Uživajući u kasnopopodnevnoj šetnji Dobrinjom u jednom momentu našao sam se u samo centru ovog sarajevskog naselja. Na jednoj od prošle godine postavljenih klupa, na Trgu oslobodilaca Dobrinje, sjedio je Amir, taksist i moj dobri poznanik. Pomalo iznenađen u to vrijeme njegovim odmaranjem na klupi, jer on obično u tim satima na susjednom taksištandu hvata posljednju turu vožnje za taj dan da bi potom odlazio u jednu od dobrinjskih kafana, kako bi se nakon vožnje opustio i uz dva-tri pića detaljnije pročitao dnevne novine, priupitah ga zar je već završio svoj radni dan. Prvo me zamoli da sjednem pored njega, a onda kaza da više ne taksira (!?) jer je prije dvije sedmice penzionisan. Veli mi da su ga taj dan, umjesto rođendanske čestitke, iz Udruženja sarajevskih taksista samo pozvali preko telefona i kazali da navršava 65 godina života i da ga (shodno zakonskim odredbama) moraju penzionisati.
“Kad sam saznao da sam penzionisam, poklonio sam svoj Pasat zetu, mladom aviopilotu koji je prošle godine (stečajem firme Bosnaera) ostao bez posla, a ja sam sebi kupio dobroočuvani Mercedes da ga imam za svoje potrebe. Zaslužio sam, valjda, da se postare dane vozim u merđi”, veli mi onako u tren.
Bi to za mene neka vrsta malog iznenađenja, budući da se Amir “dobro drži” i da je nakon rata – otkada taksira – ušao u sve tajne ovog poziva pa sve to obavlja rutinski i bez napora, makar radio i cio dan ili vozio na nekoj dužoj relaciji.
Amir je pripadao staroj generaciji sarajevskih taksista koji su svakodnevno, poput neke novinske agencije ili društvene mreže, dobro informirani o svim važnijim i onim manje važnim događajima u gradu. No, Amir mi je interesantan sagovornik i zbog toga što je stalno u konekciji sa poznatim sarajevskim umjetnicima koje je često vozio na razna odredišta, pa sam tako saznavao ne samo krug njihovih kretanja nego i koju vrstu zabave posjećuju, njihov ukus u izboru kulturnih događaja itd. Naravno, preko ovog svog prijatelja znao sam i zdravstveni bilten nekih svojih kolega koje je on vozi na ljekarske preglede ili smještao u bolnicu.
Za one stare Sarajlije, ljubitelje dobre knjige, Amir je bio i ostao manje taksista a više vrijedni i dobroćudni sakupljač i prodavač starih knjiga. Znaju ga mnogi iz predratnog perioda kada je u Štosmajerovoj ulici, tu odmah naspram bivše prodavnice Beko – sve do rata – držao antikvarnicu. A uz knjige išle su i neke druge starine. Sjećam se da sam u njegovoj radnji tih osamdesetih godina prošlog stoljeća, pored nekoliko vrijednih i značajnih starih knjiga, kupio i tri broja časopisa Zora koji su mi, zajedno sa pokućstvom, knjigama i fotoalbumima, u tren nestali u ratnom granatiranju i paljevini stana.
A tog dana od Amira sam saznao i još jednu pojedinost – da se odnedavno poznati sarajevski pjevač Sabahudin Kurt nalazi u domu staraca u sarajevskoj Hrasnici.
“Zamisli to, molim te”, kaže mi pa dodaje: “Baho (kako je Sabahudinov nadimak), onakav šoumen i zabavljač u svom novom domu neće da komunicira ni s kim. Jednostavno, zatvorio se u sobu i samo meditira”, veli mi Amir.
Sjećam se da sam prije nešto više od deset godina, čini mi se 2004., Bahu susretao u jednoj marketinškoj agenciji gdje je odrađivao svoje posljednje godine radnog vijeka, kada mi je poklonio omanju brošuru naziva Sabahudin Kurt – 30 godina sa prijateljima koja je zapravo njegov životopis s naglaskom na bavljenje muzikom. Uvijek učtiv, prisan i vedar i tada je, makar i u trećoj životnoj dobi, odavao onaj isti šarm sa pozornice koji ga je krasio kada je 1964. godine, kao prvi jugoslavenski takmičar, debitovao na eurovizijskom takmičenju za pjesmu Europe u Kopenhagenu s pjesmom Srđana Matijevića Život je sklopio krug. Od tog nastupa Baho je i zvanično postao popularni pjevač “lakih nota” bivše države i sve mu je odjednom krenulo uzlaznom putanjom.
