Dinko Kovačić: Zašto je maslina obećala betonu da će rasti ravno kada su oboje znali da neće?

Dokumentarne serije “Betonski spavači” i “Čovjek i prostor” vjerojatno su nešto najbolje što je u proteklih tridesetak godina bez titla prikazano na hrvatskim televizijama. Te serije o arhitektima i o arhitekturi, ali ponajprije o kućama i njihovom vremenu, zapravo su snimali i producirali arhitekti. Ljudi iz jedne, danas to slobodno možemo reći, izgubljene generacije, pričali su priče kuća i njihovih tvoraca iz nesumnjivo urbanistički i graditeljski najbogatijih i najraskošnijih vremena u našim povijestima. Ekranom slučajno uključenog televizora u kasna večernja doba uglavnom promiču građevine od armiranog betona, bijele se na suncu geometrijski pravilne i vječne, a o njihovom nastanku govore časne i čestite starine, redom klasici hrvatske socijalističke arhitekture, danas osamdesetogodišnjaci, koji su u ono vrijeme kada su projektirali i gradili imali dvadeset i pet, trideset. Uglavnom tihi i vedri, gospodstveni, bez većih primjedbi na životne i povijesne mijene, ti diskretni gospodari prostora, tvorci nekih među najvažnijim vizurama naših života, kuća u kojima smo živjeli ili scenografije naših snova. (U Podgori, recimo, Crkva Uznesenja Marijina, čudesna građevina iz moga jako ranog drveničkog djetinjstva, koju sam kasnije sanjao, ne znajući što to sanjam, a tek iz televizijske emisije saznajem da ju je gradio Ante Rožić, pa sad slušam njegovu priču o njoj…)

I tako, opet slučajno, izbije na televiziji epizoda o Dinku Kovačiću, jednom od klasika, koji je ovoga proljeća držao javna predavanja pod naslovom “Moja betonska bića”. Splićanin, jedna od onih sveprisutnih javnih figura, čovjek raskošne imaginacije i fantastičnog vladanja jezikom – malo kojeg sam arhitekta čuo da tako govori, a silno je važno da arhitekt umije govoriti; riječi, možda, ne grade i ne cementiraju, ali riječi bi neukom divljem oku, naviknutom na brlog, mogle rastvoriti pogled na kuću – Dinko Kovačić jedan je od onih ljudi, uvijek ih je u Splitu i Dalmaciji bilo,  koji samim svojim prisustvom jednu duboku i zaturenu, hajdučiji i turizmu sklonu provinciju, čine središtem svijeta. U gradu bez knjižara, kakav je Split – premda ni Zagreb nije mnogo bolji – ljudi poput Dinka Kovačića cijela su jedna kulturna povijest, jedna živa aleksandrijska biblioteka.

Prije nekoliko godina, na istoj toj užasnoj i odvratnoj televiziji, u emisiji koju je s Dinkom Kovačićem snimila Ana Marija Habjan, čuo sam od arhitekta dvije stvari. Prvo da je, gradeći u Splitu te velike armiranobetonske građevine, od kojih će nastati jedan posve novi grad, što će se na devastaciju i na divljaštvo novoga doba, kao i na turizam, pokazati mnogo otpornijim od Dioklecijanove palače, na fasadama ostavljao otvore u koje se mogu naseliti ptice. I drugo, mislim da sam upravo u toj emisiji čuo, pa u svoju bilježnicu zapisao nalaz Dinka Kovačića da je ptičje gnijezdo model dobre gradnje, jer da “lastavice nisu opterećene taštinom i uzimaju samo toliko blata koliko im je potrebno za obitelj”.

U emisiji ”Čovjek i prostor” Dinko Kovačić je, pored ostaloga, govorio crtice iz svoje buduće knjige, koja neće biti njegova autobiografija, ali će, eto, biti neke male priče iz njegova života. U kratkim i vrlo kratkim rečenicama, koje pomalo podsjećaju na “Bajke za Lidusju” Jana Kotta, stari je arhitekt i profesor izveo nešto što već postoji u njegovom govorenju o arhitekturi, a možda i u tim otvorima na njegovim golemim građevinama, u koje se mogu naseliti ptice: govorio je i mislio onako kako govore i misle djeca prije nego što pođu u školu i škola ih formatira u funkcionalne članove društva, koji precizno odvajaju bitno od nebitnoga, toliko precizno da o nebitnome prestaju i da misle. Istovremeno je, misleći i govoreći tako, uza se imao golemo tehničko znanje i silan talent. Svojom mišlju umio je obuhvatiti svijet, a da ta misao ostane jednako djetinja.

