U ova nedoba često se zabavljam zamišljajući društvo i društvene elite, kakve će biti u slučaju da Vladimir Putin pobijedi u svjetskom ratu. Inače, nije to nimalo nemoguće ni nevjerojatno. Ukoliko ga Ukrajinci svojim živim tijelima ne zaustave, Europljani sigurno neće. Oni će ostati hipnotizirani Putinovim propagandnim zveckanjem atomskim bombama, pa će zaboraviti da i sami njima raspolažu, i tako će Vladimir Putin, ne obrane li se Ukrajinci, pregaziti Europu i posvuda uspostaviti svoju vlast.
I onda u tim mračnim maštarijama, koje su vjerojatno zamjena za očaj i depresiju, bavim se sastavljanjem budućih hrvatskih vlada, pažljivo birajući ministre među Putinovim zagovornicima i zaslužnicima. Bezazlena je i posve infantilna takva zabava, udaljena od stvarnosti, jer previđa gorku istinu da bi se pod Putinom u rasporedu naših elita jedva što promijenilo. Samo što bi isti ljudi dobili neke druge funkcije, pa bi tako Andrej Plenković avanzirao u velikog gubernatora gubernije Bruxelles, Zoran Milanović postao bi zamjenik visokog predstavnika Ramzana Kadirova za Bosanski kalifat, Kolinda Grabar Kitarović bila bi unaprijeđena u predsjednicu Europske udruge matrojški… I postradali bi na kraju, u Europi u kojoj više ne bi bilo Ukrajinaca da je obrane, samo onih nekoliko nevoljnika u Hrvatskoj – ne bi ih bilo više od troje-četvero, koji su se zamjerili Rusima. A Gordan Grlić Radman? On ne bi ništa, on bi bio zeko koji priča gluposti.
Tako bi, dakle, bilo u stvarnosti. A kako je stvarnost otrovnija od novičoka, čovjeku je lakše da mašta. I u toj maštariji o Putinovoj vladi u Hrvatskoj jedno mi se ime redovito javlja. Ime je to ministra za omladinu i šport Dejana Lovrena. U rano proljeće 2022. Lovren je kapetan sanktpeterburškog Zenita, kluba koji je pod specijalnom Putinovom skrbi, jer za većinskog vlasnika ima Gazprom. U vrijeme kada su sportaši sa Zapada na privremenom radu u Rusiji, dodatno potaknuti dekretima međunarodnih nogometnih institucija, napuštali ruske klubove i bježali kući, jer to više nije bio nogomet, nego je to bio rat, Lovren ostao je čvrst kao stijena. Istina, bio je ozlijeđen, ili se samo pravdao ozljedom, jer je vrijeme bilo osjetljivo i čovjek je mogao jednom krivom političkom procjenom protraćiti karijeru, ali svejedno mu nije na um padalo da se povede za Europom ili za solidarnost s narodom Ukrajine, koju su u to vrijeme zazivali svi “truli liberali” ovoga svijeta. Lovren je stajao na svojoj poziciji, dosljedan i čvrst kao betonski stup ispredPutinova šesnaesterca. Za običnu čeljad, slobodnu od moralnih obzira, obvezanu samo svojim vječnim siromaštvom i strahom od gladi, Lovrenova je odluka imala veze samo s novcem. Ali u biti, novac je u toj stvari marginalan, tojest uzročnoposljedičan.
