Ne znam tačno kad sam napisao ovo pismo Gordani, a nje više nema da je pitam kojeg se dana desilo da joj, na hodniku Filozofskog fakulteta u Sarajevu, ispadne tašna, ili ju je hotice ispustila, a ja ju džentlmenski podigao, ne sanjajući da sam time zapečatio svoju sudbinu. Potom je Gordana, da bi započela bilo kakav razgovor sa mnom, posve smušeno izustila besmisleno, i u svom besmislu divno pitanje: “Ima li Radovan ‘Lica’?”
Radovan je, naravno, Karadžić o kome je, na dan njegovog hapšenja, Rajko Otrov Nogo rekao: “Radovan ima stotinu lica i svako je naše”, izjava koju sam u svojoj neobjavljenoj knjizi o Nogi pod naslovom “Srbisimus” komentirao ovako:
“I meni je znana stolikost srpstva kojom sam udivljen kao tajnom s onu stranu tumačenja, jer je s onu stranu jezika, ali Nogina izjava je bila pucanj u prazno, jer Hag zanima jedno Dabićevo lice koje je, slažem se s Nogom, i lice srpskog naroda, a ostalih 99 valja prepustiti bardima iz PALEolita, s Nogom na čelu, da ih oplakuju, mada ima više pravde u tome što taj propovjednik mračine koja je ubijala inovjerce sad vlastitom tmušom truje samo svoj narod, i jedino to može, ali i mora, jer mu je duša punija patriotizma nego kasarne JNA onanije, a razlika je u tome što Bard iz Kalinovika, decenijama, masturbira javno, pred zadivljenim narodom pretvorenim u gomilu.“
Gordana je Radovana znala jer je, na prvoj godini medicine, sa njim studirala Gordanina sestra Ljiljana, i tvrdila da se i njoj udvarao, što nije isključeno, jer njegovo načelo tada je bilo: udvaraj se što većem broju cura, pa koja dâ pičke – dâ, a koja ne da, šta možeš, takva je božja volja. Gordana je, uz to, znala da se Radovan druži sa mnom, i da piše pjesme, a “Lica” su bila omladinski časopis u kojem sam i ja sarađivao.
Ne znam, dakle, kojeg se dana navršila godina od našeg prvog susreta, jer ni na jedno pismo iz Beograda, gdje sam bio postdiplomac na Filološkom fakultetu, koje sam slao u Sarajevo Gordani Mikulić, moja djevojci i budućoj ženi, nisam stavljao datume; uostalom – cio moj život je protekao “izvan datuma”, kako bi rekao moj omiljeni pjesnik Rastko Petrović – ali se to kad sam se prvi put vlastitim gledaljkama uvjerio u Gordanino postojanje moglo zbiti krajem marta ili početkom aprila 1968. godine Evo tog pisma, pisanog ćirilicom:
“Tačno prije godinu dana sreo sam vas, ledi. I, eto, iz tog bezazlenog pokušaja flerta, oslobodile su se neke nerazumljive, primitivne sile koje ne mogu više da racionalno obzudavam. Tj. postali ste mi apsolut.
Drago moje, danas te u svemu i svakome nalazim prisutnu. Sve se na tebe odnosi, i to kad jedem ulicom đevrek (da umirim napad čira na dvanaestercu: naknadno dopisano) i kad zadirkujem djevojke, i kad svoje poznanice ljubim u uvo. One i ne znaju da ta nježnost nije njima upućena.
Stalno nastojim da u mislima rekonstruišem onaj trenutak na hodniku kad je tebi ispala tašna, i kad si mi uputila ono zbunjeno, glupavo pitanje: ‘Ima li Radovan Lica?’
I stalno mislim: tek godinu dana smo zajedno, a već iza sebe imamo čitav vijek uspomena, hiljadu godina života, milion dana rastavljenosti jednog od drugog, iza sebe imamo čitavu istoriju, i novu i staru eru, imamo i svoje hristovo raspeće i hristovu “žrtvu” (danas ne razumijem zašto sam stavio ove navodnike, možda se iza njih krila erotska aluzija: naknado dopisano), i svoje poraze, i svađe, i svog napoleona, i kutuzova, i Hanibala, i Kleopatru.
I: cijeli dan mislim staru misao: kako treba da zahvalim gospodu Bogu što te stvorio i što je uredio da te sretnem i zavolim, tako plemenitu i punu života i tihu i tužnu i uplašenu i pametnu, i sve – drago moje, jedino, najjedinije moje, voljeno, najvoljenije moje, vjerno, najvjernije moje, ja sada samo hoću da zaželim, da zamolim svemogućeg da ti što duži vijek dâ, da živiš sa mnom bar 150 godina zajedno.
Voli te tvoj blento, drljepan, avetinja, bleso, nevaspitanko.
Piši mi.”
Treba li uopće reći da su mi suze same lile dok sam prekucavao riječi koje sam naknadno stavio u kurziv?
No ko zna, možda ćemo Gordana i ja bar 150 godina živjeti u onome što sam napisao dok je ona u drugoj sobi samovala, jer je zauvijek pristala da na svojim leđima vuklja stvorenje posve nesposobno za život. I priznam da mi je najmilije bilo kad bi me, pred našim prijateljicama, nazvala “moj blento”, jer je to podrazumijevalo: pametni blento.
