Nakon očeve smrti, dakle od sedmog mjeseca svoga života, živio sam u Crnićima, maminom rodnom selu na Dubravskoj visoravni, u blizini Stoca. Kada sam se s majkom odselio u Mostar – a bilo je to krajem ljeta 1984. – dolazio sam skoro svakog vikenda, autobuskom linijom za Stolac i to obično sâm, lica priljubljenog uz prozor pored kojeg su promicale kuće, voćnjaci, doline, njive, panorame, pustopoljine, pa onda opet kuće i voćnjaci. Najviše su me impresionirale boje: bez obzira na doba dana ili godine, uvijek su – baš kao na replikama Rubensovih slika koje ću vidjeti mnogo godina poslije u jednoj stockholmskoj galeriji – bile tako jake i upečatljivo žive da sam kroz debelo autobusko staklo mogao sasvim jasno naslutiti dodire, mirise i zvukove tog čudesnog svijeta čiju ljepotu sam neumorno upijao.
Mamin otac, moj deda, Bećir Tabaković, bio je vrijedan i uzorit čovjek, po struci zidar, koji je osim kćerke imao još dva mlađa sina, Esada i Ibru. Mnogo je putovao, najviše po Dalmaciji i Bosni, njegova zidarska vještina nadaleko je bila poznata, pa je o djeci i imanju, koje nije bilo malo, uglavnom brinula njegova supruga, moja nena, Saja. Rodio se 1932. godine, u kući koja odavno ne postoji. Njeni temelji danas podupiru mnogo veću i moderniju građevinu s prostranim i lijepo uređenim sobama, čiji prozori gledaju na jug i istok. Po njegovom sjećanju na koje se ovdje pozivam, kuća koju je njegov otac Osman dovršio početkom dvadesestog vijeka, imala je samo jednu prostoriju i bila je tako nestabilna da se činilo kao da će se krov, osovljen na drvene grede i prekriven ćeramidom, svakoga časa urušiti. U njoj su, u rasponu od 1912. do 1930. godine, svoje prve suze na ovom svijetu isplakala dedini braća i sestre – ukupno njih šestoro: Ibro, Nefa, Alija, Fata, Dervo i Hadžera.
Niko od njih danas nije živ.
Od svih uspomena na kuću u kojoj je rođen, deda se najjasnije sjećao mraka: kameni zidovi bili su debeli i hladni, a prozor nedovoljno velik da obezbijedi dovoljnu količinu svjetlosti. Sjećao se i poda pokovanog jelovim daskama, koje su na pojedinim mjestima bile toliko rastavljene da su se između njih provlačili miševi. Noću, kada bi spustio lice na njihovu oblanjanu površinu, osjetio bi kako zaudaraju na vlagu, crvotočinu i trulež. U toj kući, kao i u onoj koju je sa svojih deset prstiju izgradio krajem pedesetih godina, život se odvijao po nekom davno ustanovljenom redu i praksi od kojih se rijetko odstupal0: poštovali su se običaji, i vjerski i pučki, novac se trošio racionalno, poslovi se pravilno raspoređivali i bespogovorno obavljali, porodične tajne se čuvale, a u djecu se od malih nogu usađivao osjećaj za kućnu diskreciju, o svemu se u kući razgovaralo i po dogovoru postupalo.
Tako je bilo sve do rata.
O dedinim sestrama znao sam samo ono najnužnije. Nefa i Fata su bile udate za dva brata, Zulfu i Jusufa Sabljića, u selo Lokve, sedam-osam kilometara sjeverno od Crnića. Hadžera je otišla na suprotnu stranu, prema Stocu, u selo Pješevac, u istu porodicu iz koje je poticala moja nena, Saja. Dedina braća, Dervo i Alija, živjeli su u pristojnim, prizmenim kućama, sagrađenim na zemlji koja im je pripala nakon porodične djelidbe, potkraj 1940-ih. Najstariji dedin brat, Ibro, nestao je na Istočnom frontu tokom Drugog svjetskog rata, kao pripadnik 369. legionarske pukovnije NDH. O njemu se danas malo zna. Od kuće je otišao u ljeto 1941., najprije vozom za Sarajevo, a onda i za Zagreb. Iz Doellersheima, u Austriji, gdje je prisegnuo Führeru lično, javio se pismom, prvi i posljednji put. Ne pamti se o čemu je pisao, niti šta je s pismom bilo. Povijest Ibru ne spominje nigdje, a na temelju onoga što se zna o njegovoj jedinici, put ga je odatle vjerovatno odveo u Besarabiju, u mjesto Dangena, te potom i u Rusiju, u gradić Pervomajsk. Dalje je mogao otići bilo gdje, možda za Harkov ili Poltavu, možda za Staljingrad, pretpostavki je isuviše mnogo da bi se njima vrijedilo baviti. Dedina mladost, baš kao i životi njegove braće, dugo su bili obilježeni tim nestankom, a o Ibri se šutjelo onako kako se već šuti o onima koje bi, da se to ikako može, valjalo izbrisati iz porodične memorije.
Sjećanje na to otkuda su, kada i zašto Tabakovići došli na Dubravsku visoravan nije sačuvano. Ono što se zna jeste da su pokoljenjima unatrag bili seljaci, koji su preživljavali isključivo zahvaljujući stoci i zemlji. Ne pamti se da je ikada iko iz dedine loze završio neke škole ili da je na bilo koji drugi način uspio u svijetu. Ni ratovi, ni veliki historijski događaji, nisu uspijevali poremetiti ravnodušnost koju je dubravski seljak ispoljavao prema svemu što je postojalo izvan njegovog mikro-svijeta. Države su se mijenjale, carevine dolazile, vladale neko vrijeme, ostavljale za sobom prekopane hareme i groblja, poneku građevinu, ali se sve do potkraj sedamdesetih i početka osamdesetih godina prošloga vijeka, kada čitav taj predio doživljava ekonomski procvat, u načinu života nije mijenjalo ništa.
Većinu stanovništva činili su Hrvati, ali to do rata skoro da niko i nije primjećivao. Ne pamti se da je tih godina u selu bilo ma kakvih međunacionalnih trakavica. Svako je poštovao svoje običaje, odlazio u svoju bogomolju ili mjesni komitet, ovisno od toga u šta je ko vjerovao, ljudi su sjedili u istim kafanama, razgovarali, posjećivali se, pomagali jedni drugima, kumili se i međusobno vjenčavali, kao i na svakom drugom mjestu na zemaljskoj kugli. Možda je nekad, u vremenima kojih se u dedinoj kući nije smjelo naglas prisjećati, neki seoski bandit na pravdi Boga ubio nekog oca, brata ili sina, možda se, čak, svijest o tom zločinu čuvala u porodičnim pričama i predajama, ali se o tome nije javno govorilo, niti se za takve stvari znalo. Time je čuđenje nad onim što se dogodilo u posljednjem ratu još veće.
Moja nena zvala se Saja i bila je godinu dana mlađa od dede. Ne sjećam se da ju je deda ikada zvao imenom: za njega, kao i za sve naše rođake i komšije, ona je bila Hajdaruša. Njena majka, Munta, ponekad bi ju, od milja, oslovila s Džuviza. Bila je rodom iz sela Pješevac (mi smo uvijek govorili Pješivac) pet-šest kilometara dalje prema Stocu i poticala je od loze Hajdarevića, što, zapravo, objašnjava njen nadimak. Imala je jednog starijeg i tri mlađa brata koji su je do kraja života posjećivali i pazili onako kako već nalažu red i običaj u starim muslimanskim porodicama. Oca nije upamtila, umro je jako mlad, još dok je bila djevojče, ali je zato njena majka poživjela dovoljno dugo da uđe u sjećanja svojih praunuka: umrla je u dobi od devedeset tri godine, od gladi, jedne zimske noći 1993., tokom posljednjeg od tri rata kolika su je za života zadesila.
