Bilo je to početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Zimsko doba. Suhi snijeg pokrio je ono malo livada među brdima u zapadnoj Bosni, kao da je htio da smanji razliku između njih i brda, ali nije uspio. Brda su postala još veća, a doline preko dana zavijene u maglu, kao da su se pomirile sa sudbinom, da nikada neće porasti više od brda.
Stari ljudi su danima sjedili pored prozora i gledali kako snijeg pada i pada. A djeca k’o djeca, jedva čekaju da završe sa onim poslovima što im se odredi kad dođu iz škole, pa pograbe one sirotinjske skije ili sanke, napravljene iz bukovog ili kestenovog drveta, pa da se otisnu po susjednom brežuljku, generacijama već omiljenom terenu za zimske sportove i dječje radosti.
Svaki dan su se na tom brdu vidjela radosna djeca, kako se sanjkaju, prevrću, skijaju i takmiče, tko će prvi sići do seoskog puta stotinjak metara niže, i uspjeti se zaustaviti na samoj ivici iznad, a da ne padne. Posebno veselo bi bilo, kada bi netko zbog velike brzine ili slabog upravljanja sanjkama ili skijama, završio na putu.
Jedan od desetine dječaka bio je Seno. Zapravo, njegovo pravo ime je bilo Senad, ali, kao što je to u tim krajevima bio običaj, svatko bi već od malena dobio neki nadimak, pa je tako Senad postao i ostao Seno.
Tog dana, dok je vjetar nosio nove naslage suhog snijega na njihovu već uređenu trasu i pravio zamete, nije bilo puno djeca. Došli su oni najhrabriji. Bio je tu i Seno. U jednom trenutku, kada je ležeći sa sanjkama jurio niz strminu, krajičkom desnog oka opazio je u snijegu tamnu mrlju, koje tamo malo prije nije bilo. Zaustavio se je i pogledao nazad.
Nekoliko desetaka metara u snijegu se je koprcalo nešto malo – živo, pokušavajući se iskopati iz snijega. U prvom trenutku je pomislio da je to ptica. Pustio je sanjke i pohitao prema tamnoj mrlji, koja je svakim njegovim korakom postajala sve veća. Prije nego što je zakoračio u snijeg, već je vidio, da to nije ptica, nego mali pas. Štene. Žutosmeđe boje. Gazeći po snijegu skoro do pasa, došao je do psića, koji je cvililo i drhtao od hladnoće i od straha. Uzeo ga je u naručje pokušavajući da ga zagrije, a onda ga podvukao pod svoju debelu bundu.
Želio je što prije kući, da nađe nešto toplo za psića, koji se je pod njegovom bundom već malo smirio. Nije više drhtao i cvilio. A onda se je sjetio, da mu to njegov otac – bábo, kako ga je zvao, neće dozvoliti.
Prije nekoliko godina su oni imali psa, Seninog ljubimca. Ali, imali su i mačka. Jednom su se ta dvojica posvađali, čak i potukli i kao što to obično biva, mačak je u toj bitki izgubio. A bio je miljenik Seninog bábe. Tada su morali psa otjerati od kuće a otac je rekao, da u njegovoj kući, nikada više neće pas zalajati.
Sve je to Seno znao, ali je želja ipak bila veća. Nadao se da će se otac omekšati kad mu kaže da će na polugodištu biti odličan, jer već sada ima sve petice. Ušao je u kuću i već sa vrata ocu veselo saopćio, da u školi ima dobre ocjene. Otac se je razveselio, ustao sa kauča pored prozora i zagrlio ga. A onda je malo odskočio jer je na Seninim prsima osjetio neko micanje.
Kada mu je Seno objasnio što ima pod bundom i želju da zadrži psa, očevo se raspoloženje promijenilo. “Pas mora iz kuće!” bio je odlučan. Nisu pomogle Senine suze, majčina molba, a niti bakine primjedbe na veliki grijeh, da se tako malo živo biće, koje je bog stvorio, u tako teškoj zimi prepusti prirodi. Na kraju je pala odluka, da tu noć pas ostane u kući, neka ga Seno nahrani i utopli, ali sutra mora iz kuće.
