Plod zmajskog voća, ili pitaje, biljke iz porodice kaktusa, umjetničko je djelo prirode: remekdjelo koje graniči s kičem, kad bi u flori moglo biti kiča: kora mu je ljubičasta a meso bijelo, u nekih vrsta crveno, prošarano sitnim crnim sjemenkama; cvijet mu cvate samo noću i traje samo jedan dan; u nasadima noću svijetle lampioni koji održavaju toplinu oko stabalaca; uzgaja se uz južnu obalu, naročito oko mjesta Mui Ne; Vijetnam je najveći proizvođač zmajskog voća na svijetu.
Toga siječanjskog jutra u očima i u nosu ošamućenog putujućeg subjekta koji je doletio iz ovdje nikom poznate zemljice na Zapadu, Hanoi je sivkast i smrducka, iako to sivilo, osim na neprijaznom nebu, polako prerasta u šarenilo, uz prevlast crvenog i zelenog; u žljebovima asfalta vide se ostaci konfeta od netom proslavljene lunarne Nove godine, a mutni se zrak, osim smradovima ispuha i otpada, postupno ispunjava jakim mirisima hrane, pržene i kuhane, voća i povrća izloženog na pločnicima, kave i piva i ljudske žurbe; hotelčić usred stare četvrti, u uskoj ulici, stisnut među uskim zgradama tik do nekadašnjih gradskih vrata, sjeverno od jezera u središtu grada, prometna stihija, i opet ono staro, poznato, a neobjašnjivo funkcioniranje na rubu raspada, motori, motori: skuteri i mopedi koji nikad i nikome ne staju, kao da kočnice ne postoje, na njima po dvoje, troje, četvero; kaos od kojega se bilo lako odviknuti, kaos, površno, ovlašno rečeno, negdje na pola puta između Indije i Kine (zbog nekih je dubljih razloga, valjda, cijeli taj jugoistok i nazvan Indokinom), ali ipak nešto bliži Kini, ne tek zato što je ona i zemljopisno bliža i povijesno utjecajnija i kulturno bliskija; nebrojene gostionice koje zakrčuju ulice, tipično s posve niskim plastičnim, bijelim i plavim stolovima i minijaturnim, dječjim stolcima bez naslona uz rub kolnika, smeće, siva odvodna voda, trula zelenjava na betonu, turisti koji se zbunjeno smješkaju, mnogi s maskama na licu u strahu od koronavirusa ili nečega drugog u zraku, pozivi na masažu („helou, masa“), na kupovinu suvenira, na jedenje, pijenje, odrješivanje kese, pošto-poto; domaći na tim obdanišno niskim stolcima piju jedno od najjeftinijih piva na svijetu i glasno razgovaraju svojim nazalnim, unjkavim glasovima, kao da se svađaju, iako se ne svađaju; dime se kuhani rezanci, ražnjići iznad žeravice, zapaljeni mirišljavi štapići, užgani otpaci; u uglovima radnji, pa i moga konačišta, na podu stoje mali oltari posvećeni nerazaznatljivom mi nečemu, kojemu nečemu su prineseni voće, cvijeće, svijeće, ali i limenke s gaziranim napicima; Hoan Kiem mreška se i ljeska, obrubljen stablima koja se smjerno naginju prema njegovoj vodi; u to je jezersko mreškanje nakon noći dvojbenog sna dobro zuriti uz vijetnamsku kavu, kojoj je malo koja ravna, jaku, uvijek blago karamelastu, a dobro je uz to čitati i pjesme Brodskoga, tek pokoji stih: „sretan sam za one / koji će s tobom / dijeliti možda / svoj put“; put pak dalje vodi prašnjavim ulicama nešto zapadnije, do kompleksa zvanog Van Mieu Quoc Tu Giam, što je možda točnije prevesti, iako s vijetnamskoga nikad neću prevoditi, kao „Hram nauke“ nego kao „Hram književnosti“, pred čijim se srednjovjekovnim oltarima studenti i đaci mole za dobre ocjene i slikaju se oko paviljona, pagoda, stela, vrtova i ribnjaka; ili pak manje zapadno i manje dražesno, do zatvora-muzeja Hoa Lo, zgrade koju su francuski kolonijalisti namijenili iživljavanju nad domaćim političkim zatvorenicima, da bi potom domaćim pobunjenicima, pola stoljeća poslije, poslužila za zatvaranje američkih zavojevača, koji su tamo ipak prolazili nešto bolje, čini se, pa su se stizali i naknadno kandidirati za predsjednike SAD-a; od Francuza je ostala giljotina i klade s rupama za mršave vijetnamske gležnjeve, od Amerikanaca pokoja fotografija i pisane izjave o prijateljstvu među narodima bez obzira na četvrt stoljeća masakara, napalma, agent orangea, paleža i grabeža, životi idu dalje, je li tako, drugačiji i katkad manje očiti grabeži isto tako, prašnjavi tragovi vode od obesvećenja do obesvećenja i od svetišta do svetišta, mjesta na kojima ulična buka odjednom blaženo zamre, temperatura se spusti, a unutra se katkad raspozna Konfucije, katkad Buddha, katkad ništa poznato, i od svih tih koraka nastupi glad, i još mnogo već prilično težih koraka vodi do jednog od onih sasvim neuglednih mjesta na koja sasvim rijetko svraćaju turisti i na kojima vrijedi čekati na mjesto na plastičnoj stoličici za aluminijskim stolićem na pločniku ili u skučenoj unutrašnjosti, engleski rečeno rupi u zidu; služe se samo dva jela, a jedno od njih je moje novo najdraže jelo na svijetu, barem u toj konkretnoj izvedbi, dakle bun cha, majstorija koja nadmašuje čak i s razlogom čuveni pho, jelo u kojemu je cijeli svijet i stoga mu nikad ništa ne treba dodati, i slano i ljuto i kiselo i slatko i ono peto su tu, i čvrsto i tekuće, i Jin i Jang, i milo i drago, i rezanci i meso i juha i riblji umak i obilje mirisnog, jarko zelenog bilja na limenom pladnju, a opet ničeg previše, ništa nije prenaglašeno i sve je na mjestu, i ne treba više nikad jesti ništa drugo osim bun cha, koji se sliježe u sobi u kojoj se povazdan čuje kukurikanje nekog od pijetlova što ih prodaju dolje na ulici, među inim živim i neživim životinjama, u sobi čiji je broj za jedan veći od 666, dakle za korak sam dalje od Zvijeri, kao car Ly Thai To kojemu je s neba poslan čarobni mač da otjera kineske zavojevače, mač koji je potom zgrabila zlatna kornjača i s njime nestala u jezeru da ga vrati nebeskim vlasnicima, jer je na dnu ono što je na vrhu, jer je gore ono što je i dolje, i zato ime tog jezera, čija je površina noću obasjana crvenim svjetlom mostića koji vodi do svetišta na jezerskom otočiću, znači „Jezero vraćenog mača“; i u njegovoj blizini, nakon svih tih koraka, hoću i ono što inače neću, dakle popiti pivo, to ogavno barbarsko piće, baš hoću, sjedeći na plavoj stoličici za barbarske patuljke, dok neki sjedokosi čovjek sa Zapada, koji sjedi na drugoj plavoj stoličici za barbarske patuljke, također s musavom čašom laganog piva na stoliću pored sebe, brzim potezima zapisuje u bilježnicu rečenice o svom danu u Hanoiju, o onome što traži a nikad neće naći, o onome što mu nedostaje i o onima koji mu nedostaju; o tome u jutru punom smoga mogu misliti stupajući po neveselom zdanju koje vodiči, pa i oni lokalni, rado ali pogrešno pripisuju Gustaveu Eiffelu, iako je djelo nekih drugih mu zemljaka, dakle nikako da već jednom stupim na neko djelo rečenoga gospodina, ali zato sad stupam po tom orijašu, beskrajnome štrkljavom, hrđavom mostu što vodi preko Crvene rijeke, koja je u mom zamagljenom jutarnjem oku više smeđe-siva nego crvena, mostu kojim tutnji vlak što me sutradan vodi u grad Hue, rijeka mopeda teče preko velike rijeke, i uza sva ta vozila tek jedan korak širok, nesiguran pješački trak od klimavih i napuklih betonskih ploča na kojemu drugih pješaka nema, barem ih u taj sat ili u toj vrsti jave nema, mostu koji su Ameri opetovano zasipali bombama a vijetkongovci ga opetovano iznova gradili, sve dok gluplji nije popustio; od vode tekuće do vode stajaće, do još jednog dakle, ovaj put velikog, nasuprotnu obalu da mu ne vidiš, Zapadnog jezera gdje je sve tiše i sporije nego u staroj četvrti, osim pred pagodom imena Tran Quoc na jezerskom poluotoku, gdje su, kao i pred drugim budističkim svetištima u okolici, postavljeni panoi s ilustracijama karmičkih zakona u vidu šarenih stripovskih tabli, tako da lijeva sličica predočuje uzrok, a desna učinak; recimo, „Uzrok: traćenje vremena putovanjem iz puke razonode; učinak: kad istekne blagoslov, nastat će problemi s pokretljivošću“, ili: „Uzrok: bavljenje poslovima koji uključuju glasnu glazbu; učinak: u idućem životu rodit ćeš se kao idiot“; hodočasnici se trude prevenirati probleme u idućim životima tako da pred kićenim i zlaćenim oltarima ostavljaju novčanice, voće, slatkiše, cvijeće, pakete s bočicama mineralne vode, a uočio sam i bocu crnoga španjolskog vina, koja će zacijelo imati izvrstan karmički učinak; i što se mora prinijeti na žrtvu, pita na kraju Brodski kad piše o postaji u pustinji; nešto se mora, i to baš ovakvo, i ovdašnji komunisti očito nisu na to mogli previše utjecati (ili se nisu baš toliko trudili kao, recimo, njihovi kineski kolege); često se vidi zbir takvih predmeta – bočica, svijeća, voća, novčanica – u udubinama među debelim žilama pipalova drveta (bo, ficus religiosa), kao u Indiji, no posvuda ima i tih malih, kutijastih oltara u koje se zagledaš i vidiš da su sve te stvarčice prinesene – ničemu, doista ničemu, nikakva kipa ni slike unutra nema, ničega, samo tama stražnje stijenke, i to biva čudno ili smiješno ili sažaljenja vrijedno ili sablasno, kako već kome; dodir s onkrajem mora se održati, ma što se o tom onkraju mislilo, pa makar se i ništa ne mislilo, plovila za drugu obalu uredno se održavaju, lakiraju i čiste od mahovine; južno od Zapadnog jezera steru se pak strogo sekularna zdanja posvećena najvećem sinu, Ho Ši Minu, među njima i mauzolej u kojemu dotični već pola stoljeća počiva balzamiran, predsjednička palača i beskraj socrealističkog betona, beskraj koji bi valjda isto nekako da vodi da onkraja, pa makar putem balzamiranja, pa makar putem nijekanja svakog onkraja, a nedaleko je i pogolemi Lenjinov spomenik ispod kojega su u žuto cvijeće usađene brojke 2 0 2 0 i još mnogo