Pravo na ružnoću, pravo na nakaznost, na žgoljav stas, na veliku glavu i na izbuljene oči, pravo na to da nikom i nikad ne budeš lijep jedno je od podcjenjenijih ljudskih prava. S njime je započeo dvadeseti vijek, era antisemitizma, najprije u vladavini zlokobnog bečkog gradonačelnika Karla Luegera od čijeg vremena započinje tradicija antisemitskih novinskih karikatura, a zatim u vremenu nacionalsocijalizma, kada se likovna prispodoba nakaznog Židova zavukla duboko u podsvijest europske kulture, sve do današnjih dana kada se, istina je, ružnoća više ne vezuje za Židove – jer to je još uvijek politički nekorektno – ali bi se i dalje trebalo biti lijep kao Apolon i kao Hitlerov vojnik.
Kao duhovit odgovor na rasistički stereotip ružnog Židova rađala se estetika brojnih židovskih, uglavnom istočnoeuropskih, crtača, ilustratora i slikara, pripovjedača, dramatičara i pisaca, koji umjesto da se brane uzaludnošću ljepote prihvaćaju da se prikazuju ružnim. To je njihov socijalni, antropološki, politički komentar, ali i način da aktualnu stvarnost povežu s mitološkim i bajkovitim slikama iz narodne predaje. Golem se, strašan i velik, načinjen od blata, ponovo našao među svojima, da ih spašava od neprijatelja.
Zlatko Bourek izniknuo je iz te židovske tradicije i tog dvadesetog vijeka. Stvarao je nakazne lutke i likove iz stvarnog i iz mitološkog svijeta, veselio se njihovoj ružnoći, kao što su se i oni, tako naslikani i oživljeni, veselili njemu. I s vremenom je, kako često biva, počeo sličiti tim svojim nakazama. To bi, međutim, u njegovom slučaju zavrijedilo ozbiljnu raspravu ili esej, možda i kratki roman na židovsku temu, koji bi on, makar i s onoga svijeta, sjajno ilustrirao. Naime, što: Zlatko Bourek sličio je svojim nakazama, a istovremeno je, sve do duboke starosti, bio veoma lijep muškarac. I ne samo to, nego je i njegov unutrašnji svijet, svijet od kojeg je stvarao umjetnost, bio lijep. Ružnoću je stvarao od čiste ljepote, i to ne kao nešto što će toj ljepoti proturječiti.
Bio je kostimograf, scenograf, autor crtanih filmova, redatelj i lutkar. Bio je valjda i najbolji graditelj lutki u svekolikoj, naravno nenapisanoj i neegzistentnoj, formalnoj i neformalnoj, povijesti hrvatskog lutkograditeljstva. Također je bio i ilustrator knjiga: njegovo je, sjetimo ga se još jednom, ono likovno remek-djelo od “Smrti u Veneciji”, izdanje Beogradske knjige iz 1978, prijevod Anice Savić Rebac. Niz ilustracija, crno-bijelih crteža i slika iz te knjige čine jednu malu studiju o Thomasu Mannu, Aschenbachu i njegovoj posljednjoj ljubavi, te o odnosu između mladosti i starosti, ljepote i ružnoće.
Sve je to Bourek bio i sve to je on radio, ali je, zapravo, bio kipar. I, naravno, bio je slikar. Pa iako su ga cijenili, a možda čak i voljeli, iako su mu priređivali velike izložbe, više su u njemu željeli vidjeti zanatliju i majstora u podcijenjenim sferama primijenjene umjetnosti, nego ozbiljnog umjetnika. I uvijek se nekako odvajalo ono što je radio za film, kazalište i lutke, od onoga što je u njegovom slučaju bila, kao, ozbiljna umjetnost. Iako je sve to, zapravo, bilo isto. I sve je to bilo jednako ozbiljno i jednako duhovito i smiješno, u isto vrijeme.
Zlatko Bourek bio je pjesnik smrti. Pjesnik je bio, premda stihove nije pisao, zato što je naracija njegovih radova – a redovito su bili vrlo narativni – bila pjesnička. A smrt je bila na svakom njegovom licu, u svakoj slici. I to je, možda, ključ Bourekove ružnoće: ružno je svako lice na kojem se zrcali smrt. A samo se glupa čeljad ne osjeća smrtnom…
Bio je dijete ravnice, rodom Požežanin, ali se formirao u Osijeku, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Susret sa smrću odgodio je za punih sedamdeset i pet godina, tako što je 1943. otišao u partizane. Pripadao je cijeloj jednoj židovskoj generaciji u Hrvatskoj koja je svoj život dugovala tome što je otišla u partizane. Kiparstvo i slikarstvo studirao je na Akademiji za primijenjenu umjetnost, u klasi Koste Angelija Radovanija.
Ako šetate ili trčite po nasipu uz rijeku Savu u Zagrebu, obiđite ovih dana njegovu malu kiparsku šalu, skulpturu “Međaš protiv uroka i poplave”. Eno je na sjevernoj obali, dvjestotinjak koraka od Hendrixova mosta.
