Tijan Sila, Tierchen unlimited. Kiepenheuer und Witsch, Köln 2017
Teza koju u raznim varijacijama zastupam već duže vrijeme jest da je bosanskohercegovačka književnost kao takva prepoznatljiva prije svega sa svoje hibridnosti (ili sinkretizma – termin što ga je preferirala Nirman Moranjak-Bamburać). Ako je to bilo i više nego očigledno u doba jugoslavenskoga jedinstva (nelagoda nacionalno orijentiranih povjesničara književnosti prilikom svrstavanja bosanskohercegovačkih autora i autorica dostatan je dokaz tomu), postalo je još očevidnije nakon raspada zemlje i stvaranja književnoga korpusa u egzilu. Spisateljice i spisatelji koji su Bosnu i Hercegovinu napustili u različitim uzrastima tokom rata, nastavili su (ili započeli) književnu djelatnost u novim sredinama pri tome birajući različite jezične opcije. Aleksandar Hemon djeluje bilingvalno – pišući neliterarne tekstove na srpskohrvatskom a literarne (koji su neosporno važniji) na engleskom, Semezdin se Mehmedinović odlučuje za bosanski, dok Saša Stanišić (koji je bio znatno mlađi od spomenute dvojice u trenutku napuštanja zemlje) ostaje monolingvalno vezan za njemački, a srpskohrvatski prodire u njegove tekstove tek u vidu folklornoga kolorita.
Nova figura bosanskoga porijekla na njemačkoj književnoj sceni jest autor koji je svoj roman prvijenac objavio pod pseudonimom Tijan Sila. Kao trinaestogodišnjak izbjegao je s obitelji iz Sarajeva, nastanio se u Mannheimu, studirao u Heidelbergu i definitivno boravište pronašao u Kaiserslauternu što ga čini, s berlinske centralističke točke gledišta, egzotičnijom figurom nego njegovo izvorno balkansko prebivalište. U svijesti je njemačkih stereotipa Kaiserslautern prisutan tek kao najmanji grad s prvoligašem (doduše danas ni to nije slučaj 1. FCK tužno prebiva u zlatnoj sredini druge lige). Sila će unatoč tome u intervjuu za TAZ reći da je Pfalz (provincija u kojoj se nalazi Kaiserslautern) cooler. Na pitanje novinara „cooler nego što?“, odgovorit će „nego Heidelberg – ovdje ima punkera.“ Zaposlen je kao nastavnik njemačkog u srednjoj stručnoj školi i potpuno je integriran u sredinu koja ne odgovara predodžbama o kozmopolitskim mjestima kao idealnim sredinama za spisateljski rad. Kaiserslautern je sve drugo od metropole. Multikulturalizam je u njemu određen gastarbajterima a neonacisti su teško snošljiv ali nužan dio svakodnevice.
U takvoj je sredini smještena radnja ovoga romana o čijemu nastanku valja ispričati još jednu zgodnu anegdotu. Godina je 2006. Silin je roman završen, nedostaje mu samo prolog, neposredno pred polaganje državnoga ispita šeta Hedielbergom i u izlogu jedne knjižare vidi roman Saše Stanišića Kako vojnik popravlja gramofon. Vraća se kući, odlaže rukopis u ladicu i počinje razmišljati o koncepciji novoga: „Nisam htio biti Bosanac koji trči za vlakom koji odmiče i ubacuje se u njega.“ Rezultat je toga odbijanja roman koji se pojavio deset godina nakon Stanišićeva. Roman je to koji doista ni u čemu ne slijedi pripovjednu shemu svoga tako uspješnog prethodnika. Tematska su preklapanja jasno prisutna, ali se upravo u njihovome pažljivom iščitavanju može prepoznati trud da se bude drukčiji. Kako bih odao priznanje tome trudu, više ga neću podvrgavati nikakvim usporedbama s Vojnikom.