besprijekorno njegovanih žutih zdanja – žuta je, naime, u Vijetnamu boja komunizma, u raznim svojim nijansama i u, čini se, mirnom supostojanju sa šarenilom svih tih svetišta; i tu vodama nije kraj – gledam i slušam hanojski specijalitet, predstavu s lutkama na vodi koju prati ansambl s tradicijskim glazbalima, među kojima je i to divno novo otkriće, instrument čije sviranje izdaleka izgleda kao šivanje nevidljivim koncem i iglom, samo malo, čekaj da utipkam, đàn bầu, to je taj što čini ono što bi električna gitara htjela, a ne može, jedna žica na položenom komadu drva a toliko eterične glazbe, i toliko događanja s tim lutkama što pljuskaju po površini bazena, događanja čiju pastoralnu nit brzo gubim, ali nije važno, cijeli sklop kao od šale (a šale je tu mnogo, jednostavne, razdragane šale) očarava i budi davno zaspalo dijete koje bez daha prati čas zmajeve, ribare, žabe, kornjače, jednoroge i fenikse, čas glazbenike koji ih s obje strane vode ozvučuju, oživljuju zajedno s nevidljivim lutkarima, bubnjajući, trzajući, pjevajući, za kraj vode u tami teatra, za kraj dana, gong, noć bez sna, plavi vlak koji četrnaest sati putuje prema jugu, probijajući se najprije, na izlazu iz grada, između kuća tako da kroz prozore vlaka s obje strane možeš ubrati cvijet iz tegli na prozorskim daskama ili se rukovati sa stanarima u kućama, stanarima koji u času prolaska vlaka ne smiju ni stopalom proviriti preko praga, a onda vlak grabi prema srednjem dijelu slova S koje tvori ovu obalu kojom krećem nadolje, siječe rižina polja posuta stožastim šeširima iz kojih vire noge do koljena u vodi, dok su koljena u vlaku sad skvrčena na klupi za spavanje pod musavim stropom kupea, sad protegnuta u teturavim šetnjama kroz sve punije vagone, sve do kasne večeri i izlaska
u blagu toplinu još jedne prijestolnice, carskog Huea, prepolovljenog Mirisnom rijekom, koja u ovo doba godine nije mirisna jer nije jesen, rujan ili listopad, kad, umjesto kao drugdje u proljeće, u vodu uzvodno od grada pada kiša cvijeća s voćaka; u gradu jedan te isti čovjek u mnogim utjelovljenjima kroz više dana usporava na motociklu s moje lijeve strane, uz ljigav osmijeh ispod šilterice, i nudi mi dame i marihuanu, tako da uskoro, uz puno poštovanje prema prvima i potonjoj, počinjem refleksno izgovarati formulu: bez dama, bez marihuane, ali nije važno, carski kompleks daleko je od toga ničega i blizu svemu, lako i tiho probavlja i sve te turiste i njihove vodiče i bezmalo ih čini nevidljivima, čak i ovako okrnjen i oskvrnut svim tim bombama dvadesetog stoljeća čiju štetu popravlja dvadeset prvo kad već ne umije ništa takvo izgraditi; brojevi i bezbrojevi: pagode, paviljoni, kapije, bedemi, opkopi, potom carski ručak s druge strane Mirisne rijeke, po cijeni jedne loše pizze u zagrebačkom predgrađu, na stolu desetak jela uz ljubazno izrecitirane upute za upotrebu, bezbroj nula na novčanicama (ovih dana sam multimilijunaš), bezbroj nesavladivih, neponovljivih samoglasnika i neproničnih izraza lica na kojima je ipak više odlučnosti nego prijaznosti; devet topova u blizini rijeke, svetih topova, kako kažu, i baš kad se zapitam kako bi to i zašto i kome topovi mogli biti sveti, pročitam da su izliveni zato da nikad ne opale, kao simbolička zaštita, pet elemenata plus četiri godišnja doba, e onda dobro, tada i mogu biti sveti, za razliku od tenkova, zaplijenjenih hrđavih golemih američkih tenkova izloženih malo dalje, za dugo sjećanje; graditelj i vlasnik hotela u kojemu spavam dijete je rata poniklo iz krajnje bijede i gladi, kaže da su mu roditelji odlučili imati što više djece kako bi bar pokoje preživjelo taj užas, rodilo ih se jedanaestero a desetero je ostalo živo, poginula je sestrica koju je jedan takav tenk vukao kilometrima za nogu zakačenu bodljikavom žicom; djevojčicu su pokopali tako, navrat-nanos sred bombi koje su padale oko njih, u blatu, s tom žicom ovijenom oko noge, s čeličnim bodljama zarivenim u mršavo meso, i tek godinama kasnije skinuli su žicu s njezinih ostataka; još puno godina kasnije gazda je svoj hotel, svoj ispunjeni san, nazvao Friendly, jer je to bio odgovor što su mu ga prvi stranci koje je upoznavao davali na pitanje kakvima im se čine Vijetnamci; gong, noć, udara četiri puta, pet puta, nema sna ni slutnje sna, svitanje, sjedam na rasklimani bicikl da kao Cioran liječim nesanicu pedaliranjem, vozim se izvan grada, do još jedne vode, koja međutim nipošto nije voda, do obale morske, u stvari uskog, duguljastog pješčanog poluotoka, stižem do pustog žala, uz puderasto sitni, gotovo bijeli pijesak u koji tonu crne gume narijetko posađena rastu stabalca slična tamarisima, gotovo ni žive duše ni živog tijela, valovi se zeleno pjene, nastavljam prigradskom ili seoskom cestom dok brzine krče, zapinju a pedale propadaju, dječica mi nasmijana mašu i ja mašem njima, sve vrijeme na strani ceste koja je bliže obali nižu se šareni i kićeni nadgrobni kamenovi i stele s kineskim znakovima, najčešće 福 (fú ili na vijetnamskom phúc, sreća) i 德 (dé ili na vijetnamskom đức, vrlina), na grobovima Vijetnamaca gastarbajtera; na drugoj strani kuće, radnje među kojima povremeno zabljesne laguna i u njoj, čini se, uzgajališta škampi i kozica; skrećem s cestice, upadam u nekakav resort u gustom, njegovanom zelenilu što raste iz dubokog pijeska, plaćam ulaz u oazu, koristim ležaljku i strehu od palmina lišća, vruće je ali dršćem od vjetra, ipak ulazim u negostoljubivo, nakostriješeno more, neprozirno od uskovitlanog pijeska, i dalje skoro nikoga drugog u vidokrugu, more mi kaže da me neće tako, nego da ga samo gledam, ja ga poslušam, pokorno sjedam na pijesak, zabadam u njega nožne prste i zurim, sušeći se, u čisto nijemo nebo, u južnokinesko more; sutradan opet pedaliram, ali na drugu stranu, dalje od rijeke i mora i pijeska i grada, kroz borovu šumu na brežuljku do zenbudističkog samostana, do minimalno preinačene prirode, sa svim jezercima, ribnjacima i kamenovima na tratinama i drvenim poluskulpturama i redovnicima u smeđim haljama, među kojima je i danas valjda najpoznatiji i najčitaniji živući zen majstor koji je došao ovamo, u matični samostan, da odživi svoje posljednje godine nakon što je veći dio života bio u egzilu, evo tu je, u ovom zdanju iza nas, odmara se, kaže mi redovnica finog, blagog lica (da, to je klišej, naravno, kakvo bi lice imala jedna zen redovnica nego fino i blago, ali upravo je takvo bilo, prijazno a pronicavo), on ne govori više ali izađe ponekad u meditacijsku šetnju samostanskim stazama i nas nekolicina pođe tada za njim, ako ostanete dulje ovdje, kaže, možda se i vama posreći, ali neću ostati dulje, čitat ću knjige Thich Nhat Hanha, to hoću, i krenut ću dalje na jug, uz more, dalje od Tonkinškog zaljeva
do još jednog grada na H, najmanjeg od dosadašnjih, u kojem odsjedam pokraj malog rižinog polja odakle se noću čuju zrikavci i žabe; gradić-bombon na koji slijeće jako puno tustih muha, među kojima sam dakako i ja, zzzz, ali čini se da mu nije isisan sav život, da nije ostala samo kulisa za turiste, lakirana ljuštura, nego i da domaći svijet živi neke živote koji nisu samo turizmu žrtvovani; brižno je to čuvan i nekako krhak muzej koji se prostire uz rijeku i njezine pritoke sve do mora, muzej s kineskim, japanskim i domaćim eksponatima, sav od vodenih tokova, mostića, otočića, gubim se biciklirajući po tom gustišu pa se nalazim i u ponovnoj nadi odlazim i do morske obale, izdaleka idilične, gore plavo, dolje žuto, između palme, no izbliza eto erozije od sve te gradnje, erozije koja se pokušava spriječiti divovskim vrećama pijeska na rubu žala; po vrećama se nahvatala morska trava pa izgledaju kao nasukani zeleni kitovi koji nijemo žaluju zbog uništenja, nepomični spram udaraca valova, i gledam ih srčući kavu s ledom, sam kao čuvar plaže u zimskom periodu na velikoj terasi nekakvog restorana koji valjda u druga doba godine nije toliko pust, i dobivam vijest da je umro George Steiner, s čijom sam knjigom o prevođenju, prevodeći je, proveo najveći dio nedavno minule godine, i vidim da nitko o tome, ni nakon više dana, nije o tome u nas još objavio ni slovca, i baš se nekako pogled na te zelene kitove, i ta pusta terasa puna vjetrom nanesenog pijeska i ti neumoljivi valovi poklapaju s tom viješću, i onda ugledam skupinicu starih, trbušastih bijelih muškaraca kako se odnekud spuštaju na taj pijesak i razdragano se praćakaju među tim golemim vrećama sa svojim velikim obješenim trbusima i vrećastim kupaćim gaćama i našušurenim sjedinama koje lelujaju na vjetru, i baš im je dobro, fotografiraju jedni druge i ništa ih ne može smesti, a ja pomišljam kako ih bez veze gledam svisoka i kako sam valjda razmažen istočnim Jadranom i ponekim tropskim rajevima na kojima sam imao sreću biti, i ponekim knjigama i slikama i mislima, i mislim na Steinera i na njegove jezike i na njegove elegantne rečenice i na neke svjetove koji nestaju, obično se govori o dinosaurusima, i o žalima i plažama mislim koje nestaju pred morskim i ljudskim nasrtajima, i o nestancima općenito mislim, nestancima kojima se prividno doskače dugim rečenicama; danas to nisu crne, nego zelene misli, tako ću ih zvati, takvima će biti, kineski zelene kao božica Thien Ly Nhan, koja uzbunjuje morsku božicu Tainhou, čiji sam kip danas gledao, svaki put kad su mornari u nevolji; i pitam se ima li Randy koju Georgeovu knjigu, Randy koji je svoj dom u razlokanoj uličici na