1. Kad me prvi put pokazala sestri od četrnaestak godina i izveče ju pitala: “Kako ti sviđa moj momak?”, Mirica je rekla: “Nikako. Seljak je i ima šumarski kaput”. O mom zelenom sakou i moji prijatelji i znanci su govorili: “Eto te ko šumar”. Ovo mi je jedna od najdražih uspomena iz mladosti, a Miricu, koju sam vazda volio zbog nje same, sad još više volim zato što je sestra Gordanina: imale su mnogo zajedničkog. I neću zaboraviti tren kad sam joj javio da je Gordana umrla: plakala je zacenuto kao dijete koje je palo i rascopalo koljena.
Kao što neću zaboraviti da sam sa Zumrom, Kenanom, njenim sinom iz prvog braka, i Džemalom Pekmezovićem, drugim joj mužem, telefonom oplakao Gordanu. Kao da su mi bili porodica. I pomislio sam: šteta što nema raja, jer bi Gordana čula kako za njom plaču troje “Turaka” i njen čoek, i duša bi joj bila puna.
Njima dodajem Azru Kovačević koja je opsadu Sarajeva podnosila junački, a sedam ili osam godina iza Dejtona bacila se sa osmog sprata, prethodno popivši živu sodu: htjela je biti sigurna u svoj smrt. Na Gordaninoj sahrani neko mi je rekao: da nije popila živu sodu, Azra bi ostala živa. Pomislio sam: da je ima, Azra bi možda svojskije i od mene oplakala Gordanu.
Jednom, za opsade Sarajeva, Ivana ubjeđuje Azru da ostane noćiti kod nas, a Azra je zaljubljeno gleda i niječno vrti glavom, stoga je moja kći potegla najjači argument: “A podrum nam je super, majke mi”. Drugi put, Azra joj donijela hurme, i Ivana ih pojela, zatim pipa košticu, pa kaže: “Ovo ko metak!”
Prije desetak godina, u mom snu, Azra ulazi u moju radnu sobu i kaže: “Vi ste mene zaboravili”, a ja odvraćam: “Ti mene boliš ovdje”, i dotaknem prsi prstom, zatim se budim sa jakim, svim srčanim bolesnicma dobro poznatim bolom u grudnoj kosti.
Jesu se naša sjećanja na Azru prorijedila, ali nam je tuga svaki put bila dublja. Jer niko na zemlji nije više od Azre volio moju Ivanu, koju je zvala Ika, moju Gordanu, koju je zvala Goga, i mene, možda ponajprije zato što je bila potpuno prihvaćena u našoj kući. Ona koja se nije osjećala prihvaćenom u svijetu. Jedan je od mojih prijatelja s mladićkom surovošću jednom kazao: “Ti si, Azra, nesrećna po ustavu!”
Danas, kad mi padnu na um dani naše sreće sam sebi sam kao jedan od onih koji su u ratu poginuli, a sa fotografija svog vjenčanja još te gledaju nasmijani. Šest dana na Kipru bili su nam najsrećniji jer smo svaki tren pripadali jedno drugom i shvatili zašto je Afrodita, boginja ljubavi rođena iz morske pjene, prvi put stupila na tle baš na Kipru, valjda je i zato muško u meni bilo na visini zadatka. Sjetio sam se rečenice Rastka Petrovića iz romana Dan šesti: “Pentrati se na ženu, kažu Crnogorci koji žive u brdima” i rekao joj: “Nisam znao da umijem biti taki brđanin!” Ali smo srećni bili možda ponajprije zato što je u kući Ivana ostala s Azrom koja će joj biti više no majka. Ivana nije zaboravila kiparske narandže koje smo joj donijeli, pa i sad kaže: “To su najslađe narandže na svijetu!” I omače mi se još jedna pjesmica:
Ne zovi me, mila, s Kipra više:
Ne ostane ništa da udišem.
Ovaj svijet, kad me zoveš s Kipra,
Biva kao bojni otrov s Ipra.
Kada, mila, sa Kipra me zoveš,
Jastreb sam što uzlijeće s jove.
Ne zovi me više s Kipra, mila,
Da me k tebi ne odnesu krila.
Treba li reći da sam Azru volio i zato što je bila sa Gordanom onog dana kad sam suđenu prvi put ugledao na hodniku fakulteta i potom pet-šest puta izlazio s obje, a raja me zafrkavala: “Vidi Markana, vidi Markana! Mislili smo da se ne umije hljeba najesti, a voda čitave dvije cure!”
Gordana je lampa koja u svijetu što ga je “Gospod sazdao od tmice”, da sebe opet citiram, ozaruje sve što je bilo u vezi s njom: nije rijetkost da mrtva draga pjesniku obasjava svijet jače no dok je bila živa i, da sam vjernik, možda bi mi postala, da prizovem Jejtsovu sliku, “svijeća koja pred časnim krstom gori”.