Tako bi priča oko Žuće bila završena, da baš to večer nisu u posjetu, kao što se to zimi po tim selima događalo, došle komšije iz kuće nakraju sela, na brdu. Dvoje starih ljudi, nikada nisu imali djece, zato su bili veseli svakog druženja sa djecom. A djeca kao djeca, rado su ih posjećivala, jer su uvijek od starih susjeda dobivali koji poklon; slatkiše, jabuke, a ponekad čak i bananu, koja je za njih bila nešto posebno rijetko i cijenjeno.
Sjedilo se te večeri, pričalo već mnogo puta ispričane priče, da bi u jednom trenutku komšija vidio Senu, kako u ćošku sjedi, šuti i gleda u neku točku pred sobom. I ubrzo su komšije saznale za današnje novosti i razlog Senine žalosti.
Komšija, gledajući Senine uplakane oči, u jednom je trenutku, baš kao Einstein kada je otkrio čarobnu formulu, uzviknuo: “Pa uopće nema problema, uzet ćemo mi psića, a ti Seno, kad god hoćeš dođi kod nas, pa se igraj sa njim.” Senine oči konačno su zasjale od sreće, skočio je i počeo grliti komšiju i njegovu ženu.
“Eeeee … sada kad smo se to dogovorili,” nastavio je komšija”, moramo mu naći ime. Što kažeš ti Seno?” upitao ga je tako ozbiljno, da se je Seno za trenutak uplašio njegovog pogleda.
“Žućo, Žućo,” odgovorio je Seno, i s tim je priča oko malog psića, koji je u jednoj korpi u ćošku susjedne prostorije slušao kako drugi određuju njegovu sudbinu, bila završena.
Tako je počelo dugogodišnje prijateljstvo između dječaka i psića. Susjed je za njega napravio veliku kućicu, čak sa dva kata. “Neka ima dole dnevni prostor, gore pa neka spava”, govorio je više puta, kada su ga začuđene komšije pitali što to radi. Mnogi su klimali glavama i mislili da sa njim nije baš sve u redu. Ali komšija i njegova žena su izgleda odlučili da svu svoju ljubav posvete tom žutosmeđem psu.
Seno je redovno obilazio svog prijatelja na vrhu brda, igrao se sa njim po brdima i dolinama u okolini sela. Toliko su se sprijateljili da svaki put kada bi Seno ispred kuće uzviknuo “Žućo, Žućo” pas bi počeo da skače i komšija je morao da ga što prije pusti, jer bi sigurno potrgao lanac, sa kojim je bio privezan za kućicu.
Zanimljivo ih je bilo gledati zimi, po snijegu, kada bi se pas s brijega munjevitom brzinom uputio u smjeru povika “Žućo”, skačući po suhom snijegu, koji je prštao za njim, ostavljajući snježni oblak kao u crtanim filmovima o Tomu i Džeriju.
Seno je rastao i razvijao se u zgodnog mladića i završio zanat za električara. Kod kuće i u selu je pomagao svima u poslovima, popravljao mašine i alate, kojih za istinu nije bilo mnogo, ali to što je bilo, Seno je popravljao. “Ima zlatne ruke“, govorile su seoske žene.
Ali sretne godine, u kojima se je po tradiciji za takvog momka tražila cura, a za Senu bi se moglo reći da su se otimale, prekinute su početkom devedesetih, kada je i te krajeve zahvatilo ratno bjesnilo. Rat, koji je došao kao nešto slučajno, neočekivano i kao neki čudni snovi, koji znaju velike priče ispričati u kratkom vremenu. Počelo se je odlaziti na bojišnicu, i vraćati u sanduku ili ako si imao sreće, bez ruku ili nogu.
Da bi nesreća bila još veća, u tim krajevima se je zaratilo sa svojima. Tada je već bilo “normalno” da ratuju jedni narodi sa drugima, jedne vjere sa drugim vjerama, ali da ratuje jedan narod, jedna vjera između sebe, to do sada u historiji nije mnogo puta zabilježeno.
