Domagoj Vida, sin centarfora koji je zabijao svima, ali Dinamu nije nikad dao gol

Treći na listi strijelaca u sezoni 1993/94, nakon Gorana Vlaovića i Igora Cvitanovića, bio je tridesetjednogodišnji Naftaplinov radnik na održavanju, u slobodno vrijeme napadač Belišća, jedan od onih klasičnih starinskih centarfora sidruna, koji za života ne bi izbivali iz protivničkog šesnaesterca, a tamo bi ih, priča se, i sahranjivali, da čekaju čas uskrsnuća svojega u tom vječnom ofsajdu. Zato je, ipak, dobro što je po završetku posla centarfor Belišća morao na posao u Naftaplin. Istina, jedne se sezone – je li to bila ova 1993/94? – uprava kluba dogovorila da mu daju neplaćenu godinu, da se skroz koncentrira na nogomet. Ali to je bio izuzetak u njegovu životu, mjera njegove povlaštenosti u društvu, jer će Rudika Vida i nakon završetka karijere, pa sve do mirovine u koju, pretpostavljamo, još nije otišao, ostati radnik na održavanju. Bezobrazan, vrhunski igrač, s nebeskim odrazom, plav k’o palačinak, izgledao je kao reprezentativac Čehoslovačke na onom Europskom prvenstvu 1976, kad su postali prvaci i kad je Antonin Panenka namagarčio velikog Sepa Meiera. Dok su Vlaović i Cvitanović vidjeli svijeta i zaradili ozbiljne novce, Rudika Vida karijeru je proveo igrajući isključivo u slavonskim klubovima. Bilo je to u ono ratno nogometno međuvrijeme, posljednje godine u kojoj je liga brojala osamnaest klubova, u sljedećoj sezoni bit će ih šesnaest, kada su se opasno miješali profesionalni i amaterski igrači. I moglo se još uvijek jasno vidjeti koliko je u nogometu igre, koliko god da se u toj igri zrcali svijet. Poslije će, kada ga osamnaest godina kasnije, listopada 2011, na njegovom posjedu obiđu novinari 24sata, Rudika Vida reći da je u karijeri dvaput zabio Hajduku, ali Dinamu nikad.

U nogometnoj taktici podatak da Rudika Vida Dinamu nije nikad dao gol bez ikakvog je značaja. Kako u ono vrijeme, tako i trideset godina kasnije. Ali nogomet je i priča, a u toj priči, kao i u književnosti, vladaju drukčija dramaturška pravila. I svatko tko u sebi ima strasti za prisjećanjima, za autsajderima i za nogometnim odmetnicima, svatko tko je prije dvanaest godina u 24sata pročitao kratki reportažni razgovor s Rudikom Vidom, imao je u glavi tu pomisao da sin njegov Domagoj mora zabiti Dinamu. Ne zato što bi on to želio, jer Domagoj Vida to ustvari i nije želio, nego zato što ga je tome vodila logika pripovijesti. Tome ga je vodilo ono najljepše u nogometnoj igri: priča! Upitate li se gnjevno i ojađeno zašto je Domagoj Vida zabio Dinamu, ako to nije želio, onda nemate pojma o igri, pa bi vam bolje bilo da je se manete. Pogotovu igre nogometa. U igri se stvari uvijek ne odvijaju onako kako to sudionici igre žele. I to su, ustvari, najzanosniji trenuci, oni u kojima igra ispuni svoj smisao, biva veća od igrača, biva besmrtna kao umjetnost. Vođen logikom igre, koja je od njega mnogo veća, jer je igra veća od svakog igrača pojedinačno, Domagoj Vida zabio je Dinamu gol. Je li mogao namjerno promašiti? Mogao je, ali tada ne bi bio veliki igrač. Da mu je na um palo da promaši, Domagoj Vida nikad ne bi ni zaigrao za AEK. A prije AEK-a za kijevski Dinamo i za Beşiktaş, niti bi odigrao onu 101 utakmicu za hrvatsku reprezentaciju, i bio onako slavljen nakon svih tih velikih i povijesnih pobjeda. Da mu je na um palo da promaši i da ne zabije Dinamu, nikada Domagoj Vida ne bi zaigrao u tom istom Dinamu. Ne bi se uopće bavio igrom, kao što se igrom ne bave oni koji bi da on promaši.

Nakon što je zabio gol Dominiku Livakoviću, nakon što je Livaković upravo obranio penal, Vida se, bezbeli, radovao k’o lud sa svojim suigračima. Da je stigao razmisliti, ne bi se radovao, nego bi skrušeno, poput kurve na pričesti, oborena pogleda odskakutao do svlačionice. I bio bi hulja. Huljski je, naime, u igri se ponašati mimo logike igre. Nešto je kvarno u igračima koji se demonstrativno ne raduju kada zabiju gol bivšem klubu. Oni su poput očeva koji svojim balavim sinovima i kćerima puštaju da pobijede u njihovoj prvoj igri Čovječe, ne ljuti se. Oni igru pretvaraju u nešto drugo. I baš je bilo okrepljujuće što se Vida poradovao. Kao ono prije pet godina, kada je nakon četvrtfinalne pobjede nad Rusijom urlao u privatnom videu: “Slava Ukrajini, Beograd gori!” A Beograd bio Kafana Beograd u Kijevu, iz koje Vida, izgleda, nije izlazio dok je tamo igrao. I tako umjesto da ratuje, Domagoj Vida je samo igrao. Ili pio i igrao.

