Kada je, početkom sedamdesetih, partija ocijenila da našoj omladini prijeti opasnost da se sasvim otuđi od vrijednosti narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije, jer su masovno u modu ušle jakne vijetnamke i američke vojne hlače i bluze, nabavljane po vojnim otpadima u Njemačkoj i švercane preko granice u zemlju, osmišljen je projekt “Lijepo stoji partizanska bluza”.
Kroz njega se, osim afirmiranja domaćih uniformi i ratnih obilježja, pokušalo doskočiti ideološki neprihvatljivoj, a prilično masovnoj pojavi, obožavanja Lennona, Dylana, Morrisona, Rudija Dutschkea i drugih, istina redom lijevih popkulturnih ikona, ali koje nisu bile pod paskom Partije. Možda je najneugodniji primjer bio Che Guevara, čiji su lik omladinci i omladinke na radnim akcijama masovno preko šablona otiskivali na brigadirske bluze.
Tako je iz ideološkoga opreza, a i zbog tradicionalne navade ovdašnjih oligarha i nagovaranja naroda da kupuje domaće proizvode, na majice i brigadirske bluze odštampan lik Ive Lole Ribara. Malo zatim, po nalogu trenutka, Kornelije Kovač napisao je pjesmu Ivo Lola, koju će otpjevati Zlatko Pejaković i koja će, bez obzira na zloupotrebe i prekomjerna emitiranja, biti jedna od ljepših i dirljivijih jugoslavenskih postrevolucionarnih pjesama. Nekoliko godina Lolu se pokušavalo pretvoriti u našega domaćeg Chea, sve dok nije minula ova neukusna i ružna manipulacija, kakvima je partija postala vrlo sklona kada je, s liberalizacijom političkoga sustava, stvorena svijest o konzumerističkoj vrijednosti revolucije i njezinih simbola.
Ivo Lola Ribar rodio se u Zagrebu 1916, a poginuo je na Glamočkome polju 27. 11. 1943, pred polijetanje u Kairo, gdje je, zajedno s Vladimirom Velebitom i Milojem Milojevićem, trebao zastupati Vrhovni štab u razgovorima sa saveznicima i prvi predstaviti državu koja će se dva dana kasnije roditi u Jajcu. Lola je studirao u Parizu i u Ženevi, u Beogradu je završio pravo, zanimao se za filozofiju i književnost, bio komunist i dobar sin Ivanu Ribaru, predratnom građanskom političaru, neko vrijeme predsjedniku Ustavotvorne skupštine Kraljevine Jugoslavije, inače jednom od čestitijih ljudi predratne politike. Sin ga je 1941. i nagovorio da odabere stranu i pođe u partizane. Malo prije Lole poginut će mu i sin Jurica, a Nijemci će mu 1944. ubiti i ženu Tonicu. To je ono što je stari Ribar izgubio u borbi protiv fašizma.
Pjesma Kornelija Kovača bila je, zapravo, prepjev ljubavnoga pisma, jednoga od dirljivijih u našoj epistolaristici, koje je Lola napisao za svoju djevojku, Beograđanku Slobodu Trajković, za slučaj da pogine: “Ako primiš ovo pismo – ako dakle ja ne doživim taj veliki čas, nemoj mnogo tugovati, najdraža! U svijetu u kome budeš tad živjela, naći ćeš, uvijek živ, najbolji dio mene samog i svu moju ljubav prema tebi.” To je duh pisma koje ona nikada nije pročitala jer su je, kao komunističku ilegalku, Nijemci umorili u dušegupki. Sloboda je potekla iz gospodske beogradske obitelji, o kojoj je u svojim memoarima, naslovljenim “Nojeva barka” vrlo dojmljivo pisao srpski slikar i umjetnički kritičar te dopisni član JAZU (a onda valjda i HAZU) Miodrag B. Protić.
Razlozi zbog kojih je početkom devedesetih nestala Ulica Ive Lole Ribara u Zagrebu i u većini hrvatskih gradova jasni su i nisu višeznačni. U sljedećih dvadesetak godina izbrisane su iz kolektivne memorije gotovo sve pozitivne, a zatim i bilo kakve druge konotacije njegova imena. One se ne mogu nanovo stvarati, jer je uništen kontekst u kojemu je Lolino ime moglo nešto značiti.
Zato je bilo bespredmetno i pomisliti da se nekoj zagrebačkoj ulici nanovo nadijeva njegovo ime. Prijedlog koji je u zagrebačkoj Skupštini izglasao SDP, plasiran u predizborno vrijeme, teško bi se mogao drukčije shvatiti nego kao manipulacija ovim mrtvim, dvaput ubijenim mladićem, i apel na lijeve glasače da izaberu SDP. To je jeftin i ideološki bezbolan način da se preko nečijih privatnih sjećanja na antifašizam dođe do glasova na izborima.
Da je esdepeovcima bilo do uspomene na Lolu i na cijelu jednu iščezlu zagrebačko-karlovačku obitelj, čija je žrtva nekada simbolički stajala u temeljima hrvatskoga antifašizma, nazvali bi, možda baš hrabro pred izbore, barem jednu ulicu u skladu s idealima za koje se porodica Ribar borila. Recimo neku široku, lijepu i dovoljno dugu sunčanu ulicu, s vrtićem, školom, a možda i s nekom novom modernom crkvom, nazvali bi imenom Porodice Zec. Ali za takvo što je, gospodo moja i drugovi, potrebno ozbiljno biti antifašist, a ne okradati mrtve da bi se pridobili živi.
