Bilo mu je ime Zoran. Obično, lijepo, neprepoznatljivo, neoznačeno ime, kao Gojko ili Zlatan.
Varošica pronijela glas da je umro. Hajdede da je samo on, ali u nekoliko dana i mlađi brat i mati im.
Treba provjeriti. Istina.
On umro u bolnici u Popovači. Jest Neuropsihijatrijska, uvijek se „znaš, u Popovači je …“ izgovara tišom intonacijom, svejedno kojim stupnjem uzbuđenja. Kad je netko u Popovači, drugima ne padaju na pamet ostale Poliklinike osim one za psihijatriju. A ima ih: za internističku dijagnostiku i liječenje, za radiologiju i ultrazvučnu dijagnostiku, za fizikalnu terapiju, dnevna bolnica. I nisu svi objekti obojeni žuto.
Ima ljudi za koje je, mirne savjesti i pred svevišnjim, Zoranovim ili Josipovim, i pred vlastitom savješću paučinasto tkanom sedamdesetak godina, moguće reći: Neka je umro, bolje za njega.
Nikome nije smetalo što mu je ime Zoran. Odlazili su mu po pomoć. Bio je najbolji dijagnostičar koga je varošica poslije zadnjega rata imala. Kad se pročulo da proučava hijeroglife, o tome se već govorkalo, ne u smislu tuđih i vlastitih dijagnoza, nego njegove.
Bio je pametan da ti mozak stane – danas zuji varošicom, ovih dana kad je informacija provjerena. I pčele i ose prenose, i ptice rode i lastavice, i vrane i vrapci. Šteta, baš ga je šteta!
A, ne, nije danas! Odavno je žalost počela, kad je krenuo na bolovanja, liječenja, terapije o kojima je znao više od drugih. Onda kad više nitko nije naglas, na cesti ili pred marketom, govorio: Doktor Zoran mi je spasio život.
Došao iz Bosanske Posavine. Nije bio ni varoški ni bosanski ni Srbin ni Hrvat. Mlad čovjek bez ambicija, da ih je imao, ne bi došao u varošicu ordinirati. U nekoliko dana je mogao shvatiti gdje je. Nije bio njegov oblik razmišljanja i ponašanja. Ostao je jer je vidio ljude oko sebe.
Nitko od tih kojima je spasio život neće ga ispratiti na posljednji počinak. Ne znaju gdje će ga i tko sahraniti. Ta umro je u Popovači … žicao na ulici cigaretu … govorio o fašizmu i antifašizmu, o Borgesu i Dostojevskom.
Bit će da je svemirski pravedno napisati riječ-dve o doktoru Zoranu baš danas, na Dan antifašističke borbe u Hrvatskoj, koji se obilježava u šumi Brezovica. Kroz Brezovicu je obavezno proći na putu od varošice do Popovače. Danas Zoranovo tijelo neće nikuda odvoziti, praznik je, neradni dan.
Varošica ipak misli da je Zoran bio Hrvat. S tim sebe bolje osjeća i razumije … varošica. Nikad nije rekao nešto slično onome što Đorđe Matić piše u romanu „Niotkuda s ljubavlju“: Meni su dali pogrešno ime … Ja sam morao otići. Kao što ste i vi svi. I svaki je dopao negdje …
Brezovicom upravo odzvanja Bella Ciao! Nije, kao da jest, posljednji pozdrav jednom Zoranu.
Zoran
Bilo mu je ime Zoran. Obično, lijepo, neprepoznatljivo, neoznačeno ime, kao Gojko ili Zlatan.
Varošica pronijela glas da je umro. Hajdede da je samo on, ali u nekoliko dana i mlađi brat i mati im.
Treba provjeriti. Istina.
On umro u bolnici u Popovači. Jest Neuropsihijatrijska, uvijek se „znaš, u Popovači je …“ izgovara tišom intonacijom, svejedno kojim stupnjem uzbuđenja. Kad je netko u Popovači, drugima ne padaju na pamet ostale Poliklinike osim one za psihijatriju. A ima ih: za internističku dijagnostiku i liječenje, za radiologiju i ultrazvučnu dijagnostiku, za fizikalnu terapiju, dnevna bolnica. I nisu svi objekti obojeni žuto.
Ima ljudi za koje je, mirne savjesti i pred svevišnjim, Zoranovim ili Josipovim, i pred vlastitom savješću paučinasto tkanom sedamdesetak godina, moguće reći: Neka je umro, bolje za njega.
Nikome nije smetalo što mu je ime Zoran. Odlazili su mu po pomoć. Bio je najbolji dijagnostičar koga je varošica poslije zadnjega rata imala. Kad se pročulo da proučava hijeroglife, o tome se već govorkalo, ne u smislu tuđih i vlastitih dijagnoza, nego njegove.
Bio je pametan da ti mozak stane – danas zuji varošicom, ovih dana kad je informacija provjerena. I pčele i ose prenose, i ptice rode i lastavice, i vrane i vrapci. Šteta, baš ga je šteta!
A, ne, nije danas! Odavno je žalost počela, kad je krenuo na bolovanja, liječenja, terapije o kojima je znao više od drugih. Onda kad više nitko nije naglas, na cesti ili pred marketom, govorio: Doktor Zoran mi je spasio život.
Došao iz Bosanske Posavine. Nije bio ni varoški ni bosanski ni Srbin ni Hrvat. Mlad čovjek bez ambicija, da ih je imao, ne bi došao u varošicu ordinirati. U nekoliko dana je mogao shvatiti gdje je. Nije bio njegov oblik razmišljanja i ponašanja. Ostao je jer je vidio ljude oko sebe.
Nitko od tih kojima je spasio život neće ga ispratiti na posljednji počinak. Ne znaju gdje će ga i tko sahraniti. Ta umro je u Popovači … žicao na ulici cigaretu … govorio o fašizmu i antifašizmu, o Borgesu i Dostojevskom.
Bit će da je svemirski pravedno napisati riječ-dve o doktoru Zoranu baš danas, na Dan antifašističke borbe u Hrvatskoj, koji se obilježava u šumi Brezovica. Kroz Brezovicu je obavezno proći na putu od varošice do Popovače. Danas Zoranovo tijelo neće nikuda odvoziti, praznik je, neradni dan.
Varošica ipak misli da je Zoran bio Hrvat. S tim sebe bolje osjeća i razumije … varošica. Nikad nije rekao nešto slično onome što Đorđe Matić piše u romanu „Niotkuda s ljubavlju“: Meni su dali pogrešno ime … Ja sam morao otići. Kao što ste i vi svi. I svaki je dopao negdje …
Brezovicom upravo odzvanja Bella Ciao! Nije, kao da jest, posljednji pozdrav jednom Zoranu.
22. 6. 2022.