Kada mi je umro otac – od toga je prošlo već dvanaest godina, bila je zima, ovo isto vrijeme – potrudio sam se da nitko ne sazna. Nije baš jednostavno biti poznat, od jednih voljen, od drugih nevoljen, i pronijeti naokolo mrtvoga oca ili mrtvu mater. Zato je dobro učiniti sve što je moguće da nitko ne sazna. Osim nekoga tko ti je najbliži, i još nekoga tko će na poslu spriječiti neugodne posljedice, ako se vijest slučajno probije. Nikako ne bih volio da me bilo tko obasipa posmrtnim ljubaznostima i kondolirskim štosovima. A ne bih volio ni da mi otac ili mati, makar i simbolično, još jednom, pa još posljednji put, bivaju žrtve eventualne moje nepopularnosti. Na kraju, sve je dobro ispalo. Dobro sam sakrio i očevu, i majčinu smrt, da bih ih kasnije, kad je sve već bilo gotovo, pretvorio u književne pripovijesti. Na čitateljima je da dumaju jesu li te pripovijesti fikcija ili su fakcija.
Andreju Plenkoviću umro je otac. I on je to, na krajnje delikatan način, pokušao zadržati izvan javnosti. Međutim, imao je problem što mu je i otac bio javna osoba. A onda i što mrtvog roditelja ne možeš predugo držati u ormaru. Ne znam kakva je njemu bila ta smrt, jer ja sam smrt svojih bližnjih pregorio u sebi mjesecima prije nego što se dogodila, a već sam ih jednom mrtve doživio kada tjednima od njih ne bih imao vijesti iz opsađenog Sarajeva, ali smrt roditelja intenzivan je i zanimljiv doživljaj. Jedna od onih situacija iz kojih pamtiš sve važne i nevažne stvari. Pritom, kao i svaki veliki sudbinski događaj u životu, smrt jednoga od njih dvoje djeluje magnetično. Smrt privlači druge manje nevolje, privlači život u koji očas moraš uskočiti i preuzeti ulogu za koju ti se na čas učini da nisi na nju spreman.
Tako je Plenkoviću u tu subotu po očevoj smrti uhapsilo ministra. Pojavio se pred kamerom, zauzeo gard prema mikrofonima, za leđima iskontrolirao onaj vječni plavi ključ, i krenuo govoriti kao netko tko je sasvim izvan sebe, jer je upravo, ranim jutrom, izašao iz opskurnoga hvarskog noćnog kluba, gdje je popio dvanaest redbul-votki, srce mu udara kao ludo, preskačući svaki sedmi udar, i upravo ga je zaustavio policajac, traži mu osobnu iskaznicu. Eto, tako je Plenković izgledao te subote. Iz njega je tad prokuljala bujica gluposti: okomio se na istragu, na novinare i na onaj dio javnosti koji nije u stanju kontrolirati, i zapitao se nad tajmingom uhićenja. Rekoše: to je udar na demokraciju, na državno odvjetništvo, na pravnu državu! Doista, može biti i da jest tako. Premda u zemlji u kojoj je pravosuđe zaduženo za otvoreni teror nad medijima i za zastrašivanje novinara, u zemlji čije su vlasti, desne i lijeve, posve jednako, dovele gotovo do financijskog uništenja ozbiljnog novinarstva, i u kojoj je trivijalizacija javnosti temeljni način očuvanja koruptivnog društvenopolitičkog sustava, koji povlaštenima omogućava nesmetano upražnjavanje gotovo svih oblika grabežnog kriminala, u takvoj zemlji malo je smiješno snebivati se nad premijerom koji je izvan sebe, pa napadne novinare, jer mu je uhapšen ministar. A ministar, i to naglasimo, uhapšen je upravo zato što se ponašao savršeno u skladu sa sustavom o kojemu je riječ. I koji je, uostalom, samo nekoliko mjeseci ranije isti taj DORH, na čelu sa našom tužnom Betom, štitio u slučaju ministrice Gabrijele Žalac. Hoćete mi, možda, reći da se Zlata Hrvoj Šipek u međuvremenu transformirala u superjunakinju, u Angelinu Jolie, koja utegnuta u lateks, s naučnofantastičnim laserskim pištoljem u ruci, u subotu u rano jutro dolazi po Darka Horvata? Je li ta ničim izazvana i dramaturški neopravdana transformacija izbezumila Andreja Plenkovića? Jer on je te subote više djelovao kao netko kome je podvaljen loš film, nego kao netko tko je u stvarnoj opasnosti? I možda je ljekovito što ga je taj događaj odmaknuo od očeve smrti, tako da joj se više i ne stigne vratiti. Oko smrti vrijeme se gusne, a zatim ubrzava, i čovjek se najednom zatekne udaljenim od tog događaja. I onda mu se, u nekoj budućnosti, najednom primakne, najednom se zatekne pred mrtvim ocem, kao da je otišao prije pet minuta.
