Na mestu gde put skreće iz naselja ka Zlatnom kraju za toplijeg vremena je parkiran kamion sa cvećem – ljudi staju da kupe ruzmarin ili petunije, i niko ne gleda u pravcu Zlatnog kraja, kao da ničega nema na kraju puta, zarobljenog u visokoj hrastovini. Kad se točkovi zavrte cestom prema Zlatnom kraju, sva je prilika da putniku niko neće doći u susret, niti će ga iko pratiti. Drum postaje samotan, iako se ne udaljava daleko od naselja i glavnog puta.
Na rubovima hrastove šume, sa desne strane, kad je drveće ogoljenije, oko će uhvatiti mistično koračanje nekoliko konja, koji se kao u snu kreću pod visokim krošnjama; samo trenutak kasnije, sa leve i desne strane otvoriće se pogledu dugi zeleni tunel koji je prokrčila pruga na kojoj nikad nema prometa, ali koja se ipak otima travi, sa upornošću svojstvenom gvožđu koje je nosilo vagone. Uskoro – pročelje velike drvene kapije koja stoji iznad puta, sa napuštenom drvenom kućicom – verovatno je ovde nekada sedeo čovek čiji je posao bio da zna ko je ušao u Zlatni kraj. Još malo dalje – spaljen objekat nekadašnjeg restorana, sa kog se, za vlažnih večeri, i sada podigne nejasni miris gareži. Tu se parkirate.
Prvo izađete na jezerce, koje se guši u trsci i podvodnom bilju. Za vaših prvih dolazaka bilo je dom sivim čapljama, patkama i žabama, onda ste, posle nekog vremena, ugledali prvi par labudova sa tri mladunca. Sada jezerce pripada labudovima, ima ih preko četrdeset. Sa svojim naizmenično tihim i bučnim labuđim običajima oni su preobrazili jezero i učinili ga potpuno svojim. Međutim, sve je u Zlatnom kraju neprekidni preobražaj – ponekad, ako odete dan za danom – grm šipka promeniće izgled i vi ćete morati da ga dodirnete ne biste li se uverili da je u pitanju isti šipak od juče.
Visoki zašaptani hrastovi u šumi pored jezerceta gube bitku sa bršljanom. Da vas ne spotiče svest o banalnosti te slike – rekli biste da snaga i visina često upravo tako prolaze u susretu sa niskošću – ono što gmiže po zemlji oduvek obara ono što stremi ka nebesima. Zato zastajete da milujete hrastove i maštate o tome kako ćete sledeći put poneti neku alatku kojom se može prekinuti život bršljana, čija vas upornost podseća na nepotrošivu vitalnost glupaka.
Dok koračate zajedno pod krošnjama, pored svakog hrasta stoji tvoj djed jer je svaka hrastova šuma kroz koju prođeš njegova. Djed je imao hrastovu šumu u kojoj je poznavao svako stablo. Kad bi te u nju vodio, nikad nije usklađivao svoj veliki korak sa tvojim malim. Radije bi odmakao, meko gazeći po šumskoj stelji i onda stajao, čekajući da ga stigneš. Radio je to zato da bi mogao ćutati sa hrastovima – to si shvatila tek u šetnjama po Zlatnom kraju, razrešilo se u tvom sopstvenom ćutanju sa hrastovima. Kad je umro, djeda ste sahranili u izbegličku raku na groblju u ravnici, nekoliko kilometara od Zlatnog kraja. I dok svi misle da je tamo, i tamo mu odlaze u posetu, on stoji i ćuti sa hrastovima u svojoj šumi i u svakoj hrastovoj šumi na svetu, umnožen u beskraj, pa tako i u ovoj, u Zlatnom kraju. Svaka savršena šetnja je šetnja sa mrtvima, to čovek shvati vremenom, i to je jedan od glavnih razloga zašto čezneš za Zlatnim krajem svakoga dana – jer u njemu ćeš ih sve sresti.