Dejan Lovren šutio je, dakle, kao betonski stup i kao isposnik stoper navrh tog stupa, sve dok servis za dječje crtane programe Walta Disneyja nije nakanio da, u skladu s politikom zapadnoga svijeta, na svojoj platformi poveća količinu LGBTQ sadržaja. Razmišljamo li kao truli liberali, bolećivi humanisti i pizde sa Zapada, Disneyjeva će nam se odluka svidjeti, jer je njezin cilj da se od malih nogu prevenira zlostavljanje onih koji su različiti. No, mislimo li onako kako i treba misliti kapetan kluba čiji je veliki šef, neokrunjeni ruski car, zabranio svaku homoseksualnu propagandu, a pederima obećao dugogodišnje robije i logore, otkazat ćemo pretplatu na Disney+, te o tome preko twittera izvijestiti butum dunjaluk, sve uz aktivistički poziv na bojkot Disneya+. O ratu u Ukrajini na Lovrenovom twitteru, logično, ni riječi, jer rat, za razliku od pedera i lezbijki, ne predstavlja ugrozu za Lovrenov vrijednosni sustav. Osim toga, on je, za razliku od mene koji ga sa strane promatram, dobro svjestan koliko je važno znati poštivati razlike u karakterima vladara i njihovih režima. Hrvati će ti, ako si Lovren, lako i spremno halaliti Ukrajinu, ali Putin ti neće tako lako oprostiti pedere. I Ukrajinu.
Prije četiri godine, u Rusiji, u finalu Svjetskog prvenstva, neki su ludo hrabri ljudi demonstrirali protiv Putina, pa utrčali na teren na kojem se igrala utakmica. Lovren se zaletio i polomio jednog od njih, bacio ga na zemlju i htio tući. Toliko da bi mu neki pribraniji nogometni sudac uručio crveni karton. Godinu ranije, krajem kolovoza 2017, Dejan Lovren je, štiteći Zdravka Mamića, pred sudom radikalno promijenio iskaz koji je dao u istrazi. Neki bi ga pribraniji sudac nakon toga osudio za lažno svjedočenje, jer naprosto nije moguće da je istina i jedno, i drugo. Ali i na nogometnom igralištu, i u životu, Zenitov kapetan i stoper vrlo dobro procjenjuje stvari. On je univerzalni pravednik, netko tko uvijek biva na pravoj strani, onoj koja je jača i pobjeđuje. Lovren je to i u naizgled nemogućim situacijama. Kada se svijet nađe u ratu, za obje strane on je žrtva i pravednik. U Rusiji, kapetan Zenita, žrtva nastrane i perverzne Disneyjeve internacionale, koja nastupa kao pokrovitelj ukrajinskih “nacista i narkomana”, kako Ukrajince nazivaju Putin i putinovci. U Hrvatskoj, pak, na Zapadu, u Europskoj Uniji, Lovren je žrtva “nesretnih okolnosti”, koji, premda ozlijeđen, putuje s reprezentacijom u Katar, e da bi mu se tako, veli Zlatko Dalić, pružila podrška u “teškim trenucima”. Ali što su u svemu ovom za Lovrena “teški trenuci”?
Naravno da je Lovren aktivakser. Ili je bio antivakser dok je to bilo aktualno. Putin voli antivaksere, premda je Rusija autorizirala i proizvela prilično moćnu i efikasnu vakcinu, te je nazvala po sovjetskom svemirskom brodu. Ali, budimo realni, vakcine su za tetkice, i za sve one koji se pouzdaju u novi svjetski poredak, u Židove i Washington, u Sorosa i Walta Disneyja. Ono što Vladimir Putin demonstrira, i čime opčinjava “ruski svijet”, antivaksere, kapetane i igrače svojih nogometnih klubova, u osnovi isto je ono čime su svoje svjetove opčinjavali svi veliki imperatori našega vijeka: grandiozni karneval umiranja! Pritom, neće on uplašiti neprijatelje, a s njima i sve nježnije dušice na Zapadu, spremnošću svojih armija da ubijaju ljude po Ukrajini, nego će ih uplašiti, krv će im u žilama zamrznuti, spremnošću vlastitih ljudi da bespotrebno, karnevalski umiru. Recimo, ako je istina, ako nije propagandna izmišljotina, da su se ruski vojnici hladno zaputili kroz Crvenu šumu, kroz Рудий ліс – kako bi napisali i rekli Ukrajinci, a čini se da je istina, koliko god to bilo nastrano i ludo, tada imamo razloga da, evo sad, premremo i osijedimo od straha. Naime, to znači da ti ljudi ne vjeruju ni u radijaciju, kao što ne vjeruju u vakcine. I skora smrt koja ih čeka – ako već i nisu mrtvi dok mi ovo pripovijedamo – neće ih u njihovom nevjerovanju demantirati. Radijacija je, kao i vakcina, dio zavjere. I nema te smrti koja ih može razuvjeriti. Smrt je za te junake smiješni epifenomen. Muškarčine umiru, tetkice se cijepe! I ne idu u šumu, boje se vuka i zeke!
