Već danima vidi samo stiješnjene, crvene krovove. Ta slika u njoj ništa ne budi. Prozor je širom otvoren, mirisi su opori i dopiru odnekud s ceste, zrak bešumno titra, crvena boja skuplja se i širi, razlijeva se nebom i omamljuje. Ni danas neće izlaziti, cijelo jutro smišlja popis stvari koje su joj neophodne, na kraju ga ostavlja nedovršenog. Uzima bočicu laka za nokte i nekim djetinjastim inatom pokušava umiriti ruke, mirno, precizno obojati svaki nokat; geometrijskom pravilnošću dovesti ih do savršenstva. Zatim čeka da se lak osuši, leži nepomično na krevetu, raširenih, ukočenih prstiju, udišući oštri miris. To je dobar osjećaj, mirovati, satima, danima.
Oko nje razbacani listovi papira, mnoštvo započetih, nezavršenih pisama. Ne podižući glavu čita nasumice, nepovezano: ponekad činiš stvari koje me tako ganu…; uvijek mi je govorila: misli , rano moja, prvo na sebe…; više ništa ne podnosim…; nikad me ne pitaš. Optužbe, opravdanja, uzaludni pokušaji objašnjavanja. Naglo se uspravila, vrat joj je trnuo od položaja u kojem je ležala, zavrtjelo joj se u glavi, krovovi su ponovno zaplesali, ali više nije strahovala nad svojim tijelom, prestala je osluškivati svaki njegov šum. Kao i sa svim tim nedovršenim pismima, stala je na mjestu gdje joj se činilo da više nema smisla išta sebi objašnjavati. Zgužvala je sve i bacila u koš. Unatoč svemu, nije mogla potisnuti strah i onaj potmuli, poznati osjećaj kako je lakše ne vjerovati sebi.
Sjela je pred zrcalo i nekoliko se sekundi netremično promatrala, a onda se, nekim čudnim spojem energičnih i laganih pokreta, dugo češljala. Imala je dugu, živu, samovoljnu kosu koja je neobično pristajala blagim crtama njezina lica. Gledajući se, nije mogla ne vidjeti lice svoje bake, gotovo identičan izraz, mirni, odsutni pogled u kojem nije bilo puno mara za vlastitu ljepotu. Sjetila se kako je baka u rana jutra rasplitala svoju dugu, sijedu kosu, bili su to rijetki, gotovo svečani trenuci kojima je prisustvovala, budeći se ponekad samo da ih ne propusti. Ispod crne marame svakodnevno su se nazirale dvije tanke pletenice i bakino je lice bilo lice koje se podrazumijeva, staro, pomalo odbojno, uokvireno crninom, svakodnevno. Rasplitanje pletenica i češljanje duge, sijede, istanjene kose bio je pravi preobražaj, činilo se da ta kosa nema kraja, da raste u trenutku češljanja i da će doseći pod. Jednom joj je baka dala češalj i nasmiješila se: – “Evo, rano moja, počešljaj ti svoju baku”. Djevojčica se radosno upustila u mukotrpno češljanje, češalj je zapinjao već na sredini glave i neprestano se vraćala na početak mrseći tu nejaku kosu. ”Ma kad ne znam…”, žalila se djevojčica, ali baka se nije žalila i sve je lako dovela u red. Ono zbog čega se djevojčica nije naglas požalila, potiskivala je u sebi kao nelagodu, s puno stida. Bakina je kosa bila neoprana, masna, mirisala je na starost, kao i bakina usahnula koža, na starost, zapuštenost, kiselkasti znoj i opori miris mokraće. Baka se jako rijetko kupala, plašila se vode. Djevojčici nije uvijek bilo ugodno u njezinoj blizini, ali svoj život tada nije mogla ni zamisliti bez te blizine. Ponekad bi baka obred kupanja izvela u svojoj maloj, napučenoj kuhinji. Prvo su na red dolazili stari, oštećeni lonci iz tajanstvene ostave. U njima se dugo, predugo zagrijavala bunarska voda na masivnom, zamašćenom štednjaku. Ta ostava bila je tamna, zemljana, neobijeljena prostorija koja je mirisala na plijesan, vlažnu ciglu i mišja gnijezda. Jedan mali, visoki prozor jedva da je puštao nešto zraka, tek koji trak svjetla pod kojim je cijela prostorija djevojčici izgledala još izazovnije i strašnije. Baka nikada ništa nije bacala i sve je tamo odlagala pa su se slagali dani i godine neupotrijebljenosti, beskorisnosti, ali bili su to bakini šutljivi suputnici koji su joj čuvali uspomene i već odavno znali o njoj više nego ona sama.
“Sinko, donesi mi onaj bijeli lavor iz špajze”- rekla je baka nečim zaokupljena. Djevojčica je radosno skočila i u hipu je svladala teška, drvena vrata koja su se vukla po podu i opirala pri otvaranju jer što se u bakinoj kući pokidalo, to se više nikada nije vratilo u prijašnje stanje. “A nek se kida, nek propada, otići će sve, otići ću i ja”- znala je gunđati baka. Djevojčica je tada ostajala bez daha i pred njom se otvarala ta neshvatljiva riječ otići kao neka prijeteća, mračna, daleka cesta u koju će moći samo nemoćno zuriti jer joj je bilo jasno da to baka namjerava otići sama. Otrčala je po lavor, ali se, kao i uvijek, toliko zadržala pa bi baka na kraju sama došla po ono što joj treba. Djevojčica je iznijela velike, crne, gumene čizme u kojima nikada nije vidjela baku pa ju je upitala: “Što će ti ove čizme? Sve su izbušene, baci ih”. Baka ju je ljutito pogledala i neobično brzo i glasno rekla: ”Trebaju mi! Vrati ih gdje si ih i našla! Da sam te po njih slala valjda bi donijela bure masti!” Djevojčica je pognute glave odnijela čizme, nije joj bilo jasno zašto, ali osjetila je da je prešla bakinu granicu strpljivosti, a ta je granica bila više nego rastezljiva. Vratila se u kuhinju, sjela na krevet i šutke promatrala kako se baka pere. A prala je polako dio po dio tijela, kuhinjom se širio miris domaćeg sapuna, čudesnog sapuna koji je mogao oprati baš sve. Baka je namakala u toplu vodu staru, isluženu pamučnu krpu, djevojčica je gledala kako su joj se kvasile one rijetke vlasi pobjegle iz marame; marama se nije skidala, osim u nestvarnim trenucima češljanja. Zatim je dugo proučavala bakino vlažno, oznojeno lice pa grudi koje su visjele opušteno na smežuranom tijelu i koje je baka morala zadići da bi oprala dobar dio trbuha. Djevojčica bi nečujno skliznula s kreveta kada bi baki trebalo oprati leđa, a zatim joj pomagala oko brisanja. Davno ju je prestala uvjeravati da se cijela okupa. Nekad je to baka činila u velikoj, novoj kadi, u čistoj, mirisnoj kupaonici u kojoj je djevojčica provodila sate igrajući se i skrivajući od roditelja. Baka je odjednom ,bez objašnjenja, prestala dolaziti i odbijala je svaki razgovor o tome.