U fizičkoj realnosti Zlatni kraj zahvata nešto ispod sto hektara samonikle hrastove šume. Po svoj prilici, jer se nisi bavila dubljim istraživanjem imovinskih odnosa, Zlatni kraj je u posedu Ministarstva odbrane. Nekada davno, pre rata, u njemu su izgrađeni bungalovi za odmor vojnih lica. U ono doba koje većina smatra zlatnim dobom Zlatnog kraja – bio je to sportsko-rekreativni centar otvoren za građanstvo. Vojna lica iz bungalova sretala su građanstvo na stazama i sportskim terenima, pre vremena pušaka koje je promenilo način na koji se susrećemo. I sada prolazite pored ponekog sportskog terena koji vreba okolna šuma, a ako se zagledate kroz sadašnju pustoš i tišinu, ugledaćete providne bicikliste, porodice sa decom na travi, ljude koji trče za loptom ili šetaju među drvećem i zapitaćete se ko je od njih vojno lice a ko obično, građansko, i gde je sada, sa ove ili one strane života. Jer vreme drugačije šumi iznad hrastovih krošnji u Zlatnom kraju – u njemu se sve odvija jednovremeno – prošlost, sadašnjost i budućnost.
Kad je došao rat i kraj sveta kakav ste poznavali, u bungalove su useljene vojne izbeglice – pripadnici armije bivše zemlje, svi naplavljeni u njenu nesretnu prestonicu. Vojska ih je smeštala gde je znala i umela i tako je deo njih završio ovde – na kraju sveta, pored jezerceta iza kog se završava grad. Vremenom je građanstvo prestalo da dolazi – vojna lica iz bungalova su izgubila privlačnost – biti u njihovom društvu, na njihovoj teritoriji, nije više označavalo ulazak u povlašćeni prostor, već susret sa izbegličkim stidom jedne poražene kulture. Tako je Zlatni kraj ušao u novu epohu. I nekako je svima koji su na različite načine pokušavali da objasne, označe i protumače kraj bivše zajedničke države promaklo da se ona zapravo završava ovde, u Zlatnom kraju, čvornom mestu ponavljanih apokalipsi. Njen završetak najrečitije progovara ovde, u zaboravljenom naselju vojnih izbeglica, u koji ulazi samo jedan autobus sa trocifrenim brojem, za koji se iz milosrđa pobrinula opština, budući da je vojska sasvim zaboravila Zlatni kraj i realne potrebe njegovih stanovnika.
Danas, preko trideset godina od početka državnog raspada, kad se zađe kroz naselje bungalova i turističkih brvnara, pravljenih za neku sasvim drugačiju namenu koja se razlikuje od namene stalnog života – uređena i održavana dvorišta i kuće smenjuju se sa napuštenima, ponegde i zapaljenima. Da te ne spotiče svest o banalnosti te slike – rekla bi da tako život obično opstaje pored potpunog rasula i rastakanja. U jednom dvorištu ruže i podšišana trava – u susednom – osvaja bršljan i šiblje, u onom preko puta zjape ogaravljeni prozori.
Niz put objekti koji verovatno regulišu vodosnabdevanje ili energetsko održavanje ovog nevelikog naselja išarani grafitima, malo dalje, u šumi, školjka zapaljenog vozila koje je služilo za ko zna kakvu kriminalnu namenu. Kriminalci vole Zlatni kraj, kao i sve prigradske šume, njive i neosvojene livade na kojima se često mogu videti dva crna džipa u nekom dijalogu, od kog svako pametan okrene glavu praveći se da prizor uopšte ne vidi. Jednom će, uostalom, i oni postati samo providne prikaze pod drvećem, samo im je i za života delatnost kojom se bave omogućila nevidljivost za ostatak običnog sveta.
Pored kuća se krećete tiho – jer tu je uvek tiho, kao da vlada nekakav produženi minut ćutanja za srušeni svet. Na jednom tremu sedi čovek u sedamdesetima i puši. Nikada se ne pozdravljate i on se ponaša kao da vas ne vidi, zagledan u krošnju ispred. Ti se uvek pitaš koliko je godina čovek sa trema imao kad je pristigao u Zlatni kraj, odakle je stigao i kako je prošao njegov prvi dan pod ovim krošnjama.
