Uvijek je ista slika, uvijek isti prizor. Uvijek je zlatna prašina.
Vjerojatno je subota popodne, ili nedjelja, vjerojatno se svijet od nečega odmara te je dremljiv i lijen poput mačka koga preplavljuju nevidljivi valovi topline. Vjerojatno je godišnje doba koje se ne može posvema odlučiti što zapravo hoće. Ne zna bi li neopozivo kročilo u jedno unaprijed zadano stanje, usidrilo se između zagrada definicije, u ustaljenim predodžbama, čvrsto se ugnijezdilo, ili bi se vratilo unatrag, ponovo navuklo već odloženu odjeću, ogrnulo se odsluženom kožom, premda je možda svjesno kako su te želje tek slučajni dolazak na privremeno oslobođeni teritorij, koji će uzeti već sljedeća noć. Ako ne ta, onda sigurno ona koja će joj uslijediti.
A možda bi to godišnje doba najradije da opstoji negdje između, na međi, na rubu, između dva daha, na crti, tankoj i nevidljivoj liniji, gdje je izdisaj već završio a udisaj još nije započeo, gdje se vrijeme načas zamrzne, trgne se i posumnja u svoju okrutnu, mehaničku ustrajnost.
Uvijek je ista slika.
Industrijski grad. Groblje duhova. U mislima još živo, puno tople krvi i dižućeg kruha. Puno zvučnih koraka koji svoju prozirnu boju pridodavaju mozaiku izumrle zbilje, a svoja ritmična iskliznuća u pijesku svjetlosnim partiturama zaboravljenih prijepodneva.
Industrijski grad; u mislima još živ.
Vladaju zlato i bakar. Zlato koje dolazi, ljušti se s neba, nekako uhvaćeno između sukljanjâ dima koja bježe iz dimnjaka da bi isplela prozirnu mrežu, gusnula i lijepila se u sloj lebdeće maglice, utvrđujući točno zacrtanu granicu ispod nejasnog obrisa modrine – gospodarice visina.
Zlato poput prašine koja sniježi te se zauvijek zadržava na predmetima i kućama, pretvorena u čudnu, fantazijsku rđu što ne nagriza. Zlato poznih popodneva, dar svečanih oproštaja sunca koje po sjećanju nepogrešivo obnavlja svoj zadani i određeni put, no prije nego što se izgubi i utone iza brežuljka, njegovo rasprsnuće postaje veličanstvenom kulisom za rijetko drveće u igri pantomime.
A tu je i bakar. Bakar kao patina, kao nanos na fasadama. Bakrena rđa željeznice, boja kamenja među željezničkim pragovima. Iskre koje padaju na njih s kočećih vlakova. Boja željezničkih perona. Boja zvižduka i dahtanja odsluženih lokomotiva. Boja zidova koji okružuju industrijske objekte, boja dimnjaka i peći, fasada hala i skladišta, kasarni radničkih naselja, sličnim mnogookim nemanima, u čijim je očima uhvaćeno kasnopopodnevno sunce i sada tamo pripaljuje nekakav vremenski ograničeni požar koji nadilazi vrijeme i prostor.
Sve to zajedno, pak, tako je neobično nalik Traklovoj zlatnoj jeseni, tihoći zlatnoga dana, i sve zajedno je tako neobično nalik Schulzovom danu koji se nagnuo u plitko jantarno popodne, za tren postao proziran i zlatan kao tamno pivo, a zatim spuznuo pod snovite, izdašno raščlanjene svodove prostranih, šarenih noći.
II
Bila je nedjelja kad mi je postalo jasno. Kad sam se uvjerio. Kad sam progledao. Kad su se ostvarile predsnovite slutnje i sva kasnopopodnevna tonuća u san. Bila je nedjelja kada smo zastali; trojica prijatelja koji smo se sreli slučajno, trojica prijatelja izgubljena u različitim životima, tri plutena čepa na ćudljivoj volji mora i svjetla.
Vraćali smo se iz planina i zastali na zadnjoj uzvišici nad gradom prije nego što se sasvim spustimo u dolinu i izgubimo u zaduženjima koja nam je nalagala sadašnjost.
