Branka Batinić, žena koja je sa Šurbekom igrala tango protiv nepobjedivih Kineza

U ono naše djetinje vrijeme stolni tenis skoro da je bio najvažniji pojedinačni sport. Desetoga travnja 1971. američki stolnotenisači bivaju prvi američki građani koji su u posljednjih četvrt stoljeća posjetili Kinu. Igraju prijateljske mečeve s kineskim domaćinima, koji se moraju dobro potruditi da gostima omoguće osvajanje makar počasnih poena, i tako se stvara kontekst za posjet predsjednika Richarda Nixona Pekingu. Rađa se pojam “ping-pong diplomacija”, a jedan do tada marginalan sport poprima golemu popularnost. Dvije godine kasnije u Sarajevu odigrava se Svjetsko prvenstvo, kojim biva otvorena Sportska dvorana Skenderija. Maskota je skakavac, koji među nogama čuva ping-pong lopticu. Nakon toga se stolovi za stolni tenis instaliraju po podrumima novogradnji, u društvenim i omladinskim klubovima i po privatnim garažima. Ping-pong igra i staro i mlado, a važnost jedne zajednice, koja je svoje samopotvrđivanje odvajkada tražila i nalazila u međunarodnoj politici i u sportu, biva mjerena uspjesima nekolicine silno moćnih i uspješnih igračica i igrača, koji će u sljedeća skoro dva desetljeća pobjeđivati većinu svojih europskih i svjetskih suparnika, te se povremeno nositi čak i s Kinezima, i Kineskinjama. A nikada ni u jednome sportu nije bilo takve nadmoći kakvom je Kina u stolnom tenisu vladala nad ostatkom svijeta. Govorilo se tada kako u Kini igra barem petsto igračica i igrača koji su nepobjedivi i za najbolje igračice i igrače u ostatku svijeta… Postojali su, međutim, izuzeci koji su mogli zaigrati protiv Kineskinja i Kineza. Pa ih katkad i pobijediti. Zbog njih, tih izuzetaka, i zbog mečeva koje iz djetinjstva pamtim s crno-bijelog ekrana televizora na Sepetarevcu, kada bih morao odgovarati na ono iritantno i nemoguće pitanje o najboljima svih vremena, rekao bih da je Dragutin Šurbek najveći među Hrvatima. Veći i od Mate Parlova, od kojega većih nema.

Jedan od takvih mečeva pamtim sa Svjetskog prvenstva u Novom Sadu 1981. Igralo se četvrtfinale mješovitih parova. Šurbek i Branka Batinić protiv Li Zhenshi i Yan Guili. Bio je to jedan od onih epskih mečeva koji je, barem u sjećanju, trajao satima, cijeloga jednog popodneva, večeri i noći, naš dvojac protiv sebe imao je par koji je na prošlom Svjetskom prvenstvu već bio osvojio srebro, a sačinjavali su ga igrač i igračica koji su bili jaki kao zemlja, on će osvojiti zlato u muškim parovima, ona će biti brončana u ženskim… Šurbek je već trebao biti veteran, ali igrat će on još jako dugo. Bilo mu je trideset i pet, imao je fizionomiju fanatika, na kojoj se nisu prepoznavale promjene raspoloženja, i možda je igrao meč života. Branka Batinić, dvanaest godina od njega mlađa, imala je lice djevojčice, kakvo će zadržati kroz cijelu karijeru. Protiv koga god da je igrala, izgledala je mnogo mlađe, pa bi stalno zbunjivala gledatelja. U totalu i polutotalu, kada bi se u dubini kadra vidio samo stol, s igračima na obje strane, djelovala je opasno, rasplesano, bacala se kao mačka s kraja na kraj pozornice. U krupnom planu, čupave glave, s poširokom trakom oko čela, kakve su se tih godina nosile, bila je dijete. Ako bi ranijih godina igrala, recimo, protiv Eržebet Palatinuš – u to vrijeme djevojke golmana Željezničara Čobe Janjuša – ja sam navijao za nju. Naprosto sam morao biti za djevojčicu protiv ljepotice.