polutoku An Hoi pretvorio u knjižaru odnosno u antikvarijat, vjerojatno nema, Randy uglavnom drži lakšu, aerodromsku literaturu na raznim jezicima, ali ne treba mu to spočitavati, nipošto, jer druge knjižare, s knjigama na bilo kojem jeziku, u Hoi Anu nisam vidio; i kad se o nestancima misli, mora se pomisliti i na venecijansku sudbinu Hoi Ana, čije dražesno središte biva svakih par godina, i sve češće, temeljito poplavljeno; i zamišljam kako će jednoga ne tako dalekog dana samo još crveni i plavi i žuti lampioni lelujati nad ravnodušnom površinom vode, pod kojom će trunuti stoljetne grede od tikovine dopremljene na džunkama, svi ti sanduci s intarzijama, ložnice kineskih trgovaca i tisuću puta spašavane uspomene; i o Veneciji kad je riječ, kako da u pamet ne dođe Smrt u Veneciji i ubogi von Aschenbach u njoj i kolera koja u njoj vreba, sada kad se i tu i svugdje strepi od na početku spomenutog virusa, kad se posvuda nose maske (imam ih već tri u kolekciji, u raznim bojama, dobivene u vlaku, autobusu i ovdje) i izbjegava se rukovanje, i kad moram kriti netom stečenu hunjavicu da se ne posumnja da sam virusonoša, zarazni putnik, opasnost živa, kad mi termometrom uperenim u čelo mjere temperaturu na štandu kraj Japanskog mosta gdje se prodaju propusnice za znamenitosti starog grada, i onda još ta temperatura ispadne povišena i uhvati me blaga panika, što ću sad, strpat će me u karantenu, u kavez, u klade, što li, ali ipak, kažu da je to u redu dok me snima televizijska kamera, jer temperatura uvijek ispada nešto viša kad se tako mjeri; sada dakle, baš sada kad čitam stihove pisca Vodenog žiga, najljepše knjige o Veneciji, o „gradu koji tone, gdje razum gordi / odjedanput postaje okom mokrim“ („Laguna“); i baš ovih dana kad čitam da je preminuo i Fikret Cacan koji je te i još tolike druge ruske stihove prepjevao; puni, baš puni mjesec bijelo obasjava rižino polje pored puta kojim grabim prema svake večeri istoj gostionici gdje mi prijazna baka na stol uvijek donosi my quang, jedno od dva jela koja nudi; hvatam tako štapićima rezance kad ugledam tustog štakora kako pretrčava virtualni prag gostionice i kako nestaje u kuhinji; baka se izvali u visaljku na par metara od mene, krcka kikiriki iz zdjelice na trbuhu i gleda crtiće na televiziji, i uto štakor, ne znam da li onaj isti ili neki njegov rođak, ponovo iskrsne i projuri točno ispod visaljke pa zamakne negdje u kut, nazovimo je tako, dnevne sobe; srknem par rezanaca, štapićima prikliještim škampov rep, prinesem ga ustima, i evo ga, štakor – da li isti, ili drugi ili treći – juri na drugu stranu prostorije, i tada ipak ne odolim, zovnem baku i gestikuliranjem objasnim o čemu se radi, dakle glumim štakora i dočaravam njegov itinerar, a ona se polako iskobelja iz visaljke i pantomimom popraćenom slijeganjem ramena pokazuje mi da jest, istina, štakori se vrzmaju ovuda, ali ona sve namirnice poklapa mrežastim plastičnim cjediljkama, evo vidiš, ovako, i za slučaj da nisam shvatio, održi zatim još i kraći monolog, bez neverbalne pratnje, na tečnom vijetnamskom, pa donese onu zdjelicu kikirikija, sjedne za moj stol i nastavi krckati i pratiti crtić; valjda kao nadoknadu za neugodnost, na odlasku mi u najlonsku vrećicu spakira dobar komad ljepljive halve, i pretpostavljam da mi kaže da svakako dođem opet; i potom: noć i potom dan, pa noć i onda: Nhta Trang? ne; Duong Dong? nipošto; Ha Giang? ni pod razno; Phan Rang? ne dolazi u obzir; Sra Srang? ne, nego
Kon Tum, grad(ić) u brdovitoj unutrašnjosti središnjeg Vijetnama, blizu tromeđe s Laosom i Kambodžom, nakon praskozorne vožnje do zamašnog Dananga na stražnjem sjedištu motocikla, pa dalje na stražnjem sjedištu starog, iskrzanog Fordovog minibusa, kao jedini stranac na vijugavom putu kroz zelenilo, ali kakvo zelenilo – tusto i gusto, masno i krasno, goropadno i gorostasno, takvo zaglušno zelenilo koje učas proguta uljeze drugih boja, od koje druge boje pomalo prestaju biti zamislive, u svakom slučaju postaju izlišne, takvo zelenilo koje se u iskonu posvud steralo i na koncu će sve nesmiljeno obrasti, kao da nije ničeg bilo, kao da milijuni ruku nisu gradili hram, cestu, pagodu, most, kao da nisu sjekli i krčili i prtili i palili, kao da nikad nisu izumljeni ni pila ni sjekira ni četka ni kist, takvo eto zelenilo pružalo se oku barem do pola puta, a onda je bilo manje, ali i dalje zelenilo, tek tu i tamo i plješivo i kameno i vodeno, tek povremeno i naseljeno, i tako sve do tog Kon Tuma, i na njegovom rubu do imanja koje je gazda naslijedio od djeda i na kojem je opet sveobrastajuće zelenilo – vodoskočno lišće banana, palmi, papaja, guave, manioke, a pod svim tim se, po debelom sloju polutrulog lišća, ganjaju male i velike koke i pitomi psi, i u jednom od bungalova na toj farmi konačim; na raspolaganje dobivam skuter, ali ga ujutro ne znam upaliti, pa ipak opet sjedam na bicikl (koji ovdje voze samo stari seljaci i mala djeca) i krećem kroz grad čije su prometnice široke a gotovo puste, kao da su sagrađene za neki budući, mnogoljudni Kon Tum, ili kao da se naprosto htjelo da sve bude tako široko i prozračno i poluprazno, nikakve dakle gužve, a ni turista nema, što osvježava više od ljubaznog vjetra, tamna dječica uz put neizostavno mašu i viču „helou“, što eto ne bi bilo moguće da jurim na skuteru, ljubazni vjetar pomodruje nebo i vodi me do začudne drvene crkve koju su za ovdašnju etničku manjinu ne tako davno izgradili francuski misionari, slikovito je ljupka iako od sasvim tamnog drva, šteta što se u vijetnamske crkve može ući samo kad je misa; iz pustog u još pustije, grabim izvan grada, duh na biciklu, u zraku vonj zapaljene palisandrovine i bivolje balege, svijetlozeleni bazeni rižinih polja, banane, stabla kaučuka i kokosovih palmi i neznanih mi drugih, sela u čijem su središtu zdanja zvana rong, podignuta na debelim drvenim stupovima i još dalje u nebo izdignuta deset metara visokim krovovima od svijetle slame, tako da se izdaleka doimlju kao pješčani tornjevi, mala, zapravo velika remek-djela, viseći most u selu Konklor na kojemu me rečeni vjetar prijeti otpuhati u rijeku Dakbla, na sredini mosta ponavljam naglas: Dakbla, Dakbla, i vjetar se umilostivi, umiri se na najvišoj točki, kap znoja pljusne u rijeku kao u zdjelu phoa i nastavi s njom teći prema planinama u daljini, duh na biciklu ide ususret narodima Jarai, što znači vodopadni ljudi, i Bahnar, a to su oni koji pohode onu drvenu crkvu, i uopće je uokolo mnogo tih crkava s obzirom na mali broj kršćana, ali kapi znoja više nije malen broj i zato okrećem natrag prema gradu, prema zelenom utočištu zvanom Eva café, a to je više muzej u vegetaciji nego kafić; ovdašnji slikar i kipar An Nguyen ovdje među gustim zelenilom, stazama, strehama i klupicama izlaže skulpture od drva i otpadnog metala, toteme, maske, instalacije i konstrukcije koje vise s grana i vire iz grmova, čuje se tiha klavirska glazba, ma zar zaista Keith Jarrett, da, zaista, začarani vrt, bezbroj zakutaka za ispijanje kave ili soka od manga, da sam u ovom gradu više dana većinom bih ih provodio ovdje, sigurno, dok sâm ne bih postao jedna od tih figura žalobnih izraza lica poluskrivenih među tim ribolikim tamnozelenim lišćem i njegovim sjenama; dok nebo nenadano sivi i vjetar postaje ponešto neljubazan, u jednoj sasvim neuglednoj, prašnjavoj krčmici pored koje, uz pločnik, čami majmun u kavezu, krijepim se jedinim što nude u tom trenu, a pokazat će se i idućih dana: najboljom ribljom juhom koju sam srkao izvan Sredozemlja, ali ne pamtim kako je zovu, juhom u koju dodajem tvrdo kuhana prepeličja jaja koja često viđam u zdjelama na gostioničkim stolovima; ne tražiti ništa i ne očekivati na putu, to se traži, to očekujem, to možda sada, prvi put, i nalazim, barem na dijelovima puta; provjetravanje i oštrenje i brušenje osjetila, tih loših svjedoka, ne mnogo više, ali ni manje od toga, kretanje od elemenata do nasušnih sitnica i natrag; i kad smo kod sitnica, sutradan Honda ipak pali, vjetar u kosi i te sheme i opažaji koji su više strelimični, ali ipak neka sloboda, sloboda u brzini i na razlokanim putovima istočno od grada, uz nove rongove i nova lica koja ostaju u retrovizoru, uz nove preljeve zelenog, i onda se vraćam u Eva café i upoznajem gospodina Ana, koji me odmah širom nasmiješen, visoka čela, bujne gavran-kose, grli i zapodijeva razgovor, engleski mu je solidan pa možemo i u detalje, više je to doduše njegov monolog uz moja ubacivanja, ali to je sasvim u redu, pijemo kavu i pušimo dok mi govori kako uči od ovdašnjih plemena, kako njima, njihovim predajama, statuama i umijećima, duguje sve to što radi, kako govori njihove jezike i narječja, i u jednom trenu, nevezano uz to o čemu govorimo, o čemu govori, ustaje od stola-panja, nestaje i malo zatim se opet pojavljuje i donosi knjigu, eto, baš nikoga drugog nego Thich Nhat Hanha, priča kako je i iz nje, te knjige, mnogo naučio, kako mu ona kaže nešto o moći, o sili o kojoj prije nije znao ništa ili je tek nešto malo slutio, priča o nevoljama i sporenjima naroda Jarai s organima vlasti, o uzgoju kaučukovca koji više instance opstruiraju, o zemlji koju im otimaju, a stolu se pridružuju i druga lica, jedno od njih donosi gitaru i uz nju sklopljenih očiju, unesen i zanesen pjeva pjesme iz tog kraja, nakratko posuđujem glazbalo od njega i prebirem malo, praveći se važan, dok An kemijskom skicira moj portret, i opraštamo se uz riječi o velikim susretima u malom životu, ars longa vita brevis, pobratimstvo lica i sve to, i samoća se malko raspršuje; premda me An upozorava da bi me s obzirom na situaciju mogla na putu prema naseljima Jaraija zaustaviti policija, ne zaustavlja me nitko, tek osmijesi te prekrasne djece, koju za čestih zaustavljanja fotografiram, osjećajući se pomalo kao radoznali bijeli kolonizator koji na foto-safariju snima egzotične tamne plemenite divljake ili ih, u boljem slučaju, kao antropolog-voajer promatra i proučava, ali ti osmijesi i ta djeca jesu prekrasna, prate me na prašnjavom putu što vodi kroz šume kaučukovca, pravilno zasađenih, vitkih stabala s crnim i bijelim šiltericama utaknutim u koru negdje na polovici debla, zadirem duboko u jednu od tih šuma, daleko od naselja, nikog na vidiku, staza postaje ponorna sinusoida nemoguća za moja dva kotača i vraćam se nakon puno ozarenog lutanja na asfalt, radi pogleda na rijeku u suton, radi slijeganja svih slika na jednu sagledivu hrpicu; i onda, da bi pogled, kao, bio cjelovitiji, ama ni zbog čega drugog, u tamnonarančasti suton polijećem s malog aerodroma u malom gradu Pleikuu u