Dejan Lovren toliko je stilski zaokružen i dovršen lik, bez gotovo ijednog proturječnog detalja u biografiji, karakterom je toliko predvidljiv da se čitatelju učini da može pretpostaviti svaki njegov postupak, svaki stav i opredjeljenje. Do kraja stereotipno zadan, takav bi lik u romanu bio nezanimljiv, e da nije konteksta i okvira romaneskne pripovijesti, koja je nepredvidljiva i sva u proturječnostima. Likova kakav je stoper Zenita i hrvatske nogometne reprezentacije, biva u književnosti. Prvi mi na um pada Grigorij Aleksandrovič Pečorin, aristokrat, ignorant i plitka duša, koji umije u svakom trenutku držati glavu iznad bujice epohe, i sve dok ne postrada u dvoboju – premda je pitanje je li smrt za njega stradanje, Pečorin biva jači od sudbine. Ništa u njemu nije tragično ni jedinstveno, jer je on sav opći. Kao i Dejan Lovren. On je, Pečorin, junak našeg doba, u istoimenom romanu Mihaila Ljermenotova. Stereotipan glavni lik, oko kojeg se zbiva povijest. U njegovoj se trivijalnosti i prostoti njegove duše ogledaju izrečene i neizrečene tragedije. Od njega se istovremeno odbija sve što se u njemu ogledalo. Leden je i nezainteresiran Pečorin za svijet koji istinski pati. Doista, kada bi književni likovi mogli čitati, bilo bi zanimljivo da Dejan Lovren pročita “Junaka našeg doba” Mihaila Ljermontova.
Dejan Lovren ili kako su Miki i Paja zbog homoseksualnosti završili u gulagu
U ova nedoba često se zabavljam zamišljajući društvo i društvene elite, kakve će biti u slučaju da Vladimir Putin pobijedi u svjetskom ratu. Inače, nije to nimalo nemoguće ni nevjerojatno. Ukoliko ga Ukrajinci svojim živim tijelima ne zaustave, Europljani sigurno neće. Oni će ostati hipnotizirani Putinovim propagandnim zveckanjem atomskim bombama, pa će zaboraviti da i sami njima raspolažu, i tako će Vladimir Putin, ne obrane li se Ukrajinci, pregaziti Europu i posvuda uspostaviti svoju vlast.
I onda u tim mračnim maštarijama, koje su vjerojatno zamjena za očaj i depresiju, bavim se sastavljanjem budućih hrvatskih vlada, pažljivo birajući ministre među Putinovim zagovornicima i zaslužnicima. Bezazlena je i posve infantilna takva zabava, udaljena od stvarnosti, jer previđa gorku istinu da bi se pod Putinom u rasporedu naših elita jedva što promijenilo. Samo što bi isti ljudi dobili neke druge funkcije, pa bi tako Andrej Plenković avanzirao u velikog gubernatora gubernije Bruxelles, Zoran Milanović postao bi zamjenik visokog predstavnika Ramzana Kadirova za Bosanski kalifat, Kolinda Grabar Kitarović bila bi unaprijeđena u predsjednicu Europske udruge matrojški… I postradali bi na kraju, u Europi u kojoj više ne bi bilo Ukrajinaca da je obrane, samo onih nekoliko nevoljnika u Hrvatskoj – ne bi ih bilo više od troje-četvero, koji su se zamjerili Rusima. A Gordan Grlić Radman? On ne bi ništa, on bi bio zeko koji priča gluposti.
