Šahrnuš Parsipur (Teheran, 1946) književna kritika smatra možda i najznačajnijom živućom iranskom književnicom. Nakon okončanih studija kineskog jezika i civilizacije na Sorboni, vratila se u Iran nekako upravo u vrijeme revolucije koja će suštinski obiježiti savremenu historiju njene domovine. Odmah po objavljivanju 1990. godine, novela “Žene bez muškaraca” je zabranjena, a autorica pritvorena. Iran je napustila 1994., i danas živi u SAD-u. Širin Nešat je 2009. godine ekranizirala novelu “Žene bez muškaraca”, a film je iste godine nagrađen Srebrenim lavom na festivalu u Veneciji.
***
Gospođa Farohleka imala je pedeset i jednu godinu, ali bila je lijepa i našminkana kao i obično. Sjedila je na verandi i ljuljuškala se u američkoj stolici za ljuljanje. Bila je sredina proljeća i kuću je ispunio miris narančina cvijeta. Gospođa Farohleka bi s vremena na vrijeme zatvorila oči, nastojeći cijelim bićem uživati u mirisu. Mislila je o tome kako bi njen otac, da je živ, sad sigurno sjedio u uglu dvorišta i mijenjao zemlju u saksijama. Otac joj je umro prije deset godina, no kao da se to desilo jučer. Dva dana prije smrti, rekao joj je: “Kćeri, budi oprezna. Meni se onaj čovjek ne dopada.” Rekao joj je, dakle, tako, i dva dana kasnije je umro.
Farohleka na trenutak zaboravi na miris cvijeća. Sjećanje na oca bilo je tako snažno da je zastiralo sve ostalo. Nesvjesno, desnom rukom pokri lice. Htjela je odagnati sjećanje na umrlog, jer to sjećanje je uvijek donosilo tugu.
Golčehre je bio u sobi. Vezao je kravatu pred u mramor uokvirenim ogledalom. U ogledalu je mogao vidjeti Farohleka kako se na verandi zamišljena ljulja u stolici. Posao za koji mu je trebalo par minuta Golčehre je otegao na skoro pola sata, samo da bi ovako posmatrao svoju ženu. Nije volio gledati ju sučelice. Kad god bi sjedio nasuprot nje, nije mogao ništa više osim uputiti joj poneki izvještačeni osmijeh. Ni sam nije shvatao zašto je tako, ali kad god bi se sučelio sa ženom, njegovo srce kiptjelo je grozom i mržnjom. Ali, kad bi bio daleko od nje, ili kad bi je posmatrao u ogledalu kao sada, volio ju je. Više od bilo koga i bilo čega na svijetu. A uvijek kad bi se našao pred njom, probudila bi se stara mržnja. Osjećaj star već trideset godina.
Farohleka se poželje ispružiti. Zato zabaci ruke za potiljak i pruži se u stolici. Sad se osjećala posve opuštenom. Odjednom joj na pamet pade Vivien Leigh u filmu Prohujalo s vihorom. U jednoj sceni žena se isto ovako ispružila na kauču. A kad bi pomislila na Vivien Leigh, uvijek bi se sjetila i Fahredina. A prvo čega bi se u vezi s njim sjetila jeste ona večera u vrtu na Šamiranu. Fahredin se tek bio vratio iz Amerike. Donio je filmove i slike. I one fotografije New Yorka, one čudesne fotografije. Farohleka je kasnije tri puta bila u New Yorku. Ali nikad nije vidjela New York onakav kakvim ga je vidjela na Fahredinovim fotografijama.
A za to je u sebi krivila Golčehrea. Da je mogla otputovati tamo s Fahredinom, sigurno bi vidjela onaj čudesni New York. Ovo, međutim, nije bio čovjek koji joj je mogao pokazati takav New York. U devet ujutro bi sišao u hotelski restoran na doručak, a onda se vraćao u sobu i ondje se po cijeli dan izležavao čekajući da Entezami dođe i povede ih u kakav restoran, kino ili kabare.