Andrej Plenković tip je odlikaša, primjernog vladanja, koji se druži sa ženskim dijelom razreda, naravno odlikašicama, jer one ne prave probleme, i ima nepodijeljeno povjerenje cjelokupnog nastavničkog zbora. Iza njega stoje visokoobrazovani i vrlo ambiciozni roditelji, pripadnici visokoga srednjeg sloja, situirani unutar moralnopolitički podobne elite. Sve što u životu bude radio, bit će savršeno u skladu s njegovom temeljnom beskonfliktnošću i potrebom da se zadrži povjerenje nastavničkog zbora. To je onaj tip dobrih dječaka u razredu – svatko je, vjerujem, imao po jednoga takvog – koji imaju potrebu da su baš uvijek dio neke većine, protagonisti su većinskih uvjerenja, kakva god bila ta uvjerenja. U dobrome i naprednom društvu, recimo u Finskoj, na Islandu, ili na Novom Zelandu, dječak bi Andrej uzrastao u anđela. Problem je, međutim, u tome što nastavnički zbor posvuda ne sačinjavaju čestite nastavnice tjelesnog i fizike, niti pošteni nastavnici likovnog i matematike, nego ponegdje su to oficiri SS-a i kolumbijski veletrgovci kokainom. Andrej je, čini mi se, od takvih odlikaša čija imaginacija ne dopire tako daleko da bi bili u stanju prezreti povjerenje nastavničkog zbora. Osim toga, ima on još jednu manu, tipičnu za odlikaše primjernog vladanja: ne prihvaća u svoju vladu one koji su mu intelektualno, moralno i emocionalno superiorni. U načelu, on je dobar. Ali plaši se svakoga tko je od njega bolji. I onda naravno da mu tužna Beta hapsi ministra, pa se njemu čini da je ona to učinila iz osvete. (Dobro, da se ne lažemo, i meni se tako čini.) U školi se mogao drukčije snalaziti, naprosto tako što se družio s curama, a ne s dečkima. U životu, međutim, nema više tih dobrih, marljivih i brižnih odlikašica, koje ti ne predstavljaju konkurenciju, jer dječački i djevojački svijet naprosto nisu isti svijet. U životu svi smo zajedno. A Vlada je nešto poput sublimata tog života, Vlada je život u prahu, cedevita u vrećici, koju istresaš na nadlanicu, pa poližeš, i onda ti dugo bridi jezik. Ako se Andrej Plenković pita kako mu se sve ovo događa, a čisto sumnjam da se on išta pita, onda je odgovor da mu je sve to od tog njegovog beskonfliktnog, strašljivog i razmaženog odlikaškog karaktera.
Slušam ga i gledam kako se uči borbi sa Zoranom Milanovićem. Milanović je također odlikaš, mnogo mu je sličniji nego što bi se reklo, ali on za razliku od Andreja zna da za reputaciju nije dobro da si uvijek primjerenog vladanja. On će zbornicu skandalizirati, pa će ga zbornica više poštovati. On je, za razliku od Andreja, prošao na onom okrutnom, u biti neljudskom, životinjskom ispitu dječačke inicijacije: kada je pred sobom imao dječaka koju mu ne da da prođe, nego bi se na njemu, Zoranu, potvrdio kao muškarac, i kada su se obojica našli pred tim prvim pitanjem svake nerealizirane muškosti, koje glasi hoćeš li se usuditi udariti i hoćeš li to učiniti dovoljno jako da ti udarac ne bude uzvraćen, Zoran je nepoznatog dječaka raspalio po nosu. Tako je prošao u život. I tako je postao predsjednik Republike. (Istina, prije toga je pokušao biti premijer, ali tako što se, možda i gore od Andreja, pokušavao dopasti zbornici. Bio je loš, kao što je loš svatko tko se ponaša protivno svojoj prirodi…)
Pokušava Andrej biti agresivan, htio bi Zorana uvrijediti, htio bi ga nekako zahvatiti po toj njegovoj antipatičnoj njuški. Nema na svijetu te mržnje kakva postoji između dva odlikaša: jednog dobrog i pristojnog, drugog tobože divljeg i raspsovanog. Prvi je bez šarma, drugi pravi skandale – što je u muškim svjetovima razreda i škole zamjena za šarm. Problem je, možda, što su obojica u svom muškom zračenju ostala na razini sedmih i osmih razreda osmoljetke. Tako se oni tuku. U toj je tuči Zoran apsolutno superioran. Strašno je kad ga Andrej imitira, ili kad Andrej ironijom i cinizmom pokušava nadmašiti snagu protivnika. Ništa nije tako nemoćno kao ironija slabijeg od dvojice odlikaša. I naravno da Zoran na kraju trijumfira, pa mu raste popularnost, i njime se oduševljava narod. Nema to veze s politikom. Ima s majmunskim karakterom svake mase ljudskih podržavatelja. Politikom se bave majmuni i proroci. Proroka, na žalost, nemamo.