Nisu bili rijetki primjeri da je na jednoj strani bojišnice bio jedan brat, a na drugoj drugi. Na jednoj otac, na drugoj sin. Ipak, na sreću, ako se tako može u takva vremena kazati, u tom selu su svi bili na istoj strani, a to je značilo da se bar između sebe neće ubijati.
Prije tih sukoba nekima se pred odlaskom na bojišnicu uspjelo skloniti u koju od sigurnih država, dok bi oni koji nisu imali nikoga u tim sigurnim zemljama, iz dan u dan čekali poziv za vojsku. Među njima je bio i Seno.
Jedne subote, nešto poslije podne, na njihovom se dvorištu zaustavio terenski auto vojnih oznaka sa pozivnicom za Senu. Već sutradan ga je desetine ljudi ispraćalo, kada je s malom torbom preko ramena odlazio iz sela, ne gledajući uplakanu majku, baku, oca, sestru i brata, koji su stali u dvorištu i gledali kako se pozdravlja sa svima susjedima, i na kraju sa svojim prijateljem Žućom.
Tužno je bilo gledati čovjeka kako u naručju drži psa, i kako obojica plaču. Pogled na njih je rasplakao sve koji su to gledali. A onda je Seno spustio psa i brzim korakom, ne osvrćući se, ubrzo izgubio u polju kukuruza, kroz koje je vodila mala staza. Malo kasnije se je njegova figura pokazala na seoskoj cesti. Ubrzo je već bio na glavnoj cesti, na kojoj ga je već čekao vojnički kombi.
Nekoliko mjeseci nisu ništa čuli o njemu. Život u selu je zamro. Ljudi su samo slušali vijesti, gledali televiziju i preko dana komentirali zbivanja u novonastalim državama i žalujući za svojim rođacima koji su umirali a nisu ni počeli da žive. Umirali za nečije ideje, koje uglavnom nisu ni razumjeli.
A onda je Seno iznenada došao kući. Dobio je dopust. Kada je sa dvorišta, još prije nego što je ušao u kuću i pozdravio majku, uzviknuo: “Žućo”, pred kućom na vrhu brda je do tada miran pas, za koga su već mislili da je bolestan i da je njegovo vrijeme isteklo, tako snažno poskočio u smjeru glasa da je prekinuo lanac kojim je bio privezan i za nekoliko trenutaka sa komadom lanca oko vrata bio na dvorištu Senine kuće. Skočio je na Senu i počeo da ga liže po licu, a ovaj ga je kao dijete stiskao u naručju.
Dopust je Seno provodio sa psom, koji ga je pratio svuda, kad je obilazio rođake i prijatelje po okolnim selima, u kojima nije bilo ratnih zbivanja. A onda je došao dan rastanka. A rastanci nikada nisu bili veseli, još tužniji su u ratnim vremenima, kada baš svi koji se rastaju razmišljaju da li će se ikada više vidjeti.
Nakon što se je Seno vratio na bojišnicu, pas je ponovo pao u neko čudno stanje, u kojem se je nalazio i prije Seninog povratka. A i stanovnici sela su se opet vratili svakodnevnim obavezama i diskusijama o ratnim zbivanjima, koje je svatko doživljavao po svoje. Najveća neizvjesnost i strepnja je bila kada su udaljenom cestom prolazila vozila sa sirenama, bila to sanitetska, vozila policije ili vojske. Znali su, da to ne donosi ništa dobro. A kada bi koje takvo vozilo skrenula sa glavne ceste i krenulo u smjeru njihovog sela, tada je majkama koje su imale nekoga u ratu stisnulo grudi i zastao dah. Ako je vozilo prošlo pored raskršća sa kojeg se je skretalo do njihovih kuća i nastavilo vožnju po dolini, tek tada su odahnule. Svi su znali da ta vozila dolaze samo tada kada dovoze mrtve ili teško ranjene ratnike.