Centralni je lik romana bosanski izbjeglica u Njemačkoj koji retrospektivno, ali bez težnje ka linearitetu, rekonstruira ratne dane u Sarajevu i povezuje ih s novostečenom njemačkom svakodnevicom. Ona se pokazuje sve prije negoli konvencionalna. Roman počinje in meidas res, scenom u kojoj pripovjedač bježi iz kuće svoje djevojke nakon što ga je divljački pretukao njezin brat – neonacista. Cijeli će se roman, da prejudiciram, vrtiti oko te teme: pripovjedač će se zbližavati s djevojkama čija su braća članovi tvrdog nacističkoga jezera. Svi će oni, kao dobrovoljci, otići u Bosnu i tamo poginuti. Naravno, priča se samim tim odmiče od realnosti i prelazi na područje ironijskoga otklona od nje. Logika se naracije narušava svjesno, upravo s ciljem subvertiranja klasičnih klišeja povezanih s submitologijom emigrantske književnosti.
No ovim se otkloni od ustaljenih recepata ni izbliza ne iscrpljuju. Vjerojatno je najupečatljiviji onaj koji se odnosi na najboljeg pripovjedačeva prijatelja – i jedinoga Bosanca u njemačkoj sredini – Šemsu. Šemso se razlikuje od pripovjedača zato što nije izbjeglica, već gastarbajtersko dijete. No ono što ga čini paradoksalnom figurom jest njegova pripadnost neonacističkoj sceni, i to u liderskoj poziciji. Pripovjedač taj uspjeh motivira Šemsinom enormnom fizičkom snagom koju upotrebljava s iznimnom brutalnošću. Njegove su veze s bivšom domovinom labilne, jezik mu je „gastarbajterski bosanski“. Integracija u „negativnu Njemačku“ je uspješna, ali je socijalna vrijednost toga uspjeha mala.
Kao svojevrsna se protuteža sirovome i surovome Šemsi formira policajka Sarah koja je jedna od onih žena čiji je brat poginuo kao neonacista u Bosni. Njezina je prednost u odnosu na bosanskog gastarbajtera kontrolirana upotreba sile. Sarah je pripovjedačeva prijateljica od njegovih prvih emigrantskih dana. Ona je ta koja štiti nesigurnog dječaka u prvim koracima na tuđem tlu. Poput Šemse, i ona je konstruirana shematično. Svjesni Silin postupak shematiziranja zamišljen je i sproveden kao odmicanje od realizma kojega se mora promatrati kao nužnu matricu autobiografski orijentirane egzilantske proze. Upravo takva izbjegavanja realizma raspršit će sumnju da bi se u Tierchen unlimited moglo raditi o autobiografskom tekstu. Sila se, dapače, uklapa u snažnu struju autofikcionalne proze koja nedvojbeno dominira bosanskim pismom o/u egzilu. Autofikcija doista i jest najmanje neugodan način pripovijedanja o traumatskim zbivanjima. Stoga je i u njegovom slučaju taj izbor i više nego opravdan.
Oslobađajuća uloga autofikcije vidljiva je i na drugoj tematskoj razini romana – onoj u kojoj se pripovijeda o zbivanjima u opkoljenom Sarajevu i bijegu obitelji iz njega. Ipak taj dio romana ne nosi uvjerljivost ravnu onom „njemačkom“. U ovoj se prosudbi može kriti i subjektivni stav kritičara koji prati diskurzivnu razradu opsade u „izvornoj“ bosanskoj književnosti. Najnoviji iznimno uspjeli tekst koji pripada žanru „literature opsade“ (R. Nicolosi) jest Kad sam bio hodža Damira Ovčine. U takvome okružju Silin roman pokazuje određene deficite koji se odmah izravnavaju kada se „sarajevski“ dio kontekstualizira u sprezi s „njemačkim“. Onda i fragmentarnost stječe unutarnju pripovjednu logiku koja se materijalizira, prije svega, u nelinearnosti oba dijela romana. Oni se smjenjuju bez vidljive motivacije, ali ih se promatrano u cjelini može skladno složiti, tako da harmoniraju jedan s drugim. Tek tada se in medias res početak pokazuje kao komplement na prvi pogled samovoljnih prelazaka iz jedne u drugu vremensku dimenziju pripovijedanja. Mjesto i vrijeme se miješaju, stvaraju čitateljsku nesigurnost ali istovremeno i povećavaju pažnju.