Andrej Plenković četiri je godine mlađi od nas dvojice. Od Zorana i mene. U jednom je trenutku obavio veliki posao za svoju zemlju, za Republiku i za sve nas. Ugasio je mračni oganj revolucije, zaustavio je crnokošuljaške marševe, antagonizam u društvu učinio je banalnim, njegove aktere – uključujući i sebe – pretvorio je u hiperhormonizirane pubertetlije, a Hrvatsku je, uza sve društvene anomalije, učinio pomalo dosadnom. U jednome trenutku, godina je, čini mi se bila 2015, bio sam spreman onog tko Hrvatsku učini dosadnom prozvati svojim De Gaulleom. A sad mi, eto, ide na živce što je on taj dječak, kojem se divi neki daleki nastavnički zbor. No, tako je to kada se Andrej bavi politikom, a ne nečim ozbiljnijim. Recimo, stvaranjem preduzeća čiji se menadžeri neće baviti kriminalom. Ali to je posao za odrasle.
Andrej Plenković ili što ako si propustio dan da druga iz razreda tresneš po nosu
Kada mi je umro otac – od toga je prošlo već dvanaest godina, bila je zima, ovo isto vrijeme – potrudio sam se da nitko ne sazna. Nije baš jednostavno biti poznat, od jednih voljen, od drugih nevoljen, i pronijeti naokolo mrtvoga oca ili mrtvu mater. Zato je dobro učiniti sve što je moguće da nitko ne sazna. Osim nekoga tko ti je najbliži, i još nekoga tko će na poslu spriječiti neugodne posljedice, ako se vijest slučajno probije. Nikako ne bih volio da me bilo tko obasipa posmrtnim ljubaznostima i kondolirskim štosovima. A ne bih volio ni da mi otac ili mati, makar i simbolično, još jednom, pa još posljednji put, bivaju žrtve eventualne moje nepopularnosti. Na kraju, sve je dobro ispalo. Dobro sam sakrio i očevu, i majčinu smrt, da bih ih kasnije, kad je sve već bilo gotovo, pretvorio u književne pripovijesti. Na čitateljima je da dumaju jesu li te pripovijesti fikcija ili su fakcija.
Andreju Plenkoviću umro je otac. I on je to, na krajnje delikatan način, pokušao zadržati izvan javnosti. Međutim, imao je problem što mu je i otac bio javna osoba. A onda i što mrtvog roditelja ne možeš predugo držati u ormaru. Ne znam kakva je njemu bila ta smrt, jer ja sam smrt svojih bližnjih pregorio u sebi mjesecima prije nego što se dogodila, a već sam ih jednom mrtve doživio kada tjednima od njih ne bih imao vijesti iz opsađenog Sarajeva, ali smrt roditelja intenzivan je i zanimljiv doživljaj. Jedna od onih situacija iz kojih pamtiš sve važne i nevažne stvari. Pritom, kao i svaki veliki sudbinski događaj u životu, smrt jednoga od njih dvoje djeluje magnetično. Smrt privlači druge manje nevolje, privlači život u koji očas moraš uskočiti i preuzeti ulogu za koju ti se na čas učini da nisi na nju spreman.