Da se rodio i da je gradio negdje drugdje, a ne u Splitu i u Hrvatskoj, Dinko Kovačić bi sa svojim ornitološkim intervencijama u modernoj arhitekturi danas vjerojatno bio među ekološkim klasicima, među onim piscima, glazbenicima, umjetnicima koji svu tu pomahnitalu čeljad kapitalizma nastoje uvjeriti da održivi razvoj ili održivo čovječanstvo nužno ne podrazumijevaju odricanje od onoga od čega se čovjek zbog egoistične svoje prirode neće odreći, pa makar nestalo i njega i svega drugog, nego održivi razvoj možda podrazumijeva samo malo drukčije koncipiranje svijeta. Arhitekt ne gradi samo za ljude, nego arhitekt gradi i za ptice i za sva druga stvorenja koja među ljudima žive. Takvo što na um će pasti samo nadarenom djetetu.

Čemu služi arhitektura, retorički će se upitati profesor Kovačić. Pa će onda sebi i svojoj publici odgovarati da arhitektura služi tome da “ljudima stvori predispozicije za sretan život, da se u nju pohranjuje povijest i zapisuje što se događa u ljudima”. Cijela ta socijalistička arhitektonska generacija stvarala je i usavršavala modele funkcionalnosti. Ljepota njihovih građevina, vidljiva i danas, zaštićena guliverovskom robusnošću njihovih armiranobetonskih bića, kao i lijenošću i nesposobnošću onih koji se danas u ime kapitala bave devastacijom njihovih djela, sva je proizašla iz dva elementa koja Kovačić spominje: iz ideala sretnog živoga, i iz arhitekture u koju se pohranjuju povijest i ljudska iskustva. I iz onog što Kovačić ne spominje, ali se nekako podrazumijeva, ne samo za njega, nego opet za većinu te stare gospode koja su prošla kroz serijal “Betonskih spavača”: ljepota arhitekture proizlazi iz njezina podčinjavanja predjelu, ljudima, pticama i svemu što tu jest, kao život i kao vizura. Hotel Bretanide, koji je sredinom osamdesetih započeo graditi u Bolu, na Braču, projektirao je tako da ne ugrozi zatečenu prirodu. Kovačićev hotel, kao i svaka (dobro, ne baš svaka!) knjiga ima svoj moto: “Maslina je obećala betonu da će rasti ravno.” Graditi hotel među maslinama bit će da je traumatičan zadatak za svakog čovjeka koji ima srca i pameti. Ili koji, bolje rečeno, ima savjesti. Ali i ovom prilikom, kao i u toliko drugih slučajeva, pitanja savjesti bivaju neočekivano bliska pitanjima ljepote. Ono što je etično nekim je čudom često u savršenom skladu s estetskim načelom. A estetika, pogotovo kod djece i osjetljivih, nikad nije proizašla iz ravne crte. Kojoj će se nužno na putu naći – stablo masline.

Što, dakle, znači moto: “Maslina je obećala betonu da će rasti ravno.” Zapravo ne znamo. Trebalo bi pitati Dinka Kovačića, ali da dugo o tome priča. Ili bi u tom hotelu trebalo sazvati simpozij pisaca, umjetnika, arhitekata, antropologa i psihologa, ali pod uvjetom da svaki sudionik voli, čita i razumije poeziju, koji bi raspravio rečenicu: “Maslina je obećala betonu da će rasti ravno.” Maslina, naime, nikad ne raste ravno, osim ako nije luda i bolesna. Ona neće rasti ravno, što ne znači da obećanje nije dano i da ono u nekom višem smislu ne vrijedi. Čudo arhitekture, tojest čudo betona, započinje u trenutku u kojem negdje, na nekom mjestu, zapazimo da je beton zaobišao stablo i da je građevina izrasla poštujući prostor stabla. Osim što je to trijumf arhitekture nad kaosom, a možda i trijumf arhitekta nad investitorom, upravo to je mjesto gdje se ispunjava onaj Kovačićev imperativ o arhitekturi kao arhivu povijesti i ljudskih sjećanja. To da nova kuća podsjeća na staru, ili da novi stil u sebi sadrži zabilješku o tradiciji, stvar je dizajna i prilagođavanja arhitekture čovjekovoj psihologiji – čovjeku je milo kad ga nova kuća podsjeti na stari brlog – ali tek to da se kuća prilagodila maslini koja tu od ranije raste, tek to je povijest i tek to su ljudska sjećanja.

Dinko Kovačić, stari profesor i arhitekt, u toj televizijskoj emisiji govori kako danas još samo piše svoju knjigu (u međuvremenu ju je, bit će, završio), voli ptice i zalijeva cvijeće. U nekom drugom slučaju, bile bi to riječi rezignacije. U njegovom, o nečemu drugom se radi. I još kaže, u toj jednoj od tri svoje bajke koje u emisiji govori, da su mu njegovi studenti za osamdeseti rođendan poklonili stablo. “Stablo ima ime. Zove se Profina Lipa. Ako ikada umrem, bit ću stablo.”

Da se rodio sedamsto i kusur godina kasnije, i ako bi bio arhitekt, Frane iz Asiza ne bi se zvao Giovanni Francesco Bernardone, jer bi to za njega bilo previše pompozno. Jednostavno bi se zvao Dinko Kovačić.