Sljedeći je moment u kojemu Sila doista trijumfira jezik. Superiorno vladajući njime, on nam omogućuje distanciranost od pripovjedača čiji se, često moralno opaki stavovi ili djelovanja, ublažuju tako što ga se formira kao svojevrsnog pikara, zahvaljujući porijeklu oslobođenoga od stega konvencionalnog ponašanja. U isto vrijeme, prijateljstvo sa Sarom služi kao balans kojim se uravnotežuje njegova paralelna kriminalna karijera. Jedna od najupečatljivijih scena u kojoj se pokazuje funkcioniranje pripovjedačeve neetičnosti jest njegova bespredmetna osveta dosadnoj i neurotičnoj sustanarki iz studentskoga doma, Karolin: „Karolin je crtala rado i na kuhinjskome je stolu imala raširen blok za skiciranje. Pri mojem povratku nije je bilo u domu i mogao sam bez opasnosti pogledati njezine crteže. Najčešće se radilo o portretima glumaca. U jednom me je momentu pritislo, ponio sam blok za skiciranje sa sobom na klozet gdje sam ga raširenog postavio na pod, pozicionirao se iznad njega, istisnuo jednu kobasicu i pustio je da precizno padne na blok. Pljaf. Onda sam bilježnicu odnio mirno i bez straha da će me netko pri tome vidjeti do Karolininih vrata i položio je ispred njih. Ni u kojem je slučaju nije smjela previdjeti.“ Je li tako odbojan čin adekvatna kazna za to što netko nekome ide na nerve? Jedva. U isto vrijeme teško pada pripovjedača nedvojbeno osuditi za to što je učinio. Ta djevojka je ipak bila davež (makar to saznali iz njegove perspektive). Kao izučeni germanista Tijan Sila odlično zna kako u pripovjedni tekst sa suvremenom tematikom integrirati njemačku inačicu pikarskoga romana, „Schelmenroman“ od kojih je najpoznatiji Grimmelshausenov Simplicius Simplicissimus. No na tome se njegovo majstorsko ne završava. Tierchen unlimited otvara bogatu budućnost jednom talentiranom pripovjedaču a pred izdavačima te prevoditeljicama i prevoditeljima s područja bosanskog/hrvatskog/srpskog jezika je zadatak plasiranja ovog romana na Ex-Ju tržište.
Životinjica in between
Tijan Sila, Tierchen unlimited. Kiepenheuer und Witsch, Köln 2017
Teza koju u raznim varijacijama zastupam već duže vrijeme jest da je bosanskohercegovačka književnost kao takva prepoznatljiva prije svega sa svoje hibridnosti (ili sinkretizma – termin što ga je preferirala Nirman Moranjak-Bamburać). Ako je to bilo i više nego očigledno u doba jugoslavenskoga jedinstva (nelagoda nacionalno orijentiranih povjesničara književnosti prilikom svrstavanja bosanskohercegovačkih autora i autorica dostatan je dokaz tomu), postalo je još očevidnije nakon raspada zemlje i stvaranja književnoga korpusa u egzilu. Spisateljice i spisatelji koji su Bosnu i Hercegovinu napustili u različitim uzrastima tokom rata, nastavili su (ili započeli) književnu djelatnost u novim sredinama pri tome birajući različite jezične opcije. Aleksandar Hemon djeluje bilingvalno – pišući neliterarne tekstove na srpskohrvatskom a literarne (koji su neosporno važniji) na engleskom, Semezdin se Mehmedinović odlučuje za bosanski, dok Saša Stanišić (koji je bio znatno mlađi od spomenute dvojice u trenutku napuštanja zemlje) ostaje monolingvalno vezan za njemački, a srpskohrvatski prodire u njegove tekstove tek u vidu folklornoga kolorita.