Mačke i psi u Zlatnom kraju su pitomi i umiljati i prilaze vam sa poverenjem – zato znate da su ljudi iz bungalova Zlatnog kraja umireni u čekanju, jer se životinje najbolje razumeju sa onima koji su umireni u čekanju. Umireni u čekaju su oni koji su osvestili svoj prelazni status, svoje osećanje privremenosti na nekom mestu. Došli su u Zlatni kraj kao izbeglice u privremeni smeštaj, ne zato da bi u njemu ostali – kao, uostalom, i svako drugo biće na svetu – samo se njima ta egzistencijalna činjenica ukazuje u svoj svojoj raskoši, i to čoveka koji puši na tremu i staricu koja trese mrve sa stoljnjaka čini duhovno povlašćenima, iako oni možda osećaju samo patnju te spoznaje. Na umrlicama Zlatnog kraja ponekad čitate njihova imena, došljačka imena, imena večnih gostiju.
Jednom ste decu doveli u Zlatni kraj i dok su osvajale prostor sa njima svojstvenom slobodom, jedna od njih sa skejtbordom na ramenu ili pod nogama, druga sa rukama punim lokalnih mačaka ili pasa – rekle su vam da je Zlatni kraj zapravo gradić Hawkins iz serije Stranger things. Redovi bungalova u fasadnoj cigli koju nagriza vlaga zelenila – zaista su i vama tad zaličili na neki mali američki grad u kom vrebaju čudovišta. Kad su čule da sve to pripada vojsci, to ih je utvrdilo u zaključku da se negde u šumi sigurno krije neka mračna vojna laboratorija – i da ispod ovog vidljivog sveta u Zlatnom kraju postoji portal u jedan drugi, posuvraćeni, u kom vladaju čudovišta.
Bilo je to samo još jedno tumačenje Zlatnog kraja – svih njegovih oprečnosti koje izmiču našem razumevanju. U Zlatni kraj se i odlazi u naporu razumevanja, u pokušaju da se istovremeno razume hrast i bršljan, labud i siva čaplja, mrtvi pod krošnjama, živi, umireni u čekanju u dvorištima, psi i mačke, pa zatim sve ono što nam se dogodilo proteklih godina, kao i ono što će se tek dogoditi kad čudovišta iz podzemlja Zlatnog kraja iznova izađu na površinu i ponovi se apokalipsa. Jer apokalipsa ima sklonost ka ponavljanju, iako je mi, pod teretom tradicionalnih tumačenja, doživljavamo kao jedan završni, odlučujući događaj.
Kako za tebe realnost iz knjiga oduvek ima značajniji vrednosni status od stvarnosti koja te okružuje, i Zlatni kraj si prvo upoznala u tekstu, pa si ga potom pronašla svega par kilometara od svoje kuće, u jednom slučajnom skretanju sa puta. U najzačudnijoj i najboljoj modernoj knjizi o apokalipsi u svetskoj književnosti, Pekićevoj 1999, ponavlja se opis zlatnog kraja, preuzet iz Orvelove 1984. U Orvelovom tekstu u pitanju je pašnjak, tajanstveno prisutan u svesti glavnog junaka, kao predeo koji je sanjao i koji se javlja nakon evociranja uspomena na najbliže članove porodice nestale u režimskim čistkama. Orvelov zlatni kraj mesto je subverzije i pobune, koje će glavni junak na javi ugledati upravo u onom trenutku kad se i sam odluči na subverzivni čin, kad sa voljenom ženom prvi put napusti grad i upusti se u nedozvoljenu vezu. Poslednji put njegovo viđenje zlatnog kraja doći će nakon više dana torture i upravo ono će ga odati: utonuvši u viziju zlatnog kraja, junak će nehotice kriknuti ime žene koju voli, izloživši se mogućnosti novog mučenja.
U Pekićevoj 1999 Orvelov zlatni kraj ima sličnu, subverzivnu funkciju. On se javlja u svakom poglavlju kao čvorno mesto na kome se vodi rat mašinske civilizacije protiv prirode: zlatni kraj izrasta u simbol regenerišućih moći prirode, koja uvek čeka svoj trenutak da stvori život. Otuda je on predmet neprekidnog zatiranja, ali i ključnih dijaloga koje čovek vodi sa prirodom koju je izdao. On se ne odlikuje spektakularnom lepotom već neuređenošću koja sama po sebi predstavlja subverziju u kontekstu mašinske civilizacije. Zlatni kraj kod Pekića postaje mesto na kome se odigrava uvek isti događaj, apokaliptični scenario u kom propada još jedna neuspešna verzija civilizacije. Preko motiva Zlatnog kraja pratimo postepeni gubitak sposobnosti pripadnika čovečanstva da komuniciraju sa prirodom, sa svojom suštinom, i kako gubitak te sposobnosti biva srazmeran faktičkom nestanku njihove čovečnosti.