Zastali smo zahvaćeni nevidljivim talasanjem, koje se poput električne struje, poput virusa prenosilo s jednog na drugoga. I slike što smo ih gledali, poput starih, kičasto izrezuckanih fotografija iz albuma nađenog na tavanu, ili kristalno jasnih slika koje čovjek tako snažno vidi i osjeća samo u izmijenjenim stanjima svijesti i percepcije, dolazile su do nas gotovo nasilno prodirući u svijest i uzbuđujući sjećanje, te je ono iz svojih najtamnijih i najudaljenijih kutaka iznijelo na površinu čiste dragocjenosti.
Slike su bile tamo, u dolini koja se prostirala ispred nas i ispod nas, kao na dlanu, na dodiru daha, one su prikazivale čudo, strašan i bolni, blagi i radosni susret s nekakvim arhetipom, prizorom, koji je bez obzira na naše različite dobi bio utisnut u svima nama.
To je bio prizor dana, sata, trenutka kad je sve odjenuto u zlatnu prašinu, sve obojano prozirnom maglicom, sve bakreno i sve – vrijeme, oblaci, pomicanje vjetra – uhvaćeno u nekom idealnom odnosu milosti i težine.
To je ključ. Matična luka. Asocijacija. Lozinka. Čarobne riječi, nakon kojih mi se izgovaranja iz zatamnjenih hodnika sjećanja uvijek ukazuje – Trbovlje.
To je ključ i nevidljiva nit položena na tlo labirinta. Sidrište iz kojega su započela prva putovanja, prva istraživanja svijeta oko nas. Istraživanja svijeta izvan dosega maminog glasa koji zove na ručak ili u kuću, svijeta gdje se noć svom težinom već spustila na drveće i legla u nepokošenu travu, svojim glatkim, pomalo vlažnim ogrtačem prekrila puteljke i skrovišta, kulise i prizorišta naših dječjih igara.
A možda je svaki pokušaj otkrivanja nečeg novog (geografski i duhovno), svako očekivanje trnaka ili ledenja krvi, očekivanje udaranja krvi u sljepoočicama, rastapanje u blagosti svjetla koje dolazi iz nepoznatog izvora, samo neki drugi oblik, drukčije praćenje svjetleće niti, položene na tlo labirinta, koja vodi prema istome cilju. Cilju koji mi se otkriva kao slika – zlatne prašine.
A možda je i svako moje pjesničko putovanje, pa čak i svako putovanje u književnosti uopće, kada Orfej silazi sporednim stazama i tajnim kanalima ljudskoga tijela, kada vjetar nosi Odiseja i Eneja od nemila do nedraga među otocima i zemljama prirodnoga svijeta, kada Dante poput strijele leti od jedne nebeske sfere ka drugoj, od zvijezde do zvijezde, isto tako ponavljanje, hod prema istome cilju, koji mi se otkriva kao slika – zlatne prašine.
Slika zlatne prašine koja se pretvara u stanoviti predstupanj, u odsjaj metafizičkog obećanja cjelovitosti.
III
Postoji jedan trik u djetinjstvu; magija dimenzija i udaljenosti. Magija veličina kuća i dužina sjena, magija visine trave koja prstom pokazuje prema nebu, magija metuzalemske i nepredočive starosti odraslih koji udubljeni u važnost svojih poslova kruže oko nas (R. M. Rilke). Nešto što se čini ogromnim, enormnim, neskladnim čak i za opseg darežljivog dječjeg duha, postaje kasnije, kad odrastemo i nijemi zastanemo, okamenimo se zahvaćeni zasljepljujućim svjetlom stranog svijeta normi, brojki i odgovornosti, smiješno maleno, nikakvo i minorno.
Prostori koji su se činili velikim i punim zraka, suženi su na veličinu mračnih foajea i zadimljenih sobičaka. Paučinom prepletenih pljesnivih podruma. Cjelcat pljosnati planet, samostalni svijet čuda koji se protezao od utoka Trboveljščice u Savu pa do utrine na koju su bili preseljeni posmrtni ostaci naših predaka, gašenjem dječjeg čara i začuđenosti dobio je svoje mjesto u Državi dužinskih mjera i statistike, postavši malen. Smiješno i okrutno malen.
No, nekoć su pod topolama bile tajne. I tajne su bile duž jedine ceste, koja je započinjala kod Save, vukla se po cijeloj dolini, da bi se na drugom kraju zmijasto uspela i polako otpuzala u Savinjsku dolinu. Lekcije iz zemljopisa, u ono vrijeme i za tu dob nazvane »Poznavanje prirode i društva«, počinjale su s domaćim krajem. Bilježnice su se punile neobičnim i egzotičnim imenima mjesta kao što su Neža, Kurja vas, Polaj, Terezija, ili pak brojnih pritoka Trboveljščice, koja je u snovima bila gotovo plovni put, a u zbilji zapravo krvavi potok u koji se iz klaonice ispuštala ogromna količina krvi. Ipak, činilo se kako se pri spomenu potočića, kao što su Globušak, Bobenjščica ili Planinščica, mašta puni pritocima i deltama Nila i Amazone, a još više Misisipija.