Ali taj novosadski meč protiv to dvoje Kineza uzdizao se iznad prethodno formiranih likova to dvoje imaginarnih junaka, i iznad svega što sam u vezi njih dotad zamišljao. Li Zhenshi i Yan Guili igrali su upravo onako kako su u to doba igrali Kinezi: superiorno, hladno, nedostižno. Šurbek je letio s kraja na kraj dvorane, vraćao je nemoguće loptice, ali činilo se da je sve uzalud. Protivnici su poveli, da bi se onda u drugom setu počelo događati neko čudo. Šurbek kao da je nadkinezio Kineze, uništavao ih je njihovim metodama, kao da je stroj, kao da je najednom ostao bez psihologije, kao budistički redovnik koji nestaje u zen koanu. A Branka, igrala je pokraj njega i uz njega, izmicala se, utrčavala, servirala pa vraćala, kao da joj je posljednje. Meč je potrajao u pet setova, a u petom kineski par pao je 21:18. Nemam za to dokaza, niti imam gdje i kod koga da provjerim, ali svih četrdeset i dvije godine mi se čini da je posljednji poen bio Brankin. Iako su u polufinalu izgubili od još jednog para, koji će finale izgubiti od trećeg, a ustvari najboljeg kineskog para, bilo je nekog čuda u ovoj pobjedi, i u toj njihovoj bronci. Možda bi trebalo jednom objasniti kakvog čuda? Umio bih to učiniti samo fikcionalnom pripoviješću o novosadskom četvrtfinalu, koja bi morala biti uvod u roman. Uvod na pedesetak stranica ping-ponga…

U toj igri parova postoji jedan važan detalj, zbog kojeg su parovi u ping-pongu ovom gledatelju zauvijek ostali neusporedivo zanimljiviji i uzbudljiviji od parova u tenisu. U velikoj igri onaj drugi može biti slabiji od prvog. U velikoj igri njihovi koraci ne moraju biti usklađeni. U ping-pongu mog djetinjstva Branka Batinić nije smjela zaostajati za Dragutinom Šurbekom, premda je za njim zaostajao cijeli svijet. Zemlja je za Šurbekom zaostajala dok se okretala. A njihovi koraci u tom meču bili su savršen tango.

I onda je nastupilo vrijeme osipanja. Stolni tenis gledao sam sve manje. Adolescencija i odrastanje načinili su stanovitu selekciju sportova iz moje mitologije. Jednom kad nastupe Zoran Primorac i Tamara Boroš, bit ću već prilično daleko. Između ostaloga i zato što su likovi Dragutina Šurbeka, Antuna Stipančića – u čijoj je kratkoj karijeri i još kraćem životu bilo nečega džejmsdinovskog, Eržebet Palatinuš i Branke Batinić, uz nekolicinu sporednih likova, epizodista i epizodistica, bili pretjerano upečatljivi.

Zato me neviđena dragost obuzme kad god se na marginama sportskih vijesti, sve niže i tiše u ovom prostačkom larmanju po sportskim rubrikama, u kojima se sportski uspjesi mjere isključivo količinom dolara za koju je netko čari svoje muškosti uspio prodati krvoločnim arapskim šeicima, pojavi vijest da je Branka Batinić osvojila novo zlato na nekom veteranskom prvenstvu. Svaki put to se dogodi u sve starijim i starijim kategorijama, tako da je sad u norveškome Sandefjordu osvojila zlato na Prvenstvu Europe za gospođe starije od 65 godina. Gledam je na novinskim fotografijama, pa tražim slike iz Sandeforda na internetu, i zurim u to lice, ispod sijedih, već vrlo urednih kosa. Jest, stvarno je to ona, izgleda vrlo mladoliko, kao što uostalom mora izgledati netko tko u tim godinama pobjeđuje u ping-pongu, ali nije djevojčica. Čovjek je blesav stvor, pa na tuđim licima traži potvrdu da mu vrijeme ne prolazi. Blesavosti ljudske čovjek može postati svjestan samo ako se u sebe dobro zagleda. Kod drugih blesavost se ne vidi. 

U skladu s nekim boljim običajima epohe Branka Batinić studirala je vanjsku trgovinu, magistrirala na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu, imala je u Njemačkoj svoju tvrtku, bavila se onim što je i studirala, ali se, ipak, ponajviše bavila stolnim tenisom. Trenirala je, a čini mi se da još uvijek trenira, one koji žele postati veliki šampioni. Istovremeno je, međutim, trenirala djecu. Igri je učila amatere, radila je s autistima, s oboljelima od parkinsonove bolesti, sa svima koji su pokušavali igrati stolni tenis. Radila je to u Njemačkoj i u Švedskoj, a onda se, u vrijeme epidemije koronavirusa, vratila da radi u Samoboru. Držala je sedmodnevni stolnoteniski kamp u nekakvom njemačkom zatvoru, gdje je osuđenike za kojekakva zlodjela učila onome što su za toga epskog meča u Novom Sadu 1981. tako savršeno radili ona i Dragutin Šurbek. Je li za njih već bilo kasno? Ama, naravno da nije! U tom čudnom, tako utješnom i ljekovitom shvaćanju života i sporta, kakav se mogao sresti u toj velikoj stonotenisačkoj generaciji, nikada ni za što nije prekasno, nema izgubljenog meča i nema tih strašnih Kineza s kojima se ne bi moglo igrati. Smisao igre ionako je samo u igri. Smisao igre u tome je da se loptica preko mreže vrati na drugu stranu stola. A dalje je suparnikova briga. Dalje je Kinezova briga.