Uništeni i zaboravljeni sportsko-rekreativi centar na kraju grada ti u sebi zoveš Zlatnim krajem, jer ti svaka šetnja pod hrastovima potvrdi da naraštaj kom po nesreći pripadaš ispisuje veliku elegiju prirodi i smislu. Vas dvoje u svoj Zlatni kraj odlazite zato da biste se sreli sa celokupnošću svih ovih istina, koje neprekidno izmiču vašem poimanju, zbog čega mu se neprekidno vraćate. U njegovim umirućim hrastovima, zapaljenim kućama, ljudima umirenim u čekanju, koje je uz rub jezera nanela prethodna apokalipsa, u njegovoj krhkosti, trošnosti, u njegovoj zagledanosti u buduću propast – vi osećate neku duboku istinu koja na nerazumljiv i neobjašnjiv način povezuje prošlost sa onim što dolazi, jednu apokalipsu sa sledećom.
Nad hrastovima i čapljama Zlatnog kraja nadvija se banalnost poslednjih velikih ideja mašinske civilizacije u kojoj vam je suđeno da živite. Šta se stvara u mračnoj laboratoriji u podzemljima Zlatnog kraja, kako će izgledati sledeće čudovište koje će biti pušteno na ovaj svet da bismo ponovili apokalipsu još jednom, zatirući poslednju vlat trave, daveći poslednju pticu i trujući poslednju ribu? Ti veruješ da će Zlatni kraj pretrajati i nadživeti sve te krajeve sveta – njegov stalni preobražaj izmiče tumačenju, i koliko god se trudili ne možemo iscrpeti njegova značenja koja se danas sabiraju pod tajanstvom hrastova, da bi sutra bujala u nekoj neprimetnoj mahovini ili poslednjoj preživeloj bakteriji.
Iz Zlatnog kraja vas dvoje stoga posmatrate budućnost, već zatočenu i odživljenu pod teretom njegovih krošnji. Onu bližu, najpre, u kojoj će neki investitor ulučiti priliku i dogovoriti se konačno sa vojskom, dodajući novi sloj značenjima Zlatnog kraja. Većina će to, naravno, pozdraviti, jer ljude ništa ne oduševljava više od privida izvesnosti, utehe predvidljivosti. Otuda sve naše diktature – potreban nam je privid izvesnosti, potrebni su nam ljudi iz bungalova koji čuvaju poredak, ljudi na kojima počiva građevina naše zajedničke kulture, ljudi koji znaju šta rade, ljudi uspravnog držanja koje ćemo želeti da sretnemo na stazi pod hrastovima, dok nam deca voze bicikl i mi uživamo u vikendu.
Potrebne su nam investicije, koje će načiniti nove bungalove, poseći bolesno drveće i ono zdravo koje smeta napretku, očistiti jezero od žaba i pobrinuti se da labudovi budu hranjeni kao atrakcija za posetioce. U novim budućim objektima koje hrastovi slute – jer znaju sve – biće novi ljudi uspravnog držanja koji će u rukama nositi telefone pametnije od sebe. Međutim, kao što nam govori iskustvo literature i života – apokalipsa će se ponoviti. To je ona, nešto dalja budućnost koju gledate sa obale neuglednog jezera. Šta god budemo činili – nakon naredne apokalipse korenje će iznova mrviti beton, žabe će vrebati sa rubova sveta koji smo im oteli i svako naše delo će u konačnici prekriti trava i bršljan.
I vas dvoje ćete, naposletku, postati providne senke u velikom inventaru senki Zlatnog kraja. Ako budete posebno blagosloveni i Istina bude ekonomična, možda od vas dvoje postane i jedna senka. Svakako ćete biti zajedno.