U brošuri Sabahudin Kurt – 30 godina s prijateljima, tadašnji novinar a budući političar Stjepan Kljujić o Sabahudinu Kurtu, između ostalog, napisao je i ovo:
“Pjevač tihe i sjetne glazbe, muzički strasnik, interpret koji simbolično karakterizira jednu generaciju i njeno vrijeme, otkrio je mnogima neprolaznost te muzike. Za minule tri decenije Sabahudin Kurt se svestrano iskazao na estradi: pjevao je zabavne, narodne i starogradske pjesme, nastupao u Sarajevskoj operi, igrao sa lutkama i odraslim glumcima, okušao se kao komičar, bio nesuđeni filmski junak, daroviti sportaš…”
A sam pjevač će tada kazati bit svog cjelokupnog aktiviteta: “U tom razdoblju svakodnevno sam vježbao. Mnogo sam učio od svog idola Ive Robića. Bilo je to vrijeme kad sam često nastupao. Uz bavljenje sportom, pjevanju na Radio Sarajevu i u Fiskulturnom domu, ja sam kao član KUD Vaso Miskin Crni bio na brojnim turnejama, a neka gostovanja (Francuska, Belgija, Italija, Holandija, DDR, SR Njemačka, Austrija) ostala su mi kao nešto najljepše što sam doživio u ovih trideset godina javnih nastupa i bavljenja muzikom.”
No, bilo je to prije 53 godina, a danas se taj Bahin životni krug (u 83. godiini života), ne samo simbolički nego i praktično, sklopio u jednu sobu u toj zgradi ispod Igmana. Znao sam da se nakon preživjelog infarkta i operacije 2007. godine povukao sa muzičke scene i ostatak života odlučio nastaviti u prirodi, u vikendici nadomak Sarajeva, a evo sada dolazi i ta njegova teža faza života.
A još kad mi je Amir kazao da je taj starački dom u Hrasnici “dom mrtvaca”, jer uglavnom, kako kaže, iz njega starci i starice veoma brzo odlaze na groblja, dosta toga mi je bilo za neko tužno osjećanje. Kao da se i u toj priči opetuju riječi pomenute pjesme (autora Stevana Raičkovića): “Tu više nema bijega / život je sklopio krug / pa neka i brijeg i suton / budu kao čovjek, drug.”
Tješim Amira objašnjenjem da je svaki starački dom takav i da je to, besumnje, zadnje odredište i krajnja faza u životu svakog čovjeka, ali moj prijatelj ne pristaje na takvo objašnjenje, kategorički tvrdeći da malo ljudi umire u ostalim sarajevskim domovima staraca, ali oni u Hrasnici veoma brzo.
“Pričaj mi neku ljepšu priču”, predlažem Amiru pitajući ga kako će sada trošiti vrijeme kad je završio radni vijek taksiste.
“Imam ja i dalje šta raditi. Pun mi je podrum starih stvari koje sam nakon rata tu prenio i sad ih trebam sortirati. Prvo je na redu stari gramofon koji ću u nekom dobrom servisu reparirati, a onda na njemu slušati svoje omiljene ploče. Ostalo mi je i dosta starih knjiga koje trebam pregledati i složiti na police. Eto, to su mi prvi radni, penzionerski zadaci”, veli moj prijatelj, te dodaje kako će svako prijepodne, ako želim, i sa mnom, popiti kafu u novootvorenom Centru za kulturu u Dobrinji, u vili Hadžihalilović te čitati dnevnu i sedmičnu štampu. Prihvatim njegov prijedlog uz dogovor da se već ujutro nađemo u tom novom dobrinjskom kutku, u kome će mladi animatori u raznim sekcijama pokušati stvarati neku novu generacija sarajevskih umjetnika.