Nenina porodica je bila dosta religiozna, pa je nena naučila sufaru prije nego li abecedu. U Kur’anu je došla do sure Jasin, a onda se udala za dedu i posvetila životu na njegovom imanju. Do posljednjeg dana zadržala je naviku da klanja sve namaze i posti mjesec ramazan. Svoju ljubav prema Islamu nastojala je svim silama prenijeti na svoju djecu i unuke. Na njeno navaljivanje, jedno vrijeme sam pohađao mejtefsku nastavu u obližnjoj džamiji, kod efendije Sakiba Kovačevića. Bio je to prijatan čovjek u kasnim pedesetim, malo pogrbljen, bijelog lica i guste, sijede kose koja mu je provirivala ispod tegetno plavih rubova francuzice. Kada bi se nasmijao, u ustima bi mu zasjao zlatni zub. Sakib je svaki dan sa svojim džematlijama igrao šah u avliji pred džamijom, a kada bi pobijedio, ponosno bi uzviknuo: “Izio vuk Putu, Bogami. Izio, izio”.
Ne postoji nikakva priča o tome gdje su se, kada i pod kakvim okolnostima sreli Bećir Tabaković i Saja Hajdarević. Ono što se zna jeste da su se vjenčali 1955. godine u Stocu. U kući je, nekada, o zidu u dnevnoj sobi visila crno-bijela fotografija mladenaca, vjerovatno nastala u matičarskom uredu ili nekoj stolačkoj fotografskoj radnji, ako ih je u to vrijeme uopće i bilo, koja je skupa s kućom izgorjela 1993. godine. Danas postoji samo jedna njihova zajednička fotografija. Na njoj deda i nena sjede skoro se dodirujući ramenima; oboje se smiju, jer je rat upravo završio i jer niko od njihove čeljadi u ratu nije nastradao, niti, ne daj Bože, napravio nešto zbog čega bi životi svih rođenih i nerođenih Tabakovića bili trajno obilježeni. Kao i uvijek, on nosi francuzicu, a ona jašmak koji uokviruje njeno blijedo, trouglasto lice. Dobro poznajem kauč na kojem sjede, zastrt vojničkim ćebetom i bijeli, drveni prozor u pozadini, s naciklim oknom – slika je napravljena krajem ’95. ili početkom ’96., dok su još živjeli u mostarskom predgrađu, u kući moga oca, gdje su proveli četiri izbjegličke godine. Na toj slici izgledaju upravo onako kao i u mom sjećanju – kao da nikada nisu bili mladi i kao da ne mogu biti stariji nego jesu.
Nena Saja i dedo Bećir
Moja majka, Jasminka, rodila se u oktobru mjesecu 1956. godine. Nena je, zapravo, rodila blizne – jedna je umrla, druga preživjela. Ima jedan hadis kojeg se sjetim uvijek kada pomislim da je odluka o tome koja će od sestara ostati živa dugo sazrijevala u neninoj utrobi i da je možda ista sila, koja se očitovala pri njenom rođenju, odredila i kasniju, nimalo ugodnu sudbinu mojoj majci. Taj hadis, koji ovdje parafraziram, kaže da se početak i kraj ljudskog života određuju još dok je čovjek samo predbiće, fetus u maternici. Nije, dakle, naše da sudimo zašto neko na ovom svijetu provede pet minuta, a neko sto godina, to Bog izriče po nekom svom smislu i logici, naše je da se rađamo i umiremo i da o tome ne znamo ništa.
Osmoljetku je majka završila u Crnićima, u školi koja se od 1957. zvala po čuvenom slikaru i grafičaru rođenom u okolici Stoca, Branku Šotri. U istu je išao i moj deda, a pionirsku zakletvu u njoj položio je i potpisnik ovih redova. Bronzana Šotrina statua stajala je u dvorištu škole sve do posljednjeg rata, kada je uklonjena, a školi ponovo vraćen stari naziv: Osnovna škola “Crnići”. Poslije završenih osam razreda – toliko se u to vrijeme i u tom okruženju, smatralo dovoljnim za žensku djecu – majka je radila u domaćinstvu i na imanju, čitala ljubavne romane koje je razmjenjivala s prijateljicama iz sela i čekala zgodnu priliku da se uda.
Kao i njena braća, i ona je odgojena u duhu islamske tradicije, ali je – barem otkako je ja pamtim – živjela u skladu sa svojim, dosta širim svjetonazorima. Njena vjera nije imala mnogo toga zajedničkog s vjerom kojoj su je podučavali roditelji, pogotovo majka. Istina, niti u jednom trenutku svoga života nije posumnjala da Bog postoji, ali je, u suštini, religija za nju oduvijek bila apstrakcija, nauk koji nema stvarnog uticaja na ono što je čovjek i njegov život. Nije smatrala grijehom to što ne živi u skladu s većinom islamskih propisa – nije klanjala namaze, niti se, recimo, odijevala na način koji propisuje Sveta knjiga. Istina, ponekad je postila dane ramazana i povremeno odlazila u džamiju, ali više radi nekog davno ustanovljenog običaja, nego li zbog toga što je zaista vjerovala da će time sebi priskrbiti pristojan život na ovom ili na onom svijetu.
Ni moje daidže tih godina nisu baš mnogo marile za religiju. Kada ih je, u julu 1993., odvelo u logor, počeli su da preispituju svoj odnos s Bogom. A tamo, u koleričnim i mračnim hangarima Dretelja i Gabele, pod stalnom prijetnjom puščanih cijevi, Boga je bilo odveć lahko spoznati. Otad se, bar što se njih tiče, život na Zemlji odvija po nekom tačno utvrđenom planu, od početka prema kraju, a sve što se dogodi, i lijepo i ružno, ima prefiks Božijeg određenja.
Mama Jasminka i daidža Esad
Moji roditelji su se upoznali na prvomajskom teferiču, u naselju Buna, nedaleko od Mostara, 1975. godine. Nekada su takva veselja bila nezaobilazan dio socijalističkog folklora. Na njima su se pekli janjci, svirali vojni orkestri i vrtjeli se ringišpili, pristigli iz dalekih i nepoznatih gradova. Kada jednom nestane prvomajskih teferiča, bit će to znak da je nastupilo vrijeme u kojem se moji roditelji vjerovatno nikada ne bi sreli. Mama je tada imala nepunih devetnaest godina, otac dvadeset sedam. Često sam se pitao šta je to što ga je u njenim očima činilo neodoljivim. Je li to bila njegova stasita figura, dječački osmijeh, prirodni šarm, ili ju je pak – obzirom da je bio osam godina stariji – osvojio svojom zrelošću, elegancijom, držanjem i lijepim manirima?
Teško da ju je mogao privući njegov društveni položaj: bio je obični vozač kamiona, s platom od koje je jedva mogao prehraniti porodicu. Imao je svjedodžbu o završenoj osnovnoj školi, ali srednju nikada nije upisao, prije svega jer je u njegovom selu vladalo uvjerenje da je sve osim čuvanja stoke i rada u polju čisto gubljenje vremena. Sve što je posjedovao bila je parcela u mostarskom predgrađu, u katastru zavedena na ime njegovog brata, i dvije slabo namještene sobice s ukupno trideset kvadrata stambenog prostora koje je na tom komadiću zemlje sagradio.
