Život bez Gordane (4)

Gordana nikad nije uvrijedila ni povrijedila nikog, a nju jesu mnogi, počev od moje rođene braće.

U dane kad se u Hrvatskoj zabumbalo, boravio sam kao član književne delegacije u Poljskoj: prvi put u životu dobio sam pasoš i kročio preko granice, pa sam i po tome mogao, da sam bio malo (Darinka bi rekla liječak) bistriji, naslutiti da će ta država propasti. Bio je avgust, točnije kolovoz, jer se stvar zbivala u Hrvatskoj, i na poljskoj televiziji gledali smo početke balvan-revolucije, kad je nastala i čuvena pitalica: šta je barikada? Odgovor: odron Srba na putu.

Za to vrijeme, Gordana je s našom Ivanom otišla u Bijelo Polje, a kad se vratila, rekla mi: „Tvoja braća su me pitala: šta vi Hrvati radite od onih jadnih Srba iz Krajine?“

A šta je na to Marko? Je li svog najstarijega brata i glavu porodice, kome je naša baba Staka nadjenula ime po vojvodi Momčilu iz Vukove pjesme, nazvao telefonom i kazao mu: „Od moje žene i vaše snahe koja se rodila i živi u Sarajevu tražili ste da vam objasni Tuđmana, oca vam jebem!“ Jok. Ćutao je ko zadnja pizda.

Ali ja sam vječito bio naknadno pametan, eto zašto se danas ponosim svojim pjesmama, u kojima je ono najbolje naknadno dopisano, a stidim se svog života u kom nisu moguća nikakva dorađivanja, o čemu sam, prije pet-šest godina, sročio ove stihove:

Kad god sam pisao, ma što,
Dotjerivao sam, strpljivo i dugo,
I po dvanaest puta, kašto.
Slatkih li muka.

Ali to što živjeh, moja tugo!
Sve je ostalo – prva ruka.
Sve mrtvuljavo ko prevod doslovni.

A nije moguća nikoja dorada.
Čak ni ispravljanje grešaka slovnih.
Stoga moj život toliko je jadan:

Sve nasumična žvrljotina puka.
Nad njima mi često dođe da zakukam –
Zar da jedna ruža pustinju zakiti?

2. Moju Gordanu, koja me cio vijek branila od svačega, nisam umio braniti čak ni od svojih najboljih prijatelja.

Jednom su pjesnici u hotelu Evropa – bili su, valjda, Aprilski dani poezije – pili i nazdravljali ovom i onom, čak i ekseru o koji Bog vješa gađe, i ne znam koji je vrag natentao Gordanu da digne čašu i kaže: ”Da ispijemo za Petrovo zdravlje”.

Lažem. Znam koji vrag. Divno je sjedjeti među pjesnicima koji se nadmeću u duhovitosti i maštovitosti što je iskupljivalo njino lokanje pa je Gordana, na trenutak, zaboravila da ju Rajko Nogo očima ne može vidjeti. Ne zato što je Hrvatica. Već zato što nije Sprkinja, fabrička greška preko koje nije mogao preći. Moja nekadašnja cura Ruža Komar sestrinski je mazila i tetošila Noga ne na posljednjem mjestu zato što je bio siroče, pa je valjda zaključio da sve Srpkinje moraju biti takve.

Nogo nikad nije krio da ne voli Gordanu i na slikama sa mog vjenčanja jedina smračena faca je Nogina, što poštujem: nije htio pred objektivom da laže. A šest godina prije, kada smo kao postdiplomci stanovali na Zvezdari, u studentskom domu Slobodan Penezić Krcun, u istoj sobi, Nogo je jednom rekao: „Izgleda da ti je tvoja bijela Latinka banalno vjerna“, što se vječito pamti i nikada ne prašta. Autentično vjerna može biti samo Srpkinja. Autentično vjerna je Kosovka djevojka koja u Noginom  sonetu  kaže Toplici Milanu: „Šest stotina leta još ću te čekati“.

Petar je mlađi Nogin sin koga je žutica prije vremena istjerala iz majke: dva mjeseca je lebdio između života i smrti, a Nogo čak nije znao želi li da mu sin ostane živ ili da umre, jer su mu ljekari rekli: ako i preživi, ostaće defektan. Jedan ljekar je pričao – kazujem šta sam čuo – da je Nogo htio da malom daju inekciju. Tražio je eutanaziju. Pamtim i da je Nogo plakao: šta sam Bogu skrivio da me ovo snađe? Vjerovao sam da Bog, ako postoji, ne zna da Noge ima, a da je svemu kriv rezus faktor.

Treba li reći da smo Gordana i ja, punim srcem, učestvovali u Noginoj drami? Ali sve se okončalo sretno: Petar je preživio i, što je važnije, ostao normalan. Kad mu je Nogo saopštio tu vijest, Ćamil Sijarić je radosno uzviknuo: ”A znao sam ja, boga mi! Vlaščadima i paščadima ne može biti ništa!”