Golčehre napokon veza kravatu i sada je tražio još kakav razlog da se zadrži pred ogledalom. Pade mu na pamet da se obrije i tako se zadrži ovdje još nekih pola sata. Otiđe u kupatilo, napuni zdjelicu toplom vodom, uze pjenu i četkicu, pa se vrati pred ogledalo u sobi. Farohleka je strpljivo čekala da Golčehre obavi sve što je namjeravao i napokon ode iz kuće. Otkako se umirovio, Golčehre je svakog poslijepodneva išao u šetnju. Prošetao bi par sati, svratio u kafanu, popio kafu, prelistao novine, pa bi se vratio kući. Žena je svaki dan strpljivo čekala da on ode kako bi malo protegla noge. Kad bi on bio kod kuće, jednostavno nije imala snage da se kreće i morala je provesti dan sjedeći u uglu sobe. Navika na mirovanje duga već trideset i dvije godine. Znala je da Golčehreov izlazak iz kuće za nju znači kretanje i radost. Nekad je takve radosti bilo više, jer Golčehre je na poslu provodio barem osam sati. Istina, napravio bi pauzu, pa bi došao kući ručati i malo pridrijemati. U svakom slučaju, žena se mnogo više kretala. Nekad je čak znala i zapjevati. Njegova penzija oduzela joj je tu radost. Čovjek ne samo da je sada više bio kod kuće, nego joj je i smetao. Nije mu padalo na pamet ni da se pozabavi cvjetnjakom, otpili osušene grane voćki ili popravi napola razbijeni mural u predsoblju. Stalno je bio u pidžami i izležavao se, na kauču, u stolici, na podu…
“Mogao si se obrijati i u brijačnici. Sad će čitav ćilim biti mokar”, reče žena.
Golčehreu, koji je baš umakao četkicu u vodu, srce zaigra od veselja: “Nepotreban trošak.”
Farohleka se ugrize za usnu. Okrenu se ka vrtu. Nije imala volje da mu odgovori, iako su riječi u njoj navirale kao bujica i tražile izlaz. Duboko uzdahnu. Opet se sjeti Fahredina. Sjećanje na njega je u ovakvim trenucima uvijek predstavljalo spas.
One večeri kad su se prvi put sreli, Fahredin joj je prišao dok je stajala pod stablom akacije. Prišao joj je s leđa i rekao: “Vivien Leigh!” Farohleka je ustuknula. Fahredin ju je gledao. Još se sjećala tih muževnih usana. Iako ih je kasnije mnogo puta poljubila, sjećala ih se onakvih kakvim ih je vidjela prve noći: čvrsto stisnute mesnate usne, a kad se razmaknu, pogodi vas munja bjeline zuba.
“Meni kažete?”, pitala je.
“Da, reklo bi se da ste mlađa sestra Vivien Leigh. Nevjerovatna sličnost.”
Htjela je izvesti pokret naslijeđen od majke, nageti glavu na lijevo rame i pogledati ga krajičkom oka. Znala je da to djeluje koketno. Ali prije nego je uspjela izvesti takav pokret, obuze je panika. Osjećala se poput uplašenog vrapca. Fahredinove usne razvukoše se u osmijeh: “Faroh, vjerujte mi da ste svakim danom ljepši. Kako je to moguće?”
Još je bila u panici, ali nekako se ipak pribra. Uspjela je nageti glavu na rame, uputiti mu onaj koketni pogled i reći: “Već deset godina me niste vidjeli.”
“Nisam vas vidio? Ko kaže da vas nisam vidio?”
“Eh, a gdje ste me to vidjeli?”, upita žena.
Fahredin se nekoliko puta udari dlanom o prsa: “Ovdje! Zašto ste se udali?”
“Zar nisam trebala?”
“Zar jeste trebali?”
Žena je bila zbunjena. Ovom muškarcu nikad nije bila nešto obećala, a on je u Ameriku otišao prije trinaest godina. U tim trenucima činilo joj se da prema njemu ništa ne osjeća. Ali sad bi rekla da je još tada osjetila nešto. Rekla mu je: “Takav je život. Sve se mi udamo.”
“Pa i vi? Kako se žena takve ljepote može udati? Vi niste imali pravo na udaju. Morali ste pružiti priliku svima na ovome svijetu da vas vide.”
Farohleka se nasmija. Odjednom, glasno i iskreno. Ovaj muškarac je govorio tako blesave stvari. Njen smijeh ga je trebao makar malo povrijediti. No on nije ustuknuo nego joj je prišao bliže. “Nosite uvijek plavu odjeću, divno vam pristaje”, reče.
