Prošlo je mnogo, mnogo godina, više od četrdeset, otkako sam raskinuo vezu sa zemljom. To je bio period u kojem nisam kosio, kopao, okopavao… Ali najednom, desila se golema promjena u mom životu. Kao da je veliki Bog budno posmatrao moj hod kroz vrijeme i dolje po tlu i najednom udesio da me nanovo poveže sa iskonom i zemljom hraniteljicom.
Zvoni meni tako jedno veče telefon u mom stanu na jugu Luksemburga. Javim se posve mirno, jer navikao sam da mi stižu pozivi i poruke u svako doba dana, pa i noći. Neki od mojih prijatelja, kolege po peru, začitaju se ili se zanesu u pisanju i ne osjete da je duboka noć, te me i tad okrenu da se čujemo. A ovo sada i nije bilo previše kasno. Možda se noć bješe tek uvezala i zavladala nad zemljom, kad mi zazvoni telefon.
– Ne spavaš, valjda? – ču se s druge strane žice.
– Ne, ne – kažem – budan sam…
Tule, muž sestre moje supruge. Smije se i vidim da mi ima saopštiti neku neuobičajenu vijest, nekakvu kojoj ću se poradovati.
– Hoćeš li vrt?
Ćutim, za trenutak ništa ne odgovaram, te on ponovi:
– Slušaj, pitam te hoćeš li vrt?!
– Hoću – kažem – samo mi reci gdje je i kakav je.
Tule sve lijepo objasni, da Karlo, Portugalac, prodaje vrt blizu njegovog, da je vrt poprilično sređen, da imaju dvije kućice, a tu su i razni alati i još ponešto… Objasni mi Tule i da je Karlo u penziji pa se vraća svojoj domaji te zbog toga prodaje vrt.
Pristao sam bez riječi.
– To ćemo Enes i ja skupa – kažem.
Enes je moj zet, kom sve ide od ruke i kom često, u žaru posla, svrh nosa visi kapljica znoja bistra kao suza.
– Enes i ja ćemo to – velim.
Tako i bi. Za desetak dana već sam držao motiku u rukama i gulio busiku s jednog dijela bašte, rezervisanog za sađenje povrća. Dobro sam to odradio, pomogao mi i Edo, sin moje sestre, koji je čuo da u Luksemburgu pare vise o trnju pa došao iz Podgorice da ubere koju. Edo mi pomogao, a Enes sve to pohvalio i tako mi dodatno razvio ljubav prema zemlji i biljkama koje zemlja daruje.
***
Došlo je vrijeme sadnje. I što je posađeno, brzo počelo nicati i rasti.
Iako sam prije četrdeset i više godina u Bihoru, zajedno sa ocem, orao njive, sadio krompir i okopavao, sa zaprašivanjem i insektima nikada nisam imao ništa; o tome je majka vodila računa: tokom cijele godine odvajala bi pepeo u papirne džakove od brašna, koji je miješala s nekakvim bijelim praškom što je otac donosio iz grada, i time bi, dobro pokrivene glave i povezanih usta i nosa, posipala zelene žbunove. I dandanas se sjećam ljutkastoga mirisa smjese kojom je majka zaprašivala veliku njivu krompira.
– Pritisla muha – zabrinuto bi gledala prema njivi, otresajući sa svojih dimija pepeo i bijeli, za insekte smrtonosni prašak. Ona je za zlaticu govorila – muha.
Znao sam da je to zapravo zlatica, žuta i s tamnim prugama duž tijela, kao malim pojasevima niz svoja krila pomoću kojih je dolijetala iz vrtova koje su vragulje znale opustošiti i poslije njihove najezde, za samo nekoliko dana, od zelenih žbunova ostajale su samo žućkaste stršljike, ali bi kasnije i njih nekako odrubile, te se skoro i nije poznavalo da je tu svom silinom kretalo krompirovo žbunje.
