Sjećam se neobičnog susreta sa jednim od mojih nekadašnjih školskih drugova, koga prije toga poodavno nisam vidio. Poslije uobičajenog “kako si” postavio sam mu još jedno konvencionalno pitanje: “Šta radiš?”
“Ništa”, odgovorio je.
To me nije čudilo, jer su ga u školi zvali “lijena buba”.
Međutim, izgledao mi je prilično utučen; gledao je pred sebe nekakvim praznim, odsutnim pogledom.
“Nešto si mi neraspoložen… Imaš neki problem?”
“Zjale”, rekao je.
“Molim?”
“Zjale”, ponovio je. “Našao sam ih. Ili, točnije, one su našle mene. I ne puštaju me.”
“Hmmm…” promrmljao sam, ali bio sam zainteresiran.
“Zjale? Zanimljivo. A kako one izgledaju?”
“Zapravo, ne znam. Ne vidim ih, ali osjećam njihovo prisustvo. Tu su negdje, ali ja ne znam šta ću s njima. Izluđuju me. Samo ih čujem, povremeno.”
“Je li? A šta ti kažu?”
“Ne znam. Javljaju se glasom kao iz velike dubine, kao iz groba. Ne razumijem ih. To je neki strani jezik, a ja ne znam jezike. Kažem ti, izluđuju me.”
Ostavio sam svog nekadašnjeg druga u njegovom dešperatnom stanju, ali sam poslije često mislio na njega, zamišljajući kako izgleda njegovo druženje sa zjalama. Tek poslije godinu ili dvije čuo sam od jednog mog i njegovog zajedničkog poznanika da više nije onako utučen kakav je bio kad sam ga sreo. Naprotiv, živnuo je. Zjale su nestale, i sad ih on traži. Ispostavilo se da su mu potrebne, ali samo kad on hvata njih, a ne one njega, jer hvatanje zjala ispunjava mu vrijeme smislom.
Zjale
Sjećam se neobičnog susreta sa jednim od mojih nekadašnjih školskih drugova, koga prije toga poodavno nisam vidio. Poslije uobičajenog “kako si” postavio sam mu još jedno konvencionalno pitanje: “Šta radiš?”
“Ništa”, odgovorio je.
To me nije čudilo, jer su ga u školi zvali “lijena buba”.
Međutim, izgledao mi je prilično utučen; gledao je pred sebe nekakvim praznim, odsutnim pogledom.
“Nešto si mi neraspoložen… Imaš neki problem?”
“Zjale”, rekao je.
“Molim?”
“Zjale”, ponovio je. “Našao sam ih. Ili, točnije, one su našle mene. I ne puštaju me.”
“Hmmm…” promrmljao sam, ali bio sam zainteresiran.
“Zjale? Zanimljivo. A kako one izgledaju?”
“Zapravo, ne znam. Ne vidim ih, ali osjećam njihovo prisustvo. Tu su negdje, ali ja ne znam šta ću s njima. Izluđuju me. Samo ih čujem, povremeno.”
“Je li? A šta ti kažu?”
“Ne znam. Javljaju se glasom kao iz velike dubine, kao iz groba. Ne razumijem ih. To je neki strani jezik, a ja ne znam jezike. Kažem ti, izluđuju me.”
Ostavio sam svog nekadašnjeg druga u njegovom dešperatnom stanju, ali sam poslije često mislio na njega, zamišljajući kako izgleda njegovo druženje sa zjalama. Tek poslije godinu ili dvije čuo sam od jednog mog i njegovog zajedničkog poznanika da više nije onako utučen kakav je bio kad sam ga sreo. Naprotiv, živnuo je. Zjale su nestale, i sad ih on traži. Ispostavilo se da su mu potrebne, ali samo kad on hvata njih, a ne one njega, jer hvatanje zjala ispunjava mu vrijeme smislom.