Tad između njih odnekud niče Golčehre. Fahredinu nije sezao niti do ramena. Pojavi se s onim svojim napuklim smijehom i škiljavim očima, s onim čime je već četiri godine nervirao Farohleka.
“Upravo s damom pričam o filmu Prohujalo s vihorom, filmu koga sam pogledao par dana prije polaska. Ne možete ni zamisliti koliko sam se namučio da dođem do karte. Od pet ujutro sam stajao u redu. Baš sam joj govorio kako veoma liči na Vivien Leigh, glumicu iz filma”, rekao je Fahredin.
Golčehre reče samo: “Zanimljivo.”
Osmjehnuo se potcjenjivački, prezrivo. Nikad ne bi prihvatio da je Fahredin u bilo čemu bolji od njega.
“Kad film dođe, obavezno ga pogledajte. Pravo remek-djelo filmske umjetnosti. Dosad nije snimljen tako izvanredan film”, reče Fahredin.
Kući ih je odvezao amidža. Iz poštovanja prema amidži, Golčehre putem nije ništa pričao. Kad su stigli u njihovu ulicu, učtivo su ga pozdravili, pa su šetnjom pošli ka svojoj kući. Farohleka je mislila o tome kako će muškarac za nekih sat vremena zaspati, i ona će noćas imati prilike da razmišlja.
Čim su se našli na ulici, počeo je sa svojim sarkazmom. Filmove o kojima se pričalo nazivao je besposlicama, Fahredinove fotografije glupostima. Govorio je kako je Fahredin s onim svojim blesavim šeširom izgleda sve namagarčio, pa su se svi, čak i njegova poštovana gospođa, slikali s njim.
“Silna šteta”, reče ona.
Time ga je samo navela da promijeni metu svog sarkazma. Sad se prošao besposličarskih filmova i dohvatio se ženine plave haljine, toga kako je ružna i providna i kako je njome samo svima privlačila pažnju. A kad su došli kući, iz podruma je donio lubenicu pa ju je jeo u dva ujutro, neprestano pridikujući Farohleka. Ona je sve to trpjela, nadajući se da će se makar pola sata prije nego zaspi moći posvetiti maštarijama. Prije spavanja je htio općiti s njom. Otrpjela je i to. A onda je u četiri ujutro otišao u kupatilo, okupao se i obavio namaz. Katkad je i to činio.
Od te noći, u srce Farokhleka uselila se mržnja. I ondje je ostala zauvijek.
Golčehre je završio s brijanjem. Sada je polako sakupljao pribor. Ni sam nije znao zašto danas tako odugovlači sa svime. Kao da je nešto čekao. Izgledalo je kao da se nešto mora desiti. Iako ni sam nije znao šta. Zvonilo je na vratima i Musib ode otvoriti. Farohleka pogleda za Musibom, čekajući da sazna ko je to i šta hoće?
Golčehre izađe na verandu i u dva koraka se nađe pred ženom. Farohleka trenutak sačeka, pa ga pogleda. Jedan pogled bio je dovoljan da kod oboje prizove mržnju. Golčehre odjednom i bez uvoda reče: “Narednog mjeseca ćeš napuniti pedeset i jednu godinu. Bit ćeš prava starica, Faroh!”
Farohleka ga je bez riječi gledala. Na licu je i sad imao onaj iritantni osmijeh. Onda mu reče: “Čuj, ako misliš da imam imalo volje za tvoje šale, znaj da nemam.”
“Ne šalim se, draga. Zar je starost nešto s čime se šali?”
Farohleka duboko uzdahnu i zapilji se u vrata. Musib se pojavi noseći novine. Dakle, bio je to poštar. Musib spusti novine pred Farohleka i reče da će poči u Karadž kako bi za večeru u petak kupio meso kod Nasrullah-hana.
“Kamo sreće da i mi imamo vrt u Karadžu.”
Golčehre dobaci: “Misliš da će ti starost ostaviti toliko poleta da bi mogla uživati u vrtu?!”
Gledajući naslovnu stranicu novina, Farohleka mu odgovori: “Samo što nisi legao u lijes, a dopuštaš sebi da govoriš takve bezvezarije.”
“Možda ću ja uskoro doista leći u lijes, ali za mnom će i moja poštovana gospođa, koja svakako više nije u stanju biti žena.”
“A ti onda potraži za sebe kakvu debelu curu. Ti voliš takve!”, reče Farohleka i stade čitati novine.