“Ali, bako, to je samo voda”- krenulo bi tako nagovaranje – “vidjet ćeš, bolje ćeš se osjećati kad se cijela okupaš”. “Sine moj”- odgovarala bi baka – “samo se u moru može čo’ek okupati pošteno”. Djevojčica se teško mirila s tim da je netko koga toliko voli, tako brižan, nježan i predan, a istovremeno toliko svojeglav, toliko svoj i drukčiji. Bila je to velika, zbunjujuća ljubav u kojoj su se neprestano miješali gotovo opsesivni strah od onog bakinog zagonetnog otići i odbojnost, teško prihvaćanje bakinih navika koje su se toliko razlikovale od svega što je djevojčica u svome malome svijetu usvajala kao vrijednost samu po sebi, nešto što se podrazumijeva i mora činiti bez pogovora. Mislila je da će joj se nešto strašno dogoditi u životu ako se navečer ne okupa, ne opere zube, ne obuje papuče …i svoje je gnušanje prema bakinoj neurednosti nesvjesno opravdavala strahom da se baki zbog takvog nemara ne dogodi to nešto strašno. Kada bi završio obred pranja, baka bi, polugola, zamotana u ručnik, sporo se krećući i već ponovno znojeći u pregrijanoj prostoriji, izlijevala zamućenu vodu u jedan ogromni, stari lonac, a tom je vodom kasnije prala pod kuhinje, obložen već isluženim i ponegdje natrulim linoleumom ili bi tom vodom polijevala stube pa ih, nakon što je obukla na sebe iste one iznošene, crne, slojevite haljine što su i dalje mirisale na znoj i mokraću, na brzinu, ovlaš mela. Kuhinja bi još dugo mirisala na bakinu kožu, na sapun i vlažan pod. Bila je to mala, skučena prostorija niska stropa, neravnih, kvrgavih zidova, nevješto prebojanih valjkom sa sitnim, srebrnim, cvjetnim uzorkom. Djevojčica je znala satima ležati na starinskom krevetu, čak i kad bake nije bilo, rijetkih nedjelja kada bi baka odlazila u crkvu. Tada je promatrala požutjeli strop, prepun neravnina i izbočina koje su je vodile u svijet fantastičnih bića, ponekad dobrohotnih vila iz bakinih priča, ali češće jezivih stvorenja koja su se nadvijala nad njom i rasla nadmoćna, dok se ona smanjivala i smanjivala ostajući bez zraka…
Došuljavši se u kuhinju, u bakinoj odsutnosti, znala je otvoriti sve pretince, ispregledati sve police starog, zelenog kredenca s kojeg se boja već odavno oljuštila. Najprimamljiviji bio je bakin tajni pretinac, uvijek pod ključem, ali ključ, zapravo, nikada nije ni bio skriven. Tamo su čuvani slatkiši, razne namirnice kojima je odavno istekao rok trajanja, suhe smokve i bademi i druge čudesne i ljepljive stvarčice za koje se djevojčica uvijek pitala kojom ih baka čarolijom stvara, toga nikad nije bilo u trgovinama. Djevojčica bi uvijek krišom pojela neku rijetku poslasticu, osjećajući veliko uzbuđenje i slast zadovoljstva, ali i malo stida što potkrada nekoga tko bi joj i tako dao sve što ima. Najveće zadovoljstvo uslijedilo bi po bakinu povratku iz crkve; okus hostije dok se topila na jeziku, suha i beskvasna, i miris tamjana što ga je baka pobacala po ploči štednjaka a ovaj bi se topio, otpuštao svoj teški, omamljujući miris i ostavljao tamne, trajne mrlje. U kuhinji je djevojčičinom istraživačkom duhu bila privlačna ladica pod stolom jer je u njoj osim pribora za jelo bilo mnoštvo isluženih olovaka, papira, isječaka iz novina, slika, fotografija i još kojekakvih zagonetnih stvarčica kojima tu nije bilo mjesto. Ponekad je znala zaviriti u drveni kovčeg iste zelene, oljuštene boje poput kredenca, koji je nekoć služio za odlaganje rublja, a sada za odlaganje svega pomalo, od bakinih starudija do djevojčičinih igračaka koje su tamo ležale dobro skrivene, a najčešće bi i sama djevojčica zaboravila na njih jer ju je snažnija sila vukla odbačenim, ali njoj zabranjenim predmetima poput polomljenih noževa, vilica, igala i istrošenih upaljača…
Kada se vratio, zatekao ju je kako spava, sklupčana i nepokrivena; neko ju je vrijeme promatrao, a zatim je preko nje lagano prebacio pokrivač. Nije to htio, ali ta ju je kretnja probudila i ona mu se nasmiješila ne otvorivši oči i gotovo iz sna rekla: ”Bile su to djedove čizme, nisam ih smjela dirati. Taj čovjek kao da nije postojao, ništa ne znam o njemu. Zašto mi o njemu nikada nitko nije govorio?
Zbunjeno ju je gledao. Ali brzo je dokučio u kakvom je raspoloženju. Posljednjih dana bila je jako osjetljiva, hirovita, a on ju je pokušavao pratiti. Na licu joj je već dugo mogao pročitati nenametljiv, ali postojan izraz povrijeđenosti, nije bio siguran odakle dolazi i nadao se da će sve učestalije šutnje ili prpošne razgovore o nevažnim stvarima uskoro zamijeniti smisleni razgovor za kojim su oboje žudjeli, ali on nije imao volje prvi ga pokrenuti, plašila ga je njezina mušičavost i sve snažniji osjećaj da je uopće razumije.
“Što misliš, je li ga voljela?” – nastavila je.
“Ne znam, bio je jedini muškarac u njenom životu, to sigurno, možda ga je i voljela, ali nakon toliko godina morala je sve zaboraviti, sve te osjećaje, prestala je misliti i o sebi.” Trudio se zvučati samouvjereno, mada je pokušavao pogoditi kojim putem usmjeriti razgovor da ne završi u durenju i šutnji.
“Sigurna sam da ga je voljela, nikada nije skinula crninu. A i sve te njegove stvari čuvala je daleko od bilo čijeg pogleda ili pitanja, samo je šutjela, nije ga zaboravila.
“Zaboravila ga je, morala ga je zaboraviti za sve te godine, kao što je i sebe zaboravila. A što ako ga nije ni voljela, ako je to bio brak bez ljubavi, ugovoren puno prije nego što su uopće i znali jedno za drugo? Što ako ga je samo trpjela i rodila mu svu tu djecu. Što to uopće mijenja?” Gledala ga je dugo, pažljivo, sjedio je na suprotnoj strani kreveta, usredotočen, ozbiljno razmišljajući o onome o čemu su govorili. U tom je trenutku bila sigurna da ga voli, da voli tog mirnog, staloženog čovjeka koji je uvijek govorio samo ono o čemu bi pažljivo promislio. Znala je da je baka palila svijeću na godišnjicu djedove smrti, neobičan pripravak, čašu u kojoj bi se razdvojili vino i ulje, a zapaljeni bi žižak plutao na površini. Baka se dugo i tiho molila, a ona bi sve to vrijeme opčinjeno gledala u plamen svijeće kakvu nigdje drugdje nije mogla vidjeti. Nakon toga, cijelu preostalu godinu, baka nije spominjala djeda. Znala je i da je baka nosila crninu iz navike, iz pomirene vjere u bijedu i nesreću, nesreću koja je obilježavala život svojim nepredvidivim i neminovnim postajama, dajući mu na neki način smisao. Nosila je crninu za svima koji su otišli prije nje, za svima koji se tek spremaju otići, a takva, šutljiva, ipak je uvijek sve znala o ljudima, o bolestima koje im se prikradaju i nepogrešivo je predviđala tko je sljedeći na redu…
Više od istine u tom joj je trenutku bilo važno vjerovati da je baka voljela djeda tiho, postojano, ostavši vjerna jedinoj svojoj ljubavi za cijeli život i da ga nikad nije zaboravila. Približila mu se i šapnula: ”Jako ga je voljela. Pitam se, čime je popunila prazninu nakon njegove smrti?”
