Život

Životi su nam ko žileti
Tanki i pravilno šuplji

I svaki je od svakog
Na svoj način šuplji

U dedinoj kući, eno
Klačarda se trusi, ko

Sol po pastrvi u kadi
Pitaš me jesmo li sami

Sami, da samlji biti
Ne možemo, sami

Ko alemi na munari…
I ono što se čuje

U noći, to su samo sati
I njihove kazaljke –

Tišinu taktanjem muče
Na ulici, jedno malo kuče

I u njemu srce što
Svemirom štekće

Ko da je bog izašao na popiš
A cipele mu potpećene