Jasno je, zlatica je krompirov neprijatelj broj jedan i neprijatelj onoga ko se nada krompiru kao hrani za narednu zimu. Neprijatelj kojem se mora stati u kraj ili mu predati zasad da ga potamani kao što je onom debeljuškastom Portugalcu s velikim trbuhom – treći vrt od našeg s gornje strane puta, kojem trenirka vazda visi s pola zadnjice, otkrivajući tako veliku brazdu između dva jastuka. Njemu su pobrstjele sav list, a onda pojele i stabljike. Samo tri dana prije gledao sam preko ograde kako je obilato zaprašio modro grmlje nekakvim bijelim insekticidom. Nisu to više bile kućice krompira, već redovi grmenja pokrivenog tek napadalim snijegom. I to su pojele. A tvrdio mi je, pobjedonosno sjedeći u plastičnoj stolici s koje je prelijevalo na sve strane i zadovoljno tapkajući dlanom desne ruke debelu butinu, kako je to sredstvo spas od štetočina, te ga zamolih da i meni kupi. Obeća mi i reče da ne košta puno, malo više od dvanaest eura. Donijet će mi, veli, sutra, kada dođe iz smjene. Nije mi donio ni sutradan, ni za tri dana kad se pojavio sa suprugom i troje djece koja su, na razdaljini od po jednog metra jedno od drugog, išla za njim u pravom redu, kao da su jedno drugom u stope gazila.
Kad je stigao do vrta, imao je šta i vidjeti: tamo gdje je bilo žbunje krompira čekalo ga je golo tle sa ispupčenjima kao velike otekline na tijelu zemlje. Čovjek se sa obje ruke uhvati za glavu. – Fooodes, fooodes!… – galamio je, bespomoćno razgledajući parcelicu na kojoj se, do prije tri dana, zelenjela gora mladoga krompira.
Vrati se do ograde našega vrta da se izvini što je zaboravio kupiti za mene onaj pesticid koji mi je obećao.
– Ne, ne, ne treba, hvala ti – rekao sam, te on spusti ruke sa ograde i vrati se svom opustošenom vrtu.
Sa zelenih žbunova, u bijelu vanglu koju sam samo za to kupio, otresao sam zlatice i njihovu rumenkastu goluždravu mlađ i sve to punio u plastične flaše, dodavajući poneki list krompira da se žive duše imaju čime zabavljati dokle im ne kucne suđeni čas. Dok je to padalo niz zid plastične boce, zveckalo je kao da nisam ubacivao živa stvorenja već kamenčiće.
Zveckalo je i ozdol od kućice na kojoj je Enes popravljao prozor koji, od kiša i vjetrova, bješe popustio na jednu stranu.
***
Iako sam se hrabro borio: zalijevao i kvasio krompirovo žbunje vodom u kojoj se danima kiselila kopriva, kupio zlatice rukama i otresao ih s lišća u bijelu vanglu, one su ipak za sobom ostavljale trag; izbušeni i načeti listovi svjedočili su o njihovoj halapljivosti i namjeri da mi zbrišu krompire s lica zemlje, onako kao u Portugalčevom vrtu. Voda u kojoj se kiseli kopriva, posebna je priča. A i miris! Ne samo prvi moj komšija, Alžirac, i simpatična mu žena, Čehinja, da su se mrštili i okretali glavu, stiskajući nos palcem i svijenim kažiprstom, već i oni u malo udaljenijim vrtovima radili su isto, jer tako je neugodno mirisalo u vodi raspalo lisje koprive. Zalijevam tim rastvorom svoj zasad i vjerujem da je to pomoglo da one zlatice koje su dolazile iz opustošenih vrtova – prelijeću našu njivicu, ili se bar sporije množe.
Jedna je, dok sam je držao na svom dlanu, položila veliki broj žućkastih jajašcadi. I to sam doživio: porod zlatice na vlastitom dlanu!
***
Šta uraditi sa pokupljenim zlaticama?, pitao sam se. Kako ih poubijati, kako izgnječiti nogama kad imaju prelijepe šare, a imaju, vidio sam, i oči! Imaju krila, nogice; bore se za opstanak, vode ljubav, razmnožavaju se, jedu… Bezmalo, rade sve ono što i čovjek. I kako ih sad pobiti!…
Tih dana, ne baš slučajno, susreo sam tankofijastu bankarsku službenicu Bosiljku. Pili smo vino i pričali, o svemu pa i o vrtovima, biljkama i štetočinama koje napadaju biljke. Pitao sam je:
– A je li, Boso, ako ubijam zlatice, jesam li ja ubica?