“Praznina se ne popuni, s njom se nauči živjeti”- odgovorio joj je, a ona ga je na to poljubila u obraz. Sjetila se s kakvom se pustoši suočila kada je baka umrla pa je nastavila govoriti, onako, više za sebe, o baki i djevojčici koje su joj nedostajale kao da ćeš ih toplina uspomena umotati u zaštitni pokrivač nepropustan za odluke i vrijeme što ih sve više razgolićuje.
On se ustao i prebacio za stol, neko su vrijeme šutjeli, oboje dirnuti maloprijašnjim razgovorom, a onda je primijetio njezin popis svega što je trebalo kupiti i obaviti. Nazvati liječnika, kupiti dar mami i tati… Uznemirio se i istovremeno naljutio na sebe što ga tako zatiče nespremnog nešto što bi mu uvijek trebalo biti u mislima. Da se iskupi, upitao je: “Hoćemo li skupa na pregled?” Ona je samo kratko odgovorila: “Ne, doista nema potrebe” i prebacila razgovor na njegove roditelje: “Moramo konačno odlučiti što ćemo im kupiti, znaš da im je ova godišnjica jako važna, ne prestaju pričati o tome. “Ma znam, smislit ćemo nešto zgodno” – nasmiješio se pri pomisli na svoje podjetinjele roditelje odahnuvši što je promijenila temu. Mada ga je je jako mučilo sve što ih čeka, u ovom trenutku bio joj je zahvalan na njezinom nespretnom odgađanju da se konačno suoče s važnim odlukama. Gledao je i dalje u popis na stolu, a ona je promatrala njegovo pognuto tijelo, pravilno, skladno lice koje je nekoć djelovalo tako umirujuće na nju, a iza čijeg je sklada i ljepote sada otkrivala sve više potisnutog, prigušenog nemira. Osjećala ga je. Osjećala je kako se muči, guši, kako je izbezumljen u toj svojoj dobroti i odgovornosti, kako je izgubljen i kako ne želi vjerovati onome što sve više i više nadolazi, što, na kraju krajeva, neće moći izbjeći. Gledala ga je s tugom i suosjećanjem, preplavljena nekom neobjašnjivom zebnjom. Došli su u ovaj zabačeni, bešumni hotel, odmaknuti se od svega, uzeti malo vremena za sebe, posvetiti se jedno drugom, ali je ona, u početku ni ne razumijevajući što je na to goni, gotovo prkosno odbijala ikamo izlaziti i vrijeme koje su odlučili posvetiti jedno drugom, pretvorilo se u njezina cjelodnevna ostajanja u sobi, njegove odlaske u kupovinu, šetnje, čitanje novina i razgovore u hotelskom restoranu s rijetkim gostima, u njegove brižne povratke, to brižnije, srdačnije, što je bio svjesniji da mu se u tu sobu ne vraća. Na neki način, ni ne sluteći to u svojoj odluci, došli su vidjeti može li se spasiti nešto za što su oboje u sebi već dobro znali, a ne priznajući si, da se spasititi ne može.
Sjedila je u ugodnoj, hladnoj polutami opustjelog bolničkog hodnika i čekala da neki nepoznat glas izvikne njezino prezime, to prezime na koje se još uvijek nije navikla odazivati. Bila je jako uznemirena, u njoj je sve podrhtavalo, ali izvana nekom čudnom pribranošću usredotočena na sve oko nje, na tišinu koju su mjestimično narušavali daleki, nerazgovijetni glasovi, zveckanje pribora za jelo, zvuk telefona na koji se nitko nije obazirao. Nakon nekog vremena, čula je svoje ime i ušla u prostoriju u kojoj joj je sitna, crvenokosa žena ponudila stolicu. Bila je to energična i vesela sestra, puno starija nego što je to na prvi pogled odavala njezina pojava, gledala ju je otvorenim pogledom i obraćala joj se susretljivo: “To je formular koji trebate ispuniti. Imali smo sreće, danas sve može biti gotovo.” Mlada joj se žena nasmiješila bez glasa i bila joj zahvalna na toplini koja je iz nje zračila, na riječima koje su možda sasvim slučajno tako izgovorene, ali u kojima je osjetila prizvuk podrške i razumijevanja. “Možete kasnije telefonirati i reći da vam donesu spavaćicu, papuče, uloške, najbolje obične, vatene…”
Mlada ju je žena prekinula: “Sve sam ponijela sa sobom, za svaki slučaj.” Sve je nagurala u malu, pletenu torbu i bila je sigurna da je spavaćica sada u očajnom stanju. Čudila se sebi što o tome uopće razmišlja. Kako je dugo i neodlučno sjedila pred neispunjenim formularom, sestra joj je rekla: “napišite bilo što, to je samo formalnost, za nekakav zapisnik koji nitko neće ni gledati”. I ona je napisala: ne osjećam se sposobnom i nemam materijalnih mogućnosti podizati dijete sama. Poslije joj je ta rečenica odjekivala u mislima i činilo joj se kao da ju je odnekud prepisala. U tome trenutku očajnički se stidjela svake napisane riječi. Sestra joj se nasmiješila i rekla da sad mora pričekati neko vrijeme na glavnog liječnika, on će je pregledati. Ako želi, može si kupiti nešto za čitanje, upravo je počela vizita, sigurno će se sve skupa odužiti. “Ima vas šest”. Na tu se rečenicu trgnula i zatvorila vrata ostavši sama u hodniku. Opet je bila s druge strane zida, daleko od sestrina, sad joj se činilo, prijetvorna suosjećanja; šest žena pobrojanih, krivih, spremnih na presudu. Nije imala volje ništa čitati, sjedila je i zurila u prazno i čudila se kako postaje sve mirnija i sabranija. U nosnicama je osjećala miris dezinfekcijskog sredstva i pomalo ju je hvatala pospanost. Onda su počele stizati ostale žene, nisu se obazirale jedna na drugu, tražile su slobodno mjesto i kao i ona, sjedile, mirno i strpljivo. A onda je prepoznala svoju staru poznanicu, prvu susjedu njezinih roditelja. Nastojala je izbjeći njezin pogled, ali uzalud, čim ju je primijetila, visoka, suhonjava žena bučno joj je prišla. “Ma gledam jeste to vi, ne bih vas ni prepoznala”. Mlada žena se nasmiješila i pozdravila. Na sreću, pitanje što rade ovdje bilo je suvišno pa su neko vrijeme neopterećeno razgovarale. “Ma, rekla sam joj da misli svojom glavom, da se pazi, neće valjda muško za nas misliti!” Tek tada je mlada žena zapazila sitnu, bljedunjavu djevojčicu koja je ukočeno sjedila na rubu stolice. “Nije ni stigla osjetiti da je žensko! Prvi put i eto ga! A luda, sad bi rodila!”