Odlazili smo u Crnu preriju i ložili vatre da se ugrijemo, brišući u prigušenom svjetlu uz pomoć tvrdoglave dječje volje tragove straha s ratničkih, ponekad maskiranih lica. Odlazili smo u susjedne ulice igrati nogomet s stranim i nepoznatim dječacima, koje nismo susretali u žilju školskih hodnika. Gubili smo tekme na čudnim, pješčanim i grbavim, rijetkom travom obraslim igralištima iza skladišta opeke i pokraj glavne ceste. Svaki odlazak iz našeg dijela grada, svaki pogled iza ugla, prelaženje glavne ceste, svaki put u školu, na gimnastiku, biciklima Pony do Mitovškog slapa, u bazen cementare nedjeljom ili u olimpijski bazen ljeti, kad je sve zaodjenuto u beskonačno, nejenjavajuće svjetlo, bili su dugački i nepredvidljivi kao prekooceanska plovidba parobrodom u devetnaestom stoljeću.
I bile su udaljenosti. Magične udaljenosti.
Jednom sam se, bijaše svjetlom i suncem oskudan siječanj, nakon škole išao skijati u Podmeju. S prijateljima i poznanicima, u tuđu vikendicu nedaleko od skijališta. Snijeg je lagano sipio cijeli dan. Kad sam se ujutro, prije odlaska u školu, probudio i pogledao nebo, s kojeg su, kao da su se materijalizirale iz čiste bjeline, ni iz čega, padale pahulje, učinilo mi se kako su zamijenjene uloge s neboderom i da pahulje zapravo miruju, nepomično lebde u zraku, uvijek na istom mjestu, a da je neboder onaj koji leti i diže se, probijajući poput rakete sivu i hladnu atmosferu.
Ta priča s padanjem snijega ponavljala se tijekom čitavog dana. Kroz sve to vrijeme dječje veselje se širilo, nekakvom čarolijom preobraženo u raspojasane krikove i živahne glasove. Što ako sutra bude otkazana nastava? Što ako se snijeg zadrži tako dugo te će centralno grijanje u školi ponovo crknuti a nama se produžiti školski praznici? Ni danas ne znam jesmo se li tog dana uopće skijali ili nismo. Sjećam se kako smo zasjeli u zagrijanoj vikendici, omamljeni i opijeni od ugodne topline, dok je bijelo krzno sjevernoga medvjeda vani postajalo sve gušće, kompaktnije i deblje.
Ceste su postajale neprohodne. Možda su ralice zatajile i preživale pljesnivu šutnju u hladnih i mračnim garažama. Ili su pak posustale na bedemima i nasipima bijele tišine. Starije je uhvatila panika. A mi djeca smo uživali. Bili smo polarna ekspedicija koja se u snježnom metežu sklonila u toplu i zagrijanu drvenu kuću, bili smo skupina alpinista koja u planinskom domu čeka da prestane snijeg, pa da nastavi s usponom. Bilo je predivno unutar one zabrinutosti odraslih na koju smo još bili imuni, a koja će se tijekom godina poput neizbježne nasljedne bolesti preseliti i u nas, no tada je ona u obliku nepoznatih i nerazumljivih zvukova i kretnji kružila uspavljujućim zrakom, odbijajući se od naše bezbrižnosti i tihih očekivanja. Što ako tu budemo cijelu noć? Što ako to potraje cijeli tjedan? Što ako tu ostanemo do kraja života, koji uopće nema kraja?
Na kraju su nas bez poteškoća dovezli natrag u dolinu, udaljenu dvadesetak minuta vožnje po zasniježenoj cesti ili sat vremena pješice. A nama se činilo da smo negdje usred Sibira, ili možda čak na Kamčatki, bez milosti prepušteni stihiji i ljutim vjetrovima, u potpunosti ovisni o božjoj providnosti i sreći koja ponekad prati hrabre istraživače i one koji vjeruju u čuda. Stranice u nevidljivom dnevniku tada su ostale prazne. Proteći će mnogo godina prije no što će ih netko ispuniti onim što nedostaje i što je zauvijek izgubljeno.