još jedan glavni grad, ovaj put sadašnji, dakle Saigon, koji, kao i ovdašnji ljudi, radije zovem tako, starim imenom, nego Hošimingrad, i slijećem u tropsku sparinu, u vrelu noć i halabuku, u neonsko grotlo koje u hipu asocira na Blade Runner, ostavivši za sobom onu idilu, ono mjesto po mjeri još neizbezumljenog čovjeka; pošto me taksi ostavi u ulici koja bi trebala biti ta čije je ime ispisano na ekranu mobitela, ali bez broja, jedva nalazim skroman pansion u središtu grada, u kojemu će me noću, da sve bude još veselije, temeljito izgristi stjenice, pansion zavučen tik iza leđa neke ogromne zgradurine kojoj s prednje strane tutnje beskonačni rojevi skutera (navodno ih u cijelom gradu ima više od tri milijuna); kako netko ovdje, u ovom kiptećem džumbusu, može i hoće živjeti, kako se ovdje ostane pri sebi, kako se ovdje biva osjetljivih živaca, osjetljivog bilo čega, ali pričekaj, prespavaj, daj tome monstrumu šansu, ne daj se zastrašiti, izađi iz tog sobička s minijaturnim balkonom, iz sebe, u grotlo, prijeđi ulicu iako je to nemoguće, osim na način o kojemu će nekoliko redaka kasnije biti riječi; izađi dakle, ima razloga, mora biti, a jedan od njih svakako nije da se popneš na 48. kat jebenog Bitexcoovog financijskog tornja s kojeg puca pogled na cijeli jebeni grad i istoimenu mu smrdljivu rijeku ili da četiri kata iznad toga ispijaš jebene koktele, ili da vidiš jebeni sajgonski Notre Dame (prvi Notre Dame koji vidiš), da obilaziš francuske kolonijalne građevine, fine hotele i fine restorane i kavane i dućane i parkove i barove i hramove, ili jadni i musavi pokušaj Muzeja lijepih umjetnosti, ili kinesku četvrt Cholon pored žive Kine, nego da recimo odeš u muzej rata, Američkog rata, kako ga ovdje zovu, da vidiš sve te slike nakon kojih nema zvuka osim plača, nakon kojih nema riječi, jer kojih bi riječi i kojeg smisla još moglo biti nakon prizora sve te djece unakažene agent orangeom, već četvrtog naraštaja djece koja nasljeđuju otrov prosut iz američkih letjelica, kao što stotine seljaka svake godine i dan-danas staju na zaostale mine; ljudi izlaze iz dvorana s fotografijama i izlošcima i projekcijama i polako sjedaju na stolce pored vrata i zure u prazno, i ja tako, kako drugačije, zurim u prazno i mislim na svoju blaženu sreću, na to kako je sve ovo za mene samo ružan san iz kojeg ću se probuditi kad izađem iz muzeja i kako ću se košmarnih slika polako otresati tumarajući dalje bezbrižno ulicama Saigona – dobro, ne baš sasvim bezbrižno u tom pandemoniju, u tom srcu polutame – po potrebi pjevušeći patetično umjesno-neumjesnu Imagine, koju opetovano puštaju u prizemlju muzeja užasa, i misleći uzvišene misli o svome sljedećem obroku i o tome koliko ću dongova na njega potrošiti (pazeći ipak da ne naletim na restoran sa psećim mesom, što mi se ipak dogodi pa uteknem na vrijeme, shvativši zašto je samo taj jedan dio biblijski debelog jelovnika nepreveden), i slijedeći savjet zagrebačkog fotografa koji godinama živi u ovom gradu i kaže da je sajgonsku ulicu najbolje prelaziti zatvorenih očiju, polako i postojano koračajući stopalom ispred stopala, i da, to funkcionira jer pogled lijevo i pogled desno pješaka-početnika paraliziraju i čine ga vjerojatnom metom naleta neke dvokolice, jer svi ti što jure očekuju to tvoje postojano kretanje, prilagođavaju svoju putanju unaprijed računajući s tvojom putanjom i ne žele te ubiti, mada tako djeluje u svakom trenutku, i da, to, barem to, zaista funkcionira, to slijepo prelaženje; i dan i noć i još dan i tako – žao mi je, Saigone, nismo uspjeli: sigurno imaš draži za koje nisam imao strpljenja, točaka na svom tijelu nemani koje bi bilo lijepo taknuti a nisam ih pronašao, osim toga tužnog a nužnog muzeja koji je izvan takvih rubrika, žilā kojima bi vrijedilo prokolati, ali eto, kažem ti kao što sam svojevremeno morao reći Bombaju na koji me tako uporno i vjerojatno nepravedno podsjećaš: nije išlo, nismo jedno za drugo, ostavljam te onima koji te hoće i onima koji te moraju htjeti, i odiljam se na jugozapad, prema delti moćnog Mekonga čije ime na vijetnamskom znači Rijeka devet zmajeva a koji se rađa u drugom svijetu, na Tibetu, vozeći se dakle u autobusu sa sjedalima-ležajevima dok tetovirani ćelavac lijevo od mene strašno ozbiljnog izraza lica gleda kung fu film na svome mobitelu, djevojčica preda mnom riga preko naslona i u majčinom krilu a iza prozora mi zdesna bljeskaju nove nijanse zelenog i uz cestu promiču privatne terase i javna odmorišta s pravilnim nizovima visaljki (platnena visaljka plus plastični stolić za piće) i ispod ceste nebrojeni vodotokovi, idem prema posljednjoj postaji, u
Can Tho, zapravo nešto dalje od tog grada, što će mi on, u kolibu od palmova pruća u poludžungli, i duša pomalo dolazi na svoje zeleno mjesto; bicikliram po bujnoj okolici koju će uskoro vjerojatno preplaviti i progutati turizam kao što, u obrnutom smjeru, vegetacija ovdje proguta sve što čovjek neko vrijeme ne dotiče, zasad sam još kao furešt prilična senzacija dok pedaliram kroz ta sela u blizini grada, po stazama nadsvođenim teškim tropskim plodovima; sutradan hodam u nedoba, a nedoba je sve nakon zore, nakon toga je vrijeme za polagane kućne poslove ili lješkarenje u visaljci pored na bok izvaljenog psa, ali ja ipak pješačim uz mutnu vodu, dovoljno polako, i divim se bilju, samo to: svetkovini bilja, eksplozijama vegetacije, iako „eksplozije“ ovdje nisu sretno izabrana riječ, ovdje gdje su svi oni rođeni prije mene proživjeli veći ili manji dio života u većoj ili manjoj blizini pakla, oni ili barem neki među njima najbližima (doduše, ovako je tekao razgovor s jednim postarijim sajgonskim taksistom dok me nutkao švercanim svijetloplavim maskama za lice što ih je urukavičenom rukom hitro izvadio iz pretinca za rukavice, jer da on te maske ima sada kad ih više nitko nema, jer eto zna neke ljude: „Kako je živjeti u Saigonu?“ „Bilo je dobro do 1975., dok su ovdje bili Amerikanci“; „Kako, pa bio je rat?“ „Rat se nije vodio ovdje, nego u džunglama, nije se doticao mene i mojih bližnjih, a onda su došli komunisti, a njih mrzim, ne smiješ ništa reći protiv njih, odmah te strpaju u zatvor ili ubiju, mrzim ih, ali moram živjeti s njima“), i kako se onda bezostatno diviti bilju, pa baš tako, pa baš zato, ono ostaje, ono uvijek ostaje i neupitno je i bezostatno lijepo, lijepo kao ananas još crvenkastih rubova prije nego što mu je došlo vrijeme za branje, kao papaja čije stablo širi prste naspram neba ili kao ta nestvarno grimizna pitaja iliti zmajsko voće koje je ovdje sada u cvatu, dakako samo noćnom cvatu; u noći, malo prije zore, za kraj, sjedam u jedino vozilo, jedino prometalo kojim još nisam putovao ovom zemljom, dakle plovilo, točnije motorni drveni čamac koji kreće rijekom po mraku, dok šišmiši oblijeću drveće prignuto u struku s obje strane vode i skromne kuće na kolju osuđene na sivozelenu vlagu; sunce tromo izlazi nad plovećom/plutajućom tržnicom Cai Rang, na kojoj je u taj sat žiža: o veleprodaji se radi koja se odvija na brodovima što na pramcu zorno oglašavaju što nude: ako su ananasi, na pramčanoj motki obješen je jedan plod; ima i manjih čamaca, od dasaka i trupaca što kao da će se svakoga časa rastaviti i potonuti u mulj, čamaca, dakle, na kojima se mogu dobiti kava i sokovi i rezanci s rakovima za doručak, pa se uz jedan takav priljubljujemo, srčemo iz zdjele i iz šalice pa pod vodstvom vižljaste i ne pretjerano govorljive Nhi nastavljamo užim, mirnijim kanalima prema raznim postajama na uhodanom plovnom putu: manufakturi rižinog papira i rezanaca, plantaži kakaovca gdje se redaju turističke grupe kojima se pokazuju faze u proizvodnji kakaa, od uzgoja stabala s ovalnim zelenim i crvenim plodovima koji me, iako inače nemam takve asocijacije, podsjećaju, eto, baš na ručne bombe M75, do derivata koje degustiramo; obilazimo i još jednu tržnicu na kopnu, i onda slijedi duga, polagana vodenozelena meditacija plovidbe zmijugavim kanalima iz kojih su odavno otjerani krokodili, meditacija isprekidana mislima o povratku, još jednom, još jednom; o, da, i najljepši dar za kraj – letimičan pogled iz čamca na vodomara koji se premješta iz krošnje u krošnju mangrova: perje prhnulo među lišćem, jarkoplavi bljesak između dva zelenila nad vodom, nad sobom.