Život je sklopio krug
Uživajući u kasnopopodnevnoj šetnji Dobrinjom u jednom momentu našao sam se u samo centru ovog sarajevskog naselja. Na jednoj od prošle godine postavljenih klupa, na Trgu oslobodilaca Dobrinje, sjedio je Amir, taksist i moj dobri poznanik. Pomalo iznenađen u to vrijeme njegovim odmaranjem na klupi, jer on obično u tim satima na susjednom taksištandu hvata posljednju turu vožnje za taj dan da bi potom odlazio u jednu od dobrinjskih kafana, kako bi se nakon vožnje opustio i uz dva-tri pića detaljnije pročitao dnevne novine, priupitah ga zar je već završio svoj radni dan. Prvo me zamoli da sjednem pored njega, a onda kaza da više ne taksira (!?) jer je prije dvije sedmice penzionisan. Veli mi da su ga taj dan, umjesto rođendanske čestitke, iz Udruženja sarajevskih taksista samo pozvali preko telefona i kazali da navršava 65 godina života i da ga (shodno zakonskim odredbama) moraju penzionisati.
“Kad sam saznao da sam penzionisam, poklonio sam svoj Pasat zetu, mladom aviopilotu koji je prošle godine (stečajem firme Bosnaera) ostao bez posla, a ja sam sebi kupio dobroočuvani Mercedes da ga imam za svoje potrebe. Zaslužio sam, valjda, da se postare dane vozim u merđi”, veli mi onako u tren.
Bi to za mene neka vrsta malog iznenađenja, budući da se Amir “dobro drži” i da je nakon rata – otkada taksira – ušao u sve tajne ovog poziva pa sve to obavlja rutinski i bez napora, makar radio i cio dan ili vozio na nekoj dužoj relaciji.
Amir je pripadao staroj generaciji sarajevskih taksista koji su svakodnevno, poput neke novinske agencije ili društvene mreže, dobro informirani o svim važnijim i onim manje važnim događajima u gradu. No, Amir mi je interesantan sagovornik i zbog toga što je stalno u konekciji sa poznatim sarajevskim umjetnicima koje je često vozio na razna odredišta, pa sam tako saznavao ne samo krug njihovih kretanja nego i koju vrstu zabave posjećuju, njihov ukus u izboru kulturnih događaja itd. Naravno, preko ovog svog prijatelja znao sam i zdravstveni bilten nekih svojih kolega koje je on vozi na ljekarske preglede ili smještao u bolnicu.
Za one stare Sarajlije, ljubitelje dobre knjige, Amir je bio i ostao manje taksista a više vrijedni i dobroćudni sakupljač i prodavač starih knjiga. Znaju ga mnogi iz predratnog perioda kada je u Štosmajerovoj ulici, tu odmah naspram bivše prodavnice Beko – sve do rata – držao antikvarnicu. A uz knjige išle su i neke druge starine. Sjećam se da sam u njegovoj radnji tih osamdesetih godina prošlog stoljeća, pored nekoliko vrijednih i značajnih starih knjiga, kupio i tri broja časopisa Zora koji su mi, zajedno sa pokućstvom, knjigama i fotoalbumima, u tren nestali u ratnom granatiranju i paljevini stana.
A tog dana od Amira sam saznao i još jednu pojedinost – da se odnedavno poznati sarajevski pjevač Sabahudin Kurt nalazi u domu staraca u sarajevskoj Hrasnici.
“Zamisli to, molim te”, kaže mi pa dodaje: “Baho (kako je Sabahudinov nadimak), onakav šoumen i zabavljač u svom novom domu neće da komunicira ni s kim. Jednostavno, zatvorio se u sobu i samo meditira”, veli mi Amir.
Sjećam se da sam prije nešto više od deset godina, čini mi se 2004., Bahu susretao u jednoj marketinškoj agenciji gdje je odrađivao svoje posljednje godine radnog vijeka, kada mi je poklonio omanju brošuru naziva Sabahudin Kurt – 30 godina sa prijateljima koja je zapravo njegov životopis s naglaskom na bavljenje muzikom. Uvijek učtiv, prisan i vedar i tada je, makar i u trećoj životnoj dobi, odavao onaj isti šarm sa pozornice koji ga je krasio kada je 1964. godine, kao prvi jugoslavenski takmičar, debitovao na eurovizijskom takmičenju za pjesmu Europe u Kopenhagenu s pjesmom Srđana Matijevića Život je sklopio krug. Od tog nastupa Baho je i zvanično postao popularni pjevač “lakih nota” bivše države i sve mu je odjednom krenulo uzlaznom putanjom.