Naši su putovi bili istovremeno kratki i dugački. Putovanja ujedno kratka i dugačka. Svijet je bio ogroman i malen. Svijet je bio siguran. Čudesno miran u nejenjavajućem svjetlu, prepun mogućnosti i obećanja. Svaki dan je bio pun otkrivanja besmrtnosti, koja je posvuda ostavljala svoje pečate i otiske, kao što nepažljivi i neiskusni provalnik posvuda ostavlja svoje otiske prstiju.
A po svemu tome bila je poput brašna, poput vanilin šećera na pecivu, posuta zlatna prašina – odsjaj metafizičkog obećanja cjelovitosti.
IV
I na koncu, što je važnije, cilj ili put? S čime bih se složio i čemu se mogu prikloniti? Put ili cilj? Zbivanja na njemu ili skriveno značenje, koje se na kraju razotkriva, ukoliko se razotkrije? Ne znam. No, poznat mi je osjećaj izdvojenosti iz vremena i svijeta uslijed duge odsutnosti. Poznato mi je i stanovito plivanje prema površini kad se vraćamo drukčiji za pribrojeno vrijeme, koje je očima onih koji su uvijek bili prisutni i aktivni, uvijek na pozornici, uvijek u središtu, uvijek na dometu riječi i pogleda, nevidljivo.
Ta izmijenjena masa, sila teže, pogled, odnos, način razmišljanja može biti posljedica i nagrada putovanja, a može biti i posljedica bolesti, izolacije. Sve dok traje ta izdvojenost iz vremena i svijeta, čovjek je zaštićen, nedostižan. Konstantno posut i uvaljan u zlatnu prašinu slike koja je, iako pripada djetinjstvu, bezvremenska, slike koja pripada socijalizmu, premda on, napušten, već počiva na smetlištu povijesti, čekajući na ponovno uskrsnuće.
Sve dok traje ta izdvojenost iz vremena i svijeta, čovjek je zaštićen, nedostižan. Konstantno posut i uvaljan u zlatnu prašinu slike koja pripada i onome što je u nekoj stvarnoj zbilji točno određeni i zemljomjerskim operacijama prisvojeni teritorij, u nekoj subjektivnoj zbilji samo vrijeme i meteorologija, u nekoj drugoj snovi, okrutne slutnje, trepet gojenaca u dječačkim internatima, a u nekoj trećoj rastapanje anđela u devinskom zraku. Sve to zajedno možemo podcrtati zajedničkim nazivnikom – Srednja Europa.
Za to ponekad dobivam nepobitne dokaze. Ne samo u knjigama, u mračnim vizijama činovnika s fantastičnim unutarnjim životom koji je htio da se njegova ostavština zapali i uništi, ne samo u ljekarnikovim riječima, prosvijetljenim kokainskim svjetlom, i ne samo u riječima poljskog Židova koga su na putu u geto ustrijelili nacisti, riječima vazda zaprisegnutim nekoj drugoj sferi, nego i u zbilji: u očima, u ušima, na koži, u nosu.
V
Prije nekoliko desetaka godina, Nataša i ja sjeli smo u Pragu na pogrešan tramvaj i umjesto prema središtu grada odvezli se negdje prema udaljenim predgrađima. Premda je bio studeni, vozili smo se kroz različita godišnja doba: bili su kiša, sunce i prozračne strelice ljetne svjetlosti, bila su prozirna stakla oštrih prizora ugrijanih srpanjskom vrućinom, bio je blagi proljetni pljusak, tiho pulsiranje i treperenje u plućima zemlje, plešuće pahulje koje nalijeću i lijepe se na zamagljena stakla, a nad uvojitim krovovima, na fasadama kuća, prozorskim daskama, drvenim okvirima, na bakrenom i bordo limu bila su čitava sazviježđa zlatne prašine.
Mnogo godina kasnije, sanjao sam kako su tramvajske tračnice položene i u Trbovlju, kako se s tla diže maglica i češe se o bakrene fasade, kako snopovi svjetlosti prodiru kroz sivilo i kako mi se kroz sazviježđa zlatne prašine približava tramvaj koji će me odvesti do ruba svijeta ili možda još dalje, do soba za čiji sam zrak ja tek avet, do mjesta na koje se u snovima stalno vraćam – do nebodera u kojem smo nekoć živjeli.