Zmajsko voće
– vijetnamske postaje –
Plod zmajskog voća, ili pitaje, biljke iz porodice kaktusa, umjetničko je djelo prirode: remekdjelo koje graniči s kičem, kad bi u flori moglo biti kiča: kora mu je ljubičasta a meso bijelo, u nekih vrsta crveno, prošarano sitnim crnim sjemenkama; cvijet mu cvate samo noću i traje samo jedan dan; u nasadima noću svijetle lampioni koji održavaju toplinu oko stabalaca; uzgaja se uz južnu obalu, naročito oko mjesta Mui Ne; Vijetnam je najveći proizvođač zmajskog voća na svijetu.
Toga siječanjskog jutra u očima i u nosu ošamućenog putujućeg subjekta koji je doletio iz ovdje nikom poznate zemljice na Zapadu, Hanoi je sivkast i smrducka, iako to sivilo, osim na neprijaznom nebu, polako prerasta u šarenilo, uz prevlast crvenog i zelenog; u žljebovima asfalta vide se ostaci konfeta od netom proslavljene lunarne Nove godine, a mutni se zrak, osim smradovima ispuha i otpada, postupno ispunjava jakim mirisima hrane, pržene i kuhane, voća i povrća izloženog na pločnicima, kave i piva i ljudske žurbe; hotelčić usred stare četvrti, u uskoj ulici, stisnut među uskim zgradama tik do nekadašnjih gradskih vrata, sjeverno od jezera u središtu grada, prometna stihija, i opet ono staro, poznato, a neobjašnjivo funkcioniranje na rubu raspada, motori, motori: skuteri i mopedi koji nikad i nikome ne staju, kao da kočnice ne postoje, na njima po dvoje, troje, četvero; kaos od kojega se bilo lako odviknuti, kaos, površno, ovlašno rečeno, negdje na pola puta između Indije i Kine (zbog nekih je dubljih razloga, valjda, cijeli taj jugoistok i nazvan Indokinom), ali ipak nešto bliži Kini, ne tek zato što je ona i zemljopisno bliža i povijesno utjecajnija i kulturno bliskija; nebrojene gostionice koje zakrčuju ulice, tipično s posve niskim plastičnim, bijelim i plavim stolovima i minijaturnim, dječjim stolcima bez naslona uz rub kolnika, smeće, siva odvodna voda, trula zelenjava na betonu, turisti koji se zbunjeno smješkaju, mnogi s maskama na licu u strahu od koronavirusa ili nečega drugog u zraku, pozivi na masažu („helou, masa“), na kupovinu suvenira, na jedenje, pijenje, odrješivanje kese, pošto-poto; domaći na tim obdanišno niskim stolcima piju jedno od najjeftinijih piva na svijetu i glasno razgovaraju svojim nazalnim, unjkavim glasovima, kao da se svađaju, iako se ne svađaju; dime se kuhani rezanci, ražnjići iznad žeravice, zapaljeni mirišljavi štapići, užgani otpaci; u uglovima radnji, pa i moga konačišta, na podu stoje mali oltari posvećeni nerazaznatljivom mi nečemu, kojemu nečemu su prineseni voće, cvijeće, svijeće, ali i limenke s gaziranim napicima; Hoan Kiem mreška se i ljeska, obrubljen stablima koja se smjerno naginju prema njegovoj vodi; u to je jezersko mreškanje nakon noći dvojbenog sna dobro zuriti uz vijetnamsku kavu, kojoj je malo koja ravna, jaku, uvijek blago karamelastu, a dobro je uz to čitati i pjesme Brodskoga, tek pokoji stih: „sretan sam za one / koji će s tobom / dijeliti možda / svoj put“; put pak dalje vodi prašnjavim ulicama nešto zapadnije, do kompleksa zvanog Van Mieu Quoc Tu Giam, što je možda točnije prevesti, iako s vijetnamskoga nikad neću prevoditi, kao „Hram nauke“ nego kao „Hram književnosti“, pred čijim se srednjovjekovnim oltarima studenti i đaci mole za dobre ocjene i slikaju se oko paviljona, pagoda, stela, vrtova i ribnjaka; ili pak manje zapadno i manje dražesno, do zatvora-muzeja Hoa Lo, zgrade koju su francuski kolonijalisti namijenili iživljavanju nad domaćim političkim zatvorenicima, da bi potom domaćim pobunjenicima, pola stoljeća poslije, poslužila za zatvaranje američkih zavojevača, koji su tamo ipak prolazili nešto bolje, čini se, pa su se stizali i naknadno kandidirati za predsjednike SAD-a; od Francuza je ostala giljotina i klade s rupama za mršave vijetnamske gležnjeve, od Amerikanaca pokoja fotografija i pisane izjave o prijateljstvu među narodima bez obzira na četvrt stoljeća masakara, napalma, agent orangea, paleža i grabeža, životi idu dalje, je li tako, drugačiji i katkad manje očiti grabeži isto tako, prašnjavi tragovi vode od obesvećenja do obesvećenja i od svetišta do svetišta, mjesta na kojima ulična buka odjednom blaženo zamre, temperatura se spusti, a unutra se katkad raspozna Konfucije, katkad Buddha, katkad ništa poznato, i od svih tih koraka nastupi glad, i još mnogo već prilično težih koraka vodi do jednog od onih sasvim neuglednih mjesta na koja sasvim rijetko svraćaju turisti i na kojima vrijedi čekati na mjesto na plastičnoj stoličici za aluminijskim stolićem na pločniku ili u skučenoj unutrašnjosti, engleski rečeno rupi u zidu; služe se samo dva jela, a jedno od njih je moje novo najdraže jelo na svijetu, barem u toj konkretnoj izvedbi, dakle bun cha, majstorija koja nadmašuje čak i s razlogom čuveni pho, jelo u kojemu je cijeli svijet i stoga mu nikad ništa ne treba dodati, i slano i ljuto i kiselo i slatko i ono peto su tu, i čvrsto i tekuće, i Jin i Jang, i milo i drago, i rezanci i meso i juha i riblji umak i obilje mirisnog, jarko zelenog bilja na limenom pladnju, a opet ničeg previše, ništa nije prenaglašeno i sve je na mjestu, i ne treba više nikad jesti ništa drugo osim bun cha, koji se sliježe u sobi u kojoj se povazdan čuje kukurikanje nekog od pijetlova što ih prodaju dolje na ulici, među inim živim i neživim životinjama, u sobi čiji je broj za jedan veći od 666, dakle za korak sam dalje od Zvijeri, kao car Ly Thai To kojemu je s neba poslan čarobni mač da otjera kineske zavojevače, mač koji je potom zgrabila zlatna kornjača i s njime nestala u jezeru da ga vrati nebeskim vlasnicima, jer je na dnu ono što je na vrhu, jer je gore ono što je i dolje, i zato ime tog jezera, čija je površina noću obasjana crvenim svjetlom mostića koji vodi do svetišta na jezerskom otočiću, znači „Jezero vraćenog mača“; i u njegovoj blizini, nakon svih tih koraka, hoću i ono što inače neću, dakle popiti pivo, to ogavno barbarsko piće, baš hoću, sjedeći na plavoj stoličici za barbarske patuljke, dok neki sjedokosi čovjek sa Zapada, koji sjedi na drugoj plavoj stoličici za barbarske patuljke, također s musavom čašom laganog piva na stoliću pored sebe, brzim potezima zapisuje u bilježnicu rečenice o svom danu u Hanoiju, o onome što traži a nikad neće naći, o onome što mu nedostaje i o onima koji mu nedostaju; o tome u jutru punom smoga mogu misliti stupajući po neveselom zdanju koje vodiči, pa i oni lokalni, rado ali pogrešno pripisuju Gustaveu Eiffelu, iako je djelo nekih drugih mu zemljaka, dakle nikako da već jednom stupim na neko djelo rečenoga gospodina, ali zato sad stupam po tom orijašu, beskrajnome štrkljavom, hrđavom mostu što vodi preko Crvene rijeke, koja je u mom zamagljenom jutarnjem oku više smeđe-siva nego crvena, mostu kojim tutnji vlak što me sutradan vodi u grad Hue, rijeka mopeda teče preko velike rijeke, i uza sva ta vozila tek jedan korak širok, nesiguran pješački trak od klimavih i napuklih betonskih ploča na kojemu drugih pješaka nema, barem ih u taj sat ili u toj vrsti jave nema, mostu koji su Ameri opetovano zasipali bombama a vijetkongovci ga opetovano iznova gradili, sve dok gluplji nije popustio; od vode tekuće do vode stajaće, do još jednog dakle, ovaj put velikog, nasuprotnu obalu da mu ne vidiš, Zapadnog jezera gdje je sve tiše i sporije nego u staroj četvrti, osim pred pagodom imena Tran Quoc na jezerskom poluotoku, gdje su, kao i pred drugim budističkim svetištima u okolici, postavljeni panoi s ilustracijama karmičkih zakona u vidu šarenih stripovskih tabli, tako da lijeva sličica predočuje uzrok, a desna učinak; recimo, „Uzrok: traćenje vremena putovanjem iz puke razonode; učinak: kad istekne blagoslov, nastat će problemi s pokretljivošću“, ili: „Uzrok: bavljenje poslovima koji uključuju glasnu glazbu; učinak: u idućem životu rodit ćeš se kao idiot“; hodočasnici se trude prevenirati probleme u idućim životima tako da pred kićenim i zlaćenim oltarima ostavljaju novčanice, voće, slatkiše, cvijeće, pakete s bočicama mineralne vode, a uočio sam i bocu crnoga španjolskog vina, koja će zacijelo imati izvrstan karmički učinak; i što se mora prinijeti na žrtvu, pita na kraju Brodski kad piše o postaji u pustinji; nešto se mora, i to baš ovakvo, i ovdašnji komunisti očito nisu na to mogli previše utjecati (ili se nisu baš toliko trudili kao, recimo, njihovi kineski kolege); često se vidi zbir takvih predmeta – bočica, svijeća, voća, novčanica – u udubinama među debelim žilama pipalova drveta (bo, ficus religiosa), kao u Indiji, no posvuda ima i tih malih, kutijastih oltara u koje se zagledaš i vidiš da su sve te stvarčice prinesene – ničemu, doista ničemu, nikakva kipa ni slike unutra nema, ničega, samo tama stražnje stijenke, i to biva čudno ili smiješno ili sažaljenja vrijedno ili sablasno, kako već kome; dodir s onkrajem mora se održati, ma što se o tom onkraju mislilo, pa makar se i ništa ne mislilo, plovila za drugu obalu uredno se održavaju, lakiraju i čiste od mahovine; južno od Zapadnog jezera steru se pak strogo sekularna zdanja posvećena najvećem sinu, Ho Ši Minu, među njima i mauzolej u kojemu dotični već pola stoljeća počiva balzamiran, predsjednička palača i beskraj socrealističkog betona, beskraj koji bi valjda isto nekako da vodi da onkraja, pa makar putem balzamiranja, pa makar putem nijekanja svakog onkraja, a nedaleko je i pogolemi Lenjinov spomenik ispod kojega su u žuto cvijeće usađene brojke 