiti kako su privatne tužbe pripadnika vladajuće elite ugrađene u sustav koji u najvećoj mjeri simulira pravdu i pravednost. To je kao u socijalizmu: kada te privatno tuži Damir Boras, to je isto kao i kada te tuži država, jer protiv sebe nemaš pojedinca nego sustav koji se identificira s uglednim pojedincem. Sljedeće sredstvo kojim bi Dora Kršul mogla biti disciplinirana nešto je perfidnije. Naime, koliko god vladao privid slobodne javne riječi, mediji su u Hrvatskoj ucijenjeni odnosom s državom, s javnim tvrtkama i onim, zapravo golemim dijelom privatnih tvrtki i korporacija s kojima je država u aktivnim poslovnim odnosima. Mediji s transparentnom vlasničkom strukturom, pogotovu ako su im vlasnici izvan Hrvatske, nešto su sigurnije utočište za novinare. Ali i na njih moguće je provoditi diskretni pritisak, pogotovu ako je cilj discipliniranje i preodgoj pojedinih novinara. Najefikasniji pritisak su ljubazne ponude za unapređenje slobodnih i neovisnih medija. No, ministrica kulture i medija još uvijek se, barem u odnosu na Telegram i u slučaju Dore Kršul, služi suprotnom, manje efikasnom strategijom.

Ako ni to ne uspije, a vjerojatno neće uspjeti, kako zbog samog Telegrama i njegove novinarke, tako i zbog načelne nesklonosti hrvatskih vlasti da grubost zamijene ljubaznošću, slijedi deaktiviranje Dore Kršul putem njezine profesionalne, socijalne i društveno-političke afirmacije, uz koju ide i meko izvedena profesionalna preorijentacija. Ovo će joj, zapravo, najteže biti da izbjegne, jer u ovom ne sudjeluje samo vlast s njezinim mnogobrojnim jatacima, nego se radi o širem društvenom procesu, u kojem će sudjelovati i Dorini kolege i istomišljenici. Naime, kada se u nekoj društvenoj ili cehovskoj zajednici, pogotovu u nekom poslu, naročito onom poslu koji se služi riječima, pojavi izuzetak, tada započinje i proces njegova integriranja. Ili će se Dora Kršul pretvoriti u jednu od nas – pri čemu ćemo joj, eventualno, pružiti sve počasti i omogućiti najviše pozicije u struci – ili ćemo se mi, što se rjeđe zbiva, pretvoriti u Doru Kršul (onako kako se hrvatska književnost u jednom trenutku, pedesetih godina, sva pretvorila u Miroslava Krležu). U prvom, mnogo vjerojatnijem slučaju, ona će prestati da radi ono što radi danas u Telegramu. Neće se više baviti konkretnim slučajevima, nego će postati borac za načela, a kada se to dogodi, svi ti đape, pribičevići, dijane vican i svi drugi borasi odahnut će dušom, jer će moći mirno da nastave sa svojim poslovima, pošto su, zaboga, svi oni, zajedno s gospođom Obuljen Koržinek, vjerni istim načelima morala i pravde kao Dora Kršul. U onom, pak, na žalost nevjerojatnom slučaju, neke mlade cure i dečki u Dori Kršul naći će svoga uzora, kao što će i neki maleni ili još nerođeni portali početi da djeluju poput Telegrama.

Divni su, pa i ganutljivi razlozi koji su naveli Doru Kršul da se bavi novinarstvom. I divno će i dobro biti dok god bude radila ono što danas radi. Problem je, međutim, što treba i živjeti. Novinske redakcije nisu samostani, niti je novinarstvo oblik redovništva. A u dvadeset i prvom stoljeću, na žalost, nema više na svijetu ni takvih manastira i u njima redovnika, koji bi se oprli protoku privatnoga i povijesnog vremena, pa da zauvijek, usprkos okolnostima, rade samo ono što su radili u trenucima u kojima su bili najbolji i najbliži smislu svoje misije i svog misionarstva. Ne poznajem Doru Kršul, mislim da je nikada nisam sreo, ali ovo je njezin trenutak. Ovo su za nju ti dani u životu.