Žena je pogledala djevojčicu koja se postidjela i sklonila pogled, zatim je pogledala majku i znala je da se ispod njezine sirovosti skriva očajnički strah i tuga kakvu mogu osjetiti samo žene koje život nije mazio i koje imaju žensku djecu. Htjela je reći nešto utješno, nešto što bi moglo ostaviti dojam na preplašenu djevojčicu i ublažiti joj osjećaj srama i krivice. “To se uvijek može dogoditi, bile neiskusne ili zrele, pazile ili ne, tako je s nama ženama. Eto ja sam ugradila spiralu pa se svejedno zalomilo. Lagala je, ali se nije zastidjela laži, nego svoje spremnosti da tek tako čavrlja o tome… Prekinula ih je crvenokosa sestra, redom ih prozvala i uputila sobama. Soba je bila svijetla, prostrana, iako stara, neodržavana prostorija. Čista, zategnuta, dobro uštirkana posteljina širila je neki umirujući, starinski miris. Bila su tri kreveta, dva prazna, na jednom je ležala mršava žena, u cvjetnoj spavaćici, velikih naočala koje su joj prekrile gotovo cijelo lice, ni privlačna, ni odbojna, nekako bezizražajna i prilično mlada. U početku se nije ni obazirala na nju, odabrala je krevet za sebe, skinula pulover i suknju, pažljivo ih odložila u ormar, mada je već tada poželjela baciti ih i nikada više ne obući. U sobu su dolepršale dvije mlade djevojke i izmjerile im tlak. Tlak im je bio potpuno jednak, tome su se nasmijale i počele razgovor. Ta naizgled neprimjetna žena odjednom je postala tako životna, pričala je o svojoj djeci, imala ih je četvero, o mužu, o tome kako je ostao bez posla, kako obrađuju zemlju, kako je teško i kako bi ona i ovo rodila, ali razgovarali su, dogovorili se, odlučili…Mogla je osjetiti koliko je sve to boli, koliko voli svoju djecu i kako joj u ovom trenutku već nedostaju i zastidjela se pred njom, bilo joj je neugodno izreći svoju priču, vjerovala je kako bi je takva žena sigurno osudila, ta, oboje imaju dobre plaće, obrazovanje, sređen život. Kao da joj je čitala misli, žena je rekla: “Muž i ja svašta smo prošli, ali volimo se, kao djeca smo, ne možemo jedno bez drugoga”. Zatim se pogladila po trbuhu i s tugom rekla: “Da bi rodila dijete, to jednostavno moraš željeti, osjećati u sebi, to se ni sa čim ne može usporediti. Obje su se zamislile i odlutale svaka u svoju nevolju, a onda je ta sitna ženica sa smiješkom rekla: “Ajde, barem ćemo se odmoriti, naspavati, ja se ne sjećam kad sam ovako u miru ležala. Mlada ju je žena pogledala raznježeno, gotovo da je osjetila ljubav prema njoj. Godinama kasnije sjetila bi je se i pitala se što radi, kako živi, nije joj znala ni ime, osjeća li tu prazninu u utrobi poput nje ili joj njezina djeca, kao što je pričala, nisu ostavljala vremena razmišljati o sebi.
Sestra ih je pozvala, pogledale su se i poželjele sreću jedna drugoj. Dok ju je usmjeravala hodnikom, sestra joj je objašnjavala kako će je liječnik pregledati, ali velika je gužva, ludnica u rađaoni pa će pobačaj obaviti jedna mlada liječnica. To ju je malo uznemirilo. U sobi za preglede opet formulari, ista pitanja; dok liježe na stol, zadiže spavaćicu i namješta se, gotovo automatski odgovara: trideset i četiri godine, poroda-ne, abortusa-ne, bračno stanje- udana, zanimanje-defektologinja, tu je zastala pomislivši kako bi se netko mogao zapitati koji razlozi navode udanu ženu njenih godina, nerotkinju, na takvu odluku, pa to zanimanje, mora nešto više znati, osjećati, kao da je očekivala da će je njeno zanimanje opravdati, zaštititi. Ali nitko nije ni slušao njezine odgovore. Liječnik je bio vrlo naočit, promatrala ga je zbunjena mješavinom straha, stida i nelagode što to uopće primjećuje. Bio je brz i spretan i samo joj je rekao: “Da ste još koji dan čekali, zakasnili biste, ništa ne bismo mogli učiniti. Još koji dan, odjekivalo joj je uglavi, još koji dan, da sada samo ustanem i odšetam iz ove bolnice…
A onda je došla mlada liječnica, sestre su se izmijenile, osjetila je toplinu injekcije i blagu omamljenost, sve se brzo odvijalo, kao da joj više nisu dali razmišljati. Sestra ju je nježno, ali istovremeno i čvrsto držala za nadlakticu i šapnula joj da ne brine, neće boljeti. Liječnica, nježnog, gotovo dječjeg, ali ozbiljnog, usredotočenog lica samo bi povremeno promrmljala: “Tako, još samo malo, tako, jako ste hrabri”. Osjećala je kako su te žene iskreno brižne i suosjećajne, čudila se tome, očekivala je nešto sasvim drugo, a sada je, dirnuta pažnjom, gotovo zaplakala poželjevši sklupčati se kao malo dijete u njihovom krilu. Osjetila je kako joj nešto nadima i struže utrobu, tupu bol, prazninu i liječnica je uzviknula: “Odlično, gotovo je, bili ste doista hrabri i strpljivi”. Sestra joj je još jednom nježno stisnula ruku, a zatim je pustila. Čudno se osjećala. Hrabra? Zar je treba nagraditi za hrabrost? Kao da je učinila nešto dobro! Pridigla se i ispred sebe ugledala posudu punu zgrušane krvi, krvavu, kašastu masu u kojoj je ležao odbačen, nasilno odstranjen dio njezine utrobe. Zavrtjelo joj se u glavi, sestra ju je pridržala i rekla: “Pokušajte sada odspavati, odmorite se, ako vam bude slabo, pozovite”. Odvela ju je do sobe, položila na krevet i nečujno zatvorila vrata za sobom.
Pogledala je svoju izmučenu susjedu, nasmijale su se jedna drugoj i priznale kako nije jako boljelo, nepotrebno su strahovale. Obje su utonule u san. Kad se probudila, žene na susjednom krevetu više nije bilo, spavala je predugo i sestre su već nestrpljivo zavirivale u sobu da bi je podsjetile kako uskoro mora otići.
Imala je snage, hodala je polako i čudila se kako se sada čini kao da se ništa nije dogodilo. Osjećala je blagu mučninu, ali na nju se već naviknula ovih dana. Hodala je sama u nepoznatoj masi ljudi i svaki put kada bi ugledala svoj lik u nekom izlogu, sva bi protrnula. Vidjela je uzornu mladu ženu, skladnu, urednu i nije vjerovala svojim očima. Kada je došla do hotela, iznenada ju je nadvladao nagon za povraćanjem i ispovraćala se pred samim ulazom. Došlo joj je da propadne u zemlju. Prišao joj je recepcioner i ponudio pomoć, ali ona se nijemo, nemoćno zahvalila i jedva odvukla stubama. On ju je zabrinuto pratio pogledom. Ono malo što ih je viđao skupa, znala je, stekao je sliku skladnog, sretnog para i vjerojatno mu je palo na pamet, a što bi drugo, da je trudna. To je na neki način bilo dobro opravdanje, ali njoj se činilo da joj na čelu piše i da svi znaju i osuđuju je zbog toga što je napravila. Otvorila je vrata sobe i odjurila u kupaonicu, lega kraj tuša i povraćala sve dok joj nije postalo jasno da više ništa ne može izbaciti osim vlastite utrobe. On je uletio za njom: “Zaboga, gdje si bila? Ne možeš se više ponašati kao nadureno derište, moramo o svemu razgovarati!” Šutjela je, umila se, skinula svu odjeću sa sebe i bacila je u koš, a on je zbunjeno promatrao što čini. Zateturala je i on ju je pridržao, odveo u sobu i položio na krevet. “Zar ti je toliko mučno? Koliko je to sada tjedana? Idem s tobom na pregled, dosta je glupiranja, razgovarat ćemo o svemu”- gledao ju je zabrinuto. Bila je blijeda, iscrpljena, izgledala je jako loše, nikada je nije vidio u takvom stanju.
“Razgovarati o čemu?”
“O čemu?! O tome što se to događa s nama! O djetetu!” – pokušavao je suzdržati se i ne podizati glas.
“Nema nikakvog djeteta.”- rekla je suhih, stisnutih usnica ne gledajući u njega.
