Dječak je stajao na ravnom krovu škole i netremice zurio u mjesec.
To je radio svake večeri otkako je prohodao. Nije govorio, nikoga nikad nije pogledao u oči, sklanjao se, bježao, hitar poput lasice. Samo kada bi ga na prevaru ulovili, pretvarao se u neku drugu, bijesnu žensku zvijer, grizao je i grebao, vrišteći oslobađao se svakog zagrljaja.
U večeri napada prvi metak, ispaljen iz avionskog mitraljeza, prošao mu je kroz grudi.
Iz grudi je izletio kanarinac, i onda je bježeći od pucnjave uletio u očevu sobu.
Otac, zvonar tornja sa satom, udovac, gledao je sve to. Dječaka koji se ruši, razdvojen na dva dijela, poput prelomljene trske, i pticu u koju se stvorio, pa pobjegao k njemu u sobu.
Umjesto da ode na krov, da grli ono čega više nema, otac je trčao u sobu, da mu se sin ne izbezumi kad vidi da ga nema.
Ptica je stajala na rubu police s knjigama i pjevala. Ozareno je gledao sina. Prvi put je govorio. I njemu se tad, usred velikog napada na predgrađe, prvi put činilo da može umrijeti, onako kako umiru i drugi očevi, jer će njegov sin poći u život, onako kako polaze i drugi sinovi.
Nakon što je predgrađe osvojeno, stanovnici poubijani i protjerani, promijenjeno je pravilo o vremenu. U predgrađu bilo je sat više nego u opsađenom gradu.
Zvonara, rođenjem stranca, nisu ubili ni potjerali. Oca ubijenog dječaka nije nužno ubijati. Osim toga, trebao im je netko tko će zvoniti i zvonjavom pokazivati onima u gradu da ovo vrijeme teče mimo onoga vremena.
On je, međutim, htio otići. Uvijek se nađe netko tko će zvoniti. A on je star, neće još dugo.
Zvonar
Dječak je stajao na ravnom krovu škole i netremice zurio u mjesec.
To je radio svake večeri otkako je prohodao. Nije govorio, nikoga nikad nije pogledao u oči, sklanjao se, bježao, hitar poput lasice. Samo kada bi ga na prevaru ulovili, pretvarao se u neku drugu, bijesnu žensku zvijer, grizao je i grebao, vrišteći oslobađao se svakog zagrljaja.
U večeri napada prvi metak, ispaljen iz avionskog mitraljeza, prošao mu je kroz grudi.
Iz grudi je izletio kanarinac, i onda je bježeći od pucnjave uletio u očevu sobu.
Otac, zvonar tornja sa satom, udovac, gledao je sve to. Dječaka koji se ruši, razdvojen na dva dijela, poput prelomljene trske, i pticu u koju se stvorio, pa pobjegao k njemu u sobu.
Umjesto da ode na krov, da grli ono čega više nema, otac je trčao u sobu, da mu se sin ne izbezumi kad vidi da ga nema.
Ptica je stajala na rubu police s knjigama i pjevala. Ozareno je gledao sina. Prvi put je govorio. I njemu se tad, usred velikog napada na predgrađe, prvi put činilo da može umrijeti, onako kako umiru i drugi očevi, jer će njegov sin poći u život, onako kako polaze i drugi sinovi.
Nakon što je predgrađe osvojeno, stanovnici poubijani i protjerani, promijenjeno je pravilo o vremenu. U predgrađu bilo je sat više nego u opsađenom gradu.
Zvonara, rođenjem stranca, nisu ubili ni potjerali. Oca ubijenog dječaka nije nužno ubijati. Osim toga, trebao im je netko tko će zvoniti i zvonjavom pokazivati onima u gradu da ovo vrijeme teče mimo onoga vremena.
On je, međutim, htio otići. Uvijek se nađe netko tko će zvoniti. A on je star, neće još dugo.
Možeš ići, rekli su mu, ako ostaviš pticu.