Jednoga dana, bilo je to početkom osmog mjeseca. Negdje u daljini su se čuli tužni zvuci sirene. Kao po običaju, svi iz sela su se skupili na mjestu odakle se je najbolje vidjela cesta u daljini, i pratili zvuk, a malo kasnije i vidjeli kombi, sa oznakom crvenog krsta i upaljenim rotirajućim svijetlima. Kombi je sa glavne ceste skrenuo u dolinu što je značilo da dolazi u njihovo selo.
Među okupljenim komšijama zavladala je tišina ali ipak još jedan tračak nade da će kombi proći njihovu raskrsnicu i produžiti dalje. Ali ovaj put, kombi je skrenuo udesno i uskoro se ustavio pred Seninom kućom. Svima je zastao dah, a kada su dvojica vojnika otvorila zadnja vrata i na dvorište spustili nosila pokrivena bijelom plahtom, svi su znali što to znači. Senina mama nije stigla do kuće, jer se je nekoliko koraka pred kućom srušila i ostala da leži na zaprašenom putu. Među mještanima je polako počelo tiho jecanje, a onda glasan plač.
Drugi dan je već bila sahrana, uređena po običajima tih krajeva, gdje se pred kućom na posebnu drvenu dasku položi tijelo mrtvog čovjeka zavijeno u bijelu tkaninu. Na sahranu su došlo mnogi i iz okolnih sela, da se zadnji put oproste od čovjeka koga su svi poštovali. Samo njegova mama to nije mogla vidjeti, jer je još uvijek bila bez svijesti i svi su bili uvjereni da je i njoj došao kraj. Kada su Senu ponijeli ispred kuće, nitko tada nije primijetio psa koji je ležao u blizini, glave naslonjene na prednje šape i cvilio. Da je neko bolje pogledao, vidio bi da pas plače.
Prolazili su dani, prolazili mjeseci, ljudi su pričali ponekad i izmišljene priče, komentirali ratna zbivanja, i svoja sjéla skoro svaki put završavali sjećanjem na Senu i njegovog prijatelja. Žućo se od onog dana kada su Senu odnijeli nije micao ispred njegove kuće. Ležao je na istom onom mjestu kao na dan sahrane. Ponekad bi lijeno prošetao okolo, otišao do susjeda na vrh brda, ali bi se uvijek vratio i legao na isto mjesto. Nikome nije dopustio da ga pogladi ili odvede ne neko skrovito mjesto, čak ni za vrijeme nevremena.
Pao je snijeg, a on je ležao tamo, i samo ponekad ustao ili se za vrijeme najvećih hladnoća negdje sklonio. To je najviše žalostilo Seninu majku, koja je tek nakon tri mjeseca došla k sebi i nekoliko se oporavila. Kada bi kroz prozor ugledala psa kako leži glavom naslonjenom na šape i gleda prema prozoru, ona bi zaplakala i tako više puta dočekala završetak dana.
Dolazilo je proljeće, pa je snježni pokrivač na brežuljcima i sunčanim stranama svakim danom bivao manji i tanji. U selu su se već počeli praviti planovi što će se na kojoj njivi sijati ove godine, u kojoj bi se i taj besmisleni rat trebao završiti. Opet je neko u priči spomenuo Senu, i Žuću. Ali nitko se nije mogao sjetiti kad je psa zadnji put vidio. Nisu ni opazili da ga nema i svi su mislili da se preko zime skrivao kod nekoga drugog. Pregledali su skrivena mjesta, gdje bi se on po njihovom mišljenju mogao zavući, ali bez uspjeha. Tako su polako zaboravili na njega i svoje misli usmjerili na svakidašnje obaveze.
Tako je jednog dana Senina sestra odlučila da uredi bratov grob. Ponijela je sa sobom malu motiku, jednu kanticu sa vodom i u plastičnoj vreći, zamotano nekoliko sadnica različitog cvijeća, čiji korijeni su bili obloženi skoro crnom zemljom i zavijeni u papir. Između mnogih starih obilježja, došla je do mjesta na kojem je bilo nekoliko svježih grobnica. Kada se je približila mjestu, gdje je vječno počivao njen brat, krv se joj je sledila u žilama. Na još vlažnoj hrpi zemlje ugledala je raspadajuće tijelo psa, žuto smeđe boje.