Golčehre se nage i trže joj novine iz ruku. Žena mu dade novine i nastavi gledati u dvorište.
Musib je obukao sako, obuo cipele i pođe ka dvorišnim vratima. Kod bazenčića zastade i upita: “Trebam li još nešto donijeti?”
“Ako nađeš, kupi fišek badema”, reče žena.
Ništa ne rekavši, Musib izađe iz dvorišta. Golčehre je sjedio na rubu otvorenog prozora i listao novine. “Bože, zašto ne ide?!”, pomisli Farohleka. Htjela je nastaviti maštati.
Sjetila se onoga dana kad su išli posjetiti Fahredinovu ženu, Amerikanku. Došla je pola godine nakon svoga muža, sa dvojicom njihovih sinova – Teddyijem i Jimmyijem. Ta imena su joj se činila tako čudnima. Tog dana bila je jako uzbuđena. U frizerskom salonu sredila je kosu. Obukla je bijelu haljinu sa plavim cvijetovima. Praćena Golčehreovim prigovorima, na lice je nanijela puder, našminkala je trepavice i očne kapke, a na usne nanijela ruž. Dugo je namiještala stražnju liniju na svilenim čarapama, a kad je sve bilo gotovo, zadovoljno se okrenula pred ogledalom.
Ženu još nije bila vidjela. Ustvari, nikad prije nije vidjela neku Amerikanku. U svakom slučaju, gledala je film Prohujalo s vihorom, i često je poredila sebe sa Vivien Leigh. Ni po čemu nije bila gore od nje, premda nije uviđala neku sličnost. Ali ako je Fahredin rekao da sličnost postoji, onda ju je moralo biti.
Fahredin i njegova žena stanovali su u kući Sarima Mirze, čekajući da njihov stan u sjevernom dijelu vrta bude spreman. Amerikanka je stajala na vratima predsoblja, rukujući se sa svim gostima. Nije mogla razgovarati s njima, ali se svima smiješila. Bila je veoma visoka, plave kose, ruku punih pjegica i s jasno vidljivim venama ispod kože. Oči su joj bile tako svijetle da bi se moglo reći kako su bile bezbojne. No, kad bi se bolje zagledalo, vidjelo bi se da su plave. Neka nevjerovatno svijetla plava boja. Uglavnom, bile su to plave oči, i izgleda da su se Fahredinu naročito sviđale. Farohleka se rukova s njom i uđe u predsoblje. Odmah uoči veliko ogledalo i pogleda svoj odraz u njemu. Posmatrala je svoje crne oči i plave cvijetove na haljini. Odjednom u ogledalu opazi iza sebe Fahredinov lik. “Zašto si se oženio?”, upita ona njegov odraz u ogledalu. Pitanje koje je on njoj ranije postavio. Izgleda da je to proizvelo čudan rezultat. U ogledalu je vidjela kako on stoji zagledan u nju. Farohleka zaključi da je naglo ublijedio.
“Ta bijela haljina s plavim cvijetovima divno vam stoji.”
On žurno priđe svojoj ženi. Cijelu tu večer on i Farohleka su razmjenjivali poglede. Kao da ih je neka čudna sila vukla jedno drugome.
Godinama kasnije, na mjesečinom okupanoj terasi Princezinog vrta, ona je pričala o tome Adili Rifat. Adila je bila dobra žena. Nastojala je shvatiti Farohleka. Smatrala je da žena ima pravo voljeti, a ona je poštovala ljubav. Osuđivala je Golčehreovo ponašanje. Dok su one razgovarale, starija kćer Farohleka i Adilin sin šetali su vrtom.
Govorkanja su odavno kružila i Farohleka je znala da se nešto dešavalo između Adile i Šazdeha. Ona zato ispriča Adili sve o svom slučaju, vjerujući da će se i ovoj razvezati jezik. I zbilja je bilo tako. Adila joj kroz plač ispriča sve o sebi. Njih dvije osjećale su sad posebnu bliskost. Farohleka kaza: “Trajalo je to osam godina. Osam čudnih godina.”
“Ti si, dakle, cijelo vrijeme rata bila zaljubljena? Blago tebi!”, primijeti Adila.