2. U raspri sa Ivanom, jednom je rekla: “Žena treba da gleda u višeg od sebe”. I u našem slučaju tako se na početku činilo: ona brucoš, a ja jedan od najboljih studenata jugoslovenske književnosti, netom diplomirao, puna mu glava stihova, duga pjesnička kosa na talase, visok kao Karadžić. No Gordana je bila sazdana od boljeg ljudskog materijala: ja sam samo s njom bio potpun, a ona bi bila potpuna i da se udala za drugog. Što mi je nezamislivo, čak zastrepim od pomisli da je mogla ne biti moja i kažem sebi da mi je bila suđena. Ne sjećam se kako sam u mladosti zamišljao buduću, ni jesam li je zamišljao, ali kad sam sreo Gordanu, znao sam da hoću baš nju i ni jednu drugu, zato i velim da mi je suđena. Moj instinkt, koji me hiljadu puta slagao, ovaj put je bio nepogrešiv: samo sam u životu s njom mogao kao čovjek i kao pjesnik biti pravi, ali sam očajan od pomisli da je to Gordana platila skuplje no što što je moralo biti.
Mirjana pamti kako je K. R. za Gordanom, kad je bila u četvrtom gimnazije, ludio. Dobro, to se tako kaže. Dolazio je kod tete-Rife, gdje je imao velikog prijatelja, i dugo bario Gordanu, koja je stanovala u zgradi preko put teta-Rifine kuće, ali nije ispalo ništa. I govorili joj jedni: hajde, bona, on je jedinac i gospodin. I govorili joj drugi: hajde, bona, on je arhitekta i ima stan u strogom centru Sarajeva. A Gordana neće. Bio joj je suđen, ne spolja već iz nje same, seljak a ne gospodin, golja a ne imućan čovjek. Bilo joj suđeno ne da uđe u mužev stan kad se uda već da sa mnom stan čeka trideset godina. Suđeno da ne živi obezbijeđena i zaštićena već da u napol siromaštvu štiti svog dragog pesnika od života i dirinči za njega. Davno sam priznao da ne razumijem žene, a možda ni one same često ne bi mogle reći zašto im se netko sviđa ili ne.
3. Očito, njoj je moj talenat, inače obična fikcija, bio glavno, i cio svoj vijek samozatajno je služila toj fikciji, ne zalud, kako se na ispostavilo, a slutim i što je služila: bila je muzički nadarena, ali joj je majka koja je, razvedena sa pjancem, kurirskom platom podizala tri kćeri, kazala: “Kaka muzika, dijete? Gledaj da se što prije dočepaš hljeba”. Žena s neostvarenim muzičkim darom učinila je sve da se realizuje moj, a njen je naslijedila Ivana. Evo najdivnije moje uspomene iz Ivanina djetinjstva. U garsonjeri u ulici Danila Đokića, broj sam zaboravio, jednogodišnju Ivanu, od kupanja rumenu, Gordana nina na rukama i pjeva joj ne pamtim šta. S glavom na majčinim prsima, Ivana je slušala pjesmu gledajući u pod i pošle su joj suze. Nije plakala: suze su same išle. Nije ni znala da idu. “Ima sluh”, rekla je Gordana.
Koja će nastaviti da živi u kćeri i mužu, jer smo njeno djelo, svako na svoj način, pa bi trebalo da se ćutim sve obaveznijim da što duže živim i pišem, možda i zato u sebi rjeđe čujem glas očaja: popišaj se na život bez Gordane! Ne znam koliko ću još, ali planetu bez Gordane neću prihvatiti nikad. Njene oči su govorile: “Svijet nije pakao, nije bar dok sam ja s tobom”, a sad je svejedno šta je i kakav je. U jednoj pjesmi sam rekao: “Meni je lako: život je iza mene. / Užasavao bih se da je ispred mene”.
4. Ovo je bilo vjerovatno u maju 1968. godine: Gordana i Azra našle praznu učionicu gdje su spremale junske ispite, a ja otišao da mi berberin skrati samsonovsku grivu i ne znam koji me đavo navida da se ošišam na nulu. Možda sam htio provjeriti: hoće li me Gordana voljeti ružnog? Zatim sam otvorio vrata njine učionice i promolio glavu s jednim klempavim uvom i sa ružnim kvrgama i šarama od pada s naše kobilice Vranice. Obje su prilično dugo blenule u me dok me nisu poznale, a Gordana je ojađena rekla: “Molim te, nemoj više nikad da se tako ošišaš”. Više nikad, kazala je, jer je vidjela sebe sa mnom u budućnosti.