Zlatna prašina
I
Uvijek je ista slika, uvijek isti prizor. Uvijek je zlatna prašina.
Vjerojatno je subota popodne, ili nedjelja, vjerojatno se svijet od nečega odmara te je dremljiv i lijen poput mačka koga preplavljuju nevidljivi valovi topline. Vjerojatno je godišnje doba koje se ne može posvema odlučiti što zapravo hoće. Ne zna bi li neopozivo kročilo u jedno unaprijed zadano stanje, usidrilo se između zagrada definicije, u ustaljenim predodžbama, čvrsto se ugnijezdilo, ili bi se vratilo unatrag, ponovo navuklo već odloženu odjeću, ogrnulo se odsluženom kožom, premda je možda svjesno kako su te želje tek slučajni dolazak na privremeno oslobođeni teritorij, koji će uzeti već sljedeća noć. Ako ne ta, onda sigurno ona koja će joj uslijediti.
A možda bi to godišnje doba najradije da opstoji negdje između, na međi, na rubu, između dva daha, na crti, tankoj i nevidljivoj liniji, gdje je izdisaj već završio a udisaj još nije započeo, gdje se vrijeme načas zamrzne, trgne se i posumnja u svoju okrutnu, mehaničku ustrajnost.
Uvijek je ista slika.
Industrijski grad. Groblje duhova. U mislima još živo, puno tople krvi i dižućeg kruha. Puno zvučnih koraka koji svoju prozirnu boju pridodavaju mozaiku izumrle zbilje, a svoja ritmična iskliznuća u pijesku svjetlosnim partiturama zaboravljenih prijepodneva.
Industrijski grad; u mislima još živ.
Vladaju zlato i bakar. Zlato koje dolazi, ljušti se s neba, nekako uhvaćeno između sukljanjâ dima koja bježe iz dimnjaka da bi isplela prozirnu mrežu, gusnula i lijepila se u sloj lebdeće maglice, utvrđujući točno zacrtanu granicu ispod nejasnog obrisa modrine – gospodarice visina.
Zlato poput prašine koja sniježi te se zauvijek zadržava na predmetima i kućama, pretvorena u čudnu, fantazijsku rđu što ne nagriza. Zlato poznih popodneva, dar svečanih oproštaja sunca koje po sjećanju nepogrešivo obnavlja svoj zadani i određeni put, no prije nego što se izgubi i utone iza brežuljka, njegovo rasprsnuće postaje veličanstvenom kulisom za rijetko drveće u igri pantomime.
A tu je i bakar. Bakar kao patina, kao nanos na fasadama. Bakrena rđa željeznice, boja kamenja među željezničkim pragovima. Iskre koje padaju na njih s kočećih vlakova. Boja željezničkih perona. Boja zvižduka i dahtanja odsluženih lokomotiva. Boja zidova koji okružuju industrijske objekte, boja dimnjaka i peći, fasada hala i skladišta, kasarni radničkih naselja, sličnim mnogookim nemanima, u čijim je očima uhvaćeno kasnopopodnevno sunce i sada tamo pripaljuje nekakav vremenski ograničeni požar koji nadilazi vrijeme i prostor.
Sve to zajedno, pak, tako je neobično nalik Traklovoj zlatnoj jeseni, tihoći zlatnoga dana, i sve zajedno je tako neobično nalik Schulzovom danu koji se nagnuo u plitko jantarno popodne, za tren postao proziran i zlatan kao tamno pivo, a zatim spuznuo pod snovite, izdašno raščlanjene svodove prostranih, šarenih noći.
II
Bila je nedjelja kad mi je postalo jasno. Kad sam se uvjerio. Kad sam progledao. Kad su se ostvarile predsnovite slutnje i sva kasnopopodnevna tonuća u san. Bila je nedjelja kada smo zastali; trojica prijatelja koji smo se sreli slučajno, trojica prijatelja izgubljena u različitim životima, tri plutena čepa na ćudljivoj volji mora i svjetla.
Vraćali smo se iz planina i zastali na zadnjoj uzvišici nad gradom prije nego što se sasvim spustimo u dolinu i izgubimo u zaduženjima koja nam je nalagala sadašnjost.
Zastali smo zahvaćeni nevidljivim talasanjem, koje se poput električne struje, poput virusa prenosilo s jednog na drugoga. I slike što smo ih gledali, poput starih, kičasto izrezuckanih fotografija iz albuma nađenog na tavanu, ili kristalno jasnih slika koje čovjek tako snažno vidi i osjeća samo u izmijenjenim stanjima svijesti i percepcije, dolazile su do nas gotovo nasilno prodirući u svijest i uzbuđujući sjećanje, te je ono iz svojih najtamnijih i najudaljenijih kutaka iznijelo na površinu čiste dragocjenosti.