U priči, međutim, onoj koja nastaje mimo logike igre, ili se ponekad samo poigravši s takvom logikom, ima pravde u tome što je Hrvat u redovima AEK-a, pa još i bivši dinamovac, zabio Dinamu gol u toj posljednjoj tisućinki utakmice koju je Dinamo prethodno već skoro bio dobio. Ili nije riječ o pravdi, nego o pedagoškoj poanti. Morao je zabiti Hrvat, da bi, možda, nekog podsjetio da je riječ o igri, a ne o ratu ili o nekom drugom obliku iskazivanja ljudske nadmoći. Da bi nogomet mogao biti zrcalo svijeta, u kojemu se ogledaju i naši osobni životi, obiteljske i velike povijesti, književnost i svih književni žanrovi, uključujući antičku tragediju, nogomet najprije mora ostati igra. A nikako metafora rata, naroda, nacije i nacionalne superiornosti. Nogomet nije metafora dok god je nogomet. U toj igri pobjedu ne treba pod svaku cijenu željeti. Ne treba je željeti u nečemu što se zbilo izvan igre.

Da sam kojim slučajem navijač Dinama, kao što mi je pokojni ćaća bio, pobjedu u Ateni ne bih poželio, taman i kad bih znao da će Dinamo, pobijedi li AEK, osvojiti Ligu prvaka. Ne bih tu pobjedu poželio taman kad bih znao da Dinamo dok sam živ neće doći do finala Lige prvaka. Ne znači to, možda, da bih kao navijač Dinama navijao protiv svog kluba u utakmicama s AEK-om. Bio bih indiferentan. Promatrao bih ono što se na igralištu zbiva, možda bi me povremeno nešto i ponijelo, ali od svake jače emocije daleko bi me držalo saznanje da iza ove priče stoji jedna mrtva ljudska glava. Prebijene ljude nećemo računati. Kao ni brigu nekih matera i očeva, braće, sestara, baba i djedova za one koji su im dragi, a sad su u grčkom zatvoru. To je popravljivo, ali ta mrtva glava je nepopravljiva. I ona je previše u odnosu na nogometnu pobjedu, ili, preciznije rečeno, previše je u odnosu na čežnju za nogometnom pobjedom. 

Navijači Građanskog nogometnog kluba Dinamo išli su u Atenu da u Ateni tuku ljude. Jesmo li barem oko toga još uvijek suglasni? I to je nešto što se nikako ne može uklopiti u nogometnu igru. Atenjani su njihov dolazak i ponašanje doživjeli kao agresiju, kao što bi Zagrepčani agresijom doživjeli dolazak Grka koji bi došli u Zagreb da tuku ljude. I jedni i drugi su, Atenjani koliko i Zagrepčani, skloni pojednostavljivati stvari. To je, naprosto, u ljudskoj prirodi. Pa onda to što su neki Hrvati došli tući ljude, i što su sudjelovali u ubojstvu jednoga domaćeg čovjeka, Atenjanima će nešto reći o svim Hrvatima. Nije pravedno i ispravno, ali je to, eto, tako. Međutim, činjenica da je Domagoj Vida Hrvat ponešto najednom mijenja u projekcijama imaginarnih Grka. I biva dobro što je gol zabio on, a ne netko drugi.

Jutro nakon pobjede listam novine, tumaram po portalima i društvenim mrežama. Dinamovci od Domagoja Vide pokušavaju načiniti izdajnika. Netko je fotografirao pa objavio grafit iz centra Zagreba: “VIDA AEKOVA GNJIDA 86’” Ne zna BBB s koje bi strane stavio apostrof, a ni stihovanje mu ne ide dobro. Kvrgav, disbalansiran osmerac. Malo dalje na fejsbuku, hajdukovci se raduju: “Pape, dida i Domagoj Vida”. Lijepo sklopljen lirski deseterac, koji mi je tim miliji, jer je autoironičan. Naime, anonimni torcidaš slavi Dinamov poraz rugajući se sebi i svojima. I odmah cijela stvar bolje zvuči. Inače, samo oni koje nogomet zapravo ne zanima, nego ga vide kao metaforu rata i koječega drugog, neće razumjeti da će svakome zainteresiranom hajdukovcu biti mio poraz Dinama, protiv koga god Dinamo igrao, kao što će, stekne li Hajduk ikad više zbilja respektabilnu ekipu i bude li tada godinama prednjačio ispred Dinama, svakom dinamovcu mio postati svaki Hajdukov poraz. Samo će se huligani solidarizirati s huliganima. A oni o igri ne znaju ništa, niti ih imalo zanima nogomet.

Ali na stranu sve to, meni iz glave ne izlazi misao o onoj gredi koju je Rudika Vida pogodio na Maksimiru, protiv Dinama travnja 1994. Da je lopta tad išla samo malo niže i da je lopta ušla u mrežu, Domagoj Vida bi 19. kolovoza 2023. u stotoj utakmici u Ateni pogodio gredu. Tako je to u nogometnoj priči, a ponekad je tako i u životu.