Samrtni je znoj oblio mjesnoga postolara Huga Mayera, kada je na vratima krčme ugledao natpis: “Židovima i psima ulaz zabranjen”. Otac devetero djece, osam kćeri i mongoloidnoga sina, sitan, krivonog i pogrbljen, niskoga čela, uvučene brade i golemog kukastog nosa, bolesni škrtac i zelenaš, davno je ponio nadimak Žid. Bio je ponosan na njega, katkad bi se i predstavljao kao Hugo Žid, jer su ga pustili na miru, misleći da mu je narav takva jer je drukčiji od njih. Nije davao priloge za obnovu crkve, niti je pomagao sirotinju, ali je sve osmero djece krstio kada bi za to došlo vrijeme. Mislili su da to radi da bi mu djeca bila drukčija od njega, i zbog toga su ga cijenili.
Hugova ženica Brunhilda, još sitnija i nosatija od njega, ustvari je bila njegova sestrična. To je njihov život činilo praktičnijim i jeftinijim, a i toga dana, kada se ispunjen užasom vratio kući, bilo im je lakše prekopavati po ladicama, nalaziti krsne listove i slagati – u velikoj mjeri zajedničko – obiteljsko stablo. Mayeri su se rađali u malenim gradovima na istoku Poljske, odakle su bježali pred sirotinjom i lošim porodičnim ugledom. Zatim su se rađali u Bavarskoj, gdje im nije bilo ništa bolje, jer su bogati minhenski gazde rijetko i slabo plaćali svoje nosate pralje i njihovu nosatu braću, vrtlare i postolare. Potom su se rađali u Austriji, pa u Hrvatskoj, Bosni i Banatu, a Hugo i Brunhilda rođeni su u Trstu. Gdje god dolazili na svijet, uvijek su bili pravovjerni katolici, koji se ničemu boljem nikada nisu nadali. Da jesu, možda bi mijenjali vjeru. No, ona je, uz sitan pogrbljen stas i kukasti nos, ostajala vječno ista.
Hugo i Brunhilda našli su krsne listove zajedničkih babe i djeda, kao i njegovoga djeda po majci, ali krsnoga lista Hugove babe Rahele Angelike nigdje nije bilo. Na kraju su našli i njezine babu i djeda, koje nisu ni tražili. Našli su i članske knjižice crkvenih pjevačkih društava i pogrebnih društava, od Lođa na sjeveru, do Mostara i Stolca na jugu, jeftine mjedene i olovne križiće, obiteljske fotografije snimane ispred crkve u Bozoviću, u Banatu, ali ne i krštenicu babe Rahele Angelike Stickel. Hugo je sklopio oči i vidio je kako ga okovanog odvode na željezničku stanicu, da se pridruži porodici apotekara Moše Levija. Uzalud ga je Brunhilda uvjeravala kako to ne može biti. Kada čovjek nema sreće u životu, sve je moguće.
U nedjelju su, prvi puta u posljednjih deset godina, otišli u crkvu. Zauzeli su cijeli jedan red, a Hugo je sjeo na kraj reda, da u škrabicu ubaci novčić. Kapelan Hektor se nasmiješio i rekao: “Hvala Žid, za nas je ovo iznimna čast!” Šteta što ne postoji stroj kojim bi se mogao izmjeriti ljudski strah, jer bi se tada netko, možda, i sažalio nad Hugom Mayerom, mjesnim postolarom, škrcem i zelenašem. Ovako je ljudima bilo svejedno. Samo ih je zanimalo je li se Židu bilo teško odijeliti od novčića koji je ubacio u škrabicu. Njegov je život vrijedio upravo toliko.
Ali sreća! Deset dana kasnije, na kratak je časak sreća obasjala dom Mayerovih. Iz jednoga sela u Štajerskoj, iz župne crkve svete Barbare, stigla je krštenica Rahele Angelike Stickel, uz pismo patera Ivana Voljča: “…žurno postupih po Vašoj molbi, jer znam što bi danas, u novim prilikama i zlom vremenu, moglo značiti i sugerirati ime Vaše bakice, pok. Rahele.” Slijedila je pouka o starozavjetnoj Raheli, ali ju Hugo Mayer nije čitao. Bio je previše uzbuđen i sretan., Te je večeri ponovo ušao u krčmu na čijim je vratima pisalo “Židovima i psima ulaz zabranjen”, te je naručio svojih dva deci rakije.
