Imao sam desetak godina kad sam sastavio dužu pjesmicu u kratkim stihovima koju sam, razumije se, zaboravio, ali njen početak još pamtim:
Ova zora
Sviće s mora!
Nisam zaboravio ni taj uskličnik koji mi je bio visočiji no Ujevićevi jablanovi, da se izrazim svojim današnjim jezikom. Kazati da je more došlo zbog rime sa zorom znači zapravo ne reći ništa, jer u pjesmama hiljade, ne nego tisuće stvari zaista jesu napravljene zbog rime, ali to ne objašnjava zašto su i poezija, a ovi ubogi stihovi jesu poezija.
Ne sjećam se je li mi “Zora s mora” bila prva pjesmica u životu, ali još pamtim da sam stihove precrtavao, u Papama bi rekli križao, i iznad unosio ispravke, što radim i danas, u svojoj sedamdesetoj godini, i znam da sam je sastavljao u svesci sa “uskim linijama”: pojma nemam postoje li i danas takve, ali mi pada na pamet Fićo Ibrahimpašić, koji je cijeli život zapisivao viceve, anegdote i istinite zgode, a ova je iz Bosne: pedeset i neke, ulazi željezničar u knjižaru da djeci kupi teke i kaže: “Dajte mi dvi uskotračne”.
Ništa nisam znao o književnosti, a o životu, boga mi, jesam podosta, najviše o onom što ga je činilo skotskim, i morao sam slutiti da u pjesmama ovako može baš zato što ne može u svijetu. U stihovima je dozvoljeno, tačnije u njima je slobodno da zora ne dolazi iza Gradine, što je redovno činila, već sa Jadrana. Jednoj od zora, eto, prahnulo da ne bude papljanska, i šta joj ko može? Jesam li uživao u toj slobodi? Ne znam pouzdano, ali u Crnoj Gori “slobodan” znači hrabar. Milanka Radovića, koji je išao sa mnom u isti razred, ovako su hvalili njegovi ukućani: “Slobodan je, to je čudo jedno. Po najmrklijoj noći taj smije sam ići iza kuće”. Iza kuće je značilo: na sranje.
A papljanske zore postojale su isključivo zato da u njima “zubima kuješ klince”, kako je cvokotanje nazivala Darinka koja me ljeti često budila prije svitanja da gonim krave na pašu da bi se zavremena napasle, jer kad priždije sunce, stanu se obadati i sakriju se u Drijenje i uopšte ne pasu i onda nema mlijeka.
Stoga su u mome pamćenju stotine papljanskih zora zauvijek ostale iste: boso dijete, jer ljeti nam Darinka nije morala praviti opanke, ni kupovati piroćance, cvokoće od studene rose kroz koju gazi za kravama – ne znate vi kako su bile studene ljetnje rose u Papama – pa bi često sa sebe skinulo prnjicu, metnulo bi je na kamen, i na nju stalo bosim stopalima da se malo zagrije, ali tu nije moglo dugo ostati, jer su Prutulja i Perulja znale da je u blizini Dušanova njiva sa slatkim ječmom. I kad bi sunce, u svom užasno sporom penjanju, napokon i mene ogrijalo, to je spadalo u najneporecivija blaženstva koja pamtim iz djetinjstva.
Još ne bijah vidio more, i ne sjećam se kako sam ga zamišljao, ali pamtim nešto drugo. Goran, stariji sin mog najstarijeg brata, rodio se iščašenih kukova – “ko Zećani”, rekao je njegov otac – i dugo je bio u gipsu, a potom ga je Darinka povela na more da sunča kukove. Kad smo stigli, kažem: “Goco, ovo je more”. Goco gleda i veli: “Nije to more”. “Jeste” “Nije!” “Jeste, Goco!” Nije to more, nije to more”, ponavljao je dječak i udario u gorki plač. Bogapitaj kako je zamišljao more, ali nisam zaboravio suze koje je jedno dijete prolilo nad svojom prvom umrlom iluzijom.
Ne pamtim, rekoh, kako sam sebi predstavljao more, mada sam ga jamačno morao vidjeti u knjigama, na fotografijama, ali ove stihove nosim u glavi šezdeset godina: odbijaju da umru zato što jesu poezija. Nekad i najveći stihovi nastaju ponajprije zato što znamo ili osjećamo da u pjesmama to može tako. Dječja duša je htjela pobjeći od crnog života – o čemu je hiljadama puta snijevala, i taj san je prestao tek kad sam zauvijek pobjegao i iz Papa i iz Crne Gore – pa je posegla za rimom “zora-mora” da se poveže sa svjetskom vodom nad kojom vječito grije sunce: toliko sam o moru iz knjiga svakako morao znati. Nešto od toga vječitoga sjanja zalutalo je u moje jadne stihove koji se uopće ne stide što su jadni, jer znaju da jesu poezija.