2 0 2 0 i još mnogo besprijekorno njegovanih žutih zdanja – žuta je, naime, u Vijetnamu boja komunizma, u raznim svojim nijansama i u, čini se, mirnom supostojanju sa šarenilom svih tih svetišta; i tu vodama nije kraj – gledam i slušam hanojski specijalitet, predstavu s lutkama na vodi koju prati ansambl s tradicijskim glazbalima, među kojima je i to divno novo otkriće, instrument čije sviranje izdaleka izgleda kao šivanje nevidljivim koncem i iglom, samo malo, čekaj da utipkam, đàn bầu, to je taj što čini ono što bi električna gitara htjela, a ne može, jedna žica na položenom komadu drva a toliko eterične glazbe, i toliko događanja s tim lutkama što pljuskaju po površini bazena, događanja čiju pastoralnu nit brzo gubim, ali nije važno, cijeli sklop kao od šale (a šale je tu mnogo, jednostavne, razdragane šale) očarava i budi davno zaspalo dijete koje bez daha prati čas zmajeve, ribare, žabe, kornjače, jednoroge i fenikse, čas glazbenike koji ih s obje strane vode ozvučuju, oživljuju zajedno s nevidljivim lutkarima, bubnjajući, trzajući, pjevajući, za kraj vode u tami teatra, za kraj dana, gong, noć bez sna, plavi vlak koji četrnaest sati putuje prema jugu, probijajući se najprije, na izlazu iz grada, između kuća tako da kroz prozore vlaka s obje strane možeš ubrati cvijet iz tegli na prozorskim daskama ili se rukovati sa stanarima u kućama, stanarima koji u času prolaska vlaka ne smiju ni stopalom proviriti preko praga, a onda vlak grabi prema srednjem dijelu slova S koje tvori ovu obalu kojom krećem nadolje, siječe rižina polja posuta stožastim šeširima iz kojih vire noge do koljena u vodi, dok su koljena u vlaku sad skvrčena na klupi za spavanje pod musavim stropom kupea, sad protegnuta u teturavim šetnjama kroz sve punije vagone, sve do kasne večeri i izlaska
u blagu toplinu još jedne prijestolnice, carskog Huea, prepolovljenog Mirisnom rijekom, koja u ovo doba godine nije mirisna jer nije jesen, rujan ili listopad, kad, umjesto kao drugdje u proljeće, u vodu uzvodno od grada pada kiša cvijeća s voćaka; u gradu jedan te isti čovjek u mnogim utjelovljenjima kroz više dana usporava na motociklu s moje lijeve strane, uz ljigav osmijeh ispod šilterice, i nudi mi dame i marihuanu, tako da uskoro, uz puno poštovanje prema prvima i potonjoj, počinjem refleksno izgovarati formulu: bez dama, bez marihuane, ali nije važno, carski kompleks daleko je od toga ničega i blizu svemu, lako i tiho probavlja i sve te turiste i njihove vodiče i bezmalo ih čini nevidljivima, čak i ovako okrnjen i oskvrnut svim tim bombama dvadesetog stoljeća čiju štetu popravlja dvadeset prvo kad već ne umije ništa takvo izgraditi; brojevi i bezbrojevi: pagode, paviljoni, kapije, bedemi, opkopi, potom carski ručak s druge strane Mirisne rijeke, po cijeni jedne loše pizze u zagrebačkom predgrađu, na stolu desetak jela uz ljubazno izrecitirane upute za upotrebu, bezbroj nula na novčanicama (ovih dana sam multimilijunaš), bezbroj nesavladivih, neponovljivih samoglasnika i neproničnih izraza lica na kojima je ipak više odlučnosti nego prijaznosti; devet topova u blizini rijeke, svetih topova, kako kažu, i baš kad se zapitam kako bi to i zašto i kome topovi mogli biti sveti, pročitam da su izliveni zato da nikad ne opale, kao simbolička zaštita, pet elemenata plus četiri godišnja doba, e onda dobro, tada i mogu biti sveti, za razliku od tenkova, zaplijenjenih hrđavih golemih američkih tenkova izloženih malo dalje, za dugo sjećanje; graditelj i vlasnik hotela u kojemu spavam dijete je rata poniklo iz krajnje bijede i gladi, kaže da su mu roditelji odlučili imati što više djece kako bi bar pokoje preživjelo taj užas, rodilo ih se jedanaestero a desetero je ostalo živo, poginula je sestrica koju je jedan takav tenk vukao kilometrima za nogu zakačenu bodljikavom žicom; djevojčicu su pokopali tako, navrat-nanos sred bombi koje su padale oko njih, u blatu, s tom žicom ovijenom oko noge, s čeličnim bodljama zarivenim u mršavo meso, i tek godinama kasnije skinuli su žicu s njezinih ostataka; još puno godina kasnije gazda je svoj hotel, svoj ispunjeni san, nazvao Friendly, jer je to bio odgovor što su mu ga prvi stranci koje je upoznavao davali na pitanje kakvima im se čine Vijetnamci; gong, noć, udara četiri puta, pet puta, nema sna ni slutnje sna, svitanje, sjedam na rasklimani bicikl da kao Cioran liječim nesanicu pedaliranjem, vozim se izvan grada, do još jedne vode, koja međutim nipošto nije voda, do obale morske, u stvari uskog, duguljastog pješčanog poluotoka, stižem do pustog žala, uz puderasto sitni, gotovo bijeli pijesak u koji tonu crne gume narijetko posađena rastu stabalca slična tamarisima, gotovo ni žive duše ni živog tijela, valovi se zeleno pjene, nastavljam prigradskom ili seoskom cestom dok brzine krče, zapinju a pedale propadaju, dječica mi nasmijana mašu i ja mašem njima, sve vrijeme na strani ceste koja je bliže obali nižu se šareni i kićeni nadgrobni kamenovi i stele s kineskim znakovima, najčešće 福 (fú ili na vijetnamskom phúc, sreća) i 德 (dé ili na vijetnamskom đức, vrlina), na grobovima Vijetnamaca gastarbajtera; na drugoj strani kuće, radnje među kojima povremeno zabljesne laguna i u njoj, čini se, uzgajališta škampi i kozica; skrećem s cestice, upadam u nekakav resort u gustom, njegovanom zelenilu što raste iz dubokog pijeska, plaćam ulaz u oazu, koristim ležaljku i strehu od palmina lišća, vruće je ali dršćem od vjetra, ipak ulazim u negostoljubivo, nakostriješeno more, neprozirno od uskovitlanog pijeska, i dalje skoro nikoga drugog u vidokrugu, more mi kaže da me neće tako, nego da ga samo gledam, ja ga poslušam, pokorno sjedam na pijesak, zabadam u njega nožne prste i zurim, sušeći se, u čisto nijemo nebo, u južnokinesko more; sutradan opet pedaliram, ali na drugu stranu, dalje od rijeke i mora i pijeska i grada, kroz borovu šumu na brežuljku do zenbudističkog samostana, do minimalno preinačene prirode, sa svim jezercima, ribnjacima i kamenovima na tratinama i drvenim poluskulpturama i redovnicima u smeđim haljama, među kojima je i danas valjda najpoznatiji i najčitaniji živući zen majstor koji je došao ovamo, u matični samostan, da odživi svoje posljednje godine nakon što je veći dio života bio u egzilu, evo tu je, u ovom zdanju iza nas, odmara se, kaže mi redovnica finog, blagog lica (da, to je klišej, naravno, kakvo bi lice imala jedna zen redovnica nego fino i blago, ali upravo je takvo bilo, prijazno a pronicavo), on ne govori više ali izađe ponekad u meditacijsku šetnju samostanskim stazama i nas nekolicina pođe tada za njim, ako ostanete dulje ovdje, kaže, možda se i vama posreći, ali neću ostati dulje, čitat ću knjige Thich Nhat Hanha, to hoću, i krenut ću dalje na jug, uz more, dalje od Tonkinškog zaljeva
do još jednog grada na H, najmanjeg od dosadašnjih, u kojem odsjedam pokraj malog rižinog polja odakle se noću čuju zrikavci i žabe; gradić-bombon na koji slijeće jako puno tustih muha, među kojima sam dakako i ja, zzzz, ali čini se da mu nije isisan sav život, da nije ostala samo kulisa za turiste, lakirana ljuštura, nego i da domaći svijet živi neke živote koji nisu samo turizmu žrtvovani; brižno je to čuvan i nekako krhak muzej koji se prostire uz rijeku i njezine pritoke sve do mora, muzej s kineskim, japanskim i domaćim eksponatima, sav od vodenih tokova, mostića, otočića, gubim se biciklirajući po tom gustišu pa se nalazim i u ponovnoj nadi odlazim i do morske obale, izdaleka idilične, gore plavo, dolje žuto, između palme, no izbliza eto erozije od sve te gradnje, erozije koja se pokušava spriječiti divovskim vrećama pijeska na rubu žala; po vrećama se nahvatala morska trava pa izgledaju kao nasukani zeleni kitovi koji nijemo žaluju zbog uništenja, nepomični spram udaraca valova, i gledam ih srčući kavu s ledom, sam kao čuvar plaže u zimskom periodu na velikoj terasi nekakvog restorana koji valjda u druga doba godine nije toliko pust, i dobivam vijest da je umro George Steiner, s čijom sam knjigom o prevođenju, prevodeći je, proveo najveći dio nedavno minule godine, i vidim da nitko o tome, ni nakon više dana, nije o tome u nas još objavio ni slovca, i baš se nekako pogled na te zelene kitove, i ta pusta terasa puna vjetrom nanesenog pijeska i ti neumoljivi valovi poklapaju s tom viješću, i onda ugledam skupinicu starih, trbušastih bijelih muškaraca kako se odnekud spuštaju na taj pijesak i razdragano se praćakaju među tim golemim vrećama sa svojim velikim obješenim trbusima i vrećastim kupaćim gaćama i našušurenim sjedinama koje lelujaju na vjetru, i baš im je dobro, fotografiraju jedni druge i ništa ih ne može smesti, a ja pomišljam kako ih bez veze gledam svisoka i kako sam valjda razmažen istočnim Jadranom i ponekim tropskim rajevima na kojima sam imao sreću biti, i ponekim knjigama i slikama i mislima, i mislim na Steinera i na njegove jezike i na njegove elegantne rečenice i na neke svjetove koji nestaju, obično se govori o dinosaurusima, i o žalima i plažama mislim koje nestaju pred morskim i ljudskim nasrtajima, i o nestancima općenito mislim, nestancima kojima se prividno doskače dugim rečenicama; danas to nisu crne, nego zelene misli, tako ću ih zvati, takvima će biti, kineski zelene kao božica Thien Ly Nhan, koja uzbunjuje morsku božicu Tainhou, čiji sam kip danas gledao, svaki put kad su mornari u nevolji; i pitam se ima li Randy koju Georgeovu knjigu, Randy koji je svoj dom u razlokanoj uličici