Dok se na početku osme decenije života s radošću ponekad prisjećam šezdesetih godina proteklog stoljeća i svoje bezbrižne mladosti, poželim poslušati, ko zna po koji put, neki od tadašnjih popularnih svjetskih hitova koji su svojom prelijepom melodijom i toplim riječima osvajali svijet, urezujući mi se toliko u memoriju da mi oni, i u ovim penzionerskim danima, pričinjavaju posebno zadovoljstvo čineći me u tom trenutku sretnim. I dok ih s velikim ushićenjem slušam, sada u besprijekornoj, reklo bi se savršenoj tehnici, oni me asociraju na neki od mnogobrojnih događaja iz tog razdoblja i mojih dragih prijatelja s kojim sam se tada družio, uživajući zajedno u tim melodijama. Jedan od tih prijatelja bio mi je i Darko, moj vršnjak koji se sredinom 1960-ih godina s roditeljima i sestrom Ksenijom iz Međimurja doselio u Kakanj. Razlog tog seljenja je bio posao njegovog oca Andrije koji je bio rukovodilac u jednom rudničkom pogonu. Kako je Darko srednju školu završio u svom zavičaju, odmah je u Sarajevu upisao geografiju na Prirodno-matematičkom fakultetu, diplomirajući 1972. godina radom Mursko Središte – geografski prikaz.
Putujući svakodnevno u Sarajevo, upoznavao je mnoge studente s kojima se kasnije u gradu i družio. Ne pamtim kako smo se upoznali, ali dobro se sjećam da nas je odmah uvezala zajednička tema – ljubav prema pop muzici. Dok se većina tadašnjih naših prijatelja zaljubljivala u nogomet, oduševljavajući se driblinzima i golovima Šekularca, Jerkovića, Đajića, Osima, Bajevića, Sušića, Bukala, Buze i drugih majstora ove igre, nas dvojica smo pratili svjetsku i domaću pop scenu, slušajući do kasno uvečer Luksemburg, radio stanicu koja je u to vrijeme emitirala najnovije i najpopularnije svjetske pop melodije. Sutradan ili subotom i nedjeljom, kada smo se najčešće družili, prepričavali smo jedan drugom svoje utiske o toj muzici i načine na koje smo je doživljavali. Dok ja tu svoju očaranost hitovima nisam posebno manifestirao, Darko, kao pravi emotivac u svemu pa i u slušanju melodija, znao je puno bolje iskazivati tu svoju zadivljenost i strast prema muzici. Sjećam se da je nakon što je prvi put čuo “Divljakušu” ansambla The Troggs to dočaravao na specifičan način, a slično je bilo i sa “Sunce nikada više neće sijati” Braće Woker ili “Bljeđe od najbljeđe sjene” Procol Harum, a da ne govorim o njegovom transu dok je uživao u “Daj mi malo ljubavi” The Spencer Davis Group.
Posebno je volio nove hitove velikih ansambala u kojima su dominirale jezgrovite dionice sa prodornim zvukom orgulja i neobičnim glasom pjevača, što je na neki način odražavalo i njegov karakter. A kada su se 1963. godine Beatlesi pojavili na Televiziji u humanitarnom koncertu sa “Sva ljubav svijeta”, po završetku prijenosa, iz te svoje ushićenosti, istog momenta je istrčao na glavnu ulicu, kojom smo obično šetali (jer je bio siguran da će me tu naći), da mi iznese svoje impresije s tog koncerta.
No, Darko nije bio samo pasivni slušalac pop muzike nego se njom nekoliko godina i aktivno bavio. Iznenadio me kad je rekao da će u Crnim biserima, tada jedinom ansamblu u gradu, zamijeniti bubnjara Pejana koji je doživio saobraćajnu nesreću i nije više mogao svirati. A kako je ranije s velikim temperamentom pokazivao svoj doživljaj muzike, još temperamentnije je u ansamblu svirao bubnjeve, oponašajući slavnog Ringa Stara.