Život bez Gordane (1)
Najjedinije moje
Ne znam tačno kad sam napisao ovo pismo Gordani, a nje više nema da je pitam kojeg se dana desilo da joj, na hodniku Filozofskog fakulteta u Sarajevu, ispadne tašna, ili ju je hotice ispustila, a ja ju džentlmenski podigao, ne sanjajući da sam time zapečatio svoju sudbinu. Potom je Gordana, da bi započela bilo kakav razgovor sa mnom, posve smušeno izustila besmisleno, i u svom besmislu divno pitanje: “Ima li Radovan ‘Lica’?”
Radovan je, naravno, Karadžić o kome je, na dan njegovog hapšenja, Rajko Otrov Nogo rekao: “Radovan ima stotinu lica i svako je naše”, izjava koju sam u svojoj neobjavljenoj knjizi o Nogi pod naslovom “Srbisimus” komentirao ovako:
“I meni je znana stolikost srpstva kojom sam udivljen kao tajnom s onu stranu tumačenja, jer je s onu stranu jezika, ali Nogina izjava je bila pucanj u prazno, jer Hag zanima jedno Dabićevo lice koje je, slažem se s Nogom, i lice srpskog naroda, a ostalih 99 valja prepustiti bardima iz PALEolita, s Nogom na čelu, da ih oplakuju, mada ima više pravde u tome što taj propovjednik mračine koja je ubijala inovjerce sad vlastitom tmušom truje samo svoj narod, i jedino to može, ali i mora, jer mu je duša punija patriotizma nego kasarne JNA onanije, a razlika je u tome što Bard iz Kalinovika, decenijama, masturbira javno, pred zadivljenim narodom pretvorenim u gomilu.“
Gordana je Radovana znala jer je, na prvoj godini medicine, sa njim studirala Gordanina sestra Ljiljana, i tvrdila da se i njoj udvarao, što nije isključeno, jer njegovo načelo tada je bilo: udvaraj se što većem broju cura, pa koja dâ pičke – dâ, a koja ne da, šta možeš, takva je božja volja. Gordana je, uz to, znala da se Radovan druži sa mnom, i da piše pjesme, a “Lica” su bila omladinski časopis u kojem sam i ja sarađivao.
Ne znam, dakle, kojeg se dana navršila godina od našeg prvog susreta, jer ni na jedno pismo iz Beograda, gdje sam bio postdiplomac na Filološkom fakultetu, koje sam slao u Sarajevo Gordani Mikulić, moja djevojci i budućoj ženi, nisam stavljao datume; uostalom – cio moj život je protekao “izvan datuma”, kako bi rekao moj omiljeni pjesnik Rastko Petrović – ali se to kad sam se prvi put vlastitim gledaljkama uvjerio u Gordanino postojanje moglo zbiti krajem marta ili početkom aprila 1968. godine Evo tog pisma, pisanog ćirilicom:
“Tačno prije godinu dana sreo sam vas, ledi. I, eto, iz tog bezazlenog pokušaja flerta, oslobodile su se neke nerazumljive, primitivne sile koje ne mogu više da racionalno obzudavam. Tj. postali ste mi apsolut.
Drago moje, danas te u svemu i svakome nalazim prisutnu. Sve se na tebe odnosi, i to kad jedem ulicom đevrek (da umirim napad čira na dvanaestercu: naknadno dopisano) i kad zadirkujem djevojke, i kad svoje poznanice ljubim u uvo. One i ne znaju da ta nježnost nije njima upućena.
Stalno nastojim da u mislima rekonstruišem onaj trenutak na hodniku kad je tebi ispala tašna, i kad si mi uputila ono zbunjeno, glupavo pitanje: ‘Ima li Radovan Lica?’
I stalno mislim: tek godinu dana smo zajedno, a već iza sebe imamo čitav vijek uspomena, hiljadu godina života, milion dana rastavljenosti jednog od drugog, iza sebe imamo čitavu istoriju, i novu i staru eru, imamo i svoje hristovo raspeće i hristovu “žrtvu” (danas ne razumijem zašto sam stavio ove navodnike, možda se iza njih krila erotska aluzija: naknado dopisano), i svoje poraze, i svađe, i svog napoleona, i kutuzova, i Hanibala, i Kleopatru.
I: cijeli dan mislim staru misao: kako treba da zahvalim gospodu Bogu što te stvorio i što je uredio da te sretnem i zavolim, tako plemenitu i punu života i tihu i tužnu i uplašenu i pametnu, i sve – drago moje, jedino, najjedinije moje, voljeno, najvoljenije moje, vjerno, najvjernije moje, ja sada samo hoću da zaželim, da zamolim svemogućeg da ti što duži vijek dâ, da živiš sa mnom bar 150 godina zajedno.
Voli te tvoj blento, drljepan, avetinja, bleso, nevaspitanko.
Piši mi.”
Treba li uopće reći da su mi suze same lile dok sam prekucavao riječi koje sam naknadno stavio u kurziv?
No ko zna, možda ćemo Gordana i ja bar 150 godina živjeti u onome što sam napisao dok je ona u drugoj sobi samovala, jer je zauvijek pristala da na svojim leđima vuklja stvorenje posve nesposobno za život. I priznam da mi je najmilije bilo kad bi me, pred našim prijateljicama, nazvala “moj blento”, jer je to podrazumijevalo: pametni blento.