Tako bi, dakle, bilo u stvarnosti. A kako je stvarnost otrovnija od novičoka, čovjeku je lakše da mašta. I u toj maštariji o Putinovoj vladi u Hrvatskoj jedno mi se ime redovito javlja. Ime je to ministra za omladinu i šport Dejana Lovrena. U rano proljeće 2022. Lovren je kapetan sanktpeterburškog Zenita, kluba koji je pod specijalnom Putinovom skrbi, jer za većinskog vlasnika ima Gazprom. U vrijeme kada su sportaši sa Zapada na privremenom radu u Rusiji, dodatno potaknuti dekretima međunarodnih nogometnih institucija, napuštali ruske klubove i bježali kući, jer to više nije bio nogomet, nego je to bio rat, Lovren ostao je čvrst kao stijena. Istina, bio je ozlijeđen, ili se samo pravdao ozljedom, jer je vrijeme bilo osjetljivo i čovjek je mogao jednom krivom političkom procjenom protraćiti karijeru, ali svejedno mu nije na um padalo da se povede za Europom ili za solidarnost s narodom Ukrajine, koju su u to vrijeme zazivali svi “truli liberali” ovoga svijeta. Lovren je stajao na svojoj poziciji, dosljedan i čvrst kao betonski stup ispred Putinova šesnaesterca. Za običnu čeljad, slobodnu od moralnih obzira, obvezanu samo svojim vječnim siromaštvom i strahom od gladi, Lovrenova je odluka imala veze samo s novcem. Ali u biti, novac je u toj stvari marginalan, tojest uzročnoposljedičan.
Dejan Lovren šutio je, dakle, kao betonski stup i kao isposnik stoper navrh tog stupa, sve dok servis za dječje crtane programe Walta Disneyja nije nakanio da, u skladu s politikom zapadnoga svijeta, na svojoj platformi poveća količinu LGBTQ sadržaja. Razmišljamo li kao truli liberali, bolećivi humanisti i pizde sa Zapada, Disneyjeva će nam se odluka svidjeti, jer je njezin cilj da se od malih nogu prevenira zlostavljanje onih koji su različiti. No, mislimo li onako kako i treba misliti kapetan kluba čiji je veliki šef, neokrunjeni ruski car, zabranio svaku homoseksualnu propagandu, a pederima obećao dugogodišnje robije i logore, otkazat ćemo pretplatu na Disney+, te o tome preko twittera izvijestiti butum dunjaluk, sve uz aktivistički poziv na bojkot Disneya+. O ratu u Ukrajini na Lovrenovom twitteru, logično, ni riječi, jer rat, za razliku od pedera i lezbijki, ne predstavlja ugrozu za Lovrenov vrijednosni sustav. Osim toga, on je, za razliku od mene koji ga sa strane promatram, dobro svjestan koliko je važno znati poštivati razlike u karakterima vladara i njihovih režima. Hrvati će ti, ako si Lovren, lako i spremno halaliti Ukrajinu, ali Putin ti neće tako lako oprostiti pedere. I Ukrajinu.
Prije četiri godine, u Rusiji, u finalu Svjetskog prvenstva, neki su ludo hrabri ljudi demonstrirali protiv Putina, pa utrčali na teren na kojem se igrala utakmica. Lovren se zaletio i polomio jednog od njih, bacio ga na zemlju i htio tući. Toliko da bi mu neki pribraniji nogometni sudac uručio crveni karton. Godinu ranije, krajem kolovoza 2017, Dejan Lovren je, štiteći Zdravka Mamića, pred sudom radikalno promijenio iskaz koji je dao u istrazi. Neki bi ga pribraniji sudac nakon toga osudio za lažno svjedočenje, jer naprosto nije moguće da je istina i jedno, i drugo. Ali i na nogometnom igralištu, i u životu, Zenitov kapetan i stoper vrlo dobro procjenjuje stvari. On je univerzalni pravednik, netko tko uvijek biva na pravoj strani, onoj koja je jača i pobjeđuje. Lovren je to i u naizgled nemogućim situacijama. Kada se svijet nađe u ratu, za obje strane on je žrtva i pravednik. U Rusiji, kapetan Zenita, žrtva nastrane i perverzne Disneyjeve internacionale, koja nastupa kao pokrovitelj ukrajinskih “nacista i narkomana”, kako Ukrajince nazivaju Putin i putinovci. U Hrvatskoj, pak, na Zapadu, u Europskoj Uniji, Lovren je žrtva “nesretnih okolnosti”, koji, premda ozlijeđen, putuje s reprezentacijom u Katar, e da bi mu se tako, veli Zlatko Dalić, pružila podrška u “teškim trenucima”. Ali što su u svemu ovom za Lovrena “teški trenuci”?