Majka je o tim stvarima, koje bi se mogle nazvati posve ličnima, cijeloga života šutjela, barem preda mnom. Između nas dvoje uvijek je postojalo nešto o čemu se nije moglo ili nije smjelo govoriti. O tome sam već ponešto natukao u poglavlju koje nosi naziv Duh moga oca. I, zapravo, po prvi put ovako javno govorim o stvarima koje smo godinama jedno drugom prešućivali, bilo da smo se pretvarali da uopće ne postoje ili ih nismo znali pretočiti u riječi.
Deda Bećir i nena Saja nisu imali ništa protiv majčine udaje. Da jesu, majka bi se bila ubila – toliko je bila zaljubljena. S ocem se vjenčala te zime, u mostarskom matičnom uredu, dva mjeseca nakon što su predali zahtjev za sklapanje braka. Na dan vjenčanja on je nosio tegetno-plavi sako, svilenu košulju i crnu rolku, ona šarenu haljinu koja joj je sezala do ispod koljena i crne čizme.
Do posljednjeg dana majčina je porodica imala prisan odnos sa svojim zetom, onakav kakav moj očuh, Mithat J., recimo, nikada nije mogao ostvariti. Pamti se i to da je novac za kupovinu svog prvog i jedinog auta – Opel Rekorda – otac pozajmio od svoga tasta. To što nije išao braći, možda više govori o njihovom međusobnom odnosu nego bilo koji drugi detalj iz njihove prošlosti, a možda, opet, ne govori ništa – ko to sada može znati.
Otac, deda, autor, nena i mama, proljeće, 1977.
Postoji nekoliko narativnih inserata iz očevog života koji se i danas prepričavaju. U svakome od njih, on je opisan kao mitološko biće, utjelovljenje fizičkog i karakternog savršenstva, čovjek koji jednom rukom diže vreće s cementom ili se pak tuče s jablaničkom jalijom kako bi odbranio čast nepoznate djevojke. Nikada nisam pokušavao saznati koliko je u tim pričama bilo istine, jer se nekako podrazumijevalo da ja, kao njegov jedini potomak, budem posljednja osoba koja će posumnjati u njihovu vjerodostojnost.
U tim pričama, koje sam uglavnom slušao u onim rijetkim trenucima koje sam provodio u kućama svojih amdiža, otac je nastavio živjeti i nakon što je njegov život biološki okončan. Rijetko sam ih prepričavao, a kada i bih, nastojao sam da izbjegnem svaki oblik mitomanstva ili mistifikacije, što je često imalo suprotan literarni efekat: samo bih dodatno naglasio ono što sam kanio prešutjeti. Oduvijek sam volio misliti da su te pričice nastale samo za mene, jer su mi otkrivale sasvim male, ali ipak tako vrijedne dijelove očeve osobnosti i upućivale me gdje da ga tražim u svemu onome što sam ja.
Sve što sam ikada o ocu saznao od maminih roditelja, stalo bi u nekoliko verzija jedne te iste rečenice: “Taki se rijetko rađaju”, uz koju je obavezno išao i bonus dodatak: “Ko da braću u putu nije sreo”. Cijenili su ga, rekao bih, u istoj mjeri u kojoj nisu njegovu braću. Deda se, recimo, teško mirio s tim što su se ti ljudi kamenog srca, kako ih je nazivao, prema meni odnosili kao prema nekoj vrsti porodične bofl-robe. Smatrao je neoprostivim to što nisu poštivali temeljne principe porodičnog morala i zgražao se nad mišlju da žive u svijetu gdje takvi principi ne važe. On je u tome bio isključiv: dijete umrlog brata se odgaja i pazi kao vlastito, sve drugo je mimo reda i zakona. I Božijeg i ljudskog.
Nena Saja je, s druge strane, u tome uspijevala pronaći neko vlastito zadovoljstvo – kao da joj je bilo drago što me očeva braća ne žele, jer sam na taj način mogao da pripadam samo njoj. Njenu ljubav prema meni oduvijek je karakterizirala izvjesna doza posesivnosti koja mi je u djetinjstvu počesto predstavljala teret. Sjećam se njenih večernjih naravoučenija o očevoj braći: “Jadna bi ti duša bila, sinko, da spaneš na to da ti oni hizmete”.
Kada se mama udala za Mitu, u jednom trenutku sam pomislio da bi se jaz među očevom i majčinom porodicom mogao barem djelimično smanjiti, jer je Mito bio podjednako neomiljen i kod jednih i kod drugih. Očeva porodica je u njemu najzad dobila nekoga koga će okrivljavati za sve svoje propuste u mome odrastanju, a dedina se nikada nije uspjela riješiti predrasude da je odnos između očuha i pastorčeta u najboljem slučaju samo loša kopija odnosa oca i sina. Nije se, ipak, desilo nikakvo čudo – provalija koja ih je odvajala, ostala je podjednako široka i podjednako nepremostiva, kakva je bila oduvijek i kakva je, na kraju krajeva, i danas.
Sve do rata, deda Bećir bio je neprikosnoveni autoritet u svojoj porodici. Njegova riječ se u kući poštovala na neki skoro pa vojnički način. O njegovim odlukama nije se raspravljalo, nego ih se bespogovorno izvršavalo. Od prvih oranja, u kasnu zimu, kad pod plužicom puca mraz, pa sve do berbe grožđa i pečenja rakije, krajem ljeta, rukovodio je poslovima na imanju, a u danima kada bi zbog kakve dobre bauštele odsustvovao od kuće, po odlasku bi ostavljao jasne upute o tome šta treba uraditi do njegovog povratka. Imao je ogromno povjerenje u svoju suprugu i sinove.
Kada bi naplatio neki posao, bilo da se radi o zidanju, ili sezonskoj prodaji duhana, voća i povrća, sjeo bi za sto u dnevnom boravku i nekoliko puta prebrojao novac, uvijek liznuvši palac desne ruke prije nego počne listati novčanice. Potom bi ga uvezao lastišem i predavao neni, koja je bila zadužena za njegovo čuvanje. U njenim tajnim sefovima, za koje niko nije znao niti koliko ih ima, niti gdje se nalaze, počivalo je pravo malo bogatstvo porodice Tabaković. Kada u ljeto 1993. budu napuštali Crniće, to će bogatstvo završiti u džepovima vojnika HVO-a koji će ih najprije opljačkati, a potom i protjerati onako kako se nekad, u Pavelićevo vrijeme, pljačkalo i progonilo Židove.
Dok su ih trpali u kamione, Tabakovići nisu osjećali strah, možda jedino neizvjesnost jer nisu znali kuda ih odvode. Bili su svjesni da će se to jednom morati dogoditi. Nekoliko zavežljaja s prijeko potrebnim stvarima za djecu i par sitnica za odrasle, danima su stajali u dnevnoj sobi, pored vrata. Noću su lijegali i ujutro ustajali osluškujući brujanje dizel motora na obližnjoj cesti. Jesu li to došli po njih? Nisu se miješali u vlastitu sudbinu, pustili su da se stvari dogode neovisno o njima, pomireni s mišlju da će biti onako kako je nekada neko odredio i da oni tu više ništa ne mogu promijeniti.
Od toga dana, deda više nikada ništa nije zapovjedio.