– I neka me više nitko ne nazove Židom, molit ću lijepo, jer ću mu gubicu razbiti ovom, evo, flašom. Ja sam Austrijanac, katolik, i izvolite me takvim smatrati! – vikao je, a ljudi su mu se podsmjehivali, ali mu se nijedan nije obratio. On je baš nekako želio da razgovara s nekim. Uzalud, s Hugom Mayerom se ne razgovara. On je samo dobar postolar, a po svemu drugom je smeće.
Tužan i nevoljen teturao je prema kući. Nitko njega neće nazivati Židom, prošlo je to vrijeme, kuražio se putem. Cesta je bila pusta, ulična rasvjeta od početka rata nije radila, prozori na kućama bili su zamračeni, spavali su svi kojima je san htio na oči.
– Bilo je već vrijeme – urlao je Hugo Mayer – odavno je već bilo vrijeme da se ustanovi ima li ovaj svijet uredne papire ili nema!
Probudio se oko podneva, težak i glavoboljan. Zanebesalo mu se kada je izbauljao iz postelje, pa se spustio na sve četiri. Pokušavao se dići, ali nije išlo. Gubio je ravnotežu i bilo mu je nekako neprirodno da hoda na stražnjim nogama. Kratko se nasmijao samom sebi: pa naravno da su noge stražnje, a ruke prednje. Odmah zatim osjetio je kako mu se vraća strah, ali nije znao čega se sad plaši. Imao je uredne papire. Baba Rahela Angelika Stickel bila je, kako to kaže pater Voljč, “vjerna i bogobojazna katolkinja i podanica Svete Rimske Crkve”. Upamćen ga je citat malo smirio i obodrio, ali kada je još jednom, u pokušaju da ustane, pao i razbio zidno ogledalo, uhvatila ga je panika i htio je dozvati Brunhildu i djecu, ali iz njegovih je usta izašao pseći lavež. Nije to bio glas čovjeka koji imitira psa, nego je lajao teško i promuklo, kao garov mesara Desmonda.
Skakao je po ulaznim vratima dok ih nije provalio i istrčao na cestu. Sjurio se niz mjesto, preplašio dvije mlade djevojke, koje su pred njim pobjegle u kuću. Nešto su mu viknule, ali ih nije razumio. Nije razumio ni Ilijasa, golemog brkatog šumara, kojemu je godinama pravio cipele s drvenim potplatima, goleme kao dječji grobovi. Šumar ga je gledao s mržnjom i nerazumijevanjem, više mu nije bio zahvalan, nije mu se osmjehivao kao svome dobročinitelju nego je izgledao kao da će zamahnuti nogom, i istom tom cipelom udariti ga po rebrima. Pritom mu je nešto govorio, ali to više nisu bile riječi koje bi Hugo Mayer mogao razumjeti. Bio je to neki drugi jezik, koji mu je bio poznat, ali mu nije znao značenja, osim što mu se činilo da bi ih mogao naslutiti, samo kada bi stao i smirio se, kada bi prestao tako bezglavo trčati na sve četiri noge, ispunjen najvećim strahom i ponosom, istovremeno. Trčao je najbrže u životu, prsa su mu se nadimala ispunjena zrakom, osjećao je snagu koja je mogla pomjerati planine. Tada je naišla njemačka borbena jedinica. Marširali su prema izlazu iz mjesta i gledali ravno preda se, tako da ga nisu ni primjećivali. Zalajao je, ne bi li ga vidjeli. Ovo je, ipak, njegova zemlja, on je katolik i Austrijanac, stigla mu je jučer krštenica babe Rahele Angelike, pa je i ta vojska njegova vojska, kojoj će on šiti obuću, i trebala bi prema njemu imati poštovanja. Neki su ga vojnici krajem oka pogledali, tek da provjere trči li prema njima, s namjerom da ih ugrize. Hugo Mayer se u trenu htio rasplakati, ali je iz njegovih usta samo izašao cvilež mladoga psa kojemu je netko upravo stao na rep.