Prije njene smrti nisam se šišao dvije godine: penzioner sam, to jest privatna ličnost, šta koga briga kako izgledam. Petnaestak dana iza Gordanine sahrane, dođem svom berberinu, ispričam što i vama, pa kažem: “Meho, šišaj na nulu. Nema više Gordane i nema koga da živcira moja ružnoća”. “Nemoj na nulu. Dosta je trica”, veli Meho. “Pa dela”. Svi kažu da mi je ovaj friz bolji, a Slaviša Mašić je rekao: “S onom dugom kosom izgledao si kao jurodivi”. Ali šta fali jurodivom? Bar se zna šta je, a ne bih bio u koži onom ko bi morao istraživati šta je Marko bez Gordane.
5. Mogao sam zapisati koju pregršt primjera njene ironije pod surdinom, njenog u miligram odmjerenog humora u kojem se zrcalila blagorodnost njenog bića, ali nisam imao kad: njen dragi i veliki pesnik bavio se negovanjem svojih leja, plevio korov i trebio nametnike. Ipak evo jedan primer.
U naš stan u ulici Hasana Kikića ulazi Zlatan Miloš, po ocu Hrvat, po majci Čeh, zvani Krle, sav od eksova kao onaj Andrićev fratar: eks-bitnik, eks-roker, eks-panker, eks-pripadnik sekte Harikrišna, eks-ovo, eks-ono, i svečano priopćuje: “Prešao sam na islam. Sada se zovem Ibrahim”.
Soba je bila puna žena: upamtio sa Azru Kafedžić i svastiku Mirjanu. A Gordana će: “Krle, ne vjerujemo ti! Dok se ne skineš.” U ovim riječima se čuva, kao dim u ćilibaru, ponajljepše od onog što je Gordana ljudima oko sebe cio svoj vijek darivala.
6. Prije no sam zaspao, u onom stanju koje više nije java ali još nije san, Gordana mi je izišla pred oči kao živa: sa cigaretom, na kauču kao nakon završenog teška posla, i sa očima kakve je imala kad pospremi kuću za Božić ili za Uskrs. Prenuo sam se i pomislio: “Odmaraj se, mila, odmaraj. Odmaraj se od svijeta i od mene. I dobro je što ne znaš da ćeš biti moj krst dok sam živ”.
Kad sam joj preko vajbera ispričao taj san, Ivana je rekla: “Krila!” “Dobro si, dušo. Treba da mi bude i krst i krila”. Toma iz Kempisa kaže: “Poneseš li svoj krst dragovoljno, nosiće on tebe”. Valja mi naučiti da sa krstom letim.
7. U razgovoru na vajberu Ivani sam jednom pričao da sam prekodan plakao od pomisli kako sam Gordanu pustio da umre, a mogla je stići do onkologije da nisam bio kao oduzet i mogli bi joj tamo ljekari pomoći. Ili da sam je dan ranije odveo u bolnicu, moglo je mnogo šta biti drugačije.
“I tu noc sanjam”, kaže Ivana u mejlu, “ti i ja kuci ali u hasana kikica u kuhinji i odjednom gordana ulazi vidno bolesna, jedva hoda a zadihana i sjeda na stolicu i ti i ja je gledamo i cudimo se. Otkud Gordana ziva zar je nismo ukopali. I pitam ja: ‘gdje si bila ovih skoro 50 dana?’ a ona odgovara: ‘bila sam u bolnici sad sam dobro’. ‘Pa zar nisi umrla od srca nakon kemoterapije?’ Govori ona: ‘Nisam’. I pitam opet: ‘Pa mi ne znamo kad smo mislili da umires jesi li imala bolove?’ Govori ona: ‘Jesam imala sam a imam i sad manje bolove’ i pokazuje na desnu stranu stomaka. A opet ja: ‘Pa koga smo ukopali? Imala sam osjecaj kad je sahrana bila da sam ipak trebala otvoriti kovceg da vidim sta je unutra. Onda smo samo stvari pokopali’.
Gordana gleda i cudi se. A ja sam toliko sretna i tuzna jer sam znala da smo jedan pakao prosli kad smo mislili da je umrla ali mi je drago sto je jos tu a opet znam ako nije umrla gledaćemo je mjesecima kako umire. I ja je zagrlim i govorim ti: ‘Evo ti je nije umrla. Govorio si mi da bi pristao da budes do kraja zivota njen rob samo kad bi opet bila na krevetu u nasem dnevnom boravku. Evo ti je. I ti se smijes. Onda ja odlazim vani a vi ostajete ona ide u krevet da se odmara i ja joj govorim: ‘ne do ti bog da odsad ista radis po kuci, da kuhas i cistis’.”