Žućo
Bilo je to početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Zimsko doba. Suhi snijeg pokrio je ono malo livada među brdima u zapadnoj Bosni, kao da je htio da smanji razliku između njih i brda, ali nije uspio. Brda su postala još veća, a doline preko dana zavijene u maglu, kao da su se pomirile sa sudbinom, da nikada neće porasti više od brda.
Stari ljudi su danima sjedili pored prozora i gledali kako snijeg pada i pada. A djeca k’o djeca, jedva čekaju da završe sa onim poslovima što im se odredi kad dođu iz škole, pa pograbe one sirotinjske skije ili sanke, napravljene iz bukovog ili kestenovog drveta, pa da se otisnu po susjednom brežuljku, generacijama već omiljenom terenu za zimske sportove i dječje radosti.
Svaki dan su se na tom brdu vidjela radosna djeca, kako se sanjkaju, prevrću, skijaju i takmiče, tko će prvi sići do seoskog puta stotinjak metara niže, i uspjeti se zaustaviti na samoj ivici iznad, a da ne padne. Posebno veselo bi bilo, kada bi netko zbog velike brzine ili slabog upravljanja sanjkama ili skijama, završio na putu.
Jedan od desetine dječaka bio je Seno. Zapravo, njegovo pravo ime je bilo Senad, ali, kao što je to u tim krajevima bio običaj, svatko bi već od malena dobio neki nadimak, pa je tako Senad postao i ostao Seno.
Tog dana, dok je vjetar nosio nove naslage suhog snijega na njihovu već uređenu trasu i pravio zamete, nije bilo puno djeca. Došli su oni najhrabriji. Bio je tu i Seno. U jednom trenutku, kada je ležeći sa sanjkama jurio niz strminu, krajičkom desnog oka opazio je u snijegu tamnu mrlju, koje tamo malo prije nije bilo. Zaustavio se je i pogledao nazad.
Nekoliko desetaka metara u snijegu se je koprcalo nešto malo – živo, pokušavajući se iskopati iz snijega. U prvom trenutku je pomislio da je to ptica. Pustio je sanjke i pohitao prema tamnoj mrlji, koja je svakim njegovim korakom postajala sve veća. Prije nego što je zakoračio u snijeg, već je vidio, da to nije ptica, nego mali pas. Štene. Žutosmeđe boje. Gazeći po snijegu skoro do pasa, došao je do psića, koji je cvililo i drhtao od hladnoće i od straha. Uzeo ga je u naručje pokušavajući da ga zagrije, a onda ga podvukao pod svoju debelu bundu.
Želio je što prije kući, da nađe nešto toplo za psića, koji se je pod njegovom bundom već malo smirio. Nije više drhtao i cvilio. A onda se je sjetio, da mu to njegov otac – bábo, kako ga je zvao, neće dozvoliti.
Prije nekoliko godina su oni imali psa, Seninog ljubimca. Ali, imali su i mačka. Jednom su se ta dvojica posvađali, čak i potukli i kao što to obično biva, mačak je u toj bitki izgubio. A bio je miljenik Seninog bábe. Tada su morali psa otjerati od kuće a otac je rekao, da u njegovoj kući, nikada više neće pas zalajati.
Sve je to Seno znao, ali je želja ipak bila veća. Nadao se da će se otac omekšati kad mu kaže da će na polugodištu biti odličan, jer već sada ima sve petice. Ušao je u kuću i već sa vrata ocu veselo saopćio, da u školi ima dobre ocjene. Otac se je razveselio, ustao sa kauča pored prozora i zagrlio ga. A onda je malo odskočio jer je na Seninim prsima osjetio neko micanje.
Kada mu je Seno objasnio što ima pod bundom i želju da zadrži psa, očevo se raspoloženje promijenilo. “Pas mora iz kuće!” bio je odlučan. Nisu pomogle Senine suze, majčina molba, a niti bakine primjedbe na veliki grijeh, da se tako malo živo biće, koje je bog stvorio, u tako teškoj zimi prepusti prirodi. Na kraju je pala odluka, da tu noć pas ostane u kući, neka ga Seno nahrani i utopli, ali sutra mora iz kuće.