Zlatni kraj
Esej o apokalipsi
Na mestu gde put skreće iz naselja ka Zlatnom kraju za toplijeg vremena je parkiran kamion sa cvećem – ljudi staju da kupe ruzmarin ili petunije, i niko ne gleda u pravcu Zlatnog kraja, kao da ničega nema na kraju puta, zarobljenog u visokoj hrastovini. Kad se točkovi zavrte cestom prema Zlatnom kraju, sva je prilika da putniku niko neće doći u susret, niti će ga iko pratiti. Drum postaje samotan, iako se ne udaljava daleko od naselja i glavnog puta.
Na rubovima hrastove šume, sa desne strane, kad je drveće ogoljenije, oko će uhvatiti mistično koračanje nekoliko konja, koji se kao u snu kreću pod visokim krošnjama; samo trenutak kasnije, sa leve i desne strane otvoriće se pogledu dugi zeleni tunel koji je prokrčila pruga na kojoj nikad nema prometa, ali koja se ipak otima travi, sa upornošću svojstvenom gvožđu koje je nosilo vagone. Uskoro – pročelje velike drvene kapije koja stoji iznad puta, sa napuštenom drvenom kućicom – verovatno je ovde nekada sedeo čovek čiji je posao bio da zna ko je ušao u Zlatni kraj. Još malo dalje – spaljen objekat nekadašnjeg restorana, sa kog se, za vlažnih večeri, i sada podigne nejasni miris gareži. Tu se parkirate.
Prvo izađete na jezerce, koje se guši u trsci i podvodnom bilju. Za vaših prvih dolazaka bilo je dom sivim čapljama, patkama i žabama, onda ste, posle nekog vremena, ugledali prvi par labudova sa tri mladunca. Sada jezerce pripada labudovima, ima ih preko četrdeset. Sa svojim naizmenično tihim i bučnim labuđim običajima oni su preobrazili jezero i učinili ga potpuno svojim. Međutim, sve je u Zlatnom kraju neprekidni preobražaj – ponekad, ako odete dan za danom – grm šipka promeniće izgled i vi ćete morati da ga dodirnete ne biste li se uverili da je u pitanju isti šipak od juče.
Visoki zašaptani hrastovi u šumi pored jezerceta gube bitku sa bršljanom. Da vas ne spotiče svest o banalnosti te slike – rekli biste da snaga i visina često upravo tako prolaze u susretu sa niskošću – ono što gmiže po zemlji oduvek obara ono što stremi ka nebesima. Zato zastajete da milujete hrastove i maštate o tome kako ćete sledeći put poneti neku alatku kojom se može prekinuti život bršljana, čija vas upornost podseća na nepotrošivu vitalnost glupaka.
Dok koračate zajedno pod krošnjama, pored svakog hrasta stoji tvoj djed jer je svaka hrastova šuma kroz koju prođeš njegova. Djed je imao hrastovu šumu u kojoj je poznavao svako stablo. Kad bi te u nju vodio, nikad nije usklađivao svoj veliki korak sa tvojim malim. Radije bi odmakao, meko gazeći po šumskoj stelji i onda stajao, čekajući da ga stigneš. Radio je to zato da bi mogao ćutati sa hrastovima – to si shvatila tek u šetnjama po Zlatnom kraju, razrešilo se u tvom sopstvenom ćutanju sa hrastovima. Kad je umro, djeda ste sahranili u izbegličku raku na groblju u ravnici, nekoliko kilometara od Zlatnog kraja. I dok svi misle da je tamo, i tamo mu odlaze u posetu, on stoji i ćuti sa hrastovima u svojoj šumi i u svakoj hrastovoj šumi na svetu, umnožen u beskraj, pa tako i u ovoj, u Zlatnom kraju. Svaka savršena šetnja je šetnja sa mrtvima, to čovek shvati vremenom, i to je jedan od glavnih razloga zašto čezneš za Zlatnim krajem svakoga dana – jer u njemu ćeš ih sve sresti.