Darku sam postao jedan od njegovih najboljih prijatelja, naročito kad sam u jesen 1967. godine počeo da radim u školi, finansijski se osamostaljujući te sam mogao kupovati i više gramofonskih ploča. Kako su njegovi roditelji vikendom često odlazili u zavičaj, moj prijatelj je u svom stanu na žurkama okupljao svoje društvo, u koje je naravno ubrajao i mene. Obično nas je bilo tri para, rijetko četiri i više i to kad smo obilježavali neke rođendane.
Ta naša druženja, nažalost, nisu dugo trajala, budući da sam ja već sljedeće godine otišao na odsluženje vojnog roka i u zavičaju me nije bilo godinu i pol. A kad sam se u jesen 1969, nakon odsluženja vojske, vrati kući, Darka nisam više viđao, ili je to bilo veoma rijetko, te se i to naše druženje pomjerilo u neki drugi plan. Za novu 1970. godinu ja sam u Domu kulture otvorio diskoklub Lotos, ali već tada moj dragi prijatelj je odselio iz Kaknja, ne dočekavši da uživa u lajt šou i muzici koja nam je u najljepšim mladalačkim danima značila mnogo.
Godine su prolazile, pa i one u braku, i ja bih se ponekad sjetio Darka. Koju godinu kasnije, u potrazi za novinarskim poslom, iz zavičaja sam otišao u Zenicu, a potom u Sarajevo i Darka sam se sve rjeđe sjećao. Ne znam šta se dešavalo s njim, ali iz priča nekih zajedničkih prijatelja saznao sam da se oženio sa svojom velikom ljubavi, dragom Mirjanom iz zavičaja koju je doveo u rudarski grad, u kome su nekoliko godina radili u osnovnoj školi. A onda, pred sam rat u Hrvatskoj, uslijedio je veliko iznenađenje. Ljetujući s porodicom te pretposljednje mirovne godine u Slanom, sasvim slučajno naletim na Darka kako sa suprugom šeće rivom. Pomalo zaobljenog lica i stomaka u odnosu kako ga pamtim i mlađih dana, ukratko mi ispriča da se 1981. godine vratio u zavičaj i da je došao na odmor kod šurjaka koji u Slanom radi kao policajac. Ne znam zašto, ali taj susret je trajao vrlo kratko, toliko kratko da mi ni danas nije jasno zašto tada, dok nije bilo ni mobitela ni interneta, nismo razmijenili brojeve telefona.
Nakon završetka rata u Bosni 1995. godine u tim mojim nekim reminiscencijama na mladost često bih se sjetio Darka, posebno kad bih čuo neku melodiju koju je volio moj prijatelj. Pokušavao sam kasnije s njim preko interneta uvezati, budući da sam bio siguran da se – nakon 1981. godine – vratio u zavičaj, ali uzalud. Samo jednom prilikom uspio sam naći osnovnu školu u Međimurju u kojoj je radio kao profesor geografije. Odmah sam napisao e-mail poruku sekretaru škole, zamolivši ga da me uveže sa Darkom, ali nikada nisam dobio odgovor.
Ti moji česti pokušaji ipak su se pokazali plodonosnim. Sredinom decembra 2018. godine na Guglovoj tražilici nađem njegovu adresu i kućni broj telefona te ga pozovem. Javila se supruga Mirjana koja me se nakon predstavljanja poslije toliko godina, odmah sjetila. Po boji glasa prepoznao sam njenu radost što me čuje, pitajući me za mnoge životne važne stvari. Razgovor sa Darkom je bio još srdačniji i topliji, ispunjen obostranim prepričavanjem najvažnijih događaja u posljednjih četiri decenije.
Razgovarajući s prijateljem preko telefona, a kasnije posebno, odmotavao sam film iz mladosti i osvježavao sjećanja na događaje proživljene s Darkom da bih poslije toga svaki put preslušao neke od naših najdražih melodija, instalirajući neke, po nekoliko dana, na svoj ajfon kao zvono.
I dok me svaki put sa telefona ta “zvonjava prošlosti” podsjeti na mog dragog prijatelja, istovremeno me iz tog “sna” trgne mudra istina zagrebačkog psihijatra dr. Roberta Torrea da “sada život manje živim, a više preispitujem… no što on zaista jest, suvereno možemo tvrditi tek u starosti.”