8. Kad mi je sestričina Milka, u kojoj je Darinka nastavila da živi, ne kao u meni duhovno, već u Milkinom biću i u sudbini, došla nakon Gordanine smrti i pitala me kako sam, odvratio sam: “Ostalo me pola. Ne znam kako da živim tom polovinom”.
Milka se sjetila svoje tetke po ocu Bojane Raonić koja je bila prijateljica sa Darinkom. Njen muž Stevan Raonić imao je oko 80 godina kad se razbolio i ležao u bjelopoljskoj bolnici ispod koje je naša kuća. Bojana mu je išla svaki dan i potom bi svratila kod Darinke koja joj je jednom rekla: “A šta mu, bogoti, ideš svaki dan ka da ti je jedvaček?” “Nemoj tako, Daro”, rekla je Bojana. “Sve je na svijetu dvoje, a samo muž i žena su jedno”.
Pola jednog legla je pod zemlju, a meni je živjeti kao da sam čitav. Pokušaću. Uz pomoć Ivane, Mirjane i Milke: kad god pomislim na bilo koju od njih, puno mi je srce.
9. Jednom je Darinka kazala komšinici Stanojki Baćovoj i ona nam prenijela: “Naviše volim Gordanu što je jednaka prema svijema, i prema meni te sam joj rodila Marka i prema onome najmanjemu, onome od čeperka”. Ako u našu kuću u Rakonjama koja je preko ljeta, za godišnjih odmora, ključala od svega i svačesa, nije mogla unijeti mir, jer ne bi ni Savaot, Gordana nikad nije unosila zavadu, a pošto smo oboje bili profesori, najmiliji su nam bili odlasci u Rakonje preko zimskih ferija: dani čiste sreće kraj Darinke i Gordane, najvažnijih žena u mom životu prije rođenja Ivaninog.
Darinka koja nije dočekala moje dijete zborila je: “Pristala big i na šćer od Maćete!” A kad je rodila Ivanu, Gordana je sanjala Darinku koja joj veli: “Izvadi mi ovaj trn iz prsi”. Gordana je prišla i izvadila joj trn, dobro je znala koji.
10. U povratku od Gordane uvijek svratim na grob Marije Mikulić (1915-1992), moje tašte koja mi nikad nije rekla ni grku riječ, jer je u meni vidjela sina koga nije imala. Juče gledam njenu sliku u mramoru i kažem u sebi: “Hvala što si rodila Gordanu da mi znači mnogo više no svi koje mi je rodila Darinka”. U svijetu zaraženom lažju, kao ulična kurva triperom, najčešće sam zaludu čeznuo za pravim, i imao više sreće nego pameti kad sam našao pravu ženu.
11. Danima sam bio slijep za sarajevski behar, mada sam nekad u pjesmi molio boga: ne daj da ikad postanem prema proljeću ravnodušan. Jer su me iz djetinjstva rascvale divlje trešnje u Papama gledale kao medicinske sestre: to su mi postale, naravno, u sjećanju. Nedavno, u povratku sa groblja Sv. Josipa, zadrijemao sam u trolejbusu i otišao stanicu dalje, do Švrakinog sela, a kad sam se vraćao, pred jednom ciglenom kućom spazim rascvali jorgovan neuobičajeno visok i pomislim: bože, kako bi me ova divota zanijela da nije umrla Gordana.
Tren potom shvatih da sam, ko zna koji put, prepisao Darinku. Kad je počelo njeno mrenje u bjelopoljskoj bolnici, u porodilištu se, kraj internog gdje je ležala, rodio njen praunuk, sin njenog unuka Miroslava Vuksanovića, sina moje mlađe sestre Milice. Uđem u šok-sobu i kažem: “Sretan ti praunuk, o Darinka”. “E kako bih se obradovala da sam to lani čula!”, rekla je moja mati ne znajući da se vinula do čiste poezije. Potom velim sebi: tvoja mrtva žena i tvoja mrtva majka skupa žive u tebi. Kud ćeš više?
12. Ne pamtim lica dvije žene koje su na onkologiji ležale u sobi s Gordanom, i nisam znao, vjerovatno ni Gordana, njino ime i prezime. Juče mi Zumra telefonom javlja da su umrle i one: jedna u 53. a druga u 56. godini života. Sirotice, pomislih i krenuše mi suze. To je bio plač zbog tri osuđenice na smrt, ali i plač nad ljudskim životom, najtužnijom činjenicom u svemiru. Jednom kad čovjeka nestane, sa njim će ičeznuti i tuga koja je bila greška na svemirskom dijamantu, da se valerijevski izrazim.
I velim sebi: prvi put si u svom vijeku pustio suze za osobama o kojim ništa nisi znao. Vidiš li da te mila, i s onu stranu groba, čini boljim? Dok god te Gordana boli, znaćeš ko si.