Tako je Plenkoviću u tu subotu po očevoj smrti uhapsilo ministra. Pojavio se pred kamerom, zauzeo gard prema mikrofonima, za leđima iskontrolirao onaj vječni plavi ključ, i krenuo govoriti kao netko tko je sasvim izvan sebe, jer je upravo, ranim jutrom, izašao iz opskurnoga hvarskog noćnog kluba, gdje je popio dvanaest redbul-votki, srce mu udara kao ludo, preskačući svaki sedmi udar, i upravo ga je zaustavio policajac, traži mu osobnu iskaznicu. Eto, tako je Plenković izgledao te subote. Iz njega je tad prokuljala bujica gluposti: okomio se na istragu, na novinare i na onaj dio javnosti koji nije u stanju kontrolirati, i zapitao se nad tajmingom uhićenja. Rekoše: to je udar na demokraciju, na državno odvjetništvo, na pravnu državu! Doista, može biti i da jest tako. Premda u zemlji u kojoj je pravosuđe zaduženo za otvoreni teror nad medijima i za zastrašivanje novinara, u zemlji čije su vlasti, desne i lijeve, posve jednako, dovele gotovo do financijskog uništenja ozbiljnog novinarstva, i u kojoj je trivijalizacija javnosti temeljni način očuvanja koruptivnog društvenopolitičkog sustava, koji povlaštenima omogućava nesmetano upražnjavanje gotovo svih oblika grabežnog kriminala, u takvoj zemlji malo je smiješno snebivati se nad premijerom koji je izvan sebe, pa napadne novinare, jer mu je uhapšen ministar. A ministar, i to naglasimo, uhapšen je upravo zato što se ponašao savršeno u skladu sa sustavom o kojemu je riječ. I koji je, uostalom, samo nekoliko mjeseci ranije isti taj DORH, na čelu sa našom tužnom Betom, štitio u slučaju ministrice Gabrijele Žalac. Hoćete mi, možda, reći da se Zlata Hrvoj Šipek u međuvremenu transformirala u superjunakinju, u Angelinu Jolie, koja utegnuta u lateks, s naučnofantastičnim laserskim pištoljem u ruci, u subotu u rano jutro dolazi po Darka Horvata? Je li ta ničim izazvana i dramaturški neopravdana transformacija izbezumila Andreja Plenkovića? Jer on je te subote više djelovao kao netko kome je podvaljen loš film, nego kao netko tko je u stvarnoj opasnosti? I možda je ljekovito što ga je taj događaj odmaknuo od očeve smrti, tako da joj se više i ne stigne vratiti. Oko smrti vrijeme se gusne, a zatim ubrzava, i čovjek se najednom zatekne udaljenim od tog događaja. I onda mu se, u nekoj budućnosti, najednom primakne, najednom se zatekne pred mrtvim ocem, kao da je otišao prije pet minuta.
Andrej Plenković tip je odlikaša, primjernog vladanja, koji se druži sa ženskim dijelom razreda, naravno odlikašicama, jer one ne prave probleme, i ima nepodijeljeno povjerenje cjelokupnog nastavničkog zbora. Iza njega stoje visokoobrazovani i vrlo ambiciozni roditelji, pripadnici visokoga srednjeg sloja, situirani unutar moralnopolitički podobne elite. Sve što u životu bude radio, bit će savršeno u skladu s njegovom temeljnom beskonfliktnošću i potrebom da se zadrži povjerenje nastavničkog zbora. To je onaj tip dobrih dječaka u razredu – svatko je, vjerujem, imao po jednoga takvog – koji imaju potrebu da su baš uvijek dio neke većine, protagonisti su većinskih uvjerenja, kakva god bila ta uvjerenja. U dobrome i naprednom društvu, recimo u Finskoj, na Islandu, ili na Novom Zelandu, dječak bi Andrej uzrastao u anđela. Problem je, međutim, u tome što nastavnički zbor posvuda ne sačinjavaju čestite nastavnice tjelesnog i fizike, niti pošteni nastavnici likovnog i matematike, nego ponegdje su to oficiri SS-a i kolumbijski veletrgovci kokainom. Andrej je, čini mi se, od takvih odlikaša čija imaginacija ne dopire tako daleko da bi bili u stanju prezreti povjerenje nastavničkog zbora. Osim toga, ima on još jednu manu, tipičnu za odlikaše primjernog vladanja: ne prihvaća u svoju vladu one koji su mu intelektualno, moralno i emocionalno superiorni. U načelu, on je dobar. Ali plaši se svakoga tko je od njega bolji. I onda naravno da mu tužna Beta hapsi ministra, pa se njemu čini da je ona to učinila iz osvete. (Dobro, da se ne lažemo, i meni se tako čini.) U školi se mogao drukčije snalaziti, naprosto tako što se družio s curama, a ne s dečkima. U životu, međutim, nema više tih dobrih, marljivih i brižnih odlikašica, koje ti ne predstavljaju konkurenciju, jer dječački i djevojački svijet naprosto nisu isti svijet. U životu svi smo zajedno. A Vlada je nešto poput sublimata tog života, Vlada je život u prahu, cedevita u vrećici, koju istresaš na nadlanicu, pa poližeš, i onda ti dugo bridi jezik. Ako se Andrej Plenković pita kako mu se sve ovo događa, a čisto sumnjam da se on išta pita, onda je odgovor da mu je sve to od tog njegovog beskonfliktnog, strašljivog i razmaženog odlikaškog karaktera.