Nova figura bosanskoga porijekla na njemačkoj književnoj sceni jest autor koji je svoj roman prvijenac objavio pod pseudonimom Tijan Sila. Kao trinaestogodišnjak izbjegao je s obitelji iz Sarajeva, nastanio se u Mannheimu, studirao u Heidelbergu i definitivno boravište pronašao u Kaiserslauternu što ga čini, s berlinske centralističke točke gledišta, egzotičnijom figurom nego njegovo izvorno balkansko prebivalište. U svijesti je njemačkih stereotipa Kaiserslautern prisutan tek kao najmanji grad s prvoligašem (doduše danas ni to nije slučaj 1. FCK tužno prebiva u zlatnoj sredini druge lige). Sila će unatoč tome u intervjuu za TAZ reći da je Pfalz (provincija u kojoj se nalazi Kaiserslautern) cooler. Na pitanje novinara „cooler nego što?“, odgovorit će „nego Heidelberg – ovdje ima punkera.“ Zaposlen je kao nastavnik njemačkog u srednjoj stručnoj školi i potpuno je integriran u sredinu koja ne odgovara predodžbama o kozmopolitskim mjestima kao idealnim sredinama za spisateljski rad. Kaiserslautern je sve drugo od metropole. Multikulturalizam je u njemu određen gastarbajterima a neonacisti su teško snošljiv ali nužan dio svakodnevice.
U takvoj je sredini smještena radnja ovoga romana o čijemu nastanku valja ispričati još jednu zgodnu anegdotu. Godina je 2006. Silin je roman završen, nedostaje mu samo prolog, neposredno pred polaganje državnoga ispita šeta Hedielbergom i u izlogu jedne knjižare vidi roman Saše Stanišića Kako vojnik popravlja gramofon. Vraća se kući, odlaže rukopis u ladicu i počinje razmišljati o koncepciji novoga: „Nisam htio biti Bosanac koji trči za vlakom koji odmiče i ubacuje se u njega.“ Rezultat je toga odbijanja roman koji se pojavio deset godina nakon Stanišićeva. Roman je to koji doista ni u čemu ne slijedi pripovjednu shemu svoga tako uspješnog prethodnika. Tematska su preklapanja jasno prisutna, ali se upravo u njihovome pažljivom iščitavanju može prepoznati trud da se bude drukčiji. Kako bih odao priznanje tome trudu, više ga neću podvrgavati nikakvim usporedbama s Vojnikom.
Centralni je lik romana bosanski izbjeglica u Njemačkoj koji retrospektivno, ali bez težnje ka linearitetu, rekonstruira ratne dane u Sarajevu i povezuje ih s novostečenom njemačkom svakodnevicom. Ona se pokazuje sve prije negoli konvencionalna. Roman počinje in meidas res, scenom u kojoj pripovjedač bježi iz kuće svoje djevojke nakon što ga je divljački pretukao njezin brat – neonacista. Cijeli će se roman, da prejudiciram, vrtiti oko te teme: pripovjedač će se zbližavati s djevojkama čija su braća članovi tvrdog nacističkoga jezera. Svi će oni, kao dobrovoljci, otići u Bosnu i tamo poginuti. Naravno, priča se samim tim odmiče od realnosti i prelazi na područje ironijskoga otklona od nje. Logika se naracije narušava svjesno, upravo s ciljem subvertiranja klasičnih klišeja povezanih s submitologijom emigrantske književnosti.
No ovim se otkloni od ustaljenih recepata ni izbliza ne iscrpljuju. Vjerojatno je najupečatljiviji onaj koji se odnosi na najboljeg pripovjedačeva prijatelja – i jedinoga Bosanca u njemačkoj sredini – Šemsu. Šemso se razlikuje od pripovjedača zato što nije izbjeglica, već gastarbajtersko dijete. No ono što ga čini paradoksalnom figurom jest njegova pripadnost neonacističkoj sceni, i to u liderskoj poziciji. Pripovjedač taj uspjeh motivira Šemsinom enormnom fizičkom snagom koju upotrebljava s iznimnom brutalnošću. Njegove su veze s bivšom domovinom labilne, jezik mu je „gastarbajterski bosanski“. Integracija u „negativnu Njemačku“ je uspješna, ali je socijalna vrijednost toga uspjeha mala.
Kao svojevrsna se protuteža sirovome i surovome Šemsi formira policajka Sarah koja je jedna od onih žena čiji je brat poginuo kao neonacista u Bosni. Njezina je prednost u odnosu na bosanskog gastarbajtera kontrolirana upotreba sile. Sarah je pripovjedačeva prijateljica od njegovih prvih emigrantskih dana. Ona je ta koja štiti nesigurnog dječaka u prvim koracima na tuđem tlu. Poput Šemse, i ona je konstruirana shematično. Svjesni Silin postupak shematiziranja zamišljen je i sproveden kao odmicanje od realizma kojega se mora promatrati kao nužnu matricu autobiografski orijentirane egzilantske proze. Upravo takva izbjegavanja realizma raspršit će sumnju da bi se u Tierchen unlimited moglo raditi o autobiografskom tekstu. Sila se, dapače, uklapa u snažnu struju autofikcionalne proze koja nedvojbeno dominira bosanskim pismom o/u egzilu. Autofikcija doista i jest najmanje neugodan način pripovijedanja o traumatskim zbivanjima. Stoga je i u njegovom slučaju taj izbor i više nego opravdan.