Život bez Gordane (6)
1. Kad me prvi put pokazala sestri od četrnaestak godina i izveče ju pitala: “Kako ti sviđa moj momak?”, Mirica je rekla: “Nikako. Seljak je i ima šumarski kaput”. O mom zelenom sakou i moji prijatelji i znanci su govorili: “Eto te ko šumar”. Ovo mi je jedna od najdražih uspomena iz mladosti, a Miricu, koju sam vazda volio zbog nje same, sad još više volim zato što je sestra Gordanina: imale su mnogo zajedničkog. I neću zaboraviti tren kad sam joj javio da je Gordana umrla: plakala je zacenuto kao dijete koje je palo i rascopalo koljena.
Kao što neću zaboraviti da sam sa Zumrom, Kenanom, njenim sinom iz prvog braka, i Džemalom Pekmezovićem, drugim joj mužem, telefonom oplakao Gordanu. Kao da su mi bili porodica. I pomislio sam: šteta što nema raja, jer bi Gordana čula kako za njom plaču troje “Turaka” i njen čoek, i duša bi joj bila puna.
Njima dodajem Azru Kovačević koja je opsadu Sarajeva podnosila junački, a sedam ili osam godina iza Dejtona bacila se sa osmog sprata, prethodno popivši živu sodu: htjela je biti sigurna u svoj smrt. Na Gordaninoj sahrani neko mi je rekao: da nije popila živu sodu, Azra bi ostala živa. Pomislio sam: da je ima, Azra bi možda svojskije i od mene oplakala Gordanu.
Jednom, za opsade Sarajeva, Ivana ubjeđuje Azru da ostane noćiti kod nas, a Azra je zaljubljeno gleda i niječno vrti glavom, stoga je moja kći potegla najjači argument: “A podrum nam je super, majke mi”. Drugi put, Azra joj donijela hurme, i Ivana ih pojela, zatim pipa košticu, pa kaže: “Ovo ko metak!”
Prije desetak godina, u mom snu, Azra ulazi u moju radnu sobu i kaže: “Vi ste mene zaboravili”, a ja odvraćam: “Ti mene boliš ovdje”, i dotaknem prsi prstom, zatim se budim sa jakim, svim srčanim bolesnicma dobro poznatim bolom u grudnoj kosti.
Jesu se naša sjećanja na Azru prorijedila, ali nam je tuga svaki put bila dublja. Jer niko na zemlji nije više od Azre volio moju Ivanu, koju je zvala Ika, moju Gordanu, koju je zvala Goga, i mene, možda ponajprije zato što je bila potpuno prihvaćena u našoj kući. Ona koja se nije osjećala prihvaćenom u svijetu. Jedan je od mojih prijatelja s mladićkom surovošću jednom kazao: “Ti si, Azra, nesrećna po ustavu!”
Danas, kad mi padnu na um dani naše sreće sam sebi sam kao jedan od onih koji su u ratu poginuli, a sa fotografija svog vjenčanja još te gledaju nasmijani. Šest dana na Kipru bili su nam najsrećniji jer smo svaki tren pripadali jedno drugom i shvatili zašto je Afrodita, boginja ljubavi rođena iz morske pjene, prvi put stupila na tle baš na Kipru, valjda je i zato muško u meni bilo na visini zadatka. Sjetio sam se rečenice Rastka Petrovića iz romana Dan šesti: “Pentrati se na ženu, kažu Crnogorci koji žive u brdima” i rekao joj: “Nisam znao da umijem biti taki brđanin!” Ali smo srećni bili možda ponajprije zato što je u kući Ivana ostala s Azrom koja će joj biti više no majka. Ivana nije zaboravila kiparske narandže koje smo joj donijeli, pa i sad kaže: “To su najslađe narandže na svijetu!” I omače mi se još jedna pjesmica:
Ne zovi me, mila, s Kipra više:
Ne ostane ništa da udišem.
Ovaj svijet, kad me zoveš s Kipra,
Biva kao bojni otrov s Ipra.
Kada, mila, sa Kipra me zoveš,
Jastreb sam što uzlijeće s jove.
Ne zovi me više s Kipra, mila,
Da me k tebi ne odnesu krila.
Treba li reći da sam Azru volio i zato što je bila sa Gordanom onog dana kad sam suđenu prvi put ugledao na hodniku fakulteta i potom pet-šest puta izlazio s obje, a raja me zafrkavala: “Vidi Markana, vidi Markana! Mislili smo da se ne umije hljeba najesti, a voda čitave dvije cure!”
Gordana je lampa koja u svijetu što ga je “Gospod sazdao od tmice”, da sebe opet citiram, ozaruje sve što je bilo u vezi s njom: nije rijetkost da mrtva draga pjesniku obasjava svijet jače no dok je bila živa i, da sam vjernik, možda bi mi postala, da prizovem Jejtsovu sliku, “svijeća koja pred časnim krstom gori”.