Tako je oznojen i lud dotrčao pred mjesnu krčmu. Ispred su stajali neki ljudi, nije ih poznavao, i razmjenjivali su novac za pletare s rakijom. Rakija je imala nepodnošljiv vonj, koji je osjećao na daljinu, pa je morao još jednom zalajati. Oni su progovorili na jeziku koji je sada razumio, jer se već smirio:
– Marš, pseto! Zna li tko čiji je ovo kučak?
Na vratima krčme stajao je natpis: “Židovima i psima ulaz zabranjen”. Hugo Mayer ga je još jednom čitao, kada je shvatio da je njegov život bio samo lijep san, u kojem je, na kraju, i baba Rahela Angelika Stickel bila katolkinja.
Krvava pjena cijedila mu se niz gubicu dok je utrčavao u krčmu. Dvojica vojnika podigli su strojnice i on je znao što slijedi. Ali znao je i da je od njih brži, skočio je i u letu otvorio usta. Prije nego što će se začuti pucnji, on će svoje zube zariti u debelo meso generala Laxe. Tako će kraju proći njegov pasji život.
Mjesni postolar Hugo Mayer umro je u snu. Sprovod mu je bio velik, iako se govorkalo da nije bio neki čovjek. Škrtac i zelenaš. Ali više nema onoga koji će popravljati cipele. Dok su ga ispraćali do rake i bacali zemlju po jeftinom jelovom kovčegu, dok su izjavljivali svoju žalost ženi mu Brunhildi, svakoj od osam kćeri i devetome nekrštenom mongoloidnom sinu, ljudi su se smijuljili misleći kako ga je ubila prevelika radost.
Život i smrt postolara Mayera
Samrtni je znoj oblio mjesnoga postolara Huga Mayera, kada je na vratima krčme ugledao natpis: “Židovima i psima ulaz zabranjen”. Otac devetero djece, osam kćeri i mongoloidnoga sina, sitan, krivonog i pogrbljen, niskoga čela, uvučene brade i golemog kukastog nosa, bolesni škrtac i zelenaš, davno je ponio nadimak Žid. Bio je ponosan na njega, katkad bi se i predstavljao kao Hugo Žid, jer su ga pustili na miru, misleći da mu je narav takva jer je drukčiji od njih. Nije davao priloge za obnovu crkve, niti je pomagao sirotinju, ali je sve osmero djece krstio kada bi za to došlo vrijeme. Mislili su da to radi da bi mu djeca bila drukčija od njega, i zbog toga su ga cijenili.
Hugova ženica Brunhilda, još sitnija i nosatija od njega, ustvari je bila njegova sestrična. To je njihov život činilo praktičnijim i jeftinijim, a i toga dana, kada se ispunjen užasom vratio kući, bilo im je lakše prekopavati po ladicama, nalaziti krsne listove i slagati – u velikoj mjeri zajedničko – obiteljsko stablo. Mayeri su se rađali u malenim gradovima na istoku Poljske, odakle su bježali pred sirotinjom i lošim porodičnim ugledom. Zatim su se rađali u Bavarskoj, gdje im nije bilo ništa bolje, jer su bogati minhenski gazde rijetko i slabo plaćali svoje nosate pralje i njihovu nosatu braću, vrtlare i postolare. Potom su se rađali u Austriji, pa u Hrvatskoj, Bosni i Banatu, a Hugo i Brunhilda rođeni su u Trstu. Gdje god dolazili na svijet, uvijek su bili pravovjerni katolici, koji se ničemu boljem nikada nisu nadali. Da jesu, možda bi mijenjali vjeru. No, ona je, uz sitan pogrbljen stas i kukasti nos, ostajala vječno ista.