Oslobađajuća uloga autofikcije vidljiva je i na drugoj tematskoj razini romana – onoj u kojoj se pripovijeda o zbivanjima u opkoljenom Sarajevu i bijegu obitelji iz njega. Ipak taj dio romana ne nosi uvjerljivost ravnu onom „njemačkom“. U ovoj se prosudbi može kriti i subjektivni stav kritičara koji prati diskurzivnu razradu opsade u „izvornoj“ bosanskoj književnosti. Najnoviji iznimno uspjeli tekst koji pripada žanru „literature opsade“ (R. Nicolosi) jest Kad sam bio hodža Damira Ovčine. U takvome okružju Silin roman pokazuje određene deficite koji se odmah izravnavaju kada se „sarajevski“ dio kontekstualizira u sprezi s „njemačkim“. Onda i fragmentarnost stječe unutarnju pripovjednu logiku koja se materijalizira, prije svega, u nelinearnosti oba dijela romana. Oni se smjenjuju bez vidljive motivacije, ali ih se promatrano u cjelini može skladno složiti, tako da harmoniraju jedan s drugim. Tek tada se in medias res početak pokazuje kao komplement na prvi pogled samovoljnih prelazaka iz jedne u drugu vremensku dimenziju pripovijedanja. Mjesto i vrijeme se miješaju, stvaraju čitateljsku nesigurnost ali istovremeno i povećavaju pažnju.
Sljedeći je moment u kojemu Sila doista trijumfira jezik. Superiorno vladajući njime, on nam omogućuje distanciranost od pripovjedača čiji se, često moralno opaki stavovi ili djelovanja, ublažuju tako što ga se formira kao svojevrsnog pikara, zahvaljujući porijeklu oslobođenoga od stega konvencionalnog ponašanja. U isto vrijeme, prijateljstvo sa Sarom služi kao balans kojim se uravnotežuje njegova paralelna kriminalna karijera. Jedna od najupečatljivijih scena u kojoj se pokazuje funkcioniranje pripovjedačeve neetičnosti jest njegova bespredmetna osveta dosadnoj i neurotičnoj sustanarki iz studentskoga doma, Karolin: „Karolin je crtala rado i na kuhinjskome je stolu imala raširen blok za skiciranje. Pri mojem povratku nije je bilo u domu i mogao sam bez opasnosti pogledati njezine crteže. Najčešće se radilo o portretima glumaca. U jednom me je momentu pritislo, ponio sam blok za skiciranje sa sobom na klozet gdje sam ga raširenog postavio na pod, pozicionirao se iznad njega, istisnuo jednu kobasicu i pustio je da precizno padne na blok. Pljaf. Onda sam bilježnicu odnio mirno i bez straha da će me netko pri tome vidjeti do Karolininih vrata i položio je ispred njih. Ni u kojem je slučaju nije smjela previdjeti.“ Je li tako odbojan čin adekvatna kazna za to što netko nekome ide na nerve? Jedva. U isto vrijeme teško pada pripovjedača nedvojbeno osuditi za to što je učinio. Ta djevojka je ipak bila davež (makar to saznali iz njegove perspektive). Kao izučeni germanista Tijan Sila odlično zna kako u pripovjedni tekst sa suvremenom tematikom integrirati njemačku inačicu pikarskoga romana, „Schelmenroman“ od kojih je najpoznatiji Grimmelshausenov Simplicius Simplicissimus. No na tome se njegovo majstorsko ne završava. Tierchen unlimited otvara bogatu budućnost jednom talentiranom pripovjedaču a pred izdavačima te prevoditeljicama i prevoditeljima s područja bosanskog/hrvatskog/srpskog jezika je zadatak plasiranja ovog romana na Ex-Ju tržište.