Ante Erceg, odmetnuti junak i prvo igračko ime Hajdukove titule jesenjeg prvaka Hrvatske

Hajduk jesenji je nogometni prvak. I nije to neka velika vijest za opustošenu, u odnosu na Dinamo svakako nižerazrednu tvrtku, koja iza Hajdukovih nogometaša stoji. Ali jest, velika je vijest za hrvatski nogomet u cjelini, da je nesumnjivo najveći hrvatski klub, usprkos svemu, postao jesenji prvak Hrvatske, premda s dvije utakmice viška od najjačeg rivala Dinama. Dinamo će te utakmice odigrati kad na tržnici kupi dovoljan broj igrača koji će mu omogućiti sigurnu pobjedu. Nije to baš najregularnije, kao što nije najregularnije ni to da je Dinamo, u vrijeme kada je tek trebao postati moćna tvrtka u odnosu na Hajduk, nogometaše plaćao u gotovini. Iste jeseni kada Hajduk postaje jesenji prvak, na sudu u Osijeku, jedan za drugim, bivši Dinamovi igrači, treneri, zaposlenici i suradnici, priznaju da im je najviši Dinamov operativac isplaćivao na ruke milijune neoporezovanog novca. Tako se, u vrijeme prvobitne akumulacije tranzicijskog kapitala, postaje bogat i moćan. Ali tako se ne postaje velik.

Hajduk jesenji je nogometni prvak. Ovaj kroničar, koji, prepoznajemo to, nije posve hladan u odnosu na tu činjenicu, prvim imenom one stvarne Hajdukove nogometne, sportske i kulturne veličine, ključnim igračem jesenje titule, smatra – Antu Ercega. Snažnog, starinskog nogometaša, napadača i poslovođu tima iz nekih davnih vremena, recimo iz sedamdesetih, mađioničara s dušom i pameću Franje Vladića i plemenitošću Slaviše Žungula, rođenog nogometnog delinkventa, srca većeg od Mosora, probisvijeta pred kojim će zazirati nogometni suci i protivnički bekovi, jednog od najvećih hajdukovaca današnjice, koji, međutim, uopće ne igra za Hajduk, nego igra za pulsku Istru. Ali srce Ante Ercega na drugoj je strani, vidjelo se to na onoj neobičnoj, a za hrvatski nogomet tako karakterističnoj utakmici u Puli, kada je Hajduk, zapravo pobijedio samoga sebe i stvarno postao jesenji prvak. Erceg je bio gnjevan, bio je ojađen, bio je poput siročeta iz Dickensova remek-djela, pa je igrao kao da mu je zadnja utakmica u životu. Tukao je igrače u Hajdukovim dresovima, zabijao im se kramponima u listove, u gležnjeve, u stopala. Lomio ih je dušmanski, od srca. Onako kako se mora, kada se igra sa srcem i s uvjerenjem. Udarao ih je onako kako se udara kad nogomet nije samo visokoplaćeni biznis, u kojemu se, ako je to u interesu tvrtke, novac stječe ilegalno, lopovski i razbojnički, niti je nogomet samo igra tupoglavih bezdušnih zvijezda, koje svoju ljudskost pokazuju tako što djeci koja umiru od neizlječivih bolesti poklanjaju svoje oznojene dresove, o čemu zatim tronuto izvještavaju Sportske novosti. Ercegov nogomet igra se iz uvjerenja i iz emocije. A emocija je, znamo, vazda je to bilo, temeljni remetilački faktor. S emocijom se rijetko kad pobjeđuje, s emocijom se igra ona unaprijed izgubljena igra. 

Zatrčavao se, gnjevni, veliki Ante Erceg, puntar, nogometni težak, divlji čovik, kao da ga nije mater rodila, nego kao da ga je Smoje napisao, zatrčavao se u Hajdukova golmana, petnaestak centimetara od sebe višeg i skoro dvadeset kilograma težeg, pa ga rušio na travu, pokušavajući nešto što je za sve druge bilo nemoguće. Da on, odistinski Hajduk, sam pobijedi jedanaestoricu njih, lažnih hajdukovaca. U jednom će ga trenutku, nakon što već petog-šestog baci na travu, kramponira mu osjetljive kosti stopala, izbuši mu listove, Marko Livaja uhvatiti za vrat, za što je Livaja, jednoglasna je dinamovska javnost po nogometnim rubrikama svih zagrebačkih novina, trebao dobiti najmanje crveni karton. A dobio je samo žuti. To hvatanje za vrat, taj dramski sukob dvojice Hajdukovih velikana, moguć je bio zbog Ante Čuline, zahvaljujući kojemu je prvo poluvrijeme utakmice između Istre i Hajduka izgledalo kao građanski rat. Hajduk je, naime, jedini nogometni klub u Hrvatskoj čiji veterani i odmetnici ginu igrajući protiv svoga kluba. I pritom, Hajduk je onaj klub protiv kojeg je već tridesetak godina zavjereno i zakleto ukupno hrvatsko nogometno pravosuđe. Od čuvenog Širkana, preko Strahonje, Bebeka i Brune Marića, do Ante Čuline, traje kontinuitet pogodovanja hrvatskoj nogometnoj Fortanovi, da ne kažemo Konzumu, pa čim Fortanova izađe pred europske suce, podigne se kuka i motika, da ti suci sude protiv nas. Nema Širkana u Europi, nema tamo hrvatske nogometne pravde!

