sjedila je uz otvoren prozor i šivala
kaputić zimski na singerici od rašivenog jeleka
singerici koju je naslijedila od babe kate
nije ju čuvala, nije joj kuhala, trogodišnje siroče na kućnom pragu
djeca se igraju skrivača, zavrte je pa pobjegnu
a ona čeka čeka i mrak i zebnja i vlaga
dan je bio oktobarski nevažan
siročići su opkoljavali busiju napuštenih kuća
raznosili ugljen sa zgarišta bosonogi i divlji
u pohabanim košuljama samo ogromne oči
ni psa ni magarca samo siročići siročići
zvuk singerice crkvena zvona ni psa
slučajni njemački oficir nižerangirani dabar
iz huje hujine leteći metak kroz vrata ormara
iz obijesti uštirkanu posteljinu
njegove kravate, crna i crvena kao zastave crvena kao krv
pod vrelim dlanom utrobu grabi da ne iscuri van ne iscuri
po pločicama, sve jutarnje mučnine
da joj ne pobjegne sad kad se strah
sad kad se strah primio duboko
za života nije prebolio taj gubitak
noćno sjeme lancun preko glave i nečujni vapaj
sedam mjeseci pod srcem a partizanima ni traga
svaki dan svaki dan rašiva i zašiva krpi rašiva para
pribadača na kućnoj haljini mehanizam na okupu drži
tratinčice i zeleni naprstnjak zelena baka zelena baka
nitko ne razumije moje prve riječi dokle tako
majka je progutala oljuštene stanice kože
nespremnost i mušku frizuru
plakanja se gorkih u plodnoj vodi nagucala
sašiveno za njega mornarsko odijelo
grčevito se izvija na fotografiji iz četrdesetineke umjesto njega
moja nejaka mater
a iz crnih joj očiju zgarišta nedonoščad siročići
zelena baka zelena baka dobrota svijeta šiva i rašiva
zimski kaput u čeleste boji
oplakuje najmlađeg palog od tuberkuloze
brata naočitog advokata i mater svoju
klasje panonsko pletenice njene, naposljetku oca
zašiva za prst iz kojeg krv crvena kao zastave
marširaju zastave za njima trče siročići
siročići još i danas a mi im mašemo s balkona i lođa
mašemo mašemo puzeće pelargonije
ženska loza
sjedila je uz otvoren prozor i šivala
kaputić zimski na singerici od rašivenog jeleka
singerici koju je naslijedila od babe kate
nije ju čuvala, nije joj kuhala, trogodišnje siroče na kućnom pragu
djeca se igraju skrivača, zavrte je pa pobjegnu
a ona čeka čeka i mrak i zebnja i vlaga
dan je bio oktobarski nevažan
siročići su opkoljavali busiju napuštenih kuća
raznosili ugljen sa zgarišta bosonogi i divlji
u pohabanim košuljama samo ogromne oči
ni psa ni magarca samo siročići siročići
zvuk singerice crkvena zvona ni psa
slučajni njemački oficir nižerangirani dabar
iz huje hujine leteći metak kroz vrata ormara
iz obijesti uštirkanu posteljinu
njegove kravate, crna i crvena kao zastave crvena kao krv
pod vrelim dlanom utrobu grabi da ne iscuri van ne iscuri
po pločicama, sve jutarnje mučnine
da joj ne pobjegne sad kad se strah
sad kad se strah primio duboko
za života nije prebolio taj gubitak
noćno sjeme lancun preko glave i nečujni vapaj
sedam mjeseci pod srcem a partizanima ni traga
svaki dan svaki dan rašiva i zašiva krpi rašiva para
pribadača na kućnoj haljini mehanizam na okupu drži
tratinčice i zeleni naprstnjak zelena baka zelena baka
nitko ne razumije moje prve riječi dokle tako
majka je progutala oljuštene stanice kože
nespremnost i mušku frizuru
plakanja se gorkih u plodnoj vodi nagucala
sašiveno za njega mornarsko odijelo
grčevito se izvija na fotografiji iz četrdesetineke umjesto njega
moja nejaka mater
a iz crnih joj očiju zgarišta nedonoščad siročići
zelena baka zelena baka dobrota svijeta šiva i rašiva
zimski kaput u čeleste boji
oplakuje najmlađeg palog od tuberkuloze
brata naočitog advokata i mater svoju
klasje panonsko pletenice njene, naposljetku oca
zašiva za prst iz kojeg krv crvena kao zastave
marširaju zastave za njima trče siročići
siročići još i danas a mi im mašemo s balkona i lođa
mašemo mašemo puzeće pelargonije