Bosiljka otpi gutljaj vina, zatim se pomjeri malo u stolici, još uvijek držeći čašu u ruci, pa raširi oči kao da se nebesa, koja će me ovog časa uzeti, otvoriše, i vrlo će ozboljno:
– Naravno da jesi!
Cijeli grad Eš, željeznička stanica s prugama koje kao ruke izbijaju iz nje, kafana u kojoj smo sjedjeli, sva zemlja i vasiona se okrenu oko moje glave.
– Ubica?…
– Svakako! Ubijaš li – ubica si.
Bože moj mili, siguran sam da su one u plastičnim flašama, koje sam ostavio tik uz rub njivice, već pocrkale. Iako sam jučer gledao da su od onih listova koje sam ubacivao za njima ostali samo kosturčići, ipak su, najvjerovatnije mrtve i nikada više neće poletjeti, sletjeti na Portugalčev zasad, na moj, niti bilo čiji u okolini. S njima je gotovo. Ja sam, dakle, ubica!
***
– Moj tata i moja mama bi danima kupili zlatice, ujutro i predveče – veli mi moja Satka – a onda bi ih sipali u rupu u gaju iza njive i zatrpavali zemljom.
Sljedeću, u bijeloj vangli nakupljenu turu i sam sam zakopao pokraj puta, pedesetak metara daleko od vrtova, i nogom dobro utapkao tle. Čitao sam da zlatica živi i prezimi u zemlji. Eto ih u zemlji… Bože, jesi li ovako zadovoljan mojim postupkom ili ću i za ovo polagati račune, jer sam ponovo narušio prirodni sklad koji je udesila tvoja zlatna, nepogrešiva ruka?!
Za svaki slučaj okrećem telefon efendije Nedžada Zilkića i pitam da li sam u grijehu ako ubijam zlatice.
– Ne – začu se sa druge strane i meni laknu. Sve što ti nanosi štetu imaš pravo uništavati.
Nedžad efendija mi je skinuo brigu s glave, ali me i dalje grizla savjest zbog svojih postupaka.
***
Svanulo je subotnje juro. Poranili smo u vrt i ubrzo se svako uhvatio svoga posla; Enes kucka dolje u kućici, pravi sudoper. Unuk Sanin vozi trotinet makadamskim putem između dva bloka bašti i, dižući prašinu, pravi iznenadne zaokrete. Uživa u tome i zove me da gledam. Ja idem polako utapkanom stazicom između redova krompira i u onu istu vanglu stresam zlatice kojih je sve manje, ali ih ima. Ne napušta me dilema da li sam onim svojim trpanjem životinjčadi u plastične flaše, gdje će se pogušiti, učinio grijeh i izazvao božju srdžbu. Sjećam se, dok smo bili još golobrada djeca, razgovarao sam sa Rasimom – Zelom o životu i smrti. Pitao me tada:
– Kad gore po Sipanju hodaš, jesi li ikada zgazio mrava, crva ili kakvu drugu životinjicu?
– Sigurno da jesam – pogledah ga ravno u oči.
– E tako – veli Zele, koji je kasnije, kao student generacije, završio medicinski fakultet u Skoplju – i nas može zgazit neka nevidljiva noga…
Pokupljene zlatice s kojim sam se uputio prema rubu šume pokušavaju da izmigolje iz moje vangle, kao da slute da će ih ubrzo prekriti zemlja.
Na stazici od betonskih ploča, lijepo sastavljenih kao da je jedna, stazici koja od kapije vodi ka kućici, ispade mi jedna ponajkrupnija, i krenu naprijed. Idem za njom, a imam utisak da je brža od mene. Zakoračih da je preskočim… spetljah se i – nagazim je…
– Jesi li baš morao?! – progovori tamnocrvena mrlja ispod moje noge.
Veče se lagano spuštalo i vjetrić njihao krompirovo žbunje. Razmišljao sam šta da uradim sa ostatkom životinjica u mojim rukama. Tako razmišljajući stigoh do ruba šume, iskopah rupu i sasuh unutra pokupljene zlatice. Onaj busen zemlje koji sam ašovom prevrnuo vratih na svoje mjesto. Onda sam gazio po njemu i ako je neko sa strane posmatrao povjerovao je da igram.