Možda je, kao najveći autoritet u kući, osjećao grizodušje što porodicu nije uspio spasiti pretrpljenog zla, ili je po srijedi bilo nešto drugo, to, ipak, ne znamo. Kada bih ga, u ratu, upitao da li bi bilo u redu da otpilamo stablo u nekom napuštenom dvorištu, kako bismo imali drva za ogrjev, on bi rezignirano slijegao ramenima i prepuštao meni da donesem odluku. Ponekad, dok bi rafali i granate fijukali iznad očeve pločare, deda bi svoju najmlađu unučad privijao uza se i dugo ih milovao. Ako bi se slučajno nasmijao, taj bi osmijeh bio prazan, na način na koji je prazna kuća iz koje je neko iznio sav namještaj.
Dedina kuća je zapaljena negdje u jesen, te 1993. godine. On je tada s porodicom – suprugom, nevjestama i unucima – već bio u izbjeglištvu, u kući moga oca. Usprkos tome što je bio kilometrima daleko kada mu je kuća gorjela, nekoliko puta nam je, s nekom jezivom hladnoćom u glasu, pripovijedao kako se plamen dizao desetke metara u visinu, a crni dim zatamnjivao nebo s takvom gustoćom da mu se u jednom momentu činilo kao da se usred bijela dana na Crniće spustila neka teška, posvudašnja noć. To je zato, objašnjavao je, što je japija, koju je četrdeset godina ranije na konjima dovukao od nekog Babića s Hodova, bila zdrava, suha i friško ofarbana.
Mislili smo da je poremetio pameću, da su mu briga za djecom, progonstvo, glad i rat rasturili pamet. Jer kako je, pobogu, mogao vidjeti ono što nikako nije mogao da vidi? Je li moguće da je u tom zamišljenom prizoru zapaljenog doma pronalazio nešto od čega mu je, kao beskućniku, bivalo lakše, ili je možda samo htio da svoju izbjegličku muku, na neki svoj način, podijeli s nama?
Pet godina su iz poda dedine kuće džikljali kupina i drača, pet godina su psi i mačke zapišavali kućni prag, a kamene omeđine ispuštale smrad sagorjelog klaka i žbuke. Pet godina je deda sanjao povratak na kućno ognjište i taj mu je san produžavao život, ulijevao zdravlje, danima davao smisao. I upravo negdje u jesen, 1998., u koloni automobila koju je predvodilo nekoliko IPTF-ovih džipova, na čijim blatobranima su se vijorile zastavice Ujedinjenih nacija, crnićki seljaci, oni koji su preživjeli logore i rat, i koji se, u međuvremenu, nisu raselili po svijetu, stigli su u selo da očiste zgarišta svojih bivših domova i na njima započnu neki novi život. U toj koloni bio sam i ja, najstariji unuk Bećira i Saje Tabaković.
Povratak kući za dedu je bio ostvarenje izbjegličkog sna. Morao je to biti veliki dan u njegovom životu, ispunjen sasvim suprotnim emocijama: srećom, jer se, eto, konačno vratio kući, i tugom, jer od te kuće nije ostalo ništa. Na njenom mjestu izraslo je sjećanje na život kakav je mogao imati da ga rat nije potjerao u progonstvo. Bio je preslab da uzme mistriju i počne da je iz temelja gradi, kao prije četrdeset godina. Nije mu mnogo značilo to što je njegov mlađi sin godinu dana ranije osnovao građevinsku firmu i što će se pobrinuti za gradnju čim za to dođe pogodno vrijeme. Bilo mu je svejedno čije će ruke zidati zidove i dizati krov, kada ne mogu njegove.
Kada zidar uđe u kuću koju je gradio, on vidi otiske mistrije pod naslagama kreča i sjeti se kako je, u znoju i muci, spuštao visak i bacao malter. Taj osjećaj da diše u kući koju je sam sagradio, da se u njoj kreće, spava i jede, da se pod njenim dvovodnim krovom rađaju i odgajaju njegovi potomci, dedi je bio važan koliko i spoznaja da je ta kuća njegova.
U tome je bila razlika između njegovog prijeratnog i poslijeratnog života.
U tome je bila razlika između njegove izbjegličke i povratničke muke.
Deda nikada nije, barem ne naglas, da mi čujemo, prokleo onoga koji mu je zapalio kuću. Jezik kletvi, kao i jezik psovki, bio mu je sasvim stran. Držao je da njime ne govore ozbiljni ljudi, a sebe je, prije svega, smatrao ozbiljnim čovjekom. Nije mu palo na pamet niti da je to mogao učiniti neko od njegovih komšija, Hrvata, možda baš neko od ljudi kojima je u ona fina vremena, kada su svi dobro živjeli i kojih se s nostalgijom sjećao, ozidao kuću, podigao sprat, promijenio prozor. Ili jeste, ali je odabrao da o tome šuti, onako kako je više od pola života šutio o bratu Ibri, Pavelićevom legionaru, za čije postojanje sam saznao tek poslije njegove smrti. Postoje riječi koje ne smiju biti izgovorene, jer u nečijim ušima mogu zvučati kao razlozi za rat, kao alibi za neku novu nesreću.
Prizivam, ovdje, jednu sliku iz svoga djetinjstva: petak je poslijepodne i ja sam redovnom autobuskom linijom stigao u Crniće, na vikend. Deda sjedi na šćemliji ispred kuće i čita novine, a kada me ugleda na kapiji, hitro ustaje, širi ruke i, ne skrivajući oduševljenje, uzvikuje: “Ohoho, pa đe si ti šperac jedan!” Ja mu se bacam u zagrljaj vodeći računa o tome da nam se lica što manje dodiruju, jer mu je brada toliko oštra da mi svaki put nakon ljubljenja lice prekriju crveni lišajevi.
Učas, vidim sto postavljen u avliji, gdje smo obično ručali za toplih dana, i za stolom, s obje njegove strane, na dugim sećijama zastrtim rutama i ćilimima, čitavu majčinu porodicu – deda i daidže vode žučnu raspravu o politici; nena i deinice dosipaju kafu u prazne fildžane, kao da se takmiče koja će to učiniti više puta; djeca u igri oblijeću oko stola, pružajući ruke prema kristalnom šećerluku, dok ja sjedim uz dedu, udišem neugodni, gusti dim škije koja mu nehajno visi s donje usne i nestrpljivo čekam da me oni njegovi kvrgavi, zidarski prsti pomiluju po glavi, skliznu mi niz kosu i spuste se niz leđa, stvarajući mi prijatan i topao osjećaj milovanja.
Deda je umro u Crnićima, u ljeto, 2007. godine.
Posljednjih mjeseci često se osamljivao. Sjeo bi pod smokvu iza kuće, prikresao duhan i slušao monotono dozivanje drozdova. Kada bi neko naišao, pretvarao se da čita novine. Povremeno bi se požalio da mu s vremena na vrijeme tijelo ispuni vatra, koja se u njemu valja, peče ga i tjera da vrišti, a on je gasi kako zna i umije, bori se s njom kao lav, nadljudski. Znao bi se usred noći prenuti iz sna, sav u znoju, snažno stišćući gola prsa kao da ih je htio iščupati. Vodili smo ga doktorima, u Mostar i Sarajevo, krijući, kako od žena i djece tako i od njega, da za ono od čega boluje, nema lijeka.
Jednoga jutra, za kafom, kao da i sam predosjeća čas konačnog rastanka, upitao je nenu: “Hoš li mi halalit, Hajdaruša?”
Ona ga je pogledala, zadržavajući suze.
“A kome ću, ako neću tebi, Bećire”, odgovorila je.