Kad nas je Gordana dignutom čašom pozvala da ispijemo u Petrovo zdravlje, Nogo je pozelenio: “Ti da nazdraviš mom sinu? Hajde, ne pretvaraj se. U očima ti se vidi praznina i zavist! Kako možeš ti, nerotkinja, iskreno željeti dobro mom sinu?“

A šta je na to Marko? Je li skočio da ga zadavi, pa taman kad bez Noge više nikad ne bi izgrijalo sunce nad Srbima? Jok. Ćutao je ko zadnja pizda. Oprostio je Nogi pored ostalog i zato što je vjerovao da se prijateljstvo mjeri i sposobnošću za praštanja: zbog onog najboljeg u čovjeku treba prelaziti preko najgoreg. Danas znam: Nogo je ovo kazao Gordani zato što je znao da će mu, kraj onakog njenog muža, to proći posve nekažnjeno.

3. Pamtim, kao da je danas bilo, kako je pjanog Abdulaha Sidrana, koji je sjedio kraj mene, zaprepaštenje od Noginih riječi upućenih Gordani, u tren otrijeznilo.

Taj isti Sidran je, za vrijeme opsade Sarajeva, otputovao u Italiju, valjda u Veneciju, a sutradan je njegova majka Behija srela Gordanu na ulici i požalila joj se: u njenoj kući nema ništa za jesti, a čula je da je Sidranova kćer Miranda, koja je radila u beha ambasadi u Zagrebu, ocu poslala paket, ali je zaludu zvonila na Sidranova vrata.

„Otišao je u Italiju“, rekla je Gordana.

„Da nije ključ ostavio kod vas?“

„Boga mi nije“.

„Pa đe ga je mogao ostaviti?“

„Ne znam. Možda kod Bije“.

Koja je, kao izbjeglica iz Goražda, stanovala sprat iznad Sidranovog, i u nju je Bard u te dane bio beznadežno zaljubljen, a kasnije će mu postati žena i roditi mu sina i kćer.

„Hajde, bona, ti mnom, ja Biju ne znam“, kazala je majka Behija.

I pozvone Biji koja iziđe i kaže im: „Jeste, Avdo je ostavio ključ od stana kod mene i rekao da ga ne dajem nikom, ni rođenoj majci“.

„Kako ti je, bona, to mogo reći?“ – pitala je majka Behija.

„Ne znam ja, boga mi, ništa, ali je Avdo rekao da ga ne dajem ni rođenoj majci“.

A kad se Sidran vratio iz Italije, sreo je Gordanu na ulici i s neprikrivenom mržnjom rekao: “Ti si sve ovo zakuhala. Ti si loš čovjek!“

Šta je na ovo Marko kazao Sidranu. Ništa. Jesam pomislio: trebalo bi da Sidran može voljeti Biju bez ispoljavanja mržnje prema mojoj ženi koja, znao je dobro, nikad nikom ništa nije zakuhavala, ali sad jebaji ga. I Sidran je osjećao da ove riječi Gordani, kraj onakvoga muža, može reći posve nekažnjeno. To nije sve.

Kad je Gordana umrla, telefonira mi Sidan i pita: može li sa Bijom doći na žalost? U vansebici sam odvratio da za to nemam snage, a kasnije ćemo vidjeti, ali sam i onda znao da bih uvrijedio mrtvu Gordanu ako bih u njenu kuću pustio Avda koji je prema majci Behiji postupio kao krmak, a za to optužio Gordanu.

Dok mi ovakva sjećanja prolaze kroz glavu, suze mi pođu od pomisli koliko se Gordana, cijelog života, pored mene morala osjećati nezaštićenom. Jer ona je obavezna bila da štiti pesnika sazdanog od kineskog porcelana.

4. Marko Darinkin od svojih prijatelja Gordanu nije umio ne samo braniti, nego ni čuvati je.

Znao sam da je ne treba čuvati od Duška Trifunovića koji joj je, kad sam otišao u Beograd, rekao: „Ti si flegmatična i ne voliš Marka. Odaj se tjelesnom užitku sa mnom“.

Ali na margini jednog, kao uvijek nedatiranog, pisma Gordani kazao sam: „Nemoj, jer je to opasno, da se zaljubiš (makar i platonski), u Novicu, – jer, priznajem da bih to mogao razumjeti, ali ne i oprostiti“. I sve što sam, činilo se, posve zaboravio, izađe mi pred oči kao da me desetljeća ne dijele od studentskih dana.

U pisma koja sam, iz Beograda, slao Gordani stavio sam pet ili šest puta novonapisanu pjesmu, uz napomenu „ponesi ovo Novici“, i očito je da sam, napokon, shvatio koliki sam blećak bio i kakvoj sam opasnosti izlagao svoju devetnaestodišnju djevojku kad sam je, kao donositeljku pjesama, slao u stan dvadesetosmogodišnjeg neženje, prepametnog i rječitog, koji je imao potrebu da se dokazuje pred ženama, jer je bio niskog rasta, a njegovo lice, sa jako naglašenom gornjom vilicom i hladnim plavim buljavim očima policijskog inspektora iza debelih naočara, Bog zaista nije stvorio s namjerom da ukrasi ovaj svijet.