Zlatica
Prošlo je mnogo, mnogo godina, više od četrdeset, otkako sam raskinuo vezu sa zemljom. To je bio period u kojem nisam kosio, kopao, okopavao… Ali najednom, desila se golema promjena u mom životu. Kao da je veliki Bog budno posmatrao moj hod kroz vrijeme i dolje po tlu i najednom udesio da me nanovo poveže sa iskonom i zemljom hraniteljicom.
Zvoni meni tako jedno veče telefon u mom stanu na jugu Luksemburga. Javim se posve mirno, jer navikao sam da mi stižu pozivi i poruke u svako doba dana, pa i noći. Neki od mojih prijatelja, kolege po peru, začitaju se ili se zanesu u pisanju i ne osjete da je duboka noć, te me i tad okrenu da se čujemo. A ovo sada i nije bilo previše kasno. Možda se noć bješe tek uvezala i zavladala nad zemljom, kad mi zazvoni telefon.
– Ne spavaš, valjda? – ču se s druge strane žice.
– Ne, ne – kažem – budan sam…
Tule, muž sestre moje supruge. Smije se i vidim da mi ima saopštiti neku neuobičajenu vijest, nekakvu kojoj ću se poradovati.
– Hoćeš li vrt?
Ćutim, za trenutak ništa ne odgovaram, te on ponovi:
– Slušaj, pitam te hoćeš li vrt?!
– Hoću – kažem – samo mi reci gdje je i kakav je.
Tule sve lijepo objasni, da Karlo, Portugalac, prodaje vrt blizu njegovog, da je vrt poprilično sređen, da imaju dvije kućice, a tu su i razni alati i još ponešto… Objasni mi Tule i da je Karlo u penziji pa se vraća svojoj domaji te zbog toga prodaje vrt.
Pristao sam bez riječi.
– To ćemo Enes i ja skupa – kažem.
Enes je moj zet, kom sve ide od ruke i kom često, u žaru posla, svrh nosa visi kapljica znoja bistra kao suza.
– Enes i ja ćemo to – velim.
Tako i bi. Za desetak dana već sam držao motiku u rukama i gulio busiku s jednog dijela bašte, rezervisanog za sađenje povrća. Dobro sam to odradio, pomogao mi i Edo, sin moje sestre, koji je čuo da u Luksemburgu pare vise o trnju pa došao iz Podgorice da ubere koju. Edo mi pomogao, a Enes sve to pohvalio i tako mi dodatno razvio ljubav prema zemlji i biljkama koje zemlja daruje.
***
Došlo je vrijeme sadnje. I što je posađeno, brzo počelo nicati i rasti.
Iako sam prije četrdeset i više godina u Bihoru, zajedno sa ocem, orao njive, sadio krompir i okopavao, sa zaprašivanjem i insektima nikada nisam imao ništa; o tome je majka vodila računa: tokom cijele godine odvajala bi pepeo u papirne džakove od brašna, koji je miješala s nekakvim bijelim praškom što je otac donosio iz grada, i time bi, dobro pokrivene glave i povezanih usta i nosa, posipala zelene žbunove. I dandanas se sjećam ljutkastoga mirisa smjese kojom je majka zaprašivala veliku njivu krompira.
– Pritisla muha – zabrinuto bi gledala prema njivi, otresajući sa svojih dimija pepeo i bijeli, za insekte smrtonosni prašak. Ona je za zlaticu govorila – muha.
Znao sam da je to zapravo zlatica, žuta i s tamnim prugama duž tijela, kao malim pojasevima niz svoja krila pomoću kojih je dolijetala iz vrtova koje su vragulje znale opustošiti i poslije njihove najezde, za samo nekoliko dana, od zelenih žbunova ostajale su samo žućkaste stršljike, ali bi kasnije i njih nekako odrubile, te se skoro i nije poznavalo da je tu svom silinom kretalo krompirovo žbunje.