Slike su bile tamo, u dolini koja se prostirala ispred nas i ispod nas, kao na dlanu, na dodiru daha, one su prikazivale čudo, strašan i bolni, blagi i radosni susret s nekakvim arhetipom, prizorom, koji je bez obzira na naše različite dobi bio utisnut u svima nama.
To je bio prizor dana, sata, trenutka kad je sve odjenuto u zlatnu prašinu, sve obojano prozirnom maglicom, sve bakreno i sve – vrijeme, oblaci, pomicanje vjetra – uhvaćeno u nekom idealnom odnosu milosti i težine.
To je ključ. Matična luka. Asocijacija. Lozinka. Čarobne riječi, nakon kojih mi se izgovaranja iz zatamnjenih hodnika sjećanja uvijek ukazuje – Trbovlje.
To je ključ i nevidljiva nit položena na tlo labirinta. Sidrište iz kojega su započela prva putovanja, prva istraživanja svijeta oko nas. Istraživanja svijeta izvan dosega maminog glasa koji zove na ručak ili u kuću, svijeta gdje se noć svom težinom već spustila na drveće i legla u nepokošenu travu, svojim glatkim, pomalo vlažnim ogrtačem prekrila puteljke i skrovišta, kulise i prizorišta naših dječjih igara.
A možda je svaki pokušaj otkrivanja nečeg novog (geografski i duhovno), svako očekivanje trnaka ili ledenja krvi, očekivanje udaranja krvi u sljepoočicama, rastapanje u blagosti svjetla koje dolazi iz nepoznatog izvora, samo neki drugi oblik, drukčije praćenje svjetleće niti, položene na tlo labirinta, koja vodi prema istome cilju. Cilju koji mi se otkriva kao slika – zlatne prašine.
A možda je i svako moje pjesničko putovanje, pa čak i svako putovanje u književnosti uopće, kada Orfej silazi sporednim stazama i tajnim kanalima ljudskoga tijela, kada vjetar nosi Odiseja i Eneja od nemila do nedraga među otocima i zemljama prirodnoga svijeta, kada Dante poput strijele leti od jedne nebeske sfere ka drugoj, od zvijezde do zvijezde, isto tako ponavljanje, hod prema istome cilju, koji mi se otkriva kao slika – zlatne prašine.
Slika zlatne prašine koja se pretvara u stanoviti predstupanj, u odsjaj metafizičkog obećanja cjelovitosti.
III
Postoji jedan trik u djetinjstvu; magija dimenzija i udaljenosti. Magija veličina kuća i dužina sjena, magija visine trave koja prstom pokazuje prema nebu, magija metuzalemske i nepredočive starosti odraslih koji udubljeni u važnost svojih poslova kruže oko nas (R. M. Rilke). Nešto što se čini ogromnim, enormnim, neskladnim čak i za opseg darežljivog dječjeg duha, postaje kasnije, kad odrastemo i nijemi zastanemo, okamenimo se zahvaćeni zasljepljujućim svjetlom stranog svijeta normi, brojki i odgovornosti, smiješno maleno, nikakvo i minorno.
Prostori koji su se činili velikim i punim zraka, suženi su na veličinu mračnih foajea i zadimljenih sobičaka. Paučinom prepletenih pljesnivih podruma. Cjelcat pljosnati planet, samostalni svijet čuda koji se protezao od utoka Trboveljščice u Savu pa do utrine na koju su bili preseljeni posmrtni ostaci naših predaka, gašenjem dječjeg čara i začuđenosti dobio je svoje mjesto u Državi dužinskih mjera i statistike, postavši malen. Smiješno i okrutno malen.
No, nekoć su pod topolama bile tajne. I tajne su bile duž jedine ceste, koja je započinjala kod Save, vukla se po cijeloj dolini, da bi se na drugom kraju zmijasto uspela i polako otpuzala u Savinjsku dolinu. Lekcije iz zemljopisa, u ono vrijeme i za tu dob nazvane »Poznavanje prirode i društva«, počinjale su s domaćim krajem. Bilježnice su se punile neobičnim i egzotičnim imenima mjesta kao što su Neža, Kurja vas, Polaj, Terezija, ili pak brojnih pritoka Trboveljščice, koja je u snovima bila gotovo plovni put, a u zbilji zapravo krvavi potok u koji se iz klaonice ispuštala ogromna količina krvi. Ipak, činilo se kako se pri spomenu potočića, kao što su Globušak, Bobenjščica ili Planinščica, mašta puni pritocima i deltama Nila i Amazone, a još više Misisipija.