P. S. U prijašnja vremena, Zećani su često imali krivu osovinu, što je bila posljedica iščašenja kukova, a ja iz djetinjstva pamtim priču kako su, za vrijeme drugog svjetskog rata, kad su ušli u ne znam koje selo u Zeti, partizani krenuli crnogorsko kolo i zapjevali: “Dolje oni što su krivi, neka pravi narod živi”, što se domaćinima, bezbeli, nije svidjelo nikoliko. Ali iščašenje kukova Goranu je moglo doći po Vasu Krivom, rodonačelniku plemena Vasojevića. Da čorba bude gušća, evo stihova koje sam nedavno sastavio: “Marko Darin, jest, potiče, / iz plemena Krivog Vasa, / baš onako ko što tice / potiču od gmizavaca”.
A povodom hiljade i tisuće dodajem još jednu uspomenu: na ispitu kod Herte Kune, koja nam je predavala istoriju jezika, jedan moj kolega sa grupe rekao je: “Od tisonšte je nastala tisuća, a od nje hiljada”.
P. P. S. Kad je pročitao ovaj tekst na Jergovićevu portalu, Ivan Lovrenović mi je poslao mejl:
Marko, ovo se u meni odazvalo na Tvoju rimu zora – mora: kad sam služio Titinu armiju u Crnu Goru (od Kolašina do Nikšića, od Ulcinja do Cetinja), čuo sam ove pravilne epske deseterce:
Crna Goro, da ti nije mora,
Ne bi znala okle sviće zora.
Izvrsni stihovi: ko ih je spjevao, bio je pjesnik, bar u tom trenutku, ali nisam ih ranije čuo. Je li se moglo desiti da sam ih znao, a kasnije ih zaboravio? To je malo vjerovatno, jer pamtim sve stihove koji su se u mom djetinjstvu pjevali, ili, ako ih docnije čujem, sjetim se da sam ih vaktile znao. U svakom slučuju, da sam ih čuo kasnije, kad sam odrastao, svoje dječačke stihove bih davno zaboravio. No ako sam ove stihove kao dječarac od desetak godina ipak znao, za tu stvar Miljković ima veoma pogođeno objašnjenje: “Odveć smo mladi, pa nam peva znanje!”
Zora s mora
Imao sam desetak godina kad sam sastavio dužu pjesmicu u kratkim stihovima koju sam, razumije se, zaboravio, ali njen početak još pamtim:
Ova zora
Sviće s mora!
Nisam zaboravio ni taj uskličnik koji mi je bio visočiji no Ujevićevi jablanovi, da se izrazim svojim današnjim jezikom. Kazati da je more došlo zbog rime sa zorom znači zapravo ne reći ništa, jer u pjesmama hiljade, ne nego tisuće stvari zaista jesu napravljene zbog rime, ali to ne objašnjava zašto su i poezija, a ovi ubogi stihovi jesu poezija.
Ne sjećam se je li mi “Zora s mora” bila prva pjesmica u životu, ali još pamtim da sam stihove precrtavao, u Papama bi rekli križao, i iznad unosio ispravke, što radim i danas, u svojoj sedamdesetoj godini, i znam da sam je sastavljao u svesci sa “uskim linijama”: pojma nemam postoje li i danas takve, ali mi pada na pamet Fićo Ibrahimpašić, koji je cijeli život zapisivao viceve, anegdote i istinite zgode, a ova je iz Bosne: pedeset i neke, ulazi željezničar u knjižaru da djeci kupi teke i kaže: “Dajte mi dvi uskotračne”.
Ništa nisam znao o književnosti, a o životu, boga mi, jesam podosta, najviše o onom što ga je činilo skotskim, i morao sam slutiti da u pjesmama ovako može baš zato što ne može u svijetu. U stihovima je dozvoljeno, tačnije u njima je slobodno da zora ne dolazi iza Gradine, što je redovno činila, već sa Jadrana. Jednoj od zora, eto, prahnulo da ne bude papljanska, i šta joj ko može? Jesam li uživao u toj slobodi? Ne znam pouzdano, ali u Crnoj Gori “slobodan” znači hrabar. Milanka Radovića, koji je išao sa mnom u isti razred, ovako su hvalili njegovi ukućani: “Slobodan je, to je čudo jedno. Po najmrklijoj noći taj smije sam ići iza kuće”. Iza kuće je značilo: na sranje.
A papljanske zore postojale su isključivo zato da u njima “zubima kuješ klince”, kako je cvokotanje nazivala Darinka koja me ljeti često budila prije svitanja da gonim krave na pašu da bi se zavremena napasle, jer kad priždije sunce, stanu se obadati i sakriju se u Drijenje i uopšte ne pasu i onda nema mlijeka.