Jasno je, zlatica je krompirov neprijatelj broj jedan i neprijatelj onoga ko se nada krompiru kao hrani za narednu zimu. Neprijatelj kojem se mora stati u kraj ili mu predati zasad da ga potamani kao što je onom debeljuškastom Portugalcu s velikim trbuhom – treći vrt od našeg s gornje strane puta, kojem trenirka vazda visi s pola zadnjice, otkrivajući tako veliku brazdu između dva jastuka. Njemu su pobrstjele sav list, a onda pojele i stabljike. Samo tri dana prije gledao sam preko ograde kako je obilato zaprašio modro grmlje nekakvim bijelim insekticidom. Nisu to više bile kućice krompira, već redovi grmenja pokrivenog tek napadalim snijegom. I to su pojele. A tvrdio mi je, pobjedonosno sjedeći u plastičnoj stolici s koje je prelijevalo na sve strane i zadovoljno tapkajući dlanom desne ruke debelu butinu, kako je to sredstvo spas od štetočina, te ga zamolih da i meni kupi. Obeća mi i reče da ne košta puno, malo više od dvanaest eura. Donijet će mi, veli, sutra, kada dođe iz smjene. Nije mi donio ni sutradan, ni za tri dana kad se pojavio sa suprugom i troje djece koja su, na razdaljini od po jednog metra jedno od drugog, išla za njim u pravom redu, kao da su jedno drugom u stope gazila.
Kad je stigao do vrta, imao je šta i vidjeti: tamo gdje je bilo žbunje krompira čekalo ga je golo tle sa ispupčenjima kao velike otekline na tijelu zemlje. Čovjek se sa obje ruke uhvati za glavu. – Fooodes, fooodes!… – galamio je, bespomoćno razgledajući parcelicu na kojoj se, do prije tri dana, zelenjela gora mladoga krompira.
Vrati se do ograde našega vrta da se izvini što je zaboravio kupiti za mene onaj pesticid koji mi je obećao.
– Ne, ne, ne treba, hvala ti – rekao sam, te on spusti ruke sa ograde i vrati se svom opustošenom vrtu.
Sa zelenih žbunova, u bijelu vanglu koju sam samo za to kupio, otresao sam zlatice i njihovu rumenkastu goluždravu mlađ i sve to punio u plastične flaše, dodavajući poneki list krompira da se žive duše imaju čime zabavljati dokle im ne kucne suđeni čas. Dok je to padalo niz zid plastične boce, zveckalo je kao da nisam ubacivao živa stvorenja već kamenčiće.
Zveckalo je i ozdol od kućice na kojoj je Enes popravljao prozor koji, od kiša i vjetrova, bješe popustio na jednu stranu.
***
Iako sam se hrabro borio: zalijevao i kvasio krompirovo žbunje vodom u kojoj se danima kiselila kopriva, kupio zlatice rukama i otresao ih s lišća u bijelu vanglu, one su ipak za sobom ostavljale trag; izbušeni i načeti listovi svjedočili su o njihovoj halapljivosti i namjeri da mi zbrišu krompire s lica zemlje, onako kao u Portugalčevom vrtu. Voda u kojoj se kiseli kopriva, posebna je priča. A i miris! Ne samo prvi moj komšija, Alžirac, i simpatična mu žena, Čehinja, da su se mrštili i okretali glavu, stiskajući nos palcem i svijenim kažiprstom, već i oni u malo udaljenijim vrtovima radili su isto, jer tako je neugodno mirisalo u vodi raspalo lisje koprive. Zalijevam tim rastvorom svoj zasad i vjerujem da je to pomoglo da one zlatice koje su dolazile iz opustošenih vrtova – prelijeću našu njivicu, ili se bar sporije množe.
Jedna je, dok sam je držao na svom dlanu, položila veliki broj žućkastih jajašcadi. I to sam doživio: porod zlatice na vlastitom dlanu!
***
Šta uraditi sa pokupljenim zlaticama?, pitao sam se. Kako ih poubijati, kako izgnječiti nogama kad imaju prelijepe šare, a imaju, vidio sam, i oči! Imaju krila, nogice; bore se za opstanak, vode ljubav, razmnožavaju se, jedu… Bezmalo, rade sve ono što i čovjek. I kako ih sad pobiti!…
Tih dana, ne baš slučajno, susreo sam tankofijastu bankarsku službenicu Bosiljku. Pili smo vino i pričali, o svemu pa i o vrtovima, biljkama i štetočinama koje napadaju biljke. Pitao sam je:
– A je li, Boso, ako ubijam zlatice, jesam li ja ubica?