2. U raspri sa Ivanom, jednom je rekla: “Žena treba da gleda u višeg od sebe”. I u našem slučaju tako se na početku činilo: ona brucoš, a ja jedan od najboljih studenata jugoslovenske književnosti, netom diplomirao, puna mu glava stihova, duga pjesnička kosa na talase, visok kao Karadžić. No Gordana je bila sazdana od boljeg ljudskog materijala: ja sam samo s njom bio potpun, a ona bi bila potpuna i da se udala za drugog. Što mi je nezamislivo, čak zastrepim od pomisli da je mogla ne biti moja i kažem sebi da mi je bila suđena. Ne sjećam se kako sam u mladosti zamišljao buduću, ni jesam li je zamišljao, ali kad sam sreo Gordanu, znao sam da hoću baš nju i ni jednu drugu, zato i velim da mi je suđena. Moj instinkt, koji me hiljadu puta slagao, ovaj put je bio nepogrešiv: samo sam u životu s njom mogao kao čovjek i kao pjesnik biti pravi, ali sam očajan od pomisli da je to Gordana platila skuplje no što što je moralo biti.
Mirjana pamti kako je K. R. za Gordanom, kad je bila u četvrtom gimnazije, ludio. Dobro, to se tako kaže. Dolazio je kod tete-Rife, gdje je imao velikog prijatelja, i dugo bario Gordanu, koja je stanovala u zgradi preko put teta-Rifine kuće, ali nije ispalo ništa. I govorili joj jedni: hajde, bona, on je jedinac i gospodin. I govorili joj drugi: hajde, bona, on je arhitekta i ima stan u strogom centru Sarajeva. A Gordana neće. Bio joj je suđen, ne spolja već iz nje same, seljak a ne gospodin, golja a ne imućan čovjek. Bilo joj suđeno ne da uđe u mužev stan kad se uda već da sa mnom stan čeka trideset godina. Suđeno da ne živi obezbijeđena i zaštićena već da u napol siromaštvu štiti svog dragog pesnika od života i dirinči za njega. Davno sam priznao da ne razumijem žene, a možda ni one same često ne bi mogle reći zašto im se netko sviđa ili ne.
3. Očito, njoj je moj talenat, inače obična fikcija, bio glavno, i cio svoj vijek samozatajno je služila toj fikciji, ne zalud, kako se na ispostavilo, a slutim i što je služila: bila je muzički nadarena, ali joj je majka koja je, razvedena sa pjancem, kurirskom platom podizala tri kćeri, kazala: “Kaka muzika, dijete? Gledaj da se što prije dočepaš hljeba”. Žena s neostvarenim muzičkim darom učinila je sve da se realizuje moj, a njen je naslijedila Ivana. Evo najdivnije moje uspomene iz Ivanina djetinjstva. U garsonjeri u ulici Danila Đokića, broj sam zaboravio, jednogodišnju Ivanu, od kupanja rumenu, Gordana nina na rukama i pjeva joj ne pamtim šta. S glavom na majčinim prsima, Ivana je slušala pjesmu gledajući u pod i pošle su joj suze. Nije plakala: suze su same išle. Nije ni znala da idu. “Ima sluh”, rekla je Gordana.
Koja će nastaviti da živi u kćeri i mužu, jer smo njeno djelo, svako na svoj način, pa bi trebalo da se ćutim sve obaveznijim da što duže živim i pišem, možda i zato u sebi rjeđe čujem glas očaja: popišaj se na život bez Gordane! Ne znam koliko ću još, ali planetu bez Gordane neću prihvatiti nikad. Njene oči su govorile: “Svijet nije pakao, nije bar dok sam ja s tobom”, a sad je svejedno šta je i kakav je. U jednoj pjesmi sam rekao: “Meni je lako: život je iza mene. / Užasavao bih se da je ispred mene”.
4. Ovo je bilo vjerovatno u maju 1968. godine: Gordana i Azra našle praznu učionicu gdje su spremale junske ispite, a ja otišao da mi berberin skrati samsonovsku grivu i ne znam koji me đavo navida da se ošišam na nulu. Možda sam htio provjeriti: hoće li me Gordana voljeti ružnog? Zatim sam otvorio vrata njine učionice i promolio glavu s jednim klempavim uvom i sa ružnim kvrgama i šarama od pada s naše kobilice Vranice. Obje su prilično dugo blenule u me dok me nisu poznale, a Gordana je ojađena rekla: “Molim te, nemoj više nikad da se tako ošišaš”. Više nikad, kazala je, jer je vidjela sebe sa mnom u budućnosti.