Tako bi priča oko Žuće bila završena, da baš to večer nisu u posjetu, kao što se to zimi po tim selima događalo, došle komšije iz kuće nakraju sela, na brdu. Dvoje starih ljudi, nikada nisu imali djece, zato su bili veseli svakog druženja sa djecom. A djeca kao djeca, rado su ih posjećivala, jer su uvijek od starih susjeda dobivali koji poklon; slatkiše, jabuke, a ponekad čak i bananu, koja je za njih bila nešto posebno rijetko i cijenjeno.
Sjedilo se te večeri, pričalo već mnogo puta ispričane priče, da bi u jednom trenutku komšija vidio Senu, kako u ćošku sjedi, šuti i gleda u neku točku pred sobom. I ubrzo su komšije saznale za današnje novosti i razlog Senine žalosti.
Komšija, gledajući Senine uplakane oči, u jednom je trenutku, baš kao Einstein kada je otkrio čarobnu formulu, uzviknuo: “Pa uopće nema problema, uzet ćemo mi psića, a ti Seno, kad god hoćeš dođi kod nas, pa se igraj sa njim.” Senine oči konačno su zasjale od sreće, skočio je i počeo grliti komšiju i njegovu ženu.
“Eeeee … sada kad smo se to dogovorili,” nastavio je komšija”, moramo mu naći ime. Što kažeš ti Seno?” upitao ga je tako ozbiljno, da se je Seno za trenutak uplašio njegovog pogleda.
“Žućo, Žućo,” odgovorio je Seno, i s tim je priča oko malog psića, koji je u jednoj korpi u ćošku susjedne prostorije slušao kako drugi određuju njegovu sudbinu, bila završena.
Tako je počelo dugogodišnje prijateljstvo između dječaka i psića. Susjed je za njega napravio veliku kućicu, čak sa dva kata. “Neka ima dole dnevni prostor, gore pa neka spava”, govorio je više puta, kada su ga začuđene komšije pitali što to radi. Mnogi su klimali glavama i mislili da sa njim nije baš sve u redu. Ali komšija i njegova žena su izgleda odlučili da svu svoju ljubav posvete tom žutosmeđem psu.
Seno je redovno obilazio svog prijatelja na vrhu brda, igrao se sa njim po brdima i dolinama u okolini sela. Toliko su se sprijateljili da svaki put kada bi Seno ispred kuće uzviknuo “Žućo, Žućo” pas bi počeo da skače i komšija je morao da ga što prije pusti, jer bi sigurno potrgao lanac, sa kojim je bio privezan za kućicu.
Zanimljivo ih je bilo gledati zimi, po snijegu, kada bi se pas s brijega munjevitom brzinom uputio u smjeru povika “Žućo”, skačući po suhom snijegu, koji je prštao za njim, ostavljajući snježni oblak kao u crtanim filmovima o Tomu i Džeriju.
Seno je rastao i razvijao se u zgodnog mladića i završio zanat za električara. Kod kuće i u selu je pomagao svima u poslovima, popravljao mašine i alate, kojih za istinu nije bilo mnogo, ali to što je bilo, Seno je popravljao. “Ima zlatne ruke“, govorile su seoske žene.
Ali sretne godine, u kojima se je po tradiciji za takvog momka tražila cura, a za Senu bi se moglo reći da su se otimale, prekinute su početkom devedesetih, kada je i te krajeve zahvatilo ratno bjesnilo. Rat, koji je došao kao nešto slučajno, neočekivano i kao neki čudni snovi, koji znaju velike priče ispričati u kratkom vremenu. Počelo se je odlaziti na bojišnicu, i vraćati u sanduku ili ako si imao sreće, bez ruku ili nogu.
Da bi nesreća bila još veća, u tim krajevima se je zaratilo sa svojima. Tada je već bilo “normalno” da ratuju jedni narodi sa drugima, jedne vjere sa drugim vjerama, ali da ratuje jedan narod, jedna vjera između sebe, to do sada u historiji nije mnogo puta zabilježeno.