na polutoku An Hoi pretvorio u knjižaru odnosno u antikvarijat, vjerojatno nema, Randy uglavnom drži lakšu, aerodromsku literaturu na raznim jezicima, ali ne treba mu to spočitavati, nipošto, jer druge knjižare, s knjigama na bilo kojem jeziku, u Hoi Anu nisam vidio; i kad se o nestancima misli, mora se pomisliti i na venecijansku sudbinu Hoi Ana, čije dražesno središte biva svakih par godina, i sve češće, temeljito poplavljeno; i zamišljam kako će jednoga ne tako dalekog dana samo još crveni i plavi i žuti lampioni lelujati nad ravnodušnom površinom vode, pod kojom će trunuti stoljetne grede od tikovine dopremljene na džunkama, svi ti sanduci s intarzijama, ložnice kineskih trgovaca i tisuću puta spašavane uspomene; i o Veneciji kad je riječ, kako da u pamet ne dođe Smrt u Veneciji i ubogi von Aschenbach u njoj i kolera koja u njoj vreba, sada kad se i tu i svugdje strepi od na početku spomenutog virusa, kad se posvuda nose maske (imam ih već tri u kolekciji, u raznim bojama, dobivene u vlaku, autobusu i ovdje) i izbjegava se rukovanje, i kad moram kriti netom stečenu hunjavicu da se ne posumnja da sam virusonoša, zarazni putnik, opasnost živa, kad mi termometrom uperenim u čelo mjere temperaturu na štandu kraj Japanskog mosta gdje se prodaju propusnice za znamenitosti starog grada, i onda još ta temperatura ispadne povišena i uhvati me blaga panika, što ću sad, strpat će me u karantenu, u kavez, u klade, što li, ali ipak, kažu da je to u redu dok me snima televizijska kamera, jer temperatura uvijek ispada nešto viša kad se tako mjeri; sada dakle, baš sada kad čitam stihove pisca Vodenog žiga, najljepše knjige o Veneciji, o „gradu koji tone, gdje razum gordi / odjedanput postaje okom mokrim“ („Laguna“); i baš ovih dana kad čitam da je preminuo i Fikret Cacan koji je te i još tolike druge ruske stihove prepjevao; puni, baš puni mjesec bijelo obasjava rižino polje pored puta kojim grabim prema svake večeri istoj gostionici gdje mi prijazna baka na stol uvijek donosi my quang, jedno od dva jela koja nudi; hvatam tako štapićima rezance kad ugledam tustog štakora kako pretrčava virtualni prag gostionice i kako nestaje u kuhinji; baka se izvali u visaljku na par metara od mene, krcka kikiriki iz zdjelice na trbuhu i gleda crtiće na televiziji, i uto štakor, ne znam da li onaj isti ili neki njegov rođak, ponovo iskrsne i projuri točno ispod visaljke pa zamakne negdje u kut, nazovimo je tako, dnevne sobe; srknem par rezanaca, štapićima prikliještim škampov rep, prinesem ga ustima, i evo ga, štakor – da li isti, ili drugi ili treći – juri na drugu stranu prostorije, i tada ipak ne odolim, zovnem baku i gestikuliranjem objasnim o čemu se radi, dakle glumim štakora i dočaravam njegov itinerar, a ona se polako iskobelja iz visaljke i pantomimom popraćenom slijeganjem ramena pokazuje mi da jest, istina, štakori se vrzmaju ovuda, ali ona sve namirnice poklapa mrežastim plastičnim cjediljkama, evo vidiš, ovako, i za slučaj da nisam shvatio, održi zatim još i kraći monolog, bez neverbalne pratnje, na tečnom vijetnamskom, pa donese onu zdjelicu kikirikija, sjedne za moj stol i nastavi krckati i pratiti crtić; valjda kao nadoknadu za neugodnost, na odlasku mi u najlonsku vrećicu spakira dobar komad ljepljive halve, i pretpostavljam da mi kaže da svakako dođem opet; i potom: noć i potom dan, pa noć i onda: Nhta Trang? ne; Duong Dong? nipošto; Ha Giang? ni pod razno; Phan Rang? ne dolazi u obzir; Sra Srang? ne, nego
Kon Tum, grad(ić) u brdovitoj unutrašnjosti središnjeg Vijetnama, blizu tromeđe s Laosom i Kambodžom, nakon praskozorne vožnje do zamašnog Dananga na stražnjem sjedištu motocikla, pa dalje na stražnjem sjedištu starog, iskrzanog Fordovog minibusa, kao jedini stranac na vijugavom putu kroz zelenilo, ali kakvo zelenilo – tusto i gusto, masno i krasno, goropadno i gorostasno, takvo zaglušno zelenilo koje učas proguta uljeze drugih boja, od koje druge boje pomalo prestaju biti zamislive, u svakom slučaju postaju izlišne, takvo zelenilo koje se u iskonu posvud steralo i na koncu će sve nesmiljeno obrasti, kao da nije ničeg bilo, kao da milijuni ruku nisu gradili hram, cestu, pagodu, most, kao da nisu sjekli i krčili i prtili i palili, kao da nikad nisu izumljeni ni pila ni sjekira ni četka ni kist, takvo eto zelenilo pružalo se oku barem do pola puta, a onda je bilo manje, ali i dalje zelenilo, tek tu i tamo i plješivo i kameno i vodeno, tek povremeno i naseljeno, i tako sve do tog Kon Tuma, i na njegovom rubu do imanja koje je gazda naslijedio od djeda i na kojem je opet sveobrastajuće zelenilo – vodoskočno lišće banana, palmi, papaja, guave, manioke, a pod svim tim se, po debelom sloju polutrulog lišća, ganjaju male i velike koke i pitomi psi, i u jednom od bungalova na toj farmi konačim; na raspolaganje dobivam skuter, ali ga ujutro ne znam upaliti, pa ipak opet sjedam na bicikl (koji ovdje voze samo stari seljaci i mala djeca) i krećem kroz grad čije su prometnice široke a gotovo puste, kao da su sagrađene za neki budući, mnogoljudni Kon Tum, ili kao da se naprosto htjelo da sve bude tako široko i prozračno i poluprazno, nikakve dakle gužve, a ni turista nema, što osvježava više od ljubaznog vjetra, tamna dječica uz put neizostavno mašu i viču „helou“, što eto ne bi bilo moguće da jurim na skuteru, ljubazni vjetar pomodruje nebo i vodi me do začudne drvene crkve koju su za ovdašnju etničku manjinu ne tako davno izgradili francuski misionari, slikovito je ljupka iako od sasvim tamnog drva, šteta što se u vijetnamske crkve može ući samo kad je misa; iz pustog u još pustije, grabim izvan grada, duh na biciklu, u zraku vonj zapaljene palisandrovine i bivolje balege, svijetlozeleni bazeni rižinih polja, banane, stabla kaučuka i kokosovih palmi i neznanih mi drugih, sela u čijem su središtu zdanja zvana rong, podignuta na debelim drvenim stupovima i još dalje u nebo izdignuta deset metara visokim krovovima od svijetle slame, tako da se izdaleka doimlju kao pješčani tornjevi, mala, zapravo velika remek-djela, viseći most u selu Konklor na kojemu me rečeni vjetar prijeti otpuhati u rijeku Dakbla, na sredini mosta ponavljam naglas: Dakbla, Dakbla, i vjetar se umilostivi, umiri se na najvišoj točki, kap znoja pljusne u rijeku kao u zdjelu phoa i nastavi s njom teći prema planinama u daljini, duh na biciklu ide ususret narodima Jarai, što znači vodopadni ljudi, i Bahnar, a to su oni koji pohode onu drvenu crkvu, i uopće je uokolo mnogo tih crkava s obzirom na mali broj kršćana, ali kapi znoja više nije malen broj i zato okrećem natrag prema gradu, prema zelenom utočištu zvanom Eva café, a to je više muzej u vegetaciji nego kafić; ovdašnji slikar i kipar An Nguyen ovdje među gustim zelenilom, stazama, strehama i klupicama izlaže skulpture od drva i otpadnog metala, toteme, maske, instalacije i konstrukcije koje vise s grana i vire iz grmova, čuje se tiha klavirska glazba, ma zar zaista Keith Jarrett, da, zaista, začarani vrt, bezbroj zakutaka za ispijanje kave ili soka od manga, da sam u ovom gradu više dana većinom bih ih provodio ovdje, sigurno, dok sâm ne bih postao jedna od tih figura žalobnih izraza lica poluskrivenih među tim ribolikim tamnozelenim lišćem i njegovim sjenama; dok nebo nenadano sivi i vjetar postaje ponešto neljubazan, u jednoj sasvim neuglednoj, prašnjavoj krčmici pored koje, uz pločnik, čami majmun u kavezu, krijepim se jedinim što nude u tom trenu, a pokazat će se i idućih dana: najboljom ribljom juhom koju sam srkao izvan Sredozemlja, ali ne pamtim kako je zovu, juhom u koju dodajem tvrdo kuhana prepeličja jaja koja često viđam u zdjelama na gostioničkim stolovima; ne tražiti ništa i ne očekivati na putu, to se traži, to očekujem, to možda sada, prvi put, i nalazim, barem na dijelovima puta; provjetravanje i oštrenje i brušenje osjetila, tih loših svjedoka, ne mnogo više, ali ni manje od toga, kretanje od elemenata do nasušnih sitnica i natrag; i kad smo kod sitnica, sutradan Honda ipak pali, vjetar u kosi i te sheme i opažaji koji su više strelimični, ali ipak neka sloboda, sloboda u brzini i na razlokanim putovima istočno od grada, uz nove rongove i nova lica koja ostaju u retrovizoru, uz nove preljeve zelenog, i onda se vraćam u Eva café i upoznajem gospodina Ana, koji me odmah širom nasmiješen, visoka čela, bujne gavran-kose, grli i zapodijeva razgovor, engleski mu je solidan pa možemo i u detalje, više je to doduše njegov monolog uz moja ubacivanja, ali to je sasvim u redu, pijemo kavu i pušimo dok mi govori kako uči od ovdašnjih plemena, kako njima, njihovim predajama, statuama i umijećima, duguje sve to što radi, kako govori njihove jezike i narječja, i u jednom trenu, nevezano uz to o čemu govorimo, o čemu govori, ustaje od stola-panja, nestaje i malo zatim se opet pojavljuje i donosi knjigu, eto, baš nikoga drugog nego Thich Nhat Hanha, priča kako je i iz nje, te knjige, mnogo naučio, kako mu ona kaže nešto o moći, o sili o kojoj prije nije znao ništa ili je tek nešto malo slutio, priča o nevoljama i sporenjima naroda Jarai s organima vlasti, o uzgoju kaučukovca koji više instance opstruiraju, o zemlji koju im otimaju, a stolu se pridružuju i druga lica, jedno od njih donosi gitaru i uz nju sklopljenih očiju, unesen i zanesen pjeva pjesme iz tog kraja, nakratko posuđujem glazbalo od njega i prebirem malo, praveći se važan, dok An kemijskom skicira moj portret, i opraštamo se uz riječi o velikim susretima u malom životu, ars longa vita brevis, pobratimstvo lica i sve to, i samoća se malko raspršuje; premda me An upozorava da bi me s obzirom na situaciju mogla na putu prema naseljima Jaraija zaustaviti policija, ne zaustavlja me nitko, tek osmijesi te prekrasne djece, koju za čestih zaustavljanja fotografiram, osjećajući se pomalo kao radoznali bijeli kolonizator koji na foto-safariju snima egzotične tamne plemenite divljake ili ih, u boljem slučaju, kao antropolog-voajer promatra i proučava, ali ti osmijesi i ta djeca jesu prekrasna, prate me na prašnjavom putu što vodi kroz šume kaučukovca, pravilno zasađenih, vitkih stabala s crnim i bijelim šiltericama utaknutim u koru negdje na polovici debla, zadirem duboko u jednu od tih šuma, daleko od naselja, nikog na vidiku, staza postaje ponorna sinusoida nemoguća za moja dva kotača i vraćam se nakon puno ozarenog lutanja na asfalt, radi pogleda na rijeku u suton, radi slijeganja svih slika na jednu sagledivu hrpicu; i onda, da bi pogled, kao, bio cjelovitiji, ama ni zbog čega drugog, u tamnonarančasti suton polijećem s malog aerodroma u malom gradu Pleikuu u