Hugo i Brunhilda našli su krsne listove zajedničkih babe i djeda, kao i njegovoga djeda po majci, ali krsnoga lista Hugove babe Rahele Angelike nigdje nije bilo. Na kraju su našli i njezine babu i djeda, koje nisu ni tražili. Našli su i članske knjižice crkvenih pjevačkih društava i pogrebnih društava, od Lođa na sjeveru, do Mostara i Stolca na jugu, jeftine mjedene i olovne križiće, obiteljske fotografije snimane ispred crkve u Bozoviću, u Banatu, ali ne i krštenicu babe Rahele Angelike Stickel. Hugo je sklopio oči i vidio je kako ga okovanog odvode na željezničku stanicu, da se pridruži porodici apotekara Moše Levija. Uzalud ga je Brunhilda uvjeravala kako to ne može biti. Kada čovjek nema sreće u životu, sve je moguće.
U nedjelju su, prvi puta u posljednjih deset godina, otišli u crkvu. Zauzeli su cijeli jedan red, a Hugo je sjeo na kraj reda, da u škrabicu ubaci novčić. Kapelan Hektor se nasmiješio i rekao: “Hvala Žid, za nas je ovo iznimna čast!” Šteta što ne postoji stroj kojim bi se mogao izmjeriti ljudski strah, jer bi se tada netko, možda, i sažalio nad Hugom Mayerom, mjesnim postolarom, škrcem i zelenašem. Ovako je ljudima bilo svejedno. Samo ih je zanimalo je li se Židu bilo teško odijeliti od novčića koji je ubacio u škrabicu. Njegov je život vrijedio upravo toliko.
Ali sreća! Deset dana kasnije, na kratak je časak sreća obasjala dom Mayerovih. Iz jednoga sela u Štajerskoj, iz župne crkve svete Barbare, stigla je krštenica Rahele Angelike Stickel, uz pismo patera Ivana Voljča: “…žurno postupih po Vašoj molbi, jer znam što bi danas, u novim prilikama i zlom vremenu, moglo značiti i sugerirati ime Vaše bakice, pok. Rahele.” Slijedila je pouka o starozavjetnoj Raheli, ali ju Hugo Mayer nije čitao. Bio je previše uzbuđen i sretan., Te je večeri ponovo ušao u krčmu na čijim je vratima pisalo “Židovima i psima ulaz zabranjen”, te je naručio svojih dva deci rakije.
– I neka me više nitko ne nazove Židom, molit ću lijepo, jer ću mu gubicu razbiti ovom, evo, flašom. Ja sam Austrijanac, katolik, i izvolite me takvim smatrati! – vikao je, a ljudi su mu se podsmjehivali, ali mu se nijedan nije obratio. On je baš nekako želio da razgovara s nekim. Uzalud, s Hugom Mayerom se ne razgovara. On je samo dobar postolar, a po svemu drugom je smeće.
Tužan i nevoljen teturao je prema kući. Nitko njega neće nazivati Židom, prošlo je to vrijeme, kuražio se putem. Cesta je bila pusta, ulična rasvjeta od početka rata nije radila, prozori na kućama bili su zamračeni, spavali su svi kojima je san htio na oči.
– Bilo je već vrijeme – urlao je Hugo Mayer – odavno je već bilo vrijeme da se ustanovi ima li ovaj svijet uredne papire ili nema!
Probudio se oko podneva, težak i glavoboljan. Zanebesalo mu se kada je izbauljao iz postelje, pa se spustio na sve četiri. Pokušavao se dići, ali nije išlo. Gubio je ravnotežu i bilo mu je nekako neprirodno da hoda na stražnjim nogama. Kratko se nasmijao samom sebi: pa naravno da su noge stražnje, a ruke prednje. Odmah zatim osjetio je kako mu se vraća strah, ali nije znao čega se sad plaši. Imao je uredne papire. Baba Rahela Angelika Stickel bila je, kako to kaže pater Voljč, “vjerna i bogobojazna katolkinja i podanica Svete Rimske Crkve”. Upamćen ga je citat malo smirio i obodrio, ali kada je još jednom, u pokušaju da ustane, pao i razbio zidno ogledalo, uhvatila ga je panika i htio je dozvati Brunhildu i djecu, ali iz njegovih je usta izašao pseći lavež. Nije to bio glas čovjeka koji imitira psa, nego je lajao teško i promuklo, kao garov mesara Desmonda.