Ante Čulina, dakle, puštao je da se razvija hajdukovski građanski rat u Puli. Pred njegovim je očima, i pred očima njegovih pomoćnika, Ante Erceg mlatio svoje, prelazeći povremeno, kao u onom nasrtaju na vratara Lučića, sve granice nogometne igre. Taj nasrtaj, premda ne tako strašan po posljedicama, usporediv je s onim davnim kasapljenjem Blaža Sliškovića, provedenim na stadionu na Karaburmi, od strane strašnog Đorđa Serpaka. Razlika je u proteklim desetljećima, ali je razlika u još nečemu: ni s odmakom od četiri desetljeća, te ni sa svim emocionalnim potencijalom krvavih i nerazumnih vremena koja su u ta desetljeća stala, ne možemo se zakleti da je sudac utakmice u kojoj je Baka polomljen bio tendenciozan. Ono što smo gledali iz Pule, mirne duše ćemo reći, bilo je tendenciozno.

Poslije utakmice, naime, komisija predvođena Brunom Marićem, kao i Mario Strahonja, oko modro HTV-ovo, presudili su da je Čulina pogriješio: sudeći protiv Istre to što je njezin branič u Hajdukovu kaznenom prostoru igrao po lopti – šakom. Nije to bio penal, poučavao nas je Strahonja, bio bi da je Istrin igrač igrao podlakticom! Čudno neko novo pravilo, pa premda taj penal u konačnom ishodu nije značio ništa, činjenica da ga je Marićeva komisija istaknula kao sudačku grešku, pa još jedinu, u utakmici u kojoj je sudac Čulina dopustio četrdeset i pet minuta uličnog nasilja nad Hajdukovim nogometašima splitskog urbanog gerilca u dresu Istre, svjedoči samo o tome što hrvatsko nogometno pravosuđe jest, i kojem to klubu hrvatsko nogometno pravosuđe pogoduje. Taj klub nije, naravno, onaj za koji nastupa taj divni Hajdukov odmetnik.

U lažnim klubovima i lažnom nogometu, koji su lažni koliko god iza njih stajale velike klupske tvrtke, u klubovima koji imaju svoje filijale i u ligi u kojoj se natječu, u tim klubovima i tom nogometu postoji pravilo da se igrač ne smije radovati kad zabije klubu iz kojeg je potekao. U velikom Hajduku, pak, vlada ono staro, viteško, odmetničko, samurajsko pravilo, da odistinski junaci Hajdukove povijesti najviše ginu upravo u utakmicama protiv Hajduka. Čak ni besprizorno suđenje Ante Čuline, podržano od zagrebačke sudačke komisije, ne može poništiti supstancu tog junaštva. Želju koja je u samoj biti nogometne igre i u razlogu da se bude za Hajduk, ili da se nikada ne bude hladan prema najvećemu hrvatskom nogometnom klubu i najvećem klubu u ovome dijelu Europe, želju da se pobijedi Hajduk ako se već ne igra za Hajduk. Jer se i na takav način biva dio velike priče. Ante Erceg, naime, kada zabije gol Hajduku, ne biva manje junak Hajdukove povijesti, niti biva Hajdukov izdajnik. Plemenito je njegovo odmetništvo.

Posljednji hrvatski nogometni sudac koji je sudio na Svjetskom prvenstvu umirovljeni je riječki ortoped Damir Matovinović. Bilo je to prije četrdeset i jednu godinu, u utakmici između Brazila i Novog Zelanda. Prije njega bila su još dvojica: Varaždinac Branko Tešanić sudio je 1962, na Svjetskom prvenstvu u Čileu, utakmicu između Španjolske i Meksika. Četiri godine ranije, Splićanin, međuratni igrač Hajduka, Leo Lemešić na prvenstvu koje je igrano u Švedskoj sudio je utakmicu između Meksika i Walesa. Premda je Hrvatska u posljednjih četvrt stoljeća u kontinuitetu igrala ulogu male nogometne velesile i premda su, u skladu s pravilima hijerarhije, mnogi hrvatski suci, zasluženo ili nezasluženo, dobivali oznaku FIFA-e, nijedan nije mogao suditi na Svjetskom prvenstvu. Zašto? Uglavnom zato što su takva pravila igre. Čovjek koji je od Nogometnog kluba Dinamo stvorio najveću i najmoćniju tvrtku hrvatskog nogometa, te jednu od najmoćnijih u ukupnome hrvatskom gospodarstvu, kontroverzni poduzetnik Zdravko Mamić, stvorio je i Hrvatski nogometni savez, te hrvatsko nogometno pravosuđe, koji će biti od koristi Dinamovoj megafirmi. Premda je Mamić trajno odsutan iz Hrvatske, njegov duh upravlja duhom igre. Čak i da je želio vidjeti ono što radi Ante Erceg, imenjak njegov Čulina ne bi to mogao vidjeti, jer je Zdravko Mamić čuvenim svojim “radom sa sucima” učinio te stvari nevidljivim. Problem je samo u tome što je protokom vremena došlo do promjena u dramaturgiji i smislu ove divne igre. I tako su Čulina sudeći protiv Hajduka, te Marićeva komisija blagoslovom takvog suđenja, omogućili da se pred očima publike ostvari nešto što je u slavu neusporedive Hajdukove veličine: građanski rat Hajdukova tića Ante Ercega protiv onih koji mu pokušavaju uzeti Hajduk. Ovom je, nipošto hladnom, promatraču to ostvarenje veće od jesenje titule prvaka.