U fizičkoj realnosti Zlatni kraj zahvata nešto ispod sto hektara samonikle hrastove šume. Po svoj prilici, jer se nisi bavila dubljim istraživanjem imovinskih odnosa, Zlatni kraj je u posedu Ministarstva odbrane. Nekada davno, pre rata, u njemu su izgrađeni bungalovi za odmor vojnih lica. U ono doba koje većina smatra zlatnim dobom Zlatnog kraja – bio je to sportsko-rekreativni centar otvoren za građanstvo. Vojna lica iz bungalova sretala su građanstvo na stazama i sportskim terenima, pre vremena pušaka koje je promenilo način na koji se susrećemo. I sada prolazite pored ponekog sportskog terena koji vreba okolna šuma, a ako se zagledate kroz sadašnju pustoš i tišinu, ugledaćete providne bicikliste, porodice sa decom na travi, ljude koji trče za loptom ili šetaju među drvećem i zapitaćete se ko je od njih vojno lice a ko obično, građansko, i gde je sada, sa ove ili one strane života. Jer vreme drugačije šumi iznad hrastovih krošnji u Zlatnom kraju – u njemu se sve odvija jednovremeno – prošlost, sadašnjost i budućnost.
Kad je došao rat i kraj sveta kakav ste poznavali, u bungalove su useljene vojne izbeglice – pripadnici armije bivše zemlje, svi naplavljeni u njenu nesretnu prestonicu. Vojska ih je smeštala gde je znala i umela i tako je deo njih završio ovde – na kraju sveta, pored jezerceta iza kog se završava grad. Vremenom je građanstvo prestalo da dolazi – vojna lica iz bungalova su izgubila privlačnost – biti u njihovom društvu, na njihovoj teritoriji, nije više označavalo ulazak u povlašćeni prostor, već susret sa izbegličkim stidom jedne poražene kulture. Tako je Zlatni kraj ušao u novu epohu. I nekako je svima koji su na različite načine pokušavali da objasne, označe i protumače kraj bivše zajedničke države promaklo da se ona zapravo završava ovde, u Zlatnom kraju, čvornom mestu ponavljanih apokalipsi. Njen završetak najrečitije progovara ovde, u zaboravljenom naselju vojnih izbeglica, u koji ulazi samo jedan autobus sa trocifrenim brojem, za koji se iz milosrđa pobrinula opština, budući da je vojska sasvim zaboravila Zlatni kraj i realne potrebe njegovih stanovnika.
Danas, preko trideset godina od početka državnog raspada, kad se zađe kroz naselje bungalova i turističkih brvnara, pravljenih za neku sasvim drugačiju namenu koja se razlikuje od namene stalnog života – uređena i održavana dvorišta i kuće smenjuju se sa napuštenima, ponegde i zapaljenima. Da te ne spotiče svest o banalnosti te slike – rekla bi da tako život obično opstaje pored potpunog rasula i rastakanja. U jednom dvorištu ruže i podšišana trava – u susednom – osvaja bršljan i šiblje, u onom preko puta zjape ogaravljeni prozori.
Niz put objekti koji verovatno regulišu vodosnabdevanje ili energetsko održavanje ovog nevelikog naselja išarani grafitima, malo dalje, u šumi, školjka zapaljenog vozila koje je služilo za ko zna kakvu kriminalnu namenu. Kriminalci vole Zlatni kraj, kao i sve prigradske šume, njive i neosvojene livade na kojima se često mogu videti dva crna džipa u nekom dijalogu, od kog svako pametan okrene glavu praveći se da prizor uopšte ne vidi. Jednom će, uostalom, i oni postati samo providne prikaze pod drvećem, samo im je i za života delatnost kojom se bave omogućila nevidljivost za ostatak običnog sveta.
Pored kuća se krećete tiho – jer tu je uvek tiho, kao da vlada nekakav produženi minut ćutanja za srušeni svet. Na jednom tremu sedi čovek u sedamdesetima i puši. Nikada se ne pozdravljate i on se ponaša kao da vas ne vidi, zagledan u krošnju ispred. Ti se uvek pitaš koliko je godina čovek sa trema imao kad je pristigao u Zlatni kraj, odakle je stigao i kako je prošao njegov prvi dan pod ovim krošnjama.