Zidar
Nakon očeve smrti, dakle od sedmog mjeseca svoga života, živio sam u Crnićima, maminom rodnom selu na Dubravskoj visoravni, u blizini Stoca. Kada sam se s majkom odselio u Mostar – a bilo je to krajem ljeta 1984. – dolazio sam skoro svakog vikenda, autobuskom linijom za Stolac i to obično sâm, lica priljubljenog uz prozor pored kojeg su promicale kuće, voćnjaci, doline, njive, panorame, pustopoljine, pa onda opet kuće i voćnjaci. Najviše su me impresionirale boje: bez obzira na doba dana ili godine, uvijek su – baš kao na replikama Rubensovih slika koje ću vidjeti mnogo godina poslije u jednoj stockholmskoj galeriji – bile tako jake i upečatljivo žive da sam kroz debelo autobusko staklo mogao sasvim jasno naslutiti dodire, mirise i zvukove tog čudesnog svijeta čiju ljepotu sam neumorno upijao.
Mamin otac, moj deda, Bećir Tabaković, bio je vrijedan i uzorit čovjek, po struci zidar, koji je osim kćerke imao još dva mlađa sina, Esada i Ibru. Mnogo je putovao, najviše po Dalmaciji i Bosni, njegova zidarska vještina nadaleko je bila poznata, pa je o djeci i imanju, koje nije bilo malo, uglavnom brinula njegova supruga, moja nena, Saja. Rodio se 1932. godine, u kući koja odavno ne postoji. Njeni temelji danas podupiru mnogo veću i moderniju građevinu s prostranim i lijepo uređenim sobama, čiji prozori gledaju na jug i istok. Po njegovom sjećanju na koje se ovdje pozivam, kuća koju je njegov otac Osman dovršio početkom dvadesestog vijeka, imala je samo jednu prostoriju i bila je tako nestabilna da se činilo kao da će se krov, osovljen na drvene grede i prekriven ćeramidom, svakoga časa urušiti. U njoj su, u rasponu od 1912. do 1930. godine, svoje prve suze na ovom svijetu isplakala dedini braća i sestre – ukupno njih šestoro: Ibro, Nefa, Alija, Fata, Dervo i Hadžera.
Niko od njih danas nije živ.
Od svih uspomena na kuću u kojoj je rođen, deda se najjasnije sjećao mraka: kameni zidovi bili su debeli i hladni, a prozor nedovoljno velik da obezbijedi dovoljnu količinu svjetlosti. Sjećao se i poda pokovanog jelovim daskama, koje su na pojedinim mjestima bile toliko rastavljene da su se između njih provlačili miševi. Noću, kada bi spustio lice na njihovu oblanjanu površinu, osjetio bi kako zaudaraju na vlagu, crvotočinu i trulež. U toj kući, kao i u onoj koju je sa svojih deset prstiju izgradio krajem pedesetih godina, život se odvijao po nekom davno ustanovljenom redu i praksi od kojih se rijetko odstupal0: poštovali su se običaji, i vjerski i pučki, novac se trošio racionalno, poslovi se pravilno raspoređivali i bespogovorno obavljali, porodične tajne se čuvale, a u djecu se od malih nogu usađivao osjećaj za kućnu diskreciju, o svemu se u kući razgovaralo i po dogovoru postupalo.
Tako je bilo sve do rata.
O dedinim sestrama znao sam samo ono najnužnije. Nefa i Fata su bile udate za dva brata, Zulfu i Jusufa Sabljića, u selo Lokve, sedam-osam kilometara sjeverno od Crnića. Hadžera je otišla na suprotnu stranu, prema Stocu, u selo Pješevac, u istu porodicu iz koje je poticala moja nena, Saja. Dedina braća, Dervo i Alija, živjeli su u pristojnim, prizmenim kućama, sagrađenim na zemlji koja im je pripala nakon porodične djelidbe, potkraj 1940-ih. Najstariji dedin brat, Ibro, nestao je na Istočnom frontu tokom Drugog svjetskog rata, kao pripadnik 369. legionarske pukovnije NDH. O njemu se danas malo zna. Od kuće je otišao u ljeto 1941., najprije vozom za Sarajevo, a onda i za Zagreb. Iz Doellersheima, u Austriji, gdje je prisegnuo Führeru lično, javio se pismom, prvi i posljednji put. Ne pamti se o čemu je pisao, niti šta je s pismom bilo. Povijest Ibru ne spominje nigdje, a na temelju onoga što se zna o njegovoj jedinici, put ga je odatle vjerovatno odveo u Besarabiju, u mjesto Dangena, te potom i u Rusiju, u gradić Pervomajsk. Dalje je mogao otići bilo gdje, možda za Harkov ili Poltavu, možda za Staljingrad, pretpostavki je isuviše mnogo da bi se njima vrijedilo baviti. Dedina mladost, baš kao i životi njegove braće, dugo su bili obilježeni tim nestankom, a o Ibri se šutjelo onako kako se već šuti o onima koje bi, da se to ikako može, valjalo izbrisati iz porodične memorije.
Sjećanje na to otkuda su, kada i zašto Tabakovići došli na Dubravsku visoravan nije sačuvano. Ono što se zna jeste da su pokoljenjima unatrag bili seljaci, koji su preživljavali isključivo zahvaljujući stoci i zemlji. Ne pamti se da je ikada iko iz dedine loze završio neke škole ili da je na bilo koji drugi način uspio u svijetu. Ni ratovi, ni veliki historijski događaji, nisu uspijevali poremetiti ravnodušnost koju je dubravski seljak ispoljavao prema svemu što je postojalo izvan njegovog mikro-svijeta. Države su se mijenjale, carevine dolazile, vladale neko vrijeme, ostavljale za sobom prekopane hareme i groblja, poneku građevinu, ali se sve do potkraj sedamdesetih i početka osamdesetih godina prošloga vijeka, kada čitav taj predio doživljava ekonomski procvat, u načinu života nije mijenjalo ništa.
Većinu stanovništva činili su Hrvati, ali to do rata skoro da niko i nije primjećivao. Ne pamti se da je tih godina u selu bilo ma kakvih međunacionalnih trakavica. Svako je poštovao svoje običaje, odlazio u svoju bogomolju ili mjesni komitet, ovisno od toga u šta je ko vjerovao, ljudi su sjedili u istim kafanama, razgovarali, posjećivali se, pomagali jedni drugima, kumili se i međusobno vjenčavali, kao i na svakom drugom mjestu na zemaljskoj kugli. Možda je nekad, u vremenima kojih se u dedinoj kući nije smjelo naglas prisjećati, neki seoski bandit na pravdi Boga ubio nekog oca, brata ili sina, možda se, čak, svijest o tom zločinu čuvala u porodičnim pričama i predajama, ali se o tome nije javno govorilo, niti se za takve stvari znalo. Time je čuđenje nad onim što se dogodilo u posljednjem ratu još veće.
Moja nena zvala se Saja i bila je godinu dana mlađa od dede. Ne sjećam se da ju je deda ikada zvao imenom: za njega, kao i za sve naše rođake i komšije, ona je bila Hajdaruša. Njena majka, Munta, ponekad bi ju, od milja, oslovila s Džuviza. Bila je rodom iz sela Pješevac (mi smo uvijek govorili Pješivac) pet-šest kilometara dalje prema Stocu i poticala je od loze Hajdarevića, što, zapravo, objašnjava njen nadimak. Imala je jednog starijeg i tri mlađa brata koji su je do kraja života posjećivali i pazili onako kako već nalažu red i običaj u starim muslimanskim porodicama. Oca nije upamtila, umro je jako mlad, još dok je bila djevojče, ali je zato njena majka poživjela dovoljno dugo da uđe u sjećanja svojih praunuka: umrla je u dobi od devedeset tri godine, od gladi, jedne zimske noći 1993., tokom posljednjeg od tri rata kolika su je za života zadesila.