Odlazili smo u Crnu preriju i ložili vatre da se ugrijemo, brišući u prigušenom svjetlu uz pomoć tvrdoglave dječje volje tragove straha s ratničkih, ponekad maskiranih lica. Odlazili smo u susjedne ulice igrati nogomet s stranim i nepoznatim dječacima, koje nismo susretali u žilju školskih hodnika. Gubili smo tekme na čudnim, pješčanim i grbavim, rijetkom travom obraslim igralištima iza skladišta opeke i pokraj glavne ceste. Svaki odlazak iz našeg dijela grada, svaki pogled iza ugla, prelaženje glavne ceste, svaki put u školu, na gimnastiku, biciklima Pony do Mitovškog slapa, u bazen cementare nedjeljom ili u olimpijski bazen ljeti, kad je sve zaodjenuto u beskonačno, nejenjavajuće svjetlo, bili su dugački i nepredvidljivi kao prekooceanska plovidba parobrodom u devetnaestom stoljeću.
I bile su udaljenosti. Magične udaljenosti.
Jednom sam se, bijaše svjetlom i suncem oskudan siječanj, nakon škole išao skijati u Podmeju. S prijateljima i poznanicima, u tuđu vikendicu nedaleko od skijališta. Snijeg je lagano sipio cijeli dan. Kad sam se ujutro, prije odlaska u školu, probudio i pogledao nebo, s kojeg su, kao da su se materijalizirale iz čiste bjeline, ni iz čega, padale pahulje, učinilo mi se kako su zamijenjene uloge s neboderom i da pahulje zapravo miruju, nepomično lebde u zraku, uvijek na istom mjestu, a da je neboder onaj koji leti i diže se, probijajući poput rakete sivu i hladnu atmosferu.
Ta priča s padanjem snijega ponavljala se tijekom čitavog dana. Kroz sve to vrijeme dječje veselje se širilo, nekakvom čarolijom preobraženo u raspojasane krikove i živahne glasove. Što ako sutra bude otkazana nastava? Što ako se snijeg zadrži tako dugo te će centralno grijanje u školi ponovo crknuti a nama se produžiti školski praznici? Ni danas ne znam jesmo se li tog dana uopće skijali ili nismo. Sjećam se kako smo zasjeli u zagrijanoj vikendici, omamljeni i opijeni od ugodne topline, dok je bijelo krzno sjevernoga medvjeda vani postajalo sve gušće, kompaktnije i deblje.
Ceste su postajale neprohodne. Možda su ralice zatajile i preživale pljesnivu šutnju u hladnih i mračnim garažama. Ili su pak posustale na bedemima i nasipima bijele tišine. Starije je uhvatila panika. A mi djeca smo uživali. Bili smo polarna ekspedicija koja se u snježnom metežu sklonila u toplu i zagrijanu drvenu kuću, bili smo skupina alpinista koja u planinskom domu čeka da prestane snijeg, pa da nastavi s usponom. Bilo je predivno unutar one zabrinutosti odraslih na koju smo još bili imuni, a koja će se tijekom godina poput neizbježne nasljedne bolesti preseliti i u nas, no tada je ona u obliku nepoznatih i nerazumljivih zvukova i kretnji kružila uspavljujućim zrakom, odbijajući se od naše bezbrižnosti i tihih očekivanja. Što ako tu budemo cijelu noć? Što ako to potraje cijeli tjedan? Što ako tu ostanemo do kraja života, koji uopće nema kraja?
Na kraju su nas bez poteškoća dovezli natrag u dolinu, udaljenu dvadesetak minuta vožnje po zasniježenoj cesti ili sat vremena pješice. A nama se činilo da smo negdje usred Sibira, ili možda čak na Kamčatki, bez milosti prepušteni stihiji i ljutim vjetrovima, u potpunosti ovisni o božjoj providnosti i sreći koja ponekad prati hrabre istraživače i one koji vjeruju u čuda. Stranice u nevidljivom dnevniku tada su ostale prazne. Proteći će mnogo godina prije no što će ih netko ispuniti onim što nedostaje i što je zauvijek izgubljeno.