Farohleka zabaci ruke za potiljak i zamišljeno reče: “Osam ratnih godina…”
*
s perzijskog preveo, priredio i napisao bilješku Muamer Kodrić
Žene bez muškaraca
(odlomak)
Šahrnuš Parsipur (Teheran, 1946) književna kritika smatra možda i najznačajnijom živućom iranskom književnicom. Nakon okončanih studija kineskog jezika i civilizacije na Sorboni, vratila se u Iran nekako upravo u vrijeme revolucije koja će suštinski obiježiti savremenu historiju njene domovine. Odmah po objavljivanju 1990. godine, novela “Žene bez muškaraca” je zabranjena, a autorica pritvorena. Iran je napustila 1994., i danas živi u SAD-u. Širin Nešat je 2009. godine ekranizirala novelu “Žene bez muškaraca”, a film je iste godine nagrađen Srebrenim lavom na festivalu u Veneciji.
***
Gospođa Farohleka imala je pedeset i jednu godinu, ali bila je lijepa i našminkana kao i obično. Sjedila je na verandi i ljuljuškala se u američkoj stolici za ljuljanje. Bila je sredina proljeća i kuću je ispunio miris narančina cvijeta. Gospođa Farohleka bi s vremena na vrijeme zatvorila oči, nastojeći cijelim bićem uživati u mirisu. Mislila je o tome kako bi njen otac, da je živ, sad sigurno sjedio u uglu dvorišta i mijenjao zemlju u saksijama. Otac joj je umro prije deset godina, no kao da se to desilo jučer. Dva dana prije smrti, rekao joj je: “Kćeri, budi oprezna. Meni se onaj čovjek ne dopada.” Rekao joj je, dakle, tako, i dva dana kasnije je umro.
Farohleka na trenutak zaboravi na miris cvijeća. Sjećanje na oca bilo je tako snažno da je zastiralo sve ostalo. Nesvjesno, desnom rukom pokri lice. Htjela je odagnati sjećanje na umrlog, jer to sjećanje je uvijek donosilo tugu.
Golčehre je bio u sobi. Vezao je kravatu pred u mramor uokvirenim ogledalom. U ogledalu je mogao vidjeti Farohleka kako se na verandi zamišljena ljulja u stolici. Posao za koji mu je trebalo par minuta Golčehre je otegao na skoro pola sata, samo da bi ovako posmatrao svoju ženu. Nije volio gledati ju sučelice. Kad god bi sjedio nasuprot nje, nije mogao ništa više osim uputiti joj poneki izvještačeni osmijeh. Ni sam nije shvatao zašto je tako, ali kad god bi se sučelio sa ženom, njegovo srce kiptjelo je grozom i mržnjom. Ali, kad bi bio daleko od nje, ili kad bi je posmatrao u ogledalu kao sada, volio ju je. Više od bilo koga i bilo čega na svijetu. A uvijek kad bi se našao pred njom, probudila bi se stara mržnja. Osjećaj star već trideset godina.
Farohleka se poželje ispružiti. Zato zabaci ruke za potiljak i pruži se u stolici. Sad se osjećala posve opuštenom. Odjednom joj na pamet pade Vivien Leigh u filmu Prohujalo s vihorom. U jednoj sceni žena se isto ovako ispružila na kauču. A kad bi pomislila na Vivien Leigh, uvijek bi se sjetila i Fahredina. A prvo čega bi se u vezi s njim sjetila jeste ona večera u vrtu na Šamiranu. Fahredin se tek bio vratio iz Amerike. Donio je filmove i slike. I one fotografije New Yorka, one čudesne fotografije. Farohleka je kasnije tri puta bila u New Yorku. Ali nikad nije vidjela New York onakav kakvim ga je vidjela na Fahredinovim fotografijama.
A za to je u sebi krivila Golčehrea. Da je mogla otputovati tamo s Fahredinom, sigurno bi vidjela onaj čudesni New York. Ovo, međutim, nije bio čovjek koji joj je mogao pokazati takav New York. U devet ujutro bi sišao u hotelski restoran na doručak, a onda se vraćao u sobu i ondje se po cijeli dan izležavao čekajući da Entezami dođe i povede ih u kakav restoran, kino ili kabare.