Naravno da je Lovren aktivakser. Ili je bio antivakser dok je to bilo aktualno. Putin voli antivaksere, premda je Rusija autorizirala i proizvela prilično moćnu i efikasnu vakcinu, te je nazvala po sovjetskom svemirskom brodu. Ali, budimo realni, vakcine su za tetkice, i za sve one koji se pouzdaju u novi svjetski poredak, u Židove i Washington, u Sorosa i Walta Disneyja. Ono što Vladimir Putin demonstrira, i čime opčinjava “ruski svijet”, antivaksere, kapetane i igrače svojih nogometnih klubova, u osnovi isto je ono čime su svoje svjetove opčinjavali svi veliki imperatori našega vijeka: grandiozni karneval umiranja! Pritom, neće on uplašiti neprijatelje, a s njima i sve nježnije dušice na Zapadu, spremnošću svojih armija da ubijaju ljude po Ukrajini, nego će ih uplašiti, krv će im u žilama zamrznuti, spremnošću vlastitih ljudi da bespotrebno, karnevalski umiru. Recimo, ako je istina, ako nije propagandna izmišljotina, da su se ruski vojnici hladno zaputili kroz Crvenu šumu, kroz Рудий ліс – kako bi napisali i rekli Ukrajinci, a čini se da je istina, koliko god to bilo nastrano i ludo, tada imamo razloga da, evo sad, premremo i osijedimo od straha. Naime, to znači da ti ljudi ne vjeruju ni u radijaciju, kao što ne vjeruju u vakcine. I skora smrt koja ih čeka – ako već i nisu mrtvi dok mi ovo pripovijedamo – neće ih u njihovom nevjerovanju demantirati. Radijacija je, kao i vakcina, dio zavjere. I nema te smrti koja ih može razuvjeriti. Smrt je za te junake smiješni epifenomen. Muškarčine umiru, tetkice se cijepe! I ne idu u šumu, boje se vuka i zeke!
Dejan Lovren toliko je stilski zaokružen i dovršen lik, bez gotovo ijednog proturječnog detalja u biografiji, karakterom je toliko predvidljiv da se čitatelju učini da može pretpostaviti svaki njegov postupak, svaki stav i opredjeljenje. Do kraja stereotipno zadan, takav bi lik u romanu bio nezanimljiv, e da nije konteksta i okvira romaneskne pripovijesti, koja je nepredvidljiva i sva u proturječnostima. Likova kakav je stoper Zenita i hrvatske nogometne reprezentacije, biva u književnosti. Prvi mi na um pada Grigorij Aleksandrovič Pečorin, aristokrat, ignorant i plitka duša, koji umije u svakom trenutku držati glavu iznad bujice epohe, i sve dok ne postrada u dvoboju – premda je pitanje je li smrt za njega stradanje, Pečorin biva jači od sudbine. Ništa u njemu nije tragično ni jedinstveno, jer je on sav opći. Kao i Dejan Lovren. On je, Pečorin, junak našeg doba, u istoimenom romanu Mihaila Ljermenotova. Stereotipan glavni lik, oko kojeg se zbiva povijest. U njegovoj se trivijalnosti i prostoti njegove duše ogledaju izrečene i neizrečene tragedije. Od njega se istovremeno odbija sve što se u njemu ogledalo. Leden je i nezainteresiran Pečorin za svijet koji istinski pati. Doista, kada bi književni likovi mogli čitati, bilo bi zanimljivo da Dejan Lovren pročita “Junaka našeg doba” Mihaila Ljermontova.