Prije njene smrti nisam se šišao dvije godine: penzioner sam, to jest privatna ličnost, šta koga briga kako izgledam. Petnaestak dana iza Gordanine sahrane, dođem svom berberinu, ispričam što i vama, pa kažem: “Meho, šišaj na nulu. Nema više Gordane i nema koga da živcira moja ružnoća”. “Nemoj na nulu. Dosta je trica”, veli Meho. “Pa dela”. Svi kažu da mi je ovaj friz bolji, a Slaviša Mašić je rekao: “S onom dugom kosom izgledao si kao jurodivi”. Ali šta fali jurodivom? Bar se zna šta je, a ne bih bio u koži onom ko bi morao istraživati šta je Marko bez Gordane.
5. Mogao sam zapisati koju pregršt primjera njene ironije pod surdinom, njenog u miligram odmjerenog humora u kojem se zrcalila blagorodnost njenog bića, ali nisam imao kad: njen dragi i veliki pesnik bavio se negovanjem svojih leja, plevio korov i trebio nametnike. Ipak evo jedan primer.
U naš stan u ulici Hasana Kikića ulazi Zlatan Miloš, po ocu Hrvat, po majci Čeh, zvani Krle, sav od eksova kao onaj Andrićev fratar: eks-bitnik, eks-roker, eks-panker, eks-pripadnik sekte Harikrišna, eks-ovo, eks-ono, i svečano priopćuje: “Prešao sam na islam. Sada se zovem Ibrahim”.
Soba je bila puna žena: upamtio sa Azru Kafedžić i svastiku Mirjanu. A Gordana će: “Krle, ne vjerujemo ti! Dok se ne skineš.” U ovim riječima se čuva, kao dim u ćilibaru, ponajljepše od onog što je Gordana ljudima oko sebe cio svoj vijek darivala.
6. Prije no sam zaspao, u onom stanju koje više nije java ali još nije san, Gordana mi je izišla pred oči kao živa: sa cigaretom, na kauču kao nakon završenog teška posla, i sa očima kakve je imala kad pospremi kuću za Božić ili za Uskrs. Prenuo sam se i pomislio: “Odmaraj se, mila, odmaraj. Odmaraj se od svijeta i od mene. I dobro je što ne znaš da ćeš biti moj krst dok sam živ”.
Kad sam joj preko vajbera ispričao taj san, Ivana je rekla: “Krila!” “Dobro si, dušo. Treba da mi bude i krst i krila”. Toma iz Kempisa kaže: “Poneseš li svoj krst dragovoljno, nosiće on tebe”. Valja mi naučiti da sa krstom letim.
7. U razgovoru na vajberu Ivani sam jednom pričao da sam prekodan plakao od pomisli kako sam Gordanu pustio da umre, a mogla je stići do onkologije da nisam bio kao oduzet i mogli bi joj tamo ljekari pomoći. Ili da sam je dan ranije odveo u bolnicu, moglo je mnogo šta biti drugačije.
“I tu noc sanjam”, kaže Ivana u mejlu, “ti i ja kuci ali u hasana kikica u kuhinji i odjednom gordana ulazi vidno bolesna, jedva hoda a zadihana i sjeda na stolicu i ti i ja je gledamo i cudimo se. Otkud Gordana ziva zar je nismo ukopali. I pitam ja: ‘gdje si bila ovih skoro 50 dana?’ a ona odgovara: ‘bila sam u bolnici sad sam dobro’. ‘Pa zar nisi umrla od srca nakon kemoterapije?’ Govori ona: ‘Nisam’. I pitam opet: ‘Pa mi ne znamo kad smo mislili da umires jesi li imala bolove?’ Govori ona: ‘Jesam imala sam a imam i sad manje bolove’ i pokazuje na desnu stranu stomaka. A opet ja: ‘Pa koga smo ukopali? Imala sam osjecaj kad je sahrana bila da sam ipak trebala otvoriti kovceg da vidim sta je unutra. Onda smo samo stvari pokopali’.
Gordana gleda i cudi se. A ja sam toliko sretna i tuzna jer sam znala da smo jedan pakao prosli kad smo mislili da je umrla ali mi je drago sto je jos tu a opet znam ako nije umrla gledaćemo je mjesecima kako umire. I ja je zagrlim i govorim ti: ‘Evo ti je nije umrla. Govorio si mi da bi pristao da budes do kraja zivota njen rob samo kad bi opet bila na krevetu u nasem dnevnom boravku. Evo ti je. I ti se smijes. Onda ja odlazim vani a vi ostajete ona ide u krevet da se odmara i ja joj govorim: ‘ne do ti bog da odsad ista radis po kuci, da kuhas i cistis’.”