“Život manje živim, a više preispitujem”
Dok se na početku osme decenije života s radošću ponekad prisjećam šezdesetih godina proteklog stoljeća i svoje bezbrižne mladosti, poželim poslušati, ko zna po koji put, neki od tadašnjih popularnih svjetskih hitova koji su svojom prelijepom melodijom i toplim riječima osvajali svijet, urezujući mi se toliko u memoriju da mi oni, i u ovim penzionerskim danima, pričinjavaju posebno zadovoljstvo čineći me u tom trenutku sretnim. I dok ih s velikim ushićenjem slušam, sada u besprijekornoj, reklo bi se savršenoj tehnici, oni me asociraju na neki od mnogobrojnih događaja iz tog razdoblja i mojih dragih prijatelja s kojim sam se tada družio, uživajući zajedno u tim melodijama. Jedan od tih prijatelja bio mi je i Darko, moj vršnjak koji se sredinom 1960-ih godina s roditeljima i sestrom Ksenijom iz Međimurja doselio u Kakanj. Razlog tog seljenja je bio posao njegovog oca Andrije koji je bio rukovodilac u jednom rudničkom pogonu. Kako je Darko srednju školu završio u svom zavičaju, odmah je u Sarajevu upisao geografiju na Prirodno-matematičkom fakultetu, diplomirajući 1972. godina radom Mursko Središte – geografski prikaz.
Putujući svakodnevno u Sarajevo, upoznavao je mnoge studente s kojima se kasnije u gradu i družio. Ne pamtim kako smo se upoznali, ali dobro se sjećam da nas je odmah uvezala zajednička tema – ljubav prema pop muzici. Dok se većina tadašnjih naših prijatelja zaljubljivala u nogomet, oduševljavajući se driblinzima i golovima Šekularca, Jerkovića, Đajića, Osima, Bajevića, Sušića, Bukala, Buze i drugih majstora ove igre, nas dvojica smo pratili svjetsku i domaću pop scenu, slušajući do kasno uvečer Luksemburg, radio stanicu koja je u to vrijeme emitirala najnovije i najpopularnije svjetske pop melodije. Sutradan ili subotom i nedjeljom, kada smo se najčešće družili, prepričavali smo jedan drugom svoje utiske o toj muzici i načine na koje smo je doživljavali. Dok ja tu svoju očaranost hitovima nisam posebno manifestirao, Darko, kao pravi emotivac u svemu pa i u slušanju melodija, znao je puno bolje iskazivati tu svoju zadivljenost i strast prema muzici. Sjećam se da je nakon što je prvi put čuo “Divljakušu” ansambla The Troggs to dočaravao na specifičan način, a slično je bilo i sa “Sunce nikada više neće sijati” Braće Woker ili “Bljeđe od najbljeđe sjene” Procol Harum, a da ne govorim o njegovom transu dok je uživao u “Daj mi malo ljubavi” The Spencer Davis Group.
Posebno je volio nove hitove velikih ansambala u kojima su dominirale jezgrovite dionice sa prodornim zvukom orgulja i neobičnim glasom pjevača, što je na neki način odražavalo i njegov karakter. A kada su se 1963. godine Beatlesi pojavili na Televiziji u humanitarnom koncertu sa “Sva ljubav svijeta”, po završetku prijenosa, iz te svoje ushićenosti, istog momenta je istrčao na glavnu ulicu, kojom smo obično šetali (jer je bio siguran da će me tu naći), da mi iznese svoje impresije s tog koncerta.
No, Darko nije bio samo pasivni slušalac pop muzike nego se njom nekoliko godina i aktivno bavio. Iznenadio me kad je rekao da će u Crnim biserima, tada jedinom ansamblu u gradu, zamijeniti bubnjara Pejana koji je doživio saobraćajnu nesreću i nije više mogao svirati. A kako je ranije s velikim temperamentom pokazivao svoj doživljaj muzike, još temperamentnije je u ansamblu svirao bubnjeve, oponašajući slavnog Ringa Stara.