“Nema čega? Kako nema?”- činilo mu se da je zaurlao, ali glas se prelomio u jedva čujni šapat: “Nema…”
Odjednom mu je sve postalo jasno, ali i dalje je ponavljao: “Nema, kako nema..”, prilazio krevetu, odlazio do prozora, nesvjesno ponavljajući iste kretnje, potiskujući u sebi sav bijes, prestravljenost i žalost koja ga je preplavila. Kada se malo smirio, sjeo je na krevet do nje, pomaknuo joj kosu s lica i vidio kako se šutke, nijemo guši u suzama. Odjednom ga je svladao umor od svega, od sebe samoga, od svih osjećaja koje je potiskivao i s kojima se tako, kako je mislio, kukavički nosio. Legao je pokraj nje, ležali su tako, licem uz lice, potpuno nemoćni da jedno drugo optužuju, nemoćni da išta više kažu jedno drugom.
Baka se panično bojala zmija. Bio je to jedan od onih strahova koje nitko nije uzimao za ozbiljno, ali koji je nju iz potajice vrebao cijeli život. Mlada žena više se nije sjećala je li joj ispričala od kada potječe taj strah, kao što se nije ni sjećala kada je strah prešao na nju, a činilo joj se, kao da ga je svjesno primila i uporno, gotovo ljubomorno njegovala. Prije svakog lijeganja, pogledala bi pod krevet, brzom, automatskom kretnjom pa ponekad ne bi bila sigurna je li to uopće učinila i provjeravanje bi uslijedilo još jednom. Kada bi bila sama, činila bi to uvijek. Kada je s njim počela dijeliti krevet, a podrazumijevalo se, i dijeliti svoje strahove, pokušala je prikriti svoju naviku, ali noću se budila i osjećala nelagodu, ponekad samo onu nejasnu slutnju kako je nešto toga dana previdjela, zaboravila, ali ne dokučivši što zapravo. A onda joj se jednom učinilo tako smiješnim prešutjeti mu to, a i dosadila joj je ta tiha, pritajena cjelonoćna briga i rekla mu je: ”Slušaj, svake večeri prije spavanja, otkad znam za sebe, prvo pogledam pod krevet da vidim ima li zmija!
“O pa već sam se pitao s kakvom sam se to ženom oženio! Sad mi je laknulo”. Smijali su se. Ponekad se znao našaliti s njom, saginjati se i provjeravati, kako bi rekao, da ubrza taj poslić sa zmijama, a onda bi joj iznenada, kada bi se stišali i umornih, isprepletenih tijela padali u san, gotovo već iz nečujne daljine, imajući još toliko snage, šapnuo: “Zaboravio sam ti reći, vidio sam jedan krasan primjerak”… Ali nije bilo straha, tada, dok se opirala prvim nejasnim slikama sna, smiješeći se, umirena na njegovoj ruci, bio je to osjećaj, naprosto opipljiv u svojoj čvrstoći kako joj se više ništa strašno ne može dogoditi u životu.
Jednom se cijelo poslijepodne vozila neumorno svojim novim crvenim biciklom na dva kotača, rođendanskim darom, ponosno pokazujući cijeloj ulici kako je velika i spretna i kako joj više ne trebaju ona dva mala, iskrivljena pomoćna kotača koja su bicikl samo činila nezgrapnim, a nju tek neznatno sigurnijom jer se bicikl, unatoč njima, uvijek nekako naginjao na jednu stranu i morala je voziti polako i oprezno. Sad joj se činilo kao da je dobila krila, kao da su je odvezali i pustili da leti poput zmaja, nošena vjetrom dječjeg ponosa i želje za slobodom, za sve više i više slobode… Široka, prašnjava ulica činila joj se dugom, predugom, neosvojivom. Tada je jedva znala razlikovati: istok joj je za leđima, a ona neumorno vozi prema zapadu, pred njom je izmicalo sunce i gubilo svoju ljetnu silinu, a nebom su se razlijevale boje i nestvarni oblici koji joj ovoga puta nisu zagolicali maštu; bila je znojna, umorna, usplahirena i sretna. Baka ju je gledala s prozora svoje stare kuće. Susjedi su se počeli okupljati u predvečerje, noseći sa sobom male tronošce, neki mrmljajući s neodobravanjem zbog djevojčičine nesputanosti, a neki smiješeći se blago na nju. U svome zanosu, nekoliko je puta prešla, a da to nije ni zamijetila dok drugi nisu počeli vikati, preko dugačke, debele, crne zmije koja se lijeno, gotovo beživotno protezala duž ulice, sve do trave i širokog kanala. U prvom trenutku nije joj bilo jasno što to leži pred njenim nogama, a kad je shvatila, ispustila je bicikl iz ruku i vrišteći otrčala baki. Nakon nekog vremena, umirena, usudila se proviriti s bakina prozora i vidjeti što se to zbiva na ulici. Zmiju su zatukli velikim, teškim kamenom, a onda ju je jedan čovjek, već se spustila noć i nazirali su se samo obrisi, gol do pasa, snažnog, nabijenog tijela, tako ogromnu, smotao oko vrata i nosio cestom. Za njega su govorili da nije svoj, djevojčici nije bilo jasno što to znači i čiji je kada nije svoj, zašto svi samo započnu, a ne završe tu priču o njemu. I više od same zmije, za djevojčicu je ostala nezaboravna ta nestvarna slika čovjeka sa zmijom oko vrata i kako joj se gube iz vida postajući jedno tijelo, crnje od noći. Ali slika je bila tako zagonetna, tako intenzivna da ju je svjesno potiskivala i tjerala od sebe. Kada je prvi put čitala Malog princa, naišavši na čudesni šešir, zmiju koja je progutala slona, ponovno se sjetila tog čovjeka koji “nije bio svoj” i zauvijek ga je posvojila u svome sjećanju, nikada ga nikome ne spomenuvši, naslućujući kako ima nešto tužno u tome što ne bi ni znala ispričati, a i bojala se da će joj se druga djeca rugati kako izmišlja, kao što su se godinama svi rugali tome čovjeku.
Ali njezin strah od zmija, zapravo, nije imao nikakve veze s tom uspomenom. Ta uspomena mladoj je ženi bila draga, ugodna, jedna od onih što su je vraćale u topli, zaštićeni, nedokučivi svijet djetinjstva u kojem su se ispreplitali stvarni i izmaštani događaji i u čiju razlučivost nismo ni mogli biti sigurni, ali smo zato bili sigurni da smo voljeni, da smo zbrinuti i da nam se u svem tom košmaru ništa ne može dogoditi.
Ni bakina priča, kojom ju je htjela umiriti i spriječiti mogući strah od zmija zbog tog iznenadnog šoka na ulici, nije imala puno veze s tim. Raznježivala bi ju pomisao kako se baka hrabro ponijela zbog nje i kako je morala pobijediti vlastiti strah i kako joj je na kraju dana ispričala, uljepšanu i dotjeranu, svoju priču.
Posjela ju je na svoj veliki krevet i počela joj uplitati kosu koja je mirisala na dječji znoj i prašinu. Tako joj je, okrenutoj leđima, pričala pa je djevojčica, ne mogavši pratiti bakine izraze lica, u potpunosti odlutala u očaravajući svijet bakine mladosti.
“Jednom smo ja i moje druge, nas tri smo uvijek išle skupa, vodile ovce na ispašu. Bilo je rano jutro, još rosno i mi smo pričale glasno, ovce su blejale i zvonili su njihovi praporci, i smijale smo se, i nije nam bilo mrsko čuvati ovce, bilo je i momaka, a i glavno da se nije radilo u polju”… Djevojčica je zamišljala vesele, stasite momke, djevojke i svoju baku, najljepšu među njima. A iz prijašnjih su bakinih priča nadolazili mirisi suhe raspucale crvenice, slika uske, probijene staze obrasle u grmove kupina s kojih su se, okupani u rosi i prašini, modrili, nabubreni, svježi plodovi.