Nisu bili rijetki primjeri da je na jednoj strani bojišnice bio jedan brat, a na drugoj drugi. Na jednoj otac, na drugoj sin. Ipak, na sreću, ako se tako može u takva vremena kazati, u tom selu su svi bili na istoj strani, a to je značilo da se bar između sebe neće ubijati.
Prije tih sukoba nekima se pred odlaskom na bojišnicu uspjelo skloniti u koju od sigurnih država, dok bi oni koji nisu imali nikoga u tim sigurnim zemljama, iz dan u dan čekali poziv za vojsku. Među njima je bio i Seno.
Jedne subote, nešto poslije podne, na njihovom se dvorištu zaustavio terenski auto vojnih oznaka sa pozivnicom za Senu. Već sutradan ga je desetine ljudi ispraćalo, kada je s malom torbom preko ramena odlazio iz sela, ne gledajući uplakanu majku, baku, oca, sestru i brata, koji su stali u dvorištu i gledali kako se pozdravlja sa svima susjedima, i na kraju sa svojim prijateljem Žućom.
Tužno je bilo gledati čovjeka kako u naručju drži psa, i kako obojica plaču. Pogled na njih je rasplakao sve koji su to gledali. A onda je Seno spustio psa i brzim korakom, ne osvrćući se, ubrzo izgubio u polju kukuruza, kroz koje je vodila mala staza. Malo kasnije se je njegova figura pokazala na seoskoj cesti. Ubrzo je već bio na glavnoj cesti, na kojoj ga je već čekao vojnički kombi.
Nekoliko mjeseci nisu ništa čuli o njemu. Život u selu je zamro. Ljudi su samo slušali vijesti, gledali televiziju i preko dana komentirali zbivanja u novonastalim državama i žalujući za svojim rođacima koji su umirali a nisu ni počeli da žive. Umirali za nečije ideje, koje uglavnom nisu ni razumjeli.
A onda je Seno iznenada došao kući. Dobio je dopust. Kada je sa dvorišta, još prije nego što je ušao u kuću i pozdravio majku, uzviknuo: “Žućo”, pred kućom na vrhu brda je do tada miran pas, za koga su već mislili da je bolestan i da je njegovo vrijeme isteklo, tako snažno poskočio u smjeru glasa da je prekinuo lanac kojim je bio privezan i za nekoliko trenutaka sa komadom lanca oko vrata bio na dvorištu Senine kuće. Skočio je na Senu i počeo da ga liže po licu, a ovaj ga je kao dijete stiskao u naručju.
Dopust je Seno provodio sa psom, koji ga je pratio svuda, kad je obilazio rođake i prijatelje po okolnim selima, u kojima nije bilo ratnih zbivanja. A onda je došao dan rastanka. A rastanci nikada nisu bili veseli, još tužniji su u ratnim vremenima, kada baš svi koji se rastaju razmišljaju da li će se ikada više vidjeti.
Nakon što se je Seno vratio na bojišnicu, pas je ponovo pao u neko čudno stanje, u kojem se je nalazio i prije Seninog povratka. A i stanovnici sela su se opet vratili svakodnevnim obavezama i diskusijama o ratnim zbivanjima, koje je svatko doživljavao po svoje. Najveća neizvjesnost i strepnja je bila kada su udaljenom cestom prolazila vozila sa sirenama, bila to sanitetska, vozila policije ili vojske. Znali su, da to ne donosi ništa dobro. A kada bi koje takvo vozilo skrenula sa glavne ceste i krenulo u smjeru njihovog sela, tada je majkama koje su imale nekoga u ratu stisnulo grudi i zastao dah. Ako je vozilo prošlo pored raskršća sa kojeg se je skretalo do njihovih kuća i nastavilo vožnju po dolini, tek tada su odahnule. Svi su znali da ta vozila dolaze samo tada kada dovoze mrtve ili teško ranjene ratnike.