Na trećoj godini studija, sa Novicom Petkovićem sam stanovao kod Refika Čustovića, u ulici Sutjeska broj jedan, i vidio u njemu velikog prijatelja. Znao je da ne umijem oko žena, pa me obasipao savjetima, a jednom je citirao Ivu Andrića: “Sa ženom treba biti toliko nežan, nežan, dok se sama ne otvori kao cvet“. Andrićeva sabrana djela čitao sam dvaput i nisam našao tu rečenicu, koja ili zbilja postoji, ili je Petković svoju zavodničku poetiku pripisao Andriću kako bi dobila na težini.

Novica je otišao kao lektor u Rusiju, odakle je doveo Ruskinju Marinu, a kad su me pitali: “Na šta li je uhvati?“, odgovarao sam: “Na pamet, bezbeli.“ Novica je sa Marinom dobio kćerkicu Anu koju sam zvao Bebela, i to nježno B umjesto D Marini se jako sviđalo, ali Novica ni nakon ženidbe nije prestao da se dokazuje pred ženama.

Kad mu je supruga, jednom, otišla sa ćerkom u Rusiju, organizirao je jebačine u svom stanu, što je meni bilo neshvatljivo, jer Marina je bila i krasna i pametna. Pamtim tek ovo: jedna meni draga žena (a pošto je umrla, staviću inicijale V. M.), našoj kumi Azri Kovačević je pričala – bili smo u jeku seksualne revolucije – da se sa Novicom jebavala u kadi i da joj na kraju rekao: „Ti si dar s neba“.

Prošlo vrijeme, ja oženjen Gordanom, i Novica mi je, jednom, u svom kabinetu na fakultetu, ničim izazvan, bez ikakve veze sa onim o čemu smo dotad razgovarali, ispričao da je, kad mu je donijela jednu od mojih pjesama poslanih iz Beograda, Gordana bila posve očarana onim što je govorio: “Da sam pružio ruku, ko zna šta bi bilo“. Iza debelih naočara gledale su me plave buljave oči policijskog inspektora, ledenije nego ikad.

Je li Marko skočio sa stolice i rekao: „Ako si joj govorio toliko nežno, nežno da ti se sama otvorila kao cvet, ja sam ti lično na tanjiru servirao djevojku za kojom sam u Beogradu ludio. Slao sam je prijatelju, a zaboravio jebača“, i je li potom izletio iz kabineta? Jok. Ćutao je ko zadnja pizda. A zašto mi je ovo Novica ispričao? Jer je znao da to može posve nekažnjeno.

Kasnije sam rekao sebi: ako mu se više puta sama otvarala kao cvet, to je isključivo tvoja zasluga: da mu nije donosila tvoje pjesme, ni na koji način nije mogla doći u kontakt s Petkovićem, stoga se pokrij ušima i šuti. Nikad Gordani nisam kazao Novičinu priču, a i stidio bih se da je isljeđujem, jer Marko je bio jedini krivac.

Evgenij Baratinski u jednoj pjesmi koju sam prepjevao kaže da sva naša pamet, sve znanje, svi uzleti mašte, napokon dovode do toga da shvatimo „tačan smisao pučkih poslovica“. Danas znam, ali više ne znam šta bih sa tim znanjem, šta uistinu kazuje bosanska mudrost: „Nikad ne šalji svoju ženu da nešto umjesto tebe oposli“.

Postoji i samoutješno tumačenje ovog zbitija: rekao sam joj da bi bilo opasno da se u Novicu zaljubi „čak i platonski“, to jest u njegovu pamet, jer vo vremja ono, u poredbi sa Novicom, bio sam Apolon Belvederski. Gordana me dugo uhodila zbog toga što sam joj bio jako zgodan, pa tek zatim potpala pod artiljerijsku vatru moje pameti, i nije moguće da ju je Novica mogao ičim fizički privući, ali sam znao da nije neprelazan put od oduševljenja Novičinom pameću do ševljenja, što bih, kako sam rekao u pismu, „mogao da razumijem, ali ne i oprostim“.

Stoga, da je Novica „pružio ruku“, nije isključeno da bi se Gordana prenula iz očaranosti njegovim krasnorječjem i oduprla mu se, jer je fizički bio neprivlačan, potom bi mi u pismu javila: eto kakav ti je prijatelj kome me šalješ, a šta bi dalje bilo, ne znam, ali nikad neću zaboraviti da sam, u Beogradu, dvije godine ludio od napada ljubomore, čak sam na sebe kivan sebi govorio: iako si znao da ćeš u oktobru otići u Beograd, u septembru si Gordani uzeo nevinost i ostavio je drugima da se njome služe, ćaća te jebo, a kad bi takav luđak doletio u Sarajevo, „ko zna šta bi bilo“ sa pametnom glavom na Petkovićevim ramenima.

No čak i da je moja Gordana bila oberkurva, onim što je cio vijek za mene činila višestruko bi se iskupila i morao bih, sve do svoje smrti, jedino da je blagosiljam.

Marko Vešović 16. 04. 2016.