U brošuri Sabahudin Kurt – 30 godina s prijateljima, tadašnji novinar a budući političar Stjepan Kljujić o Sabahudinu Kurtu, između ostalog, napisao je i ovo:
“Pjevač tihe i sjetne glazbe, muzički strasnik, interpret koji simbolično karakterizira jednu generaciju i njeno vrijeme, otkrio je mnogima neprolaznost te muzike. Za minule tri decenije Sabahudin Kurt se svestrano iskazao na estradi: pjevao je zabavne, narodne i starogradske pjesme, nastupao u Sarajevskoj operi, igrao sa lutkama i odraslim glumcima, okušao se kao komičar, bio nesuđeni filmski junak, daroviti sportaš…”
A sam pjevač će tada kazati bit svog cjelokupnog aktiviteta: “U tom razdoblju svakodnevno sam vježbao. Mnogo sam učio od svog idola Ive Robića. Bilo je to vrijeme kad sam često nastupao. Uz bavljenje sportom, pjevanju na Radio Sarajevu i u Fiskulturnom domu, ja sam kao član KUD Vaso Miskin Crni bio na brojnim turnejama, a neka gostovanja (Francuska, Belgija, Italija, Holandija, DDR, SR Njemačka, Austrija) ostala su mi kao nešto najljepše što sam doživio u ovih trideset godina javnih nastupa i bavljenja muzikom.”
No, bilo je to prije 53 godina, a danas se taj Bahin životni krug (u 83. godiini života), ne samo simbolički nego i praktično, sklopio u jednu sobu u toj zgradi ispod Igmana. Znao sam da se nakon preživjelog infarkta i operacije 2007. godine povukao sa muzičke scene i ostatak života odlučio nastaviti u prirodi, u vikendici nadomak Sarajeva, a evo sada dolazi i ta njegova teža faza života.
A još kad mi je Amir kazao da je taj starački dom u Hrasnici “dom mrtvaca”, jer uglavnom, kako kaže, iz njega starci i starice veoma brzo odlaze na groblja, dosta toga mi je bilo za neko tužno osjećanje. Kao da se i u toj priči opetuju riječi pomenute pjesme (autora Stevana Raičkovića): “Tu više nema bijega / život je sklopio krug / pa neka i brijeg i suton / budu kao čovjek, drug.”
Tješim Amira objašnjenjem da je svaki starački dom takav i da je to, besumnje, zadnje odredište i krajnja faza u životu svakog čovjeka, ali moj prijatelj ne pristaje na takvo objašnjenje, kategorički tvrdeći da malo ljudi umire u ostalim sarajevskim domovima staraca, ali oni u Hrasnici veoma brzo.
“Pričaj mi neku ljepšu priču”, predlažem Amiru pitajući ga kako će sada trošiti vrijeme kad je završio radni vijek taksiste.
“Imam ja i dalje šta raditi. Pun mi je podrum starih stvari koje sam nakon rata tu prenio i sad ih trebam sortirati. Prvo je na redu stari gramofon koji ću u nekom dobrom servisu reparirati, a onda na njemu slušati svoje omiljene ploče. Ostalo mi je i dosta starih knjiga koje trebam pregledati i složiti na police. Eto, to su mi prvi radni, penzionerski zadaci”, veli moj prijatelj, te dodaje kako će svako prijepodne, ako želim, i sa mnom, popiti kafu u novootvorenom Centru za kulturu u Dobrinji, u vili Hadžihalilović te čitati dnevnu i sedmičnu štampu. Prihvatim njegov prijedlog uz dogovor da se već ujutro nađemo u tom novom dobrinjskom kutku, u kome će mladi animatori u raznim sekcijama pokušati stvarati neku novu generacija sarajevskih umjetnika.