Mačke i psi u Zlatnom kraju su pitomi i umiljati i prilaze vam sa poverenjem – zato znate da su ljudi iz bungalova Zlatnog kraja umireni u čekanju, jer se životinje najbolje razumeju sa onima koji su umireni u čekanju. Umireni u čekaju su oni koji su osvestili svoj prelazni status, svoje osećanje privremenosti na nekom mestu. Došli su u Zlatni kraj kao izbeglice u privremeni smeštaj, ne zato da bi u njemu ostali – kao, uostalom, i svako drugo biće na svetu – samo se njima ta egzistencijalna činjenica ukazuje u svoj svojoj raskoši, i to čoveka koji puši na tremu i staricu koja trese mrve sa stoljnjaka čini duhovno povlašćenima, iako oni možda osećaju samo patnju te spoznaje. Na umrlicama Zlatnog kraja ponekad čitate njihova imena, došljačka imena, imena večnih gostiju.
Jednom ste decu doveli u Zlatni kraj i dok su osvajale prostor sa njima svojstvenom slobodom, jedna od njih sa skejtbordom na ramenu ili pod nogama, druga sa rukama punim lokalnih mačaka ili pasa – rekle su vam da je Zlatni kraj zapravo gradić Hawkins iz serije Stranger things. Redovi bungalova u fasadnoj cigli koju nagriza vlaga zelenila – zaista su i vama tad zaličili na neki mali američki grad u kom vrebaju čudovišta. Kad su čule da sve to pripada vojsci, to ih je utvrdilo u zaključku da se negde u šumi sigurno krije neka mračna vojna laboratorija – i da ispod ovog vidljivog sveta u Zlatnom kraju postoji portal u jedan drugi, posuvraćeni, u kom vladaju čudovišta.
Bilo je to samo još jedno tumačenje Zlatnog kraja – svih njegovih oprečnosti koje izmiču našem razumevanju. U Zlatni kraj se i odlazi u naporu razumevanja, u pokušaju da se istovremeno razume hrast i bršljan, labud i siva čaplja, mrtvi pod krošnjama, živi, umireni u čekanju u dvorištima, psi i mačke, pa zatim sve ono što nam se dogodilo proteklih godina, kao i ono što će se tek dogoditi kad čudovišta iz podzemlja Zlatnog kraja iznova izađu na površinu i ponovi se apokalipsa. Jer apokalipsa ima sklonost ka ponavljanju, iako je mi, pod teretom tradicionalnih tumačenja, doživljavamo kao jedan završni, odlučujući događaj.
Kako za tebe realnost iz knjiga oduvek ima značajniji vrednosni status od stvarnosti koja te okružuje, i Zlatni kraj si prvo upoznala u tekstu, pa si ga potom pronašla svega par kilometara od svoje kuće, u jednom slučajnom skretanju sa puta. U najzačudnijoj i najboljoj modernoj knjizi o apokalipsi u svetskoj književnosti, Pekićevoj 1999, ponavlja se opis zlatnog kraja, preuzet iz Orvelove 1984. U Orvelovom tekstu u pitanju je pašnjak, tajanstveno prisutan u svesti glavnog junaka, kao predeo koji je sanjao i koji se javlja nakon evociranja uspomena na najbliže članove porodice nestale u režimskim čistkama. Orvelov zlatni kraj mesto je subverzije i pobune, koje će glavni junak na javi ugledati upravo u onom trenutku kad se i sam odluči na subverzivni čin, kad sa voljenom ženom prvi put napusti grad i upusti se u nedozvoljenu vezu. Poslednji put njegovo viđenje zlatnog kraja doći će nakon više dana torture i upravo ono će ga odati: utonuvši u viziju zlatnog kraja, junak će nehotice kriknuti ime žene koju voli, izloživši se mogućnosti novog mučenja.
U Pekićevoj 1999 Orvelov zlatni kraj ima sličnu, subverzivnu funkciju. On se javlja u svakom poglavlju kao čvorno mesto na kome se vodi rat mašinske civilizacije protiv prirode: zlatni kraj izrasta u simbol regenerišućih moći prirode, koja uvek čeka svoj trenutak da stvori život. Otuda je on predmet neprekidnog zatiranja, ali i ključnih dijaloga koje čovek vodi sa prirodom koju je izdao. On se ne odlikuje spektakularnom lepotom već neuređenošću koja sama po sebi predstavlja subverziju u kontekstu mašinske civilizacije. Zlatni kraj kod Pekića postaje mesto na kome se odigrava uvek isti događaj, apokaliptični scenario u kom propada još jedna neuspešna verzija civilizacije. Preko motiva Zlatnog kraja pratimo postepeni gubitak sposobnosti pripadnika čovečanstva da komuniciraju sa prirodom, sa svojom suštinom, i kako gubitak te sposobnosti biva srazmeran faktičkom nestanku njihove čovečnosti.