Nenina porodica je bila dosta religiozna, pa je nena naučila sufaru prije nego li abecedu. U Kur’anu je došla do sure Jasin, a onda se udala za dedu i posvetila životu na njegovom imanju. Do posljednjeg dana zadržala je naviku da klanja sve namaze i posti mjesec ramazan. Svoju ljubav prema Islamu nastojala je svim silama prenijeti na svoju djecu i unuke. Na njeno navaljivanje, jedno vrijeme sam pohađao mejtefsku nastavu u obližnjoj džamiji, kod efendije Sakiba Kovačevića. Bio je to prijatan čovjek u kasnim pedesetim, malo pogrbljen, bijelog lica i guste, sijede kose koja mu je provirivala ispod tegetno plavih rubova francuzice. Kada bi se nasmijao, u ustima bi mu zasjao zlatni zub. Sakib je svaki dan sa svojim džematlijama igrao šah u avliji pred džamijom, a kada bi pobijedio, ponosno bi uzviknuo: “Izio vuk Putu, Bogami. Izio, izio”.
Ne postoji nikakva priča o tome gdje su se, kada i pod kakvim okolnostima sreli Bećir Tabaković i Saja Hajdarević. Ono što se zna jeste da su se vjenčali 1955. godine u Stocu. U kući je, nekada, o zidu u dnevnoj sobi visila crno-bijela fotografija mladenaca, vjerovatno nastala u matičarskom uredu ili nekoj stolačkoj fotografskoj radnji, ako ih je u to vrijeme uopće i bilo, koja je skupa s kućom izgorjela 1993. godine. Danas postoji samo jedna njihova zajednička fotografija. Na njoj deda i nena sjede skoro se dodirujući ramenima; oboje se smiju, jer je rat upravo završio i jer niko od njihove čeljadi u ratu nije nastradao, niti, ne daj Bože, napravio nešto zbog čega bi životi svih rođenih i nerođenih Tabakovića bili trajno obilježeni. Kao i uvijek, on nosi francuzicu, a ona jašmak koji uokviruje njeno blijedo, trouglasto lice. Dobro poznajem kauč na kojem sjede, zastrt vojničkim ćebetom i bijeli, drveni prozor u pozadini, s naciklim oknom – slika je napravljena krajem ’95. ili početkom ’96., dok su još živjeli u mostarskom predgrađu, u kući moga oca, gdje su proveli četiri izbjegličke godine. Na toj slici izgledaju upravo onako kao i u mom sjećanju – kao da nikada nisu bili mladi i kao da ne mogu biti stariji nego jesu.
Nena Saja i dedo Bećir
Moja majka, Jasminka, rodila se u oktobru mjesecu 1956. godine. Nena je, zapravo, rodila blizne – jedna je umrla, druga preživjela. Ima jedan hadis kojeg se sjetim uvijek kada pomislim da je odluka o tome koja će od sestara ostati živa dugo sazrijevala u neninoj utrobi i da je možda ista sila, koja se očitovala pri njenom rođenju, odredila i kasniju, nimalo ugodnu sudbinu mojoj majci. Taj hadis, koji ovdje parafraziram, kaže da se početak i kraj ljudskog života određuju još dok je čovjek samo predbiće, fetus u maternici. Nije, dakle, naše da sudimo zašto neko na ovom svijetu provede pet minuta, a neko sto godina, to Bog izriče po nekom svom smislu i logici, naše je da se rađamo i umiremo i da o tome ne znamo ništa.
Osmoljetku je majka završila u Crnićima, u školi koja se od 1957. zvala po čuvenom slikaru i grafičaru rođenom u okolici Stoca, Branku Šotri. U istu je išao i moj deda, a pionirsku zakletvu u njoj položio je i potpisnik ovih redova. Bronzana Šotrina statua stajala je u dvorištu škole sve do posljednjeg rata, kada je uklonjena, a školi ponovo vraćen stari naziv: Osnovna škola “Crnići”. Poslije završenih osam razreda – toliko se u to vrijeme i u tom okruženju, smatralo dovoljnim za žensku djecu – majka je radila u domaćinstvu i na imanju, čitala ljubavne romane koje je razmjenjivala s prijateljicama iz sela i čekala zgodnu priliku da se uda.
Kao i njena braća, i ona je odgojena u duhu islamske tradicije, ali je – barem otkako je ja pamtim – živjela u skladu sa svojim, dosta širim svjetonazorima. Njena vjera nije imala mnogo toga zajedničkog s vjerom kojoj su je podučavali roditelji, pogotovo majka. Istina, niti u jednom trenutku svoga života nije posumnjala da Bog postoji, ali je, u suštini, religija za nju oduvijek bila apstrakcija, nauk koji nema stvarnog uticaja na ono što je čovjek i njegov život. Nije smatrala grijehom to što ne živi u skladu s većinom islamskih propisa – nije klanjala namaze, niti se, recimo, odijevala na način koji propisuje Sveta knjiga. Istina, ponekad je postila dane ramazana i povremeno odlazila u džamiju, ali više radi nekog davno ustanovljenog običaja, nego li zbog toga što je zaista vjerovala da će time sebi priskrbiti pristojan život na ovom ili na onom svijetu.
Ni moje daidže tih godina nisu baš mnogo marile za religiju. Kada ih je, u julu 1993., odvelo u logor, počeli su da preispituju svoj odnos s Bogom. A tamo, u koleričnim i mračnim hangarima Dretelja i Gabele, pod stalnom prijetnjom puščanih cijevi, Boga je bilo odveć lahko spoznati. Otad se, bar što se njih tiče, život na Zemlji odvija po nekom tačno utvrđenom planu, od početka prema kraju, a sve što se dogodi, i lijepo i ružno, ima prefiks Božijeg određenja.
Mama Jasminka i daidža Esad
Moji roditelji su se upoznali na prvomajskom teferiču, u naselju Buna, nedaleko od Mostara, 1975. godine. Nekada su takva veselja bila nezaobilazan dio socijalističkog folklora. Na njima su se pekli janjci, svirali vojni orkestri i vrtjeli se ringišpili, pristigli iz dalekih i nepoznatih gradova. Kada jednom nestane prvomajskih teferiča, bit će to znak da je nastupilo vrijeme u kojem se moji roditelji vjerovatno nikada ne bi sreli. Mama je tada imala nepunih devetnaest godina, otac dvadeset sedam. Često sam se pitao šta je to što ga je u njenim očima činilo neodoljivim. Je li to bila njegova stasita figura, dječački osmijeh, prirodni šarm, ili ju je pak – obzirom da je bio osam godina stariji – osvojio svojom zrelošću, elegancijom, držanjem i lijepim manirima?
Teško da ju je mogao privući njegov društveni položaj: bio je obični vozač kamiona, s platom od koje je jedva mogao prehraniti porodicu. Imao je svjedodžbu o završenoj osnovnoj školi, ali srednju nikada nije upisao, prije svega jer je u njegovom selu vladalo uvjerenje da je sve osim čuvanja stoke i rada u polju čisto gubljenje vremena. Sve što je posjedovao bila je parcela u mostarskom predgrađu, u katastru zavedena na ime njegovog brata, i dvije slabo namještene sobice s ukupno trideset kvadrata stambenog prostora koje je na tom komadiću zemlje sagradio.