Živi antifašizam Ive Lole Ribara
Jutarnji list 07.04.2009.
Kada je, početkom sedamdesetih, partija ocijenila da našoj omladini prijeti opasnost da se sasvim otuđi od vrijednosti narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije, jer su masovno u modu ušle jakne vijetnamke i američke vojne hlače i bluze, nabavljane po vojnim otpadima u Njemačkoj i švercane preko granice u zemlju, osmišljen je projekt “Lijepo stoji partizanska bluza”.
Kroz njega se, osim afirmiranja domaćih uniformi i ratnih obilježja, pokušalo doskočiti ideološki neprihvatljivoj, a prilično masovnoj pojavi, obožavanja Lennona, Dylana, Morrisona, Rudija Dutschkea i drugih, istina redom lijevih popkulturnih ikona, ali koje nisu bile pod paskom Partije. Možda je najneugodniji primjer bio Che Guevara, čiji su lik omladinci i omladinke na radnim akcijama masovno preko šablona otiskivali na brigadirske bluze.
Tako je iz ideološkoga opreza, a i zbog tradicionalne navade ovdašnjih oligarha i nagovaranja naroda da kupuje domaće proizvode, na majice i brigadirske bluze odštampan lik Ive Lole Ribara. Malo zatim, po nalogu trenutka, Kornelije Kovač napisao je pjesmu Ivo Lola, koju će otpjevati Zlatko Pejaković i koja će, bez obzira na zloupotrebe i prekomjerna emitiranja, biti jedna od ljepših i dirljivijih jugoslavenskih postrevolucionarnih pjesama. Nekoliko godina Lolu se pokušavalo pretvoriti u našega domaćeg Chea, sve dok nije minula ova neukusna i ružna manipulacija, kakvima je partija postala vrlo sklona kada je, s liberalizacijom političkoga sustava, stvorena svijest o konzumerističkoj vrijednosti revolucije i njezinih simbola.
Ivo Lola Ribar rodio se u Zagrebu 1916, a poginuo je na Glamočkome polju 27. 11. 1943, pred polijetanje u Kairo, gdje je, zajedno s Vladimirom Velebitom i Milojem Milojevićem, trebao zastupati Vrhovni štab u razgovorima sa saveznicima i prvi predstaviti državu koja će se dva dana kasnije roditi u Jajcu. Lola je studirao u Parizu i u Ženevi, u Beogradu je završio pravo, zanimao se za filozofiju i književnost, bio komunist i dobar sin Ivanu Ribaru, predratnom građanskom političaru, neko vrijeme predsjedniku Ustavotvorne skupštine Kraljevine Jugoslavije, inače jednom od čestitijih ljudi predratne politike. Sin ga je 1941. i nagovorio da odabere stranu i pođe u partizane. Malo prije Lole poginut će mu i sin Jurica, a Nijemci će mu 1944. ubiti i ženu Tonicu. To je ono što je stari Ribar izgubio u borbi protiv fašizma.
Pjesma Kornelija Kovača bila je, zapravo, prepjev ljubavnoga pisma, jednoga od dirljivijih u našoj epistolaristici, koje je Lola napisao za svoju djevojku, Beograđanku Slobodu Trajković, za slučaj da pogine: “Ako primiš ovo pismo – ako dakle ja ne doživim taj veliki čas, nemoj mnogo tugovati, najdraža! U svijetu u kome budeš tad živjela, naći ćeš, uvijek živ, najbolji dio mene samog i svu moju ljubav prema tebi.” To je duh pisma koje ona nikada nije pročitala jer su je, kao komunističku ilegalku, Nijemci umorili u dušegupki. Sloboda je potekla iz gospodske beogradske obitelji, o kojoj je u svojim memoarima, naslovljenim “Nojeva barka” vrlo dojmljivo pisao srpski slikar i umjetnički kritičar te dopisni član JAZU (a onda valjda i HAZU) Miodrag B. Protić.
Razlozi zbog kojih je početkom devedesetih nestala Ulica Ive Lole Ribara u Zagrebu i u većini hrvatskih gradova jasni su i nisu višeznačni. U sljedećih dvadesetak godina izbrisane su iz kolektivne memorije gotovo sve pozitivne, a zatim i bilo kakve druge konotacije njegova imena. One se ne mogu nanovo stvarati, jer je uništen kontekst u kojemu je Lolino ime moglo nešto značiti.
Zato je bilo bespredmetno i pomisliti da se nekoj zagrebačkoj ulici nanovo nadijeva njegovo ime. Prijedlog koji je u zagrebačkoj Skupštini izglasao SDP, plasiran u predizborno vrijeme, teško bi se mogao drukčije shvatiti nego kao manipulacija ovim mrtvim, dvaput ubijenim mladićem, i apel na lijeve glasače da izaberu SDP. To je jeftin i ideološki bezbolan način da se preko nečijih privatnih sjećanja na antifašizam dođe do glasova na izborima.
Da je esdepeovcima bilo do uspomene na Lolu i na cijelu jednu iščezlu zagrebačko-karlovačku obitelj, čija je žrtva nekada simbolički stajala u temeljima hrvatskoga antifašizma, nazvali bi, možda baš hrabro pred izbore, barem jednu ulicu u skladu s idealima za koje se porodica Ribar borila. Recimo neku široku, lijepu i dovoljno dugu sunčanu ulicu, s vrtićem, školom, a možda i s nekom novom modernom crkvom, nazvali bi imenom Porodice Zec. Ali za takvo što je, gospodo moja i drugovi, potrebno ozbiljno biti antifašist, a ne okradati mrtve da bi se pridobili živi.