“Ovce su se raštrkale, a mi smo ženske posjedale na toplu zemlju i pjevale smo ili pričale o nekome iz sela, što smo znale i što nismo. Kad najednom, pred nama se stvorila ogromna bijela, krilata zmija, a mi u vrisku i bijeg, trčale smo koliko su nas noge nosile, a ona baš za mnom poletjela. Ukočila sam se od straha i stala pred njom kao ukopana, a ona ništa, raširila svoja krila i vinula se u nebo. Poslije su nam u selu rekli da se odavna ne pamti da je netko vidio krilatu zmiju i da je onog za kim bi poletjela zauvijek obilježila”. Djevojčica je slušala razrogačenih očiju, zaustavljenog daha, kao i sve bakine priče. Baka joj je rekla kako joj je zmija nagovijestila sreću, kako se uskoro udala i zatrudnjela… Tada joj baka nije ispričala kako je to prvo dijete izgubila, i kako su lako djeca umirala; rađala se i umirala ta djeca koju se nije dospjelo voljeti, rođena, oplakana i zaboravljena. Samo su imena ostala, pamtila se, prenosila i u ogoljeloj, siromašnoj računici života bila ravnopravna sa svom drugom othranjenom djecom.
Baka je, zapravo, malo pričala. Sporazumijevale su se šutljivo, gotovo nijemo, u toploj, zagušljivoj kuhinji, najčešće pripijene jedna uz drugu na starom, škripavom krevetu dok bi prelistavale časopise i kojekakve kataloge pune slika kojima se baka iščuđavala kao nevjerojatnim i nedostižnim novotarijama, a neki su od tih časopisa bili već toliko zastarjeli i požutjeli da je djevojčica ponekad osjećala ljutnju zbog bakine neukosti. Krevet je bio dotrajao, tako ulegnut i ukošen da bi djevojčica, onih noći kada je spavala s bakom, stalno tonula u podnožje, a ako bi zamijenile strane, onda bi uvijek skliznula na baku, više spavajući na njoj, nego na krevetu, ali baka je spavala nesmetano, mirnim, bezazlenim snom glasno, ravnomjerno dišući. O čemu je sanjala? Nakon cjelodnevnih, uobičajenih poslova, uvijek istih kretnji kojima se vrtjela oko same sebe, nesvjesna, daleka sebi, toliko naviknuta na život da ga uopće nije zapažala. Rutinu svakodnevice, tišine i samozaborava uskomešala bi samo djevojčica svojim luckastim, tvrdoglavim idejama da baku priuči životu drukčijem, budnijem, stvarnom životu. Htjela ju je, nesvjesna toga, istrgnuti iz života koji se sve više gasio, koji se ni na čemu više nije s pozornošću zaustavljao i koji je sve manje mario za sebe. Jednoga ju je dana odlučila naučiti pisati. Neumoljivo i strogo zahtijevala je od bake da nauči prepisati nekoliko slova svoga imena što joj ga je prethodno ispisala velikim crvenim slovima na poleđini neke izblijedjele fotografije zaboravljenih rođaka, drugo nisu našle, a djevojčica je bila nestrpljiva i uporna u svojoj namjeri. Vježba je trajala danima, sve bakine obaveze čekale su i ovisile o djevojčičinoj dobroj volji da joj dopusti predahnuti. Djevojčica je potiskivala nelagodu zbog zamijenjenih uloga, nelagodu zbog toga što ipak malo muči baku; ona koja joj je bezuvjetna utjeha, sigurna, zaštićujuća sjena nad svim nelagodama, sjedila je pred njom slaba i bespomoćna, drhtavom rukom ispisivala slova što su se otimala, pogledavajući na djevojčicu gotovo sa strahom i pitanjem: je li tako dobro? Bilo je dobro onoga trenutka kada je baka naučila bez greške napisati svoje ime i prezime. Djevojčica se radovala, ali baka je bila očarana, vjerujući da se dogodilo čudo.
Svaki put kada bi se mlada žena prisjetila bakine opčinjenosti svojim prvim slovima, stegnula bi je neka neobjašnjiva tuga, osjećaj kako gubi oslonac, kako je neuhvatljivo i krhko to nešto što čitav njezin život drži na okupu i kako će se u jednom trenutku samo poskliznuti i početi padati, padati bez kraja.
Molila ga je da ju ostavi samu, inzistirala je na tome, ništa nije željela, samo što prije ostati sama. U tom trenutku bilo joj je svejedno što se s njima događa. Ležala je na krevetu zatvorenih očiju, sklupčana, nepokrivena. Poželjela je spavati, toliko dugo spavati da se, kad se probudi, više ničeg ne može sjetiti. Spavati mirnim, samozaboravljujućim, nemuštim snom svoje bake. Bilo joj je teško i nije prestajala misliti na nju. Neprestano su joj se vraćale njezine riječi: “Moja su djeca sve što imam, sve moje blago”. Tako je malo znala o svijetu u kojem je živjela, tako malo o sebi, ali sve je intuitivno i nepogrešivo naslućivala, bila je mirna, svoju je istinu znala. Mlada se žena okrenula na drugu stranu, pritisnula je bradu na koljena nadajući se da će grčevi popustiti. Odnekuda, dolutale su joj riječi kolegice s posla: ”Čim vidim muške gaće, ja ostanem trudna!”- izgovorila je to nehajno, smijući se, dok su ispijale kavu. Sada se zapitala što se krilo iza toga lepršavog smijeha. Koliko je puta njezina kolegica morala proći sve to. Sve to? Što to-pitala se. Manje je boljelo pa se ispružila na leđa, slušala je svoje disanje. Sjetila se jedne zaboravljene vježbe; raširila je ruke, noge, pokušala se opustiti najviše što je mogla i onda se polako, polako vratiti u svoje tijelo, osjetiti ga u cijelosti, a zatim dio po dio, svaki djelić, sve.
Žena u hotelskoj sobi
Već danima vidi samo stiješnjene, crvene krovove. Ta slika u njoj ništa ne budi. Prozor je širom otvoren, mirisi su opori i dopiru odnekud s ceste, zrak bešumno titra, crvena boja skuplja se i širi, razlijeva se nebom i omamljuje. Ni danas neće izlaziti, cijelo jutro smišlja popis stvari koje su joj neophodne, na kraju ga ostavlja nedovršenog. Uzima bočicu laka za nokte i nekim djetinjastim inatom pokušava umiriti ruke, mirno, precizno obojati svaki nokat; geometrijskom pravilnošću dovesti ih do savršenstva. Zatim čeka da se lak osuši, leži nepomično na krevetu, raširenih, ukočenih prstiju, udišući oštri miris. To je dobar osjećaj, mirovati, satima, danima.
Oko nje razbacani listovi papira, mnoštvo započetih, nezavršenih pisama. Ne podižući glavu čita nasumice, nepovezano: ponekad činiš stvari koje me tako ganu…; uvijek mi je govorila: misli , rano moja, prvo na sebe…; više ništa ne podnosim…; nikad me ne pitaš. Optužbe, opravdanja, uzaludni pokušaji objašnjavanja. Naglo se uspravila, vrat joj je trnuo od položaja u kojem je ležala, zavrtjelo joj se u glavi, krovovi su ponovno zaplesali, ali više nije strahovala nad svojim tijelom, prestala je osluškivati svaki njegov šum. Kao i sa svim tim nedovršenim pismima, stala je na mjestu gdje joj se činilo da više nema smisla išta sebi objašnjavati. Zgužvala je sve i bacila u koš. Unatoč svemu, nije mogla potisnuti strah i onaj potmuli, poznati osjećaj kako je lakše ne vjerovati sebi.