Uništeni i zaboravljeni sportsko-rekreativi centar na kraju grada ti u sebi zoveš Zlatnim krajem, jer ti svaka šetnja pod hrastovima potvrdi da naraštaj kom po nesreći pripadaš ispisuje veliku elegiju prirodi i smislu. Vas dvoje u svoj Zlatni kraj odlazite zato da biste se sreli sa celokupnošću svih ovih istina, koje neprekidno izmiču vašem poimanju, zbog čega mu se neprekidno vraćate. U njegovim umirućim hrastovima, zapaljenim kućama, ljudima umirenim u čekanju, koje je uz rub jezera nanela prethodna apokalipsa, u njegovoj krhkosti, trošnosti, u njegovoj zagledanosti u buduću propast – vi osećate neku duboku istinu koja na nerazumljiv i neobjašnjiv način povezuje prošlost sa onim što dolazi, jednu apokalipsu sa sledećom.
Nad hrastovima i čapljama Zlatnog kraja nadvija se banalnost poslednjih velikih ideja mašinske civilizacije u kojoj vam je suđeno da živite. Šta se stvara u mračnoj laboratoriji u podzemljima Zlatnog kraja, kako će izgledati sledeće čudovište koje će biti pušteno na ovaj svet da bismo ponovili apokalipsu još jednom, zatirući poslednju vlat trave, daveći poslednju pticu i trujući poslednju ribu? Ti veruješ da će Zlatni kraj pretrajati i nadživeti sve te krajeve sveta – njegov stalni preobražaj izmiče tumačenju, i koliko god se trudili ne možemo iscrpeti njegova značenja koja se danas sabiraju pod tajanstvom hrastova, da bi sutra bujala u nekoj neprimetnoj mahovini ili poslednjoj preživeloj bakteriji.
Iz Zlatnog kraja vas dvoje stoga posmatrate budućnost, već zatočenu i odživljenu pod teretom njegovih krošnji. Onu bližu, najpre, u kojoj će neki investitor ulučiti priliku i dogovoriti se konačno sa vojskom, dodajući novi sloj značenjima Zlatnog kraja. Većina će to, naravno, pozdraviti, jer ljude ništa ne oduševljava više od privida izvesnosti, utehe predvidljivosti. Otuda sve naše diktature – potreban nam je privid izvesnosti, potrebni su nam ljudi iz bungalova koji čuvaju poredak, ljudi na kojima počiva građevina naše zajedničke kulture, ljudi koji znaju šta rade, ljudi uspravnog držanja koje ćemo želeti da sretnemo na stazi pod hrastovima, dok nam deca voze bicikl i mi uživamo u vikendu.
Potrebne su nam investicije, koje će načiniti nove bungalove, poseći bolesno drveće i ono zdravo koje smeta napretku, očistiti jezero od žaba i pobrinuti se da labudovi budu hranjeni kao atrakcija za posetioce. U novim budućim objektima koje hrastovi slute – jer znaju sve – biće novi ljudi uspravnog držanja koji će u rukama nositi telefone pametnije od sebe. Međutim, kao što nam govori iskustvo literature i života – apokalipsa će se ponoviti. To je ona, nešto dalja budućnost koju gledate sa obale neuglednog jezera. Šta god budemo činili – nakon naredne apokalipse korenje će iznova mrviti beton, žabe će vrebati sa rubova sveta koji smo im oteli i svako naše delo će u konačnici prekriti trava i bršljan.
I vas dvoje ćete, naposletku, postati providne senke u velikom inventaru senki Zlatnog kraja. Ako budete posebno blagosloveni i Istina bude ekonomična, možda od vas dvoje postane i jedna senka. Svakako ćete biti zajedno.