Zlatko Bourek (1929 – 2018)
Pravo na ružnoću, pravo na nakaznost, na žgoljav stas, na veliku glavu i na izbuljene oči, pravo na to da nikom i nikad ne budeš lijep jedno je od podcjenjenijih ljudskih prava. S njime je započeo dvadeseti vijek, era antisemitizma, najprije u vladavini zlokobnog bečkog gradonačelnika Karla Luegera od čijeg vremena započinje tradicija antisemitskih novinskih karikatura, a zatim u vremenu nacionalsocijalizma, kada se likovna prispodoba nakaznog Židova zavukla duboko u podsvijest europske kulture, sve do današnjih dana kada se, istina je, ružnoća više ne vezuje za Židove – jer to je još uvijek politički nekorektno – ali bi se i dalje trebalo biti lijep kao Apolon i kao Hitlerov vojnik.
Kao duhovit odgovor na rasistički stereotip ružnog Židova rađala se estetika brojnih židovskih, uglavnom istočnoeuropskih, crtača, ilustratora i slikara, pripovjedača, dramatičara i pisaca, koji umjesto da se brane uzaludnošću ljepote prihvaćaju da se prikazuju ružnim. To je njihov socijalni, antropološki, politički komentar, ali i način da aktualnu stvarnost povežu s mitološkim i bajkovitim slikama iz narodne predaje. Golem se, strašan i velik, načinjen od blata, ponovo našao među svojima, da ih spašava od neprijatelja.
Zlatko Bourek izniknuo je iz te židovske tradicije i tog dvadesetog vijeka. Stvarao je nakazne lutke i likove iz stvarnog i iz mitološkog svijeta, veselio se njihovoj ružnoći, kao što su se i oni, tako naslikani i oživljeni, veselili njemu. I s vremenom je, kako često biva, počeo sličiti tim svojim nakazama. To bi, međutim, u njegovom slučaju zavrijedilo ozbiljnu raspravu ili esej, možda i kratki roman na židovsku temu, koji bi on, makar i s onoga svijeta, sjajno ilustrirao. Naime, što: Zlatko Bourek sličio je svojim nakazama, a istovremeno je, sve do duboke starosti, bio veoma lijep muškarac. I ne samo to, nego je i njegov unutrašnji svijet, svijet od kojeg je stvarao umjetnost, bio lijep. Ružnoću je stvarao od čiste ljepote, i to ne kao nešto što će toj ljepoti proturječiti.
Bio je kostimograf, scenograf, autor crtanih filmova, redatelj i lutkar. Bio je valjda i najbolji graditelj lutki u svekolikoj, naravno nenapisanoj i neegzistentnoj, formalnoj i neformalnoj, povijesti hrvatskog lutkograditeljstva. Također je bio i ilustrator knjiga: njegovo je, sjetimo ga se još jednom, ono likovno remek-djelo od “Smrti u Veneciji”, izdanje Beogradske knjige iz 1978, prijevod Anice Savić Rebac. Niz ilustracija, crno-bijelih crteža i slika iz te knjige čine jednu malu studiju o Thomasu Mannu, Aschenbachu i njegovoj posljednjoj ljubavi, te o odnosu između mladosti i starosti, ljepote i ružnoće.
Sve je to Bourek bio i sve to je on radio, ali je, zapravo, bio kipar. I, naravno, bio je slikar. Pa iako su ga cijenili, a možda čak i voljeli, iako su mu priređivali velike izložbe, više su u njemu željeli vidjeti zanatliju i majstora u podcijenjenim sferama primijenjene umjetnosti, nego ozbiljnog umjetnika. I uvijek se nekako odvajalo ono što je radio za film, kazalište i lutke, od onoga što je u njegovom slučaju bila, kao, ozbiljna umjetnost. Iako je sve to, zapravo, bilo isto. I sve je to bilo jednako ozbiljno i jednako duhovito i smiješno, u isto vrijeme.
Zlatko Bourek bio je pjesnik smrti. Pjesnik je bio, premda stihove nije pisao, zato što je naracija njegovih radova – a redovito su bili vrlo narativni – bila pjesnička. A smrt je bila na svakom njegovom licu, u svakoj slici. I to je, možda, ključ Bourekove ružnoće: ružno je svako lice na kojem se zrcali smrt. A samo se glupa čeljad ne osjeća smrtnom…
Bio je dijete ravnice, rodom Požežanin, ali se formirao u Osijeku, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Susret sa smrću odgodio je za punih sedamdeset i pet godina, tako što je 1943. otišao u partizane. Pripadao je cijeloj jednoj židovskoj generaciji u Hrvatskoj koja je svoj život dugovala tome što je otišla u partizane. Kiparstvo i slikarstvo studirao je na Akademiji za primijenjenu umjetnost, u klasi Koste Angelija Radovanija.
Ako šetate ili trčite po nasipu uz rijeku Savu u Zagrebu, obiđite ovih dana njegovu malu kiparsku šalu, skulpturu “Međaš protiv uroka i poplave”. Eno je na sjevernoj obali, dvjestotinjak koraka od Hendrixova mosta.