Golčehre napokon veza kravatu i sada je tražio još kakav razlog da se zadrži pred ogledalom. Pade mu na pamet da se obrije i tako se zadrži ovdje još nekih pola sata. Otiđe u kupatilo, napuni zdjelicu toplom vodom, uze pjenu i četkicu, pa se vrati pred ogledalo u sobi. Farohleka je strpljivo čekala da Golčehre obavi sve što je namjeravao i napokon ode iz kuće. Otkako se umirovio, Golčehre je svakog poslijepodneva išao u šetnju. Prošetao bi par sati, svratio u kafanu, popio kafu, prelistao novine, pa bi se vratio kući. Žena je svaki dan strpljivo čekala da on ode kako bi malo protegla noge. Kad bi on bio kod kuće, jednostavno nije imala snage da se kreće i morala je provesti dan sjedeći u uglu sobe. Navika na mirovanje duga već trideset i dvije godine. Znala je da Golčehreov izlazak iz kuće za nju znači kretanje i radost. Nekad je takve radosti bilo više, jer Golčehre je na poslu provodio barem osam sati. Istina, napravio bi pauzu, pa bi došao kući ručati i malo pridrijemati. U svakom slučaju, žena se mnogo više kretala. Nekad je čak znala i zapjevati. Njegova penzija oduzela joj je tu radost. Čovjek ne samo da je sada više bio kod kuće, nego joj je i smetao. Nije mu padalo na pamet ni da se pozabavi cvjetnjakom, otpili osušene grane voćki ili popravi napola razbijeni mural u predsoblju. Stalno je bio u pidžami i izležavao se, na kauču, u stolici, na podu…
“Mogao si se obrijati i u brijačnici. Sad će čitav ćilim biti mokar”, reče žena.
Golčehreu, koji je baš umakao četkicu u vodu, srce zaigra od veselja: “Nepotreban trošak.”
Farohleka se ugrize za usnu. Okrenu se ka vrtu. Nije imala volje da mu odgovori, iako su riječi u njoj navirale kao bujica i tražile izlaz. Duboko uzdahnu. Opet se sjeti Fahredina. Sjećanje na njega je u ovakvim trenucima uvijek predstavljalo spas.
One večeri kad su se prvi put sreli, Fahredin joj je prišao dok je stajala pod stablom akacije. Prišao joj je s leđa i rekao: “Vivien Leigh!” Farohleka je ustuknula. Fahredin ju je gledao. Još se sjećala tih muževnih usana. Iako ih je kasnije mnogo puta poljubila, sjećala ih se onakvih kakvim ih je vidjela prve noći: čvrsto stisnute mesnate usne, a kad se razmaknu, pogodi vas munja bjeline zuba.
“Meni kažete?”, pitala je.
“Da, reklo bi se da ste mlađa sestra Vivien Leigh. Nevjerovatna sličnost.”
Htjela je izvesti pokret naslijeđen od majke, nageti glavu na lijevo rame i pogledati ga krajičkom oka. Znala je da to djeluje koketno. Ali prije nego je uspjela izvesti takav pokret, obuze je panika. Osjećala se poput uplašenog vrapca. Fahredinove usne razvukoše se u osmijeh: “Faroh, vjerujte mi da ste svakim danom ljepši. Kako je to moguće?”
Još je bila u panici, ali nekako se ipak pribra. Uspjela je nageti glavu na rame, uputiti mu onaj koketni pogled i reći: “Već deset godina me niste vidjeli.”
“Nisam vas vidio? Ko kaže da vas nisam vidio?”
“Eh, a gdje ste me to vidjeli?”, upita žena.
Fahredin se nekoliko puta udari dlanom o prsa: “Ovdje! Zašto ste se udali?”
“Zar nisam trebala?”
“Zar jeste trebali?”
Žena je bila zbunjena. Ovom muškarcu nikad nije bila nešto obećala, a on je u Ameriku otišao prije trinaest godina. U tim trenucima činilo joj se da prema njemu ništa ne osjeća. Ali sad bi rekla da je još tada osjetila nešto. Rekla mu je: “Takav je život. Sve se mi udamo.”
“Pa i vi? Kako se žena takve ljepote može udati? Vi niste imali pravo na udaju. Morali ste pružiti priliku svima na ovome svijetu da vas vide.”
Farohleka se nasmija. Odjednom, glasno i iskreno. Ovaj muškarac je govorio tako blesave stvari. Njen smijeh ga je trebao makar malo povrijediti. No on nije ustuknuo nego joj je prišao bliže. “Nosite uvijek plavu odjeću, divno vam pristaje”, reče.