Sjela je pred zrcalo i nekoliko se sekundi netremično promatrala, a onda se, nekim čudnim spojem energičnih i laganih pokreta, dugo češljala. Imala je dugu, živu, samovoljnu kosu koja je neobično pristajala blagim crtama njezina lica. Gledajući se, nije mogla ne vidjeti lice svoje bake, gotovo identičan izraz, mirni, odsutni pogled u kojem nije bilo puno mara za vlastitu ljepotu. Sjetila se kako je baka u rana jutra rasplitala svoju dugu, sijedu kosu, bili su to rijetki, gotovo svečani trenuci kojima je prisustvovala, budeći se ponekad samo da ih ne propusti. Ispod crne marame svakodnevno su se nazirale dvije tanke pletenice i bakino je lice bilo lice koje se podrazumijeva, staro, pomalo odbojno, uokvireno crninom, svakodnevno. Rasplitanje pletenica i češljanje duge, sijede, istanjene kose bio je pravi preobražaj, činilo se da ta kosa nema kraja, da raste u trenutku češljanja i da će doseći pod. Jednom joj je baka dala češalj i nasmiješila se: – “Evo, rano moja, počešljaj ti svoju baku”. Djevojčica se radosno upustila u mukotrpno češljanje, češalj je zapinjao već na sredini glave i neprestano se vraćala na početak mrseći tu nejaku kosu. ”Ma kad ne znam…”, žalila se djevojčica, ali baka se nije žalila i sve je lako dovela u red. Ono zbog čega se djevojčica nije naglas požalila, potiskivala je u sebi kao nelagodu, s puno stida. Bakina je kosa bila neoprana, masna, mirisala je na starost, kao i bakina usahnula koža, na starost, zapuštenost, kiselkasti znoj i opori miris mokraće. Baka se jako rijetko kupala, plašila se vode. Djevojčici nije uvijek bilo ugodno u njezinoj blizini, ali svoj život tada nije mogla ni zamisliti bez te blizine. Ponekad bi baka obred kupanja izvela u svojoj maloj, napučenoj kuhinji. Prvo su na red dolazili stari, oštećeni lonci iz tajanstvene ostave. U njima se dugo, predugo zagrijavala bunarska voda na masivnom, zamašćenom štednjaku. Ta ostava bila je tamna, zemljana, neobijeljena prostorija koja je mirisala na plijesan, vlažnu ciglu i mišja gnijezda. Jedan mali, visoki prozor jedva da je puštao nešto zraka, tek koji trak svjetla pod kojim je cijela prostorija djevojčici izgledala još izazovnije i strašnije. Baka nikada ništa nije bacala i sve je tamo odlagala pa su se slagali dani i godine neupotrijebljenosti, beskorisnosti, ali bili su to bakini šutljivi suputnici koji su joj čuvali uspomene i već odavno znali o njoj više nego ona sama.
“Sinko, donesi mi onaj bijeli lavor iz špajze”- rekla je baka nečim zaokupljena. Djevojčica je radosno skočila i u hipu je svladala teška, drvena vrata koja su se vukla po podu i opirala pri otvaranju jer što se u bakinoj kući pokidalo, to se više nikada nije vratilo u prijašnje stanje. “A nek se kida, nek propada, otići će sve, otići ću i ja”- znala je gunđati baka. Djevojčica je tada ostajala bez daha i pred njom se otvarala ta neshvatljiva riječ otići kao neka prijeteća, mračna, daleka cesta u koju će moći samo nemoćno zuriti jer joj je bilo jasno da to baka namjerava otići sama. Otrčala je po lavor, ali se, kao i uvijek, toliko zadržala pa bi baka na kraju sama došla po ono što joj treba. Djevojčica je iznijela velike, crne, gumene čizme u kojima nikada nije vidjela baku pa ju je upitala: “Što će ti ove čizme? Sve su izbušene, baci ih”. Baka ju je ljutito pogledala i neobično brzo i glasno rekla: ”Trebaju mi! Vrati ih gdje si ih i našla! Da sam te po njih slala valjda bi donijela bure masti!” Djevojčica je pognute glave odnijela čizme, nije joj bilo jasno zašto, ali osjetila je da je prešla bakinu granicu strpljivosti, a ta je granica bila više nego rastezljiva. Vratila se u kuhinju, sjela na krevet i šutke promatrala kako se baka pere. A prala je polako dio po dio tijela, kuhinjom se širio miris domaćeg sapuna, čudesnog sapuna koji je mogao oprati baš sve. Baka je namakala u toplu vodu staru, isluženu pamučnu krpu, djevojčica je gledala kako su joj se kvasile one rijetke vlasi pobjegle iz marame; marama se nije skidala, osim u nestvarnim trenucima češljanja. Zatim je dugo proučavala bakino vlažno, oznojeno lice pa grudi koje su visjele opušteno na smežuranom tijelu i koje je baka morala zadići da bi oprala dobar dio trbuha. Djevojčica bi nečujno skliznula s kreveta kada bi baki trebalo oprati leđa, a zatim joj pomagala oko brisanja. Davno ju je prestala uvjeravati da se cijela okupa. Nekad je to baka činila u velikoj, novoj kadi, u čistoj, mirisnoj kupaonici u kojoj je djevojčica provodila sate igrajući se i skrivajući od roditelja. Baka je odjednom ,bez objašnjenja, prestala dolaziti i odbijala je svaki razgovor o tome.