Bosiljka otpi gutljaj vina, zatim se pomjeri malo u stolici, još uvijek držeći čašu u ruci, pa raširi oči kao da se nebesa, koja će me ovog časa uzeti, otvoriše, i vrlo će ozboljno:
– Naravno da jesi!
Cijeli grad Eš, željeznička stanica s prugama koje kao ruke izbijaju iz nje, kafana u kojoj smo sjedjeli, sva zemlja i vasiona se okrenu oko moje glave.
– Ubica?…
– Svakako! Ubijaš li – ubica si.
Bože moj mili, siguran sam da su one u plastičnim flašama, koje sam ostavio tik uz rub njivice, već pocrkale. Iako sam jučer gledao da su od onih listova koje sam ubacivao za njima ostali samo kosturčići, ipak su, najvjerovatnije mrtve i nikada više neće poletjeti, sletjeti na Portugalčev zasad, na moj, niti bilo čiji u okolini. S njima je gotovo. Ja sam, dakle, ubica!
***
– Moj tata i moja mama bi danima kupili zlatice, ujutro i predveče – veli mi moja Satka – a onda bi ih sipali u rupu u gaju iza njive i zatrpavali zemljom.
Sljedeću, u bijeloj vangli nakupljenu turu i sam sam zakopao pokraj puta, pedesetak metara daleko od vrtova, i nogom dobro utapkao tle. Čitao sam da zlatica živi i prezimi u zemlji. Eto ih u zemlji… Bože, jesi li ovako zadovoljan mojim postupkom ili ću i za ovo polagati račune, jer sam ponovo narušio prirodni sklad koji je udesila tvoja zlatna, nepogrešiva ruka?!
Za svaki slučaj okrećem telefon efendije Nedžada Zilkića i pitam da li sam u grijehu ako ubijam zlatice.
– Ne – začu se sa druge strane i meni laknu. Sve što ti nanosi štetu imaš pravo uništavati.
Nedžad efendija mi je skinuo brigu s glave, ali me i dalje grizla savjest zbog svojih postupaka.
***
Svanulo je subotnje juro. Poranili smo u vrt i ubrzo se svako uhvatio svoga posla; Enes kucka dolje u kućici, pravi sudoper. Unuk Sanin vozi trotinet makadamskim putem između dva bloka bašti i, dižući prašinu, pravi iznenadne zaokrete. Uživa u tome i zove me da gledam. Ja idem polako utapkanom stazicom između redova krompira i u onu istu vanglu stresam zlatice kojih je sve manje, ali ih ima. Ne napušta me dilema da li sam onim svojim trpanjem životinjčadi u plastične flaše, gdje će se pogušiti, učinio grijeh i izazvao božju srdžbu. Sjećam se, dok smo bili još golobrada djeca, razgovarao sam sa Rasimom – Zelom o životu i smrti. Pitao me tada:
– Kad gore po Sipanju hodaš, jesi li ikada zgazio mrava, crva ili kakvu drugu životinjicu?
– Sigurno da jesam – pogledah ga ravno u oči.
– E tako – veli Zele, koji je kasnije, kao student generacije, završio medicinski fakultet u Skoplju – i nas može zgazit neka nevidljiva noga…
Pokupljene zlatice s kojim sam se uputio prema rubu šume pokušavaju da izmigolje iz moje vangle, kao da slute da će ih ubrzo prekriti zemlja.
Na stazici od betonskih ploča, lijepo sastavljenih kao da je jedna, stazici koja od kapije vodi ka kućici, ispade mi jedna ponajkrupnija, i krenu naprijed. Idem za njom, a imam utisak da je brža od mene. Zakoračih da je preskočim… spetljah se i – nagazim je…
– Jesi li baš morao?! – progovori tamnocrvena mrlja ispod moje noge.
Veče se lagano spuštalo i vjetrić njihao krompirovo žbunje. Razmišljao sam šta da uradim sa ostatkom životinjica u mojim rukama. Tako razmišljajući stigoh do ruba šume, iskopah rupu i sasuh unutra pokupljene zlatice. Onaj busen zemlje koji sam ašovom prevrnuo vratih na svoje mjesto. Onda sam gazio po njemu i ako je neko sa strane posmatrao povjerovao je da igram.
Dolje ispod mojih nogu gušile su se zlatice.