još jedan glavni grad, ovaj put sadašnji, dakle Saigon, koji, kao i ovdašnji ljudi, radije zovem tako, starim imenom, nego Hošimingrad, i slijećem u tropsku sparinu, u vrelu noć i halabuku, u neonsko grotlo koje u hipu asocira na Blade Runner, ostavivši za sobom onu idilu, ono mjesto po mjeri još neizbezumljenog čovjeka; pošto me taksi ostavi u ulici koja bi trebala biti ta čije je ime ispisano na ekranu mobitela, ali bez broja, jedva nalazim skroman pansion u središtu grada, u kojemu će me noću, da sve bude još veselije, temeljito izgristi stjenice, pansion zavučen tik iza leđa neke ogromne zgradurine kojoj s prednje strane tutnje beskonačni rojevi skutera (navodno ih u cijelom gradu ima više od tri milijuna); kako netko ovdje, u ovom kiptećem džumbusu, može i hoće živjeti, kako se ovdje ostane pri sebi, kako se ovdje biva osjetljivih živaca, osjetljivog bilo čega, ali pričekaj, prespavaj, daj tome monstrumu šansu, ne daj se zastrašiti, izađi iz tog sobička s minijaturnim balkonom, iz sebe, u grotlo, prijeđi ulicu iako je to nemoguće, osim na način o kojemu će nekoliko redaka kasnije biti riječi; izađi dakle, ima razloga, mora biti, a jedan od njih svakako nije da se popneš na 48. kat jebenog Bitexcoovog financijskog tornja s kojeg puca pogled na cijeli jebeni grad i istoimenu mu smrdljivu rijeku ili da četiri kata iznad toga ispijaš jebene koktele, ili da vidiš jebeni sajgonski Notre Dame (prvi Notre Dame koji vidiš), da obilaziš francuske kolonijalne građevine, fine hotele i fine restorane i kavane i dućane i parkove i barove i hramove, ili jadni i musavi pokušaj Muzeja lijepih umjetnosti, ili kinesku četvrt Cholon pored žive Kine, nego da recimo odeš u muzej rata, Američkog rata, kako ga ovdje zovu, da vidiš sve te slike nakon kojih nema zvuka osim plača, nakon kojih nema riječi, jer kojih bi riječi i kojeg smisla još moglo biti nakon prizora sve te djece unakažene agent orangeom, već četvrtog naraštaja djece koja nasljeđuju otrov prosut iz američkih letjelica, kao što stotine seljaka svake godine i dan-danas staju na zaostale mine; ljudi izlaze iz dvorana s fotografijama i izlošcima i projekcijama i polako sjedaju na stolce pored vrata i zure u prazno, i ja tako, kako drugačije, zurim u prazno i mislim na svoju blaženu sreću, na to kako je sve ovo za mene samo ružan san iz kojeg ću se probuditi kad izađem iz muzeja i kako ću se košmarnih slika polako otresati tumarajući dalje bezbrižno ulicama Saigona – dobro, ne baš sasvim bezbrižno u tom pandemoniju, u tom srcu polutame – po potrebi pjevušeći patetično umjesno-neumjesnu Imagine, koju opetovano puštaju u prizemlju muzeja užasa, i misleći uzvišene misli o svome sljedećem obroku i o tome koliko ću dongova na njega potrošiti (pazeći ipak da ne naletim na restoran sa psećim mesom, što mi se ipak dogodi pa uteknem na vrijeme, shvativši zašto je samo taj jedan dio biblijski debelog jelovnika nepreveden), i slijedeći savjet zagrebačkog fotografa koji godinama živi u ovom gradu i kaže da je sajgonsku ulicu najbolje prelaziti zatvorenih očiju, polako i postojano koračajući stopalom ispred stopala, i da, to funkcionira jer pogled lijevo i pogled desno pješaka-početnika paraliziraju i čine ga vjerojatnom metom naleta neke dvokolice, jer svi ti što jure očekuju to tvoje postojano kretanje, prilagođavaju svoju putanju unaprijed računajući s tvojom putanjom i ne žele te ubiti, mada tako djeluje u svakom trenutku, i da, to, barem to, zaista funkcionira, to slijepo prelaženje; i dan i noć i još dan i tako – žao mi je, Saigone, nismo uspjeli: sigurno imaš draži za koje nisam imao strpljenja, točaka na svom tijelu nemani koje bi bilo lijepo taknuti a nisam ih pronašao, osim toga tužnog a nužnog muzeja koji je izvan takvih rubrika, žilā kojima bi vrijedilo prokolati, ali eto, kažem ti kao što sam svojevremeno morao reći Bombaju na koji me tako uporno i vjerojatno nepravedno podsjećaš: nije išlo, nismo jedno za drugo, ostavljam te onima koji te hoće i onima koji te moraju htjeti, i odiljam se na jugozapad, prema delti moćnog Mekonga čije ime na vijetnamskom znači Rijeka devet zmajeva a koji se rađa u drugom svijetu, na Tibetu, vozeći se dakle u autobusu sa sjedalima-ležajevima dok tetovirani ćelavac lijevo od mene strašno ozbiljnog izraza lica gleda kung fu film na svome mobitelu, djevojčica preda mnom riga preko naslona i u majčinom krilu a iza prozora mi zdesna bljeskaju nove nijanse zelenog i uz cestu promiču privatne terase i javna odmorišta s pravilnim nizovima visaljki (platnena visaljka plus plastični stolić za piće) i ispod ceste nebrojeni vodotokovi, idem prema posljednjoj postaji, u
Can Tho, zapravo nešto dalje od tog grada, što će mi on, u kolibu od palmova pruća u poludžungli, i duša pomalo dolazi na svoje zeleno mjesto; bicikliram po bujnoj okolici koju će uskoro vjerojatno preplaviti i progutati turizam kao što, u obrnutom smjeru, vegetacija ovdje proguta sve što čovjek neko vrijeme ne dotiče, zasad sam još kao furešt prilična senzacija dok pedaliram kroz ta sela u blizini grada, po stazama nadsvođenim teškim tropskim plodovima; sutradan hodam u nedoba, a nedoba je sve nakon zore, nakon toga je vrijeme za polagane kućne poslove ili lješkarenje u visaljci pored na bok izvaljenog psa, ali ja ipak pješačim uz mutnu vodu, dovoljno polako, i divim se bilju, samo to: svetkovini bilja, eksplozijama vegetacije, iako „eksplozije“ ovdje nisu sretno izabrana riječ, ovdje gdje su svi oni rođeni prije mene proživjeli veći ili manji dio života u većoj ili manjoj blizini pakla, oni ili barem neki među njima najbližima (doduše, ovako je tekao razgovor s jednim postarijim sajgonskim taksistom dok me nutkao švercanim svijetloplavim maskama za lice što ih je urukavičenom rukom hitro izvadio iz pretinca za rukavice, jer da on te maske ima sada kad ih više nitko nema, jer eto zna neke ljude: „Kako je živjeti u Saigonu?“ „Bilo je dobro do 1975., dok su ovdje bili Amerikanci“; „Kako, pa bio je rat?“ „Rat se nije vodio ovdje, nego u džunglama, nije se doticao mene i mojih bližnjih, a onda su došli komunisti, a njih mrzim, ne smiješ ništa reći protiv njih, odmah te strpaju u zatvor ili ubiju, mrzim ih, ali moram živjeti s njima“), i kako se onda bezostatno diviti bilju, pa baš tako, pa baš zato, ono ostaje, ono uvijek ostaje i neupitno je i bezostatno lijepo, lijepo kao ananas još crvenkastih rubova prije nego što mu je došlo vrijeme za branje, kao papaja čije stablo širi prste naspram neba ili kao ta nestvarno grimizna pitaja iliti zmajsko voće koje je ovdje sada u cvatu, dakako samo noćnom cvatu; u noći, malo prije zore, za kraj, sjedam u jedino vozilo, jedino prometalo kojim još nisam putovao ovom zemljom, dakle plovilo, točnije motorni drveni čamac koji kreće rijekom po mraku, dok šišmiši oblijeću drveće prignuto u struku s obje strane vode i skromne kuće na kolju osuđene na sivozelenu vlagu; sunce tromo izlazi nad plovećom/plutajućom tržnicom Cai Rang, na kojoj je u taj sat žiža: o veleprodaji se radi koja se odvija na brodovima što na pramcu zorno oglašavaju što nude: ako su ananasi, na pramčanoj motki obješen je jedan plod; ima i manjih čamaca, od dasaka i trupaca što kao da će se svakoga časa rastaviti i potonuti u mulj, čamaca, dakle, na kojima se mogu dobiti kava i sokovi i rezanci s rakovima za doručak, pa se uz jedan takav priljubljujemo, srčemo iz zdjele i iz šalice pa pod vodstvom vižljaste i ne pretjerano govorljive Nhi nastavljamo užim, mirnijim kanalima prema raznim postajama na uhodanom plovnom putu: manufakturi rižinog papira i rezanaca, plantaži kakaovca gdje se redaju turističke grupe kojima se pokazuju faze u proizvodnji kakaa, od uzgoja stabala s ovalnim zelenim i crvenim plodovima koji me, iako inače nemam takve asocijacije, podsjećaju, eto, baš na ručne bombe M75, do derivata koje degustiramo; obilazimo i još jednu tržnicu na kopnu, i onda slijedi duga, polagana vodenozelena meditacija plovidbe zmijugavim kanalima iz kojih su odavno otjerani krokodili, meditacija isprekidana mislima o povratku, još jednom, još jednom; o, da, i najljepši dar za kraj – letimičan pogled iz čamca na vodomara koji se premješta iz krošnje u krošnju mangrova: perje prhnulo među lišćem, jarkoplavi bljesak između dva zelenila nad vodom, nad sobom.
siječanj-veljača 2020.