Sin nije hodao ni govorio, plašio se svega i vrištao. Samo u nebo kad bi gledao, bio je tih i miran.
Majka je bila jako stara. Rekla mu je, ubij me sine, a s njima na kolodvor, pa u svijet. Spašavajte se, a na sve drugo zaboravite.
Zidar nije imao hrabrosti da ubije staru majku, ili nije vjerovao u zaboravljanje.
Nego je za njih troje od cigli sagradio kuću u obliku neba. Kuća je bila okrugla, jer je nebo okruglo. Pa je kuću izvana i iznutra omalterisao, i s obje strane naslikao je nebo i oblake, tako dobro da se više nije moglo znati što je tu unutra, a što van.
Pozdravio se sa ženom, sina je poljubio u oznojeno ledeno čelo, na što je sin još jednom zaurlao, a majku je zajedno s krevetom smjestio unutra.
– Zar nije lijepo? – upitao je – a majka je samo sklapala ruke, kao da lovi anđele; sin je zadivljen gledao u nebo koje je bilo svuda naokolo, a žena, žena se mirila sa svijetom koji napušta.
Zidar je zazidao ulaz, i kuća se iznutra i izvana pretvorila u nebo.
Zatim je otišao u rat i ubrzo poginuo.
Neprijatelj je osvojio grad. Ili su naši obranili grad i oslobodili cijelu zemlju. Što god da se zbilo, nebu je svejedno.
U gradu opet žive neki ljudi. Možda su to očevi, djeca i braća naših neprijatelja. A možda smo mi. Okrugla kuća od neba stoji gdje je i sagrađena. Mogu je vidjeti samo oni koji vide da se na jednom malom djeliću neba oblaci nikad ne miču.
Zidar
Zidar je imao majku, ženu i sina.
Sin nije hodao ni govorio, plašio se svega i vrištao. Samo u nebo kad bi gledao, bio je tih i miran.
Majka je bila jako stara. Rekla mu je, ubij me sine, a s njima na kolodvor, pa u svijet. Spašavajte se, a na sve drugo zaboravite.
Zidar nije imao hrabrosti da ubije staru majku, ili nije vjerovao u zaboravljanje.
Nego je za njih troje od cigli sagradio kuću u obliku neba. Kuća je bila okrugla, jer je nebo okruglo. Pa je kuću izvana i iznutra omalterisao, i s obje strane naslikao je nebo i oblake, tako dobro da se više nije moglo znati što je tu unutra, a što van.
Pozdravio se sa ženom, sina je poljubio u oznojeno ledeno čelo, na što je sin još jednom zaurlao, a majku je zajedno s krevetom smjestio unutra.
– Zar nije lijepo? – upitao je – a majka je samo sklapala ruke, kao da lovi anđele; sin je zadivljen gledao u nebo koje je bilo svuda naokolo, a žena, žena se mirila sa svijetom koji napušta.
Zidar je zazidao ulaz, i kuća se iznutra i izvana pretvorila u nebo.
Zatim je otišao u rat i ubrzo poginuo.
Neprijatelj je osvojio grad. Ili su naši obranili grad i oslobodili cijelu zemlju. Što god da se zbilo, nebu je svejedno.
U gradu opet žive neki ljudi. Možda su to očevi, djeca i braća naših neprijatelja. A možda smo mi. Okrugla kuća od neba stoji gdje je i sagrađena. Mogu je vidjeti samo oni koji vide da se na jednom malom djeliću neba oblaci nikad ne miču.