Darku sam postao jedan od njegovih najboljih prijatelja, naročito kad sam u jesen 1967. godine počeo da radim u školi, finansijski se osamostaljujući te sam mogao kupovati i više gramofonskih ploča. Kako su njegovi roditelji vikendom često odlazili u zavičaj, moj prijatelj je u svom stanu na žurkama okupljao svoje društvo, u koje je naravno ubrajao i mene. Obično nas je bilo tri para, rijetko četiri i više i to kad smo obilježavali neke rođendane.
Ta naša druženja, nažalost, nisu dugo trajala, budući da sam ja već sljedeće godine otišao na odsluženje vojnog roka i u zavičaju me nije bilo godinu i pol. A kad sam se u jesen 1969, nakon odsluženja vojske, vrati kući, Darka nisam više viđao, ili je to bilo veoma rijetko, te se i to naše druženje pomjerilo u neki drugi plan. Za novu 1970. godinu ja sam u Domu kulture otvorio diskoklub Lotos, ali već tada moj dragi prijatelj je odselio iz Kaknja, ne dočekavši da uživa u lajt šou i muzici koja nam je u najljepšim mladalačkim danima značila mnogo.
Godine su prolazile, pa i one u braku, i ja bih se ponekad sjetio Darka. Koju godinu kasnije, u potrazi za novinarskim poslom, iz zavičaja sam otišao u Zenicu, a potom u Sarajevo i Darka sam se sve rjeđe sjećao. Ne znam šta se dešavalo s njim, ali iz priča nekih zajedničkih prijatelja saznao sam da se oženio sa svojom velikom ljubavi, dragom Mirjanom iz zavičaja koju je doveo u rudarski grad, u kome su nekoliko godina radili u osnovnoj školi. A onda, pred sam rat u Hrvatskoj, uslijedio je veliko iznenađenje. Ljetujući s porodicom te pretposljednje mirovne godine u Slanom, sasvim slučajno naletim na Darka kako sa suprugom šeće rivom. Pomalo zaobljenog lica i stomaka u odnosu kako ga pamtim i mlađih dana, ukratko mi ispriča da se 1981. godine vratio u zavičaj i da je došao na odmor kod šurjaka koji u Slanom radi kao policajac. Ne znam zašto, ali taj susret je trajao vrlo kratko, toliko kratko da mi ni danas nije jasno zašto tada, dok nije bilo ni mobitela ni interneta, nismo razmijenili brojeve telefona.
Nakon završetka rata u Bosni 1995. godine u tim mojim nekim reminiscencijama na mladost često bih se sjetio Darka, posebno kad bih čuo neku melodiju koju je volio moj prijatelj. Pokušavao sam kasnije s njim preko interneta uvezati, budući da sam bio siguran da se – nakon 1981. godine – vratio u zavičaj, ali uzalud. Samo jednom prilikom uspio sam naći osnovnu školu u Međimurju u kojoj je radio kao profesor geografije. Odmah sam napisao e-mail poruku sekretaru škole, zamolivši ga da me uveže sa Darkom, ali nikada nisam dobio odgovor.
Ti moji česti pokušaji ipak su se pokazali plodonosnim. Sredinom decembra 2018. godine na Guglovoj tražilici nađem njegovu adresu i kućni broj telefona te ga pozovem. Javila se supruga Mirjana koja me se nakon predstavljanja poslije toliko godina, odmah sjetila. Po boji glasa prepoznao sam njenu radost što me čuje, pitajući me za mnoge životne važne stvari. Razgovor sa Darkom je bio još srdačniji i topliji, ispunjen obostranim prepričavanjem najvažnijih događaja u posljednjih četiri decenije.
Razgovarajući s prijateljem preko telefona, a kasnije posebno, odmotavao sam film iz mladosti i osvježavao sjećanja na događaje proživljene s Darkom da bih poslije toga svaki put preslušao neke od naših najdražih melodija, instalirajući neke, po nekoliko dana, na svoj ajfon kao zvono.
I dok me svaki put sa telefona ta “zvonjava prošlosti” podsjeti na mog dragog prijatelja, istovremeno me iz tog “sna” trgne mudra istina zagrebačkog psihijatra dr. Roberta Torrea da “sada život manje živim, a više preispitujem… no što on zaista jest, suvereno možemo tvrditi tek u starosti.”