Skakao je po ulaznim vratima dok ih nije provalio i istrčao na cestu. Sjurio se niz mjesto, preplašio dvije mlade djevojke, koje su pred njim pobjegle u kuću. Nešto su mu viknule, ali ih nije razumio. Nije razumio ni Ilijasa, golemog brkatog šumara, kojemu je godinama pravio cipele s drvenim potplatima, goleme kao dječji grobovi. Šumar ga je gledao s mržnjom i nerazumijevanjem, više mu nije bio zahvalan, nije mu se osmjehivao kao svome dobročinitelju nego je izgledao kao da će zamahnuti nogom, i istom tom cipelom udariti ga po rebrima. Pritom mu je nešto govorio, ali to više nisu bile riječi koje bi Hugo Mayer mogao razumjeti. Bio je to neki drugi jezik, koji mu je bio poznat, ali mu nije znao značenja, osim što mu se činilo da bi ih mogao naslutiti, samo kada bi stao i smirio se, kada bi prestao tako bezglavo trčati na sve četiri noge, ispunjen najvećim strahom i ponosom, istovremeno. Trčao je najbrže u životu, prsa su mu se nadimala ispunjena zrakom, osjećao je snagu koja je mogla pomjerati planine. Tada je naišla njemačka borbena jedinica. Marširali su prema izlazu iz mjesta i gledali ravno preda se, tako da ga nisu ni primjećivali. Zalajao je, ne bi li ga vidjeli. Ovo je, ipak, njegova zemlja, on je katolik i Austrijanac, stigla mu je jučer krštenica babe Rahele Angelike, pa je i ta vojska njegova vojska, kojoj će on šiti obuću, i trebala bi prema njemu imati poštovanja. Neki su ga vojnici krajem oka pogledali, tek da provjere trči li prema njima, s namjerom da ih ugrize. Hugo Mayer se u trenu htio rasplakati, ali je iz njegovih usta samo izašao cvilež mladoga psa kojemu je netko upravo stao na rep.
Tako je oznojen i lud dotrčao pred mjesnu krčmu. Ispred su stajali neki ljudi, nije ih poznavao, i razmjenjivali su novac za pletare s rakijom. Rakija je imala nepodnošljiv vonj, koji je osjećao na daljinu, pa je morao još jednom zalajati. Oni su progovorili na jeziku koji je sada razumio, jer se već smirio:
– Marš, pseto! Zna li tko čiji je ovo kučak?
Na vratima krčme stajao je natpis: “Židovima i psima ulaz zabranjen”. Hugo Mayer ga je još jednom čitao, kada je shvatio da je njegov život bio samo lijep san, u kojem je, na kraju, i baba Rahela Angelika Stickel bila katolkinja.
Krvava pjena cijedila mu se niz gubicu dok je utrčavao u krčmu. Dvojica vojnika podigli su strojnice i on je znao što slijedi. Ali znao je i da je od njih brži, skočio je i u letu otvorio usta. Prije nego što će se začuti pucnji, on će svoje zube zariti u debelo meso generala Laxe. Tako će kraju proći njegov pasji život.
Mjesni postolar Hugo Mayer umro je u snu. Sprovod mu je bio velik, iako se govorkalo da nije bio neki čovjek. Škrtac i zelenaš. Ali više nema onoga koji će popravljati cipele. Dok su ga ispraćali do rake i bacali zemlju po jeftinom jelovom kovčegu, dok su izjavljivali svoju žalost ženi mu Brunhildi, svakoj od osam kćeri i devetome nekrštenom mongoloidnom sinu, ljudi su se smijuljili misleći kako ga je ubila prevelika radost.