8. Kad mi je sestričina Milka, u kojoj je Darinka nastavila da živi, ne kao u meni duhovno, već u Milkinom biću i u sudbini, došla nakon Gordanine smrti i pitala me kako sam, odvratio sam: “Ostalo me pola. Ne znam kako da živim tom polovinom”.
Milka se sjetila svoje tetke po ocu Bojane Raonić koja je bila prijateljica sa Darinkom. Njen muž Stevan Raonić imao je oko 80 godina kad se razbolio i ležao u bjelopoljskoj bolnici ispod koje je naša kuća. Bojana mu je išla svaki dan i potom bi svratila kod Darinke koja joj je jednom rekla: “A šta mu, bogoti, ideš svaki dan ka da ti je jedvaček?” “Nemoj tako, Daro”, rekla je Bojana. “Sve je na svijetu dvoje, a samo muž i žena su jedno”.
Pola jednog legla je pod zemlju, a meni je živjeti kao da sam čitav. Pokušaću. Uz pomoć Ivane, Mirjane i Milke: kad god pomislim na bilo koju od njih, puno mi je srce.
9. Jednom je Darinka kazala komšinici Stanojki Baćovoj i ona nam prenijela: “Naviše volim Gordanu što je jednaka prema svijema, i prema meni te sam joj rodila Marka i prema onome najmanjemu, onome od čeperka”. Ako u našu kuću u Rakonjama koja je preko ljeta, za godišnjih odmora, ključala od svega i svačesa, nije mogla unijeti mir, jer ne bi ni Savaot, Gordana nikad nije unosila zavadu, a pošto smo oboje bili profesori, najmiliji su nam bili odlasci u Rakonje preko zimskih ferija: dani čiste sreće kraj Darinke i Gordane, najvažnijih žena u mom životu prije rođenja Ivaninog.
Darinka koja nije dočekala moje dijete zborila je: “Pristala big i na šćer od Maćete!” A kad je rodila Ivanu, Gordana je sanjala Darinku koja joj veli: “Izvadi mi ovaj trn iz prsi”. Gordana je prišla i izvadila joj trn, dobro je znala koji.
10. U povratku od Gordane uvijek svratim na grob Marije Mikulić (1915-1992), moje tašte koja mi nikad nije rekla ni grku riječ, jer je u meni vidjela sina koga nije imala. Juče gledam njenu sliku u mramoru i kažem u sebi: “Hvala što si rodila Gordanu da mi znači mnogo više no svi koje mi je rodila Darinka”. U svijetu zaraženom lažju, kao ulična kurva triperom, najčešće sam zaludu čeznuo za pravim, i imao više sreće nego pameti kad sam našao pravu ženu.
11. Danima sam bio slijep za sarajevski behar, mada sam nekad u pjesmi molio boga: ne daj da ikad postanem prema proljeću ravnodušan. Jer su me iz djetinjstva rascvale divlje trešnje u Papama gledale kao medicinske sestre: to su mi postale, naravno, u sjećanju. Nedavno, u povratku sa groblja Sv. Josipa, zadrijemao sam u trolejbusu i otišao stanicu dalje, do Švrakinog sela, a kad sam se vraćao, pred jednom ciglenom kućom spazim rascvali jorgovan neuobičajeno visok i pomislim: bože, kako bi me ova divota zanijela da nije umrla Gordana.
Tren potom shvatih da sam, ko zna koji put, prepisao Darinku. Kad je počelo njeno mrenje u bjelopoljskoj bolnici, u porodilištu se, kraj internog gdje je ležala, rodio njen praunuk, sin njenog unuka Miroslava Vuksanovića, sina moje mlađe sestre Milice. Uđem u šok-sobu i kažem: “Sretan ti praunuk, o Darinka”. “E kako bih se obradovala da sam to lani čula!”, rekla je moja mati ne znajući da se vinula do čiste poezije. Potom velim sebi: tvoja mrtva žena i tvoja mrtva majka skupa žive u tebi. Kud ćeš više?
12. Ne pamtim lica dvije žene koje su na onkologiji ležale u sobi s Gordanom, i nisam znao, vjerovatno ni Gordana, njino ime i prezime. Juče mi Zumra telefonom javlja da su umrle i one: jedna u 53. a druga u 56. godini života. Sirotice, pomislih i krenuše mi suze. To je bio plač zbog tri osuđenice na smrt, ali i plač nad ljudskim životom, najtužnijom činjenicom u svemiru. Jednom kad čovjeka nestane, sa njim će ičeznuti i tuga koja je bila greška na svemirskom dijamantu, da se valerijevski izrazim.
I velim sebi: prvi put si u svom vijeku pustio suze za osobama o kojim ništa nisi znao. Vidiš li da te mila, i s onu stranu groba, čini boljim? Dok god te Gordana boli, znaćeš ko si.