Stoga su u mome pamćenju stotine papljanskih zora zauvijek ostale iste: boso dijete, jer ljeti nam Darinka nije morala praviti opanke, ni kupovati piroćance, cvokoće od studene rose kroz koju gazi za kravama – ne znate vi kako su bile studene ljetnje rose u Papama – pa bi često sa sebe skinulo prnjicu, metnulo bi je na kamen, i na nju stalo bosim stopalima da se malo zagrije, ali tu nije moglo dugo ostati, jer su Prutulja i Perulja znale da je u blizini Dušanova njiva sa slatkim ječmom. I kad bi sunce, u svom užasno sporom penjanju, napokon i mene ogrijalo, to je spadalo u najneporecivija blaženstva koja pamtim iz djetinjstva.
Još ne bijah vidio more, i ne sjećam se kako sam ga zamišljao, ali pamtim nešto drugo. Goran, stariji sin mog najstarijeg brata, rodio se iščašenih kukova – “ko Zećani”, rekao je njegov otac – i dugo je bio u gipsu, a potom ga je Darinka povela na more da sunča kukove. Kad smo stigli, kažem: “Goco, ovo je more”. Goco gleda i veli: “Nije to more”. “Jeste” “Nije!” “Jeste, Goco!” Nije to more, nije to more”, ponavljao je dječak i udario u gorki plač. Bogapitaj kako je zamišljao more, ali nisam zaboravio suze koje je jedno dijete prolilo nad svojom prvom umrlom iluzijom.
Ne pamtim, rekoh, kako sam sebi predstavljao more, mada sam ga jamačno morao vidjeti u knjigama, na fotografijama, ali ove stihove nosim u glavi šezdeset godina: odbijaju da umru zato što jesu poezija. Nekad i najveći stihovi nastaju ponajprije zato što znamo ili osjećamo da u pjesmama to može tako. Dječja duša je htjela pobjeći od crnog života – o čemu je hiljadama puta snijevala, i taj san je prestao tek kad sam zauvijek pobjegao i iz Papa i iz Crne Gore – pa je posegla za rimom “zora-mora” da se poveže sa svjetskom vodom nad kojom vječito grije sunce: toliko sam o moru iz knjiga svakako morao znati. Nešto od toga vječitoga sjanja zalutalo je u moje jadne stihove koji se uopće ne stide što su jadni, jer znaju da jesu poezija.
P. S. U prijašnja vremena, Zećani su često imali krivu osovinu, što je bila posljedica iščašenja kukova, a ja iz djetinjstva pamtim priču kako su, za vrijeme drugog svjetskog rata, kad su ušli u ne znam koje selo u Zeti, partizani krenuli crnogorsko kolo i zapjevali: “Dolje oni što su krivi, neka pravi narod živi”, što se domaćinima, bezbeli, nije svidjelo nikoliko. Ali iščašenje kukova Goranu je moglo doći po Vasu Krivom, rodonačelniku plemena Vasojevića. Da čorba bude gušća, evo stihova koje sam nedavno sastavio: “Marko Darin, jest, potiče, / iz plemena Krivog Vasa, / baš onako ko što tice / potiču od gmizavaca”.
A povodom hiljade i tisuće dodajem još jednu uspomenu: na ispitu kod Herte Kune, koja nam je predavala istoriju jezika, jedan moj kolega sa grupe rekao je: “Od tisonšte je nastala tisuća, a od nje hiljada”.
P. P. S. Kad je pročitao ovaj tekst na Jergovićevu portalu, Ivan Lovrenović mi je poslao mejl:
Marko, ovo se u meni odazvalo na Tvoju rimu zora – mora: kad sam služio Titinu armiju u Crnu Goru (od Kolašina do Nikšića, od Ulcinja do Cetinja), čuo sam ove pravilne epske deseterce:
Crna Goro, da ti nije mora,
Ne bi znala okle sviće zora.
Izvrsni stihovi: ko ih je spjevao, bio je pjesnik, bar u tom trenutku, ali nisam ih ranije čuo. Je li se moglo desiti da sam ih znao, a kasnije ih zaboravio? To je malo vjerovatno, jer pamtim sve stihove koji su se u mom djetinjstvu pjevali, ili, ako ih docnije čujem, sjetim se da sam ih vaktile znao. U svakom slučuju, da sam ih čuo kasnije, kad sam odrastao, svoje dječačke stihove bih davno zaboravio. No ako sam ove stihove kao dječarac od desetak godina ipak znao, za tu stvar Miljković ima veoma pogođeno objašnjenje: “Odveć smo mladi, pa nam peva znanje!”