Naši su putovi bili istovremeno kratki i dugački. Putovanja ujedno kratka i dugačka. Svijet je bio ogroman i malen. Svijet je bio siguran. Čudesno miran u nejenjavajućem svjetlu, prepun mogućnosti i obećanja. Svaki dan je bio pun otkrivanja besmrtnosti, koja je posvuda ostavljala svoje pečate i otiske, kao što nepažljivi i neiskusni provalnik posvuda ostavlja svoje otiske prstiju.
A po svemu tome bila je poput brašna, poput vanilin šećera na pecivu, posuta zlatna prašina – odsjaj metafizičkog obećanja cjelovitosti.
IV
I na koncu, što je važnije, cilj ili put? S čime bih se složio i čemu se mogu prikloniti? Put ili cilj? Zbivanja na njemu ili skriveno značenje, koje se na kraju razotkriva, ukoliko se razotkrije? Ne znam. No, poznat mi je osjećaj izdvojenosti iz vremena i svijeta uslijed duge odsutnosti. Poznato mi je i stanovito plivanje prema površini kad se vraćamo drukčiji za pribrojeno vrijeme, koje je očima onih koji su uvijek bili prisutni i aktivni, uvijek na pozornici, uvijek u središtu, uvijek na dometu riječi i pogleda, nevidljivo.
Ta izmijenjena masa, sila teže, pogled, odnos, način razmišljanja može biti posljedica i nagrada putovanja, a može biti i posljedica bolesti, izolacije. Sve dok traje ta izdvojenost iz vremena i svijeta, čovjek je zaštićen, nedostižan. Konstantno posut i uvaljan u zlatnu prašinu slike koja je, iako pripada djetinjstvu, bezvremenska, slike koja pripada socijalizmu, premda on, napušten, već počiva na smetlištu povijesti, čekajući na ponovno uskrsnuće.
Sve dok traje ta izdvojenost iz vremena i svijeta, čovjek je zaštićen, nedostižan. Konstantno posut i uvaljan u zlatnu prašinu slike koja pripada i onome što je u nekoj stvarnoj zbilji točno određeni i zemljomjerskim operacijama prisvojeni teritorij, u nekoj subjektivnoj zbilji samo vrijeme i meteorologija, u nekoj drugoj snovi, okrutne slutnje, trepet gojenaca u dječačkim internatima, a u nekoj trećoj rastapanje anđela u devinskom zraku. Sve to zajedno možemo podcrtati zajedničkim nazivnikom – Srednja Europa.
Za to ponekad dobivam nepobitne dokaze. Ne samo u knjigama, u mračnim vizijama činovnika s fantastičnim unutarnjim životom koji je htio da se njegova ostavština zapali i uništi, ne samo u ljekarnikovim riječima, prosvijetljenim kokainskim svjetlom, i ne samo u riječima poljskog Židova koga su na putu u geto ustrijelili nacisti, riječima vazda zaprisegnutim nekoj drugoj sferi, nego i u zbilji: u očima, u ušima, na koži, u nosu.
V
Prije nekoliko desetaka godina, Nataša i ja sjeli smo u Pragu na pogrešan tramvaj i umjesto prema središtu grada odvezli se negdje prema udaljenim predgrađima. Premda je bio studeni, vozili smo se kroz različita godišnja doba: bili su kiša, sunce i prozračne strelice ljetne svjetlosti, bila su prozirna stakla oštrih prizora ugrijanih srpanjskom vrućinom, bio je blagi proljetni pljusak, tiho pulsiranje i treperenje u plućima zemlje, plešuće pahulje koje nalijeću i lijepe se na zamagljena stakla, a nad uvojitim krovovima, na fasadama kuća, prozorskim daskama, drvenim okvirima, na bakrenom i bordo limu bila su čitava sazviježđa zlatne prašine.
Mnogo godina kasnije, sanjao sam kako su tramvajske tračnice položene i u Trbovlju, kako se s tla diže maglica i češe se o bakrene fasade, kako snopovi svjetlosti prodiru kroz sivilo i kako mi se kroz sazviježđa zlatne prašine približava tramvaj koji će me odvesti do ruba svijeta ili možda još dalje, do soba za čiji sam zrak ja tek avet, do mjesta na koje se u snovima stalno vraćam – do nebodera u kojem smo nekoć živjeli.
Sa slovenskog preveo Edo Fičor
(2001.–2017.)