Majka je o tim stvarima, koje bi se mogle nazvati posve ličnima, cijeloga života šutjela, barem preda mnom. Između nas dvoje uvijek je postojalo nešto o čemu se nije moglo ili nije smjelo govoriti. O tome sam već ponešto natukao u poglavlju koje nosi naziv Duh moga oca. I, zapravo, po prvi put ovako javno govorim o stvarima koje smo godinama jedno drugom prešućivali, bilo da smo se pretvarali da uopće ne postoje ili ih nismo znali pretočiti u riječi.
Deda Bećir i nena Saja nisu imali ništa protiv majčine udaje. Da jesu, majka bi se bila ubila – toliko je bila zaljubljena. S ocem se vjenčala te zime, u mostarskom matičnom uredu, dva mjeseca nakon što su predali zahtjev za sklapanje braka. Na dan vjenčanja on je nosio tegetno-plavi sako, svilenu košulju i crnu rolku, ona šarenu haljinu koja joj je sezala do ispod koljena i crne čizme.
Do posljednjeg dana majčina je porodica imala prisan odnos sa svojim zetom, onakav kakav moj očuh, Mithat J., recimo, nikada nije mogao ostvariti. Pamti se i to da je novac za kupovinu svog prvog i jedinog auta – Opel Rekorda – otac pozajmio od svoga tasta. To što nije išao braći, možda više govori o njihovom međusobnom odnosu nego bilo koji drugi detalj iz njihove prošlosti, a možda, opet, ne govori ništa – ko to sada može znati.
Otac, deda, autor, nena i mama, proljeće, 1977.
Postoji nekoliko narativnih inserata iz očevog života koji se i danas prepričavaju. U svakome od njih, on je opisan kao mitološko biće, utjelovljenje fizičkog i karakternog savršenstva, čovjek koji jednom rukom diže vreće s cementom ili se pak tuče s jablaničkom jalijom kako bi odbranio čast nepoznate djevojke. Nikada nisam pokušavao saznati koliko je u tim pričama bilo istine, jer se nekako podrazumijevalo da ja, kao njegov jedini potomak, budem posljednja osoba koja će posumnjati u njihovu vjerodostojnost.
U tim pričama, koje sam uglavnom slušao u onim rijetkim trenucima koje sam provodio u kućama svojih amdiža, otac je nastavio živjeti i nakon što je njegov život biološki okončan. Rijetko sam ih prepričavao, a kada i bih, nastojao sam da izbjegnem svaki oblik mitomanstva ili mistifikacije, što je često imalo suprotan literarni efekat: samo bih dodatno naglasio ono što sam kanio prešutjeti. Oduvijek sam volio misliti da su te pričice nastale samo za mene, jer su mi otkrivale sasvim male, ali ipak tako vrijedne dijelove očeve osobnosti i upućivale me gdje da ga tražim u svemu onome što sam ja.
Sve što sam ikada o ocu saznao od maminih roditelja, stalo bi u nekoliko verzija jedne te iste rečenice: “Taki se rijetko rađaju”, uz koju je obavezno išao i bonus dodatak: “Ko da braću u putu nije sreo”. Cijenili su ga, rekao bih, u istoj mjeri u kojoj nisu njegovu braću. Deda se, recimo, teško mirio s tim što su se ti ljudi kamenog srca, kako ih je nazivao, prema meni odnosili kao prema nekoj vrsti porodične bofl-robe. Smatrao je neoprostivim to što nisu poštivali temeljne principe porodičnog morala i zgražao se nad mišlju da žive u svijetu gdje takvi principi ne važe. On je u tome bio isključiv: dijete umrlog brata se odgaja i pazi kao vlastito, sve drugo je mimo reda i zakona. I Božijeg i ljudskog.
Nena Saja je, s druge strane, u tome uspijevala pronaći neko vlastito zadovoljstvo – kao da joj je bilo drago što me očeva braća ne žele, jer sam na taj način mogao da pripadam samo njoj. Njenu ljubav prema meni oduvijek je karakterizirala izvjesna doza posesivnosti koja mi je u djetinjstvu počesto predstavljala teret. Sjećam se njenih večernjih naravoučenija o očevoj braći: “Jadna bi ti duša bila, sinko, da spaneš na to da ti oni hizmete”.
Kada se mama udala za Mitu, u jednom trenutku sam pomislio da bi se jaz među očevom i majčinom porodicom mogao barem djelimično smanjiti, jer je Mito bio podjednako neomiljen i kod jednih i kod drugih. Očeva porodica je u njemu najzad dobila nekoga koga će okrivljavati za sve svoje propuste u mome odrastanju, a dedina se nikada nije uspjela riješiti predrasude da je odnos između očuha i pastorčeta u najboljem slučaju samo loša kopija odnosa oca i sina. Nije se, ipak, desilo nikakvo čudo – provalija koja ih je odvajala, ostala je podjednako široka i podjednako nepremostiva, kakva je bila oduvijek i kakva je, na kraju krajeva, i danas.
Sve do rata, deda Bećir bio je neprikosnoveni autoritet u svojoj porodici. Njegova riječ se u kući poštovala na neki skoro pa vojnički način. O njegovim odlukama nije se raspravljalo, nego ih se bespogovorno izvršavalo. Od prvih oranja, u kasnu zimu, kad pod plužicom puca mraz, pa sve do berbe grožđa i pečenja rakije, krajem ljeta, rukovodio je poslovima na imanju, a u danima kada bi zbog kakve dobre bauštele odsustvovao od kuće, po odlasku bi ostavljao jasne upute o tome šta treba uraditi do njegovog povratka. Imao je ogromno povjerenje u svoju suprugu i sinove.
Kada bi naplatio neki posao, bilo da se radi o zidanju, ili sezonskoj prodaji duhana, voća i povrća, sjeo bi za sto u dnevnom boravku i nekoliko puta prebrojao novac, uvijek liznuvši palac desne ruke prije nego počne listati novčanice. Potom bi ga uvezao lastišem i predavao neni, koja je bila zadužena za njegovo čuvanje. U njenim tajnim sefovima, za koje niko nije znao niti koliko ih ima, niti gdje se nalaze, počivalo je pravo malo bogatstvo porodice Tabaković. Kada u ljeto 1993. budu napuštali Crniće, to će bogatstvo završiti u džepovima vojnika HVO-a koji će ih najprije opljačkati, a potom i protjerati onako kako se nekad, u Pavelićevo vrijeme, pljačkalo i progonilo Židove.
Dok su ih trpali u kamione, Tabakovići nisu osjećali strah, možda jedino neizvjesnost jer nisu znali kuda ih odvode. Bili su svjesni da će se to jednom morati dogoditi. Nekoliko zavežljaja s prijeko potrebnim stvarima za djecu i par sitnica za odrasle, danima su stajali u dnevnoj sobi, pored vrata. Noću su lijegali i ujutro ustajali osluškujući brujanje dizel motora na obližnjoj cesti. Jesu li to došli po njih? Nisu se miješali u vlastitu sudbinu, pustili su da se stvari dogode neovisno o njima, pomireni s mišlju da će biti onako kako je nekada neko odredio i da oni tu više ništa ne mogu promijeniti.
Od toga dana, deda više nikada ništa nije zapovjedio.