Tad između njih odnekud niče Golčehre. Fahredinu nije sezao niti do ramena. Pojavi se s onim svojim napuklim smijehom i škiljavim očima, s onim čime je već četiri godine nervirao Farohleka.
“Upravo s damom pričam o filmu Prohujalo s vihorom, filmu koga sam pogledao par dana prije polaska. Ne možete ni zamisliti koliko sam se namučio da dođem do karte. Od pet ujutro sam stajao u redu. Baš sam joj govorio kako veoma liči na Vivien Leigh, glumicu iz filma”, rekao je Fahredin.
Golčehre reče samo: “Zanimljivo.”
Osmjehnuo se potcjenjivački, prezrivo. Nikad ne bi prihvatio da je Fahredin u bilo čemu bolji od njega.
“Kad film dođe, obavezno ga pogledajte. Pravo remek-djelo filmske umjetnosti. Dosad nije snimljen tako izvanredan film”, reče Fahredin.
Kući ih je odvezao amidža. Iz poštovanja prema amidži, Golčehre putem nije ništa pričao. Kad su stigli u njihovu ulicu, učtivo su ga pozdravili, pa su šetnjom pošli ka svojoj kući. Farohleka je mislila o tome kako će muškarac za nekih sat vremena zaspati, i ona će noćas imati prilike da razmišlja.
Čim su se našli na ulici, počeo je sa svojim sarkazmom. Filmove o kojima se pričalo nazivao je besposlicama, Fahredinove fotografije glupostima. Govorio je kako je Fahredin s onim svojim blesavim šeširom izgleda sve namagarčio, pa su se svi, čak i njegova poštovana gospođa, slikali s njim.
“Silna šteta”, reče ona.
Time ga je samo navela da promijeni metu svog sarkazma. Sad se prošao besposličarskih filmova i dohvatio se ženine plave haljine, toga kako je ružna i providna i kako je njome samo svima privlačila pažnju. A kad su došli kući, iz podruma je donio lubenicu pa ju je jeo u dva ujutro, neprestano pridikujući Farohleka. Ona je sve to trpjela, nadajući se da će se makar pola sata prije nego zaspi moći posvetiti maštarijama. Prije spavanja je htio općiti s njom. Otrpjela je i to. A onda je u četiri ujutro otišao u kupatilo, okupao se i obavio namaz. Katkad je i to činio.
Od te noći, u srce Farokhleka uselila se mržnja. I ondje je ostala zauvijek.
Golčehre je završio s brijanjem. Sada je polako sakupljao pribor. Ni sam nije znao zašto danas tako odugovlači sa svime. Kao da je nešto čekao. Izgledalo je kao da se nešto mora desiti. Iako ni sam nije znao šta. Zvonilo je na vratima i Musib ode otvoriti. Farohleka pogleda za Musibom, čekajući da sazna ko je to i šta hoće?
Golčehre izađe na verandu i u dva koraka se nađe pred ženom. Farohleka trenutak sačeka, pa ga pogleda. Jedan pogled bio je dovoljan da kod oboje prizove mržnju. Golčehre odjednom i bez uvoda reče: “Narednog mjeseca ćeš napuniti pedeset i jednu godinu. Bit ćeš prava starica, Faroh!”
Farohleka ga je bez riječi gledala. Na licu je i sad imao onaj iritantni osmijeh. Onda mu reče: “Čuj, ako misliš da imam imalo volje za tvoje šale, znaj da nemam.”
“Ne šalim se, draga. Zar je starost nešto s čime se šali?”
Farohleka duboko uzdahnu i zapilji se u vrata. Musib se pojavi noseći novine. Dakle, bio je to poštar. Musib spusti novine pred Farohleka i reče da će poči u Karadž kako bi za večeru u petak kupio meso kod Nasrullah-hana.
“Kamo sreće da i mi imamo vrt u Karadžu.”
Golčehre dobaci: “Misliš da će ti starost ostaviti toliko poleta da bi mogla uživati u vrtu?!”
Gledajući naslovnu stranicu novina, Farohleka mu odgovori: “Samo što nisi legao u lijes, a dopuštaš sebi da govoriš takve bezvezarije.”
“Možda ću ja uskoro doista leći u lijes, ali za mnom će i moja poštovana gospođa, koja svakako više nije u stanju biti žena.”
“A ti onda potraži za sebe kakvu debelu curu. Ti voliš takve!”, reče Farohleka i stade čitati novine.