Slušam ga i gledam kako se uči borbi sa Zoranom Milanovićem. Milanović je također odlikaš, mnogo mu je sličniji nego što bi se reklo, ali on za razliku od Andreja zna da za reputaciju nije dobro da si uvijek primjerenog vladanja. On će zbornicu skandalizirati, pa će ga zbornica više poštovati. On je, za razliku od Andreja, prošao na onom okrutnom, u biti neljudskom, životinjskom ispitu dječačke inicijacije: kada je pred sobom imao dječaka koju mu ne da da prođe, nego bi se na njemu, Zoranu, potvrdio kao muškarac, i kada su se obojica našli pred tim prvim pitanjem svake nerealizirane muškosti, koje glasi hoćeš li se usuditi udariti i hoćeš li to učiniti dovoljno jako da ti udarac ne bude uzvraćen, Zoran je nepoznatog dječaka raspalio po nosu. Tako je prošao u život. I tako je postao predsjednik Republike. (Istina, prije toga je pokušao biti premijer, ali tako što se, možda i gore od Andreja, pokušavao dopasti zbornici. Bio je loš, kao što je loš svatko tko se ponaša protivno svojoj prirodi…)
Pokušava Andrej biti agresivan, htio bi Zorana uvrijediti, htio bi ga nekako zahvatiti po toj njegovoj antipatičnoj njuški. Nema na svijetu te mržnje kakva postoji između dva odlikaša: jednog dobrog i pristojnog, drugog tobože divljeg i raspsovanog. Prvi je bez šarma, drugi pravi skandale – što je u muškim svjetovima razreda i škole zamjena za šarm. Problem je, možda, što su obojica u svom muškom zračenju ostala na razini sedmih i osmih razreda osmoljetke. Tako se oni tuku. U toj je tuči Zoran apsolutno superioran. Strašno je kad ga Andrej imitira, ili kad Andrej ironijom i cinizmom pokušava nadmašiti snagu protivnika. Ništa nije tako nemoćno kao ironija slabijeg od dvojice odlikaša. I naravno da Zoran na kraju trijumfira, pa mu raste popularnost, i njime se oduševljava narod. Nema to veze s politikom. Ima s majmunskim karakterom svake mase ljudskih podržavatelja. Politikom se bave majmuni i proroci. Proroka, na žalost, nemamo.
Andrej Plenković četiri je godine mlađi od nas dvojice. Od Zorana i mene. U jednom je trenutku obavio veliki posao za svoju zemlju, za Republiku i za sve nas. Ugasio je mračni oganj revolucije, zaustavio je crnokošuljaške marševe, antagonizam u društvu učinio je banalnim, njegove aktere – uključujući i sebe – pretvorio je u hiperhormonizirane pubertetlije, a Hrvatsku je, uza sve društvene anomalije, učinio pomalo dosadnom. U jednome trenutku, godina je, čini mi se bila 2015, bio sam spreman onog tko Hrvatsku učini dosadnom prozvati svojim De Gaulleom. A sad mi, eto, ide na živce što je on taj dječak, kojem se divi neki daleki nastavnički zbor. No, tako je to kada se Andrej bavi politikom, a ne nečim ozbiljnijim. Recimo, stvaranjem preduzeća čiji se menadžeri neće baviti kriminalom. Ali to je posao za odrasle.