Možda je, kao najveći autoritet u kući, osjećao grizodušje što porodicu nije uspio spasiti pretrpljenog zla, ili je po srijedi bilo nešto drugo, to, ipak, ne znamo. Kada bih ga, u ratu, upitao da li bi bilo u redu da otpilamo stablo u nekom napuštenom dvorištu, kako bismo imali drva za ogrjev, on bi rezignirano slijegao ramenima i prepuštao meni da donesem odluku. Ponekad, dok bi rafali i granate fijukali iznad očeve pločare, deda bi svoju najmlađu unučad privijao uza se i dugo ih milovao. Ako bi se slučajno nasmijao, taj bi osmijeh bio prazan, na način na koji je prazna kuća iz koje je neko iznio sav namještaj.
Dedina kuća je zapaljena negdje u jesen, te 1993. godine. On je tada s porodicom – suprugom, nevjestama i unucima – već bio u izbjeglištvu, u kući moga oca. Usprkos tome što je bio kilometrima daleko kada mu je kuća gorjela, nekoliko puta nam je, s nekom jezivom hladnoćom u glasu, pripovijedao kako se plamen dizao desetke metara u visinu, a crni dim zatamnjivao nebo s takvom gustoćom da mu se u jednom momentu činilo kao da se usred bijela dana na Crniće spustila neka teška, posvudašnja noć. To je zato, objašnjavao je, što je japija, koju je četrdeset godina ranije na konjima dovukao od nekog Babića s Hodova, bila zdrava, suha i friško ofarbana.
Mislili smo da je poremetio pameću, da su mu briga za djecom, progonstvo, glad i rat rasturili pamet. Jer kako je, pobogu, mogao vidjeti ono što nikako nije mogao da vidi? Je li moguće da je u tom zamišljenom prizoru zapaljenog doma pronalazio nešto od čega mu je, kao beskućniku, bivalo lakše, ili je možda samo htio da svoju izbjegličku muku, na neki svoj način, podijeli s nama?
Pet godina su iz poda dedine kuće džikljali kupina i drača, pet godina su psi i mačke zapišavali kućni prag, a kamene omeđine ispuštale smrad sagorjelog klaka i žbuke. Pet godina je deda sanjao povratak na kućno ognjište i taj mu je san produžavao život, ulijevao zdravlje, danima davao smisao. I upravo negdje u jesen, 1998., u koloni automobila koju je predvodilo nekoliko IPTF-ovih džipova, na čijim blatobranima su se vijorile zastavice Ujedinjenih nacija, crnićki seljaci, oni koji su preživjeli logore i rat, i koji se, u međuvremenu, nisu raselili po svijetu, stigli su u selo da očiste zgarišta svojih bivših domova i na njima započnu neki novi život. U toj koloni bio sam i ja, najstariji unuk Bećira i Saje Tabaković.
Povratak kući za dedu je bio ostvarenje izbjegličkog sna. Morao je to biti veliki dan u njegovom životu, ispunjen sasvim suprotnim emocijama: srećom, jer se, eto, konačno vratio kući, i tugom, jer od te kuće nije ostalo ništa. Na njenom mjestu izraslo je sjećanje na život kakav je mogao imati da ga rat nije potjerao u progonstvo. Bio je preslab da uzme mistriju i počne da je iz temelja gradi, kao prije četrdeset godina. Nije mu mnogo značilo to što je njegov mlađi sin godinu dana ranije osnovao građevinsku firmu i što će se pobrinuti za gradnju čim za to dođe pogodno vrijeme. Bilo mu je svejedno čije će ruke zidati zidove i dizati krov, kada ne mogu njegove.
Kada zidar uđe u kuću koju je gradio, on vidi otiske mistrije pod naslagama kreča i sjeti se kako je, u znoju i muci, spuštao visak i bacao malter. Taj osjećaj da diše u kući koju je sam sagradio, da se u njoj kreće, spava i jede, da se pod njenim dvovodnim krovom rađaju i odgajaju njegovi potomci, dedi je bio važan koliko i spoznaja da je ta kuća njegova.
U tome je bila razlika između njegovog prijeratnog i poslijeratnog života.
U tome je bila razlika između njegove izbjegličke i povratničke muke.
Deda nikada nije, barem ne naglas, da mi čujemo, prokleo onoga koji mu je zapalio kuću. Jezik kletvi, kao i jezik psovki, bio mu je sasvim stran. Držao je da njime ne govore ozbiljni ljudi, a sebe je, prije svega, smatrao ozbiljnim čovjekom. Nije mu palo na pamet niti da je to mogao učiniti neko od njegovih komšija, Hrvata, možda baš neko od ljudi kojima je u ona fina vremena, kada su svi dobro živjeli i kojih se s nostalgijom sjećao, ozidao kuću, podigao sprat, promijenio prozor. Ili jeste, ali je odabrao da o tome šuti, onako kako je više od pola života šutio o bratu Ibri, Pavelićevom legionaru, za čije postojanje sam saznao tek poslije njegove smrti. Postoje riječi koje ne smiju biti izgovorene, jer u nečijim ušima mogu zvučati kao razlozi za rat, kao alibi za neku novu nesreću.
Prizivam, ovdje, jednu sliku iz svoga djetinjstva: petak je poslijepodne i ja sam redovnom autobuskom linijom stigao u Crniće, na vikend. Deda sjedi na šćemliji ispred kuće i čita novine, a kada me ugleda na kapiji, hitro ustaje, širi ruke i, ne skrivajući oduševljenje, uzvikuje: “Ohoho, pa đe si ti šperac jedan!” Ja mu se bacam u zagrljaj vodeći računa o tome da nam se lica što manje dodiruju, jer mu je brada toliko oštra da mi svaki put nakon ljubljenja lice prekriju crveni lišajevi.
Učas, vidim sto postavljen u avliji, gdje smo obično ručali za toplih dana, i za stolom, s obje njegove strane, na dugim sećijama zastrtim rutama i ćilimima, čitavu majčinu porodicu – deda i daidže vode žučnu raspravu o politici; nena i deinice dosipaju kafu u prazne fildžane, kao da se takmiče koja će to učiniti više puta; djeca u igri oblijeću oko stola, pružajući ruke prema kristalnom šećerluku, dok ja sjedim uz dedu, udišem neugodni, gusti dim škije koja mu nehajno visi s donje usne i nestrpljivo čekam da me oni njegovi kvrgavi, zidarski prsti pomiluju po glavi, skliznu mi niz kosu i spuste se niz leđa, stvarajući mi prijatan i topao osjećaj milovanja.
Deda je umro u Crnićima, u ljeto, 2007. godine.
Posljednjih mjeseci često se osamljivao. Sjeo bi pod smokvu iza kuće, prikresao duhan i slušao monotono dozivanje drozdova. Kada bi neko naišao, pretvarao se da čita novine. Povremeno bi se požalio da mu s vremena na vrijeme tijelo ispuni vatra, koja se u njemu valja, peče ga i tjera da vrišti, a on je gasi kako zna i umije, bori se s njom kao lav, nadljudski. Znao bi se usred noći prenuti iz sna, sav u znoju, snažno stišćući gola prsa kao da ih je htio iščupati. Vodili smo ga doktorima, u Mostar i Sarajevo, krijući, kako od žena i djece tako i od njega, da za ono od čega boluje, nema lijeka.
Jednoga jutra, za kafom, kao da i sam predosjeća čas konačnog rastanka, upitao je nenu: “Hoš li mi halalit, Hajdaruša?”
Ona ga je pogledala, zadržavajući suze.
“A kome ću, ako neću tebi, Bećire”, odgovorila je.
Između njih više nikada ništa nije bilo rečeno.