Golčehre se nage i trže joj novine iz ruku. Žena mu dade novine i nastavi gledati u dvorište.
Musib je obukao sako, obuo cipele i pođe ka dvorišnim vratima. Kod bazenčića zastade i upita: “Trebam li još nešto donijeti?”
“Ako nađeš, kupi fišek badema”, reče žena.
Ništa ne rekavši, Musib izađe iz dvorišta. Golčehre je sjedio na rubu otvorenog prozora i listao novine. “Bože, zašto ne ide?!”, pomisli Farohleka. Htjela je nastaviti maštati.
Sjetila se onoga dana kad su išli posjetiti Fahredinovu ženu, Amerikanku. Došla je pola godine nakon svoga muža, sa dvojicom njihovih sinova – Teddyijem i Jimmyijem. Ta imena su joj se činila tako čudnima. Tog dana bila je jako uzbuđena. U frizerskom salonu sredila je kosu. Obukla je bijelu haljinu sa plavim cvijetovima. Praćena Golčehreovim prigovorima, na lice je nanijela puder, našminkala je trepavice i očne kapke, a na usne nanijela ruž. Dugo je namiještala stražnju liniju na svilenim čarapama, a kad je sve bilo gotovo, zadovoljno se okrenula pred ogledalom.
Ženu još nije bila vidjela. Ustvari, nikad prije nije vidjela neku Amerikanku. U svakom slučaju, gledala je film Prohujalo s vihorom, i često je poredila sebe sa Vivien Leigh. Ni po čemu nije bila gore od nje, premda nije uviđala neku sličnost. Ali ako je Fahredin rekao da sličnost postoji, onda ju je moralo biti.
Fahredin i njegova žena stanovali su u kući Sarima Mirze, čekajući da njihov stan u sjevernom dijelu vrta bude spreman. Amerikanka je stajala na vratima predsoblja, rukujući se sa svim gostima. Nije mogla razgovarati s njima, ali se svima smiješila. Bila je veoma visoka, plave kose, ruku punih pjegica i s jasno vidljivim venama ispod kože. Oči su joj bile tako svijetle da bi se moglo reći kako su bile bezbojne. No, kad bi se bolje zagledalo, vidjelo bi se da su plave. Neka nevjerovatno svijetla plava boja. Uglavnom, bile su to plave oči, i izgleda da su se Fahredinu naročito sviđale. Farohleka se rukova s njom i uđe u predsoblje. Odmah uoči veliko ogledalo i pogleda svoj odraz u njemu. Posmatrala je svoje crne oči i plave cvijetove na haljini. Odjednom u ogledalu opazi iza sebe Fahredinov lik. “Zašto si se oženio?”, upita ona njegov odraz u ogledalu. Pitanje koje je on njoj ranije postavio. Izgleda da je to proizvelo čudan rezultat. U ogledalu je vidjela kako on stoji zagledan u nju. Farohleka zaključi da je naglo ublijedio.
“Ta bijela haljina s plavim cvijetovima divno vam stoji.”
On žurno priđe svojoj ženi. Cijelu tu večer on i Farohleka su razmjenjivali poglede. Kao da ih je neka čudna sila vukla jedno drugome.
Godinama kasnije, na mjesečinom okupanoj terasi Princezinog vrta, ona je pričala o tome Adili Rifat. Adila je bila dobra žena. Nastojala je shvatiti Farohleka. Smatrala je da žena ima pravo voljeti, a ona je poštovala ljubav. Osuđivala je Golčehreovo ponašanje. Dok su one razgovarale, starija kćer Farohleka i Adilin sin šetali su vrtom.
Govorkanja su odavno kružila i Farohleka je znala da se nešto dešavalo između Adile i Šazdeha. Ona zato ispriča Adili sve o svom slučaju, vjerujući da će se i ovoj razvezati jezik. I zbilja je bilo tako. Adila joj kroz plač ispriča sve o sebi. Njih dvije osjećale su sad posebnu bliskost. Farohleka kaza: “Trajalo je to osam godina. Osam čudnih godina.”
“Ti si, dakle, cijelo vrijeme rata bila zaljubljena? Blago tebi!”, primijeti Adila.
Farohleka zabaci ruke za potiljak i zamišljeno reče: “Osam ratnih godina…”
*
s perzijskog preveo, priredio i napisao bilješku Muamer Kodrić