Jednoga dana, bilo je to početkom osmog mjeseca. Negdje u daljini su se čuli tužni zvuci sirene. Kao po običaju, svi iz sela su se skupili na mjestu odakle se je najbolje vidjela cesta u daljini, i pratili zvuk, a malo kasnije i vidjeli kombi, sa oznakom crvenog krsta i upaljenim rotirajućim svijetlima. Kombi je sa glavne ceste skrenuo u dolinu što je značilo da dolazi u njihovo selo.
Među okupljenim komšijama zavladala je tišina ali ipak još jedan tračak nade da će kombi proći njihovu raskrsnicu i produžiti dalje. Ali ovaj put, kombi je skrenuo udesno i uskoro se ustavio pred Seninom kućom. Svima je zastao dah, a kada su dvojica vojnika otvorila zadnja vrata i na dvorište spustili nosila pokrivena bijelom plahtom, svi su znali što to znači. Senina mama nije stigla do kuće, jer se je nekoliko koraka pred kućom srušila i ostala da leži na zaprašenom putu. Među mještanima je polako počelo tiho jecanje, a onda glasan plač.
Drugi dan je već bila sahrana, uređena po običajima tih krajeva, gdje se pred kućom na posebnu drvenu dasku položi tijelo mrtvog čovjeka zavijeno u bijelu tkaninu. Na sahranu su došlo mnogi i iz okolnih sela, da se zadnji put oproste od čovjeka koga su svi poštovali. Samo njegova mama to nije mogla vidjeti, jer je još uvijek bila bez svijesti i svi su bili uvjereni da je i njoj došao kraj. Kada su Senu ponijeli ispred kuće, nitko tada nije primijetio psa koji je ležao u blizini, glave naslonjene na prednje šape i cvilio. Da je neko bolje pogledao, vidio bi da pas plače.
Prolazili su dani, prolazili mjeseci, ljudi su pričali ponekad i izmišljene priče, komentirali ratna zbivanja, i svoja sjéla skoro svaki put završavali sjećanjem na Senu i njegovog prijatelja. Žućo se od onog dana kada su Senu odnijeli nije micao ispred njegove kuće. Ležao je na istom onom mjestu kao na dan sahrane. Ponekad bi lijeno prošetao okolo, otišao do susjeda na vrh brda, ali bi se uvijek vratio i legao na isto mjesto. Nikome nije dopustio da ga pogladi ili odvede ne neko skrovito mjesto, čak ni za vrijeme nevremena.
Pao je snijeg, a on je ležao tamo, i samo ponekad ustao ili se za vrijeme najvećih hladnoća negdje sklonio. To je najviše žalostilo Seninu majku, koja je tek nakon tri mjeseca došla k sebi i nekoliko se oporavila. Kada bi kroz prozor ugledala psa kako leži glavom naslonjenom na šape i gleda prema prozoru, ona bi zaplakala i tako više puta dočekala završetak dana.
Dolazilo je proljeće, pa je snježni pokrivač na brežuljcima i sunčanim stranama svakim danom bivao manji i tanji. U selu su se već počeli praviti planovi što će se na kojoj njivi sijati ove godine, u kojoj bi se i taj besmisleni rat trebao završiti. Opet je neko u priči spomenuo Senu, i Žuću. Ali nitko se nije mogao sjetiti kad je psa zadnji put vidio. Nisu ni opazili da ga nema i svi su mislili da se preko zime skrivao kod nekoga drugog. Pregledali su skrivena mjesta, gdje bi se on po njihovom mišljenju mogao zavući, ali bez uspjeha. Tako su polako zaboravili na njega i svoje misli usmjerili na svakidašnje obaveze.
Tako je jednog dana Senina sestra odlučila da uredi bratov grob. Ponijela je sa sobom malu motiku, jednu kanticu sa vodom i u plastičnoj vreći, zamotano nekoliko sadnica različitog cvijeća, čiji korijeni su bili obloženi skoro crnom zemljom i zavijeni u papir. Između mnogih starih obilježja, došla je do mjesta na kojem je bilo nekoliko svježih grobnica. Kada se je približila mjestu, gdje je vječno počivao njen brat, krv se joj je sledila u žilama. Na još vlažnoj hrpi zemlje ugledala je raspadajuće tijelo psa, žuto smeđe boje.