“Ali, bako, to je samo voda”- krenulo bi tako nagovaranje – “vidjet ćeš, bolje ćeš se osjećati kad se cijela okupaš”. “Sine moj”- odgovarala bi baka – “samo se u moru može čo’ek okupati pošteno”. Djevojčica se teško mirila s tim da je netko koga toliko voli, tako brižan, nježan i predan, a istovremeno toliko svojeglav, toliko svoj i drukčiji. Bila je to velika, zbunjujuća ljubav u kojoj su se neprestano miješali gotovo opsesivni strah od onog bakinog zagonetnog otići i odbojnost, teško prihvaćanje bakinih navika koje su se toliko razlikovale od svega što je djevojčica u svome malome svijetu usvajala kao vrijednost samu po sebi, nešto što se podrazumijeva i mora činiti bez pogovora. Mislila je da će joj se nešto strašno dogoditi u životu ako se navečer ne okupa, ne opere zube, ne obuje papuče …i svoje je gnušanje prema bakinoj neurednosti nesvjesno opravdavala strahom da se baki zbog takvog nemara ne dogodi to nešto strašno. Kada bi završio obred pranja, baka bi, polugola, zamotana u ručnik, sporo se krećući i već ponovno znojeći u pregrijanoj prostoriji, izlijevala zamućenu vodu u jedan ogromni, stari lonac, a tom je vodom kasnije prala pod kuhinje, obložen već isluženim i ponegdje natrulim linoleumom ili bi tom vodom polijevala stube pa ih, nakon što je obukla na sebe iste one iznošene, crne, slojevite haljine što su i dalje mirisale na znoj i mokraću, na brzinu, ovlaš mela. Kuhinja bi još dugo mirisala na bakinu kožu, na sapun i vlažan pod. Bila je to mala, skučena prostorija niska stropa, neravnih, kvrgavih zidova, nevješto prebojanih valjkom sa sitnim, srebrnim, cvjetnim uzorkom. Djevojčica je znala satima ležati na starinskom krevetu, čak i kad bake nije bilo, rijetkih nedjelja kada bi baka odlazila u crkvu. Tada je promatrala požutjeli strop, prepun neravnina i izbočina koje su je vodile u svijet fantastičnih bića, ponekad dobrohotnih vila iz bakinih priča, ali češće jezivih stvorenja koja su se nadvijala nad njom i rasla nadmoćna, dok se ona smanjivala i smanjivala ostajući bez zraka…
Došuljavši se u kuhinju, u bakinoj odsutnosti, znala je otvoriti sve pretince, ispregledati sve police starog, zelenog kredenca s kojeg se boja već odavno oljuštila. Najprimamljiviji bio je bakin tajni pretinac, uvijek pod ključem, ali ključ, zapravo, nikada nije ni bio skriven. Tamo su čuvani slatkiši, razne namirnice kojima je odavno istekao rok trajanja, suhe smokve i bademi i druge čudesne i ljepljive stvarčice za koje se djevojčica uvijek pitala kojom ih baka čarolijom stvara, toga nikad nije bilo u trgovinama. Djevojčica bi uvijek krišom pojela neku rijetku poslasticu, osjećajući veliko uzbuđenje i slast zadovoljstva, ali i malo stida što potkrada nekoga tko bi joj i tako dao sve što ima. Najveće zadovoljstvo uslijedilo bi po bakinu povratku iz crkve; okus hostije dok se topila na jeziku, suha i beskvasna, i miris tamjana što ga je baka pobacala po ploči štednjaka a ovaj bi se topio, otpuštao svoj teški, omamljujući miris i ostavljao tamne, trajne mrlje. U kuhinji je djevojčičinom istraživačkom duhu bila privlačna ladica pod stolom jer je u njoj osim pribora za jelo bilo mnoštvo isluženih olovaka, papira, isječaka iz novina, slika, fotografija i još kojekakvih zagonetnih stvarčica kojima tu nije bilo mjesto. Ponekad je znala zaviriti u drveni kovčeg iste zelene, oljuštene boje poput kredenca, koji je nekoć služio za odlaganje rublja, a sada za odlaganje svega pomalo, od bakinih starudija do djevojčičinih igračaka koje su tamo ležale dobro skrivene, a najčešće bi i sama djevojčica zaboravila na njih jer ju je snažnija sila vukla odbačenim, ali njoj zabranjenim predmetima poput polomljenih noževa, vilica, igala i istrošenih upaljača…
Kada se vratio, zatekao ju je kako spava, sklupčana i nepokrivena; neko ju je vrijeme promatrao, a zatim je preko nje lagano prebacio pokrivač. Nije to htio, ali ta ju je kretnja probudila i ona mu se nasmiješila ne otvorivši oči i gotovo iz sna rekla: ”Bile su to djedove čizme, nisam ih smjela dirati. Taj čovjek kao da nije postojao, ništa ne znam o njemu. Zašto mi o njemu nikada nitko nije govorio?
Zbunjeno ju je gledao. Ali brzo je dokučio u kakvom je raspoloženju. Posljednjih dana bila je jako osjetljiva, hirovita, a on ju je pokušavao pratiti. Na licu joj je već dugo mogao pročitati nenametljiv, ali postojan izraz povrijeđenosti, nije bio siguran odakle dolazi i nadao se da će sve učestalije šutnje ili prpošne razgovore o nevažnim stvarima uskoro zamijeniti smisleni razgovor za kojim su oboje žudjeli, ali on nije imao volje prvi ga pokrenuti, plašila ga je njezina mušičavost i sve snažniji osjećaj da je uopće razumije.
“Što misliš, je li ga voljela?” – nastavila je.
“Ne znam, bio je jedini muškarac u njenom životu, to sigurno, možda ga je i voljela, ali nakon toliko godina morala je sve zaboraviti, sve te osjećaje, prestala je misliti i o sebi.” Trudio se zvučati samouvjereno, mada je pokušavao pogoditi kojim putem usmjeriti razgovor da ne završi u durenju i šutnji.
“Sigurna sam da ga je voljela, nikada nije skinula crninu. A i sve te njegove stvari čuvala je daleko od bilo čijeg pogleda ili pitanja, samo je šutjela, nije ga zaboravila.
“Zaboravila ga je, morala ga je zaboraviti za sve te godine, kao što je i sebe zaboravila. A što ako ga nije ni voljela, ako je to bio brak bez ljubavi, ugovoren puno prije nego što su uopće i znali jedno za drugo? Što ako ga je samo trpjela i rodila mu svu tu djecu. Što to uopće mijenja?” Gledala ga je dugo, pažljivo, sjedio je na suprotnoj strani kreveta, usredotočen, ozbiljno razmišljajući o onome o čemu su govorili. U tom je trenutku bila sigurna da ga voli, da voli tog mirnog, staloženog čovjeka koji je uvijek govorio samo ono o čemu bi pažljivo promislio. Znala je da je baka palila svijeću na godišnjicu djedove smrti, neobičan pripravak, čašu u kojoj bi se razdvojili vino i ulje, a zapaljeni bi žižak plutao na površini. Baka se dugo i tiho molila, a ona bi sve to vrijeme opčinjeno gledala u plamen svijeće kakvu nigdje drugdje nije mogla vidjeti. Nakon toga, cijelu preostalu godinu, baka nije spominjala djeda. Znala je i da je baka nosila crninu iz navike, iz pomirene vjere u bijedu i nesreću, nesreću koja je obilježavala život svojim nepredvidivim i neminovnim postajama, dajući mu na neki način smisao. Nosila je crninu za svima koji su otišli prije nje, za svima koji se tek spremaju otići, a takva, šutljiva, ipak je uvijek sve znala o ljudima, o bolestima koje im se prikradaju i nepogrešivo je predviđala tko je sljedeći na redu…
Više od istine u tom joj je trenutku bilo važno vjerovati da je baka voljela djeda tiho, postojano, ostavši vjerna jedinoj svojoj ljubavi za cijeli život i da ga nikad nije zaboravila. Približila mu se i šapnula: ”Jako ga je voljela. Pitam se, čime je popunila prazninu nakon njegove smrti?”
“Praznina se ne popuni, s njom se nauči živjeti”- odgovorio joj je, a ona ga je na to poljubila u obraz. Sjetila se s kakvom se pustoši suočila kada je baka umrla pa je nastavila govoriti, onako, više za sebe, o baki i djevojčici koje su joj nedostajale kao da ćeš ih toplina uspomena umotati u zaštitni pokrivač nepropustan za odluke i vrijeme što ih sve više razgolićuje.
On se ustao i prebacio za stol, neko su vrijeme šutjeli, oboje dirnuti maloprijašnjim razgovorom, a onda je primijetio njezin popis svega što je trebalo kupiti i obaviti. Nazvati liječnika, kupiti dar mami i tati… Uznemirio se i istovremeno naljutio na sebe što ga tako zatiče nespremnog nešto što bi mu uvijek trebalo biti u mislima. Da se iskupi, upitao je: “Hoćemo li skupa na pregled?” Ona je samo kratko odgovorila: “Ne, doista nema potrebe” i prebacila razgovor na njegove roditelje: “Moramo konačno odlučiti što ćemo im kupiti, znaš da im je ova godišnjica jako važna, ne prestaju pričati o tome. “Ma znam, smislit ćemo nešto zgodno” – nasmiješio se pri pomisli na svoje podjetinjele roditelje odahnuvši što je promijenila temu. Mada ga je je jako mučilo sve što ih čeka, u ovom trenutku bio joj je zahvalan na njezinom nespretnom odgađanju da se konačno suoče s važnim odlukama. Gledao je i dalje u popis na stolu, a ona je promatrala njegovo pognuto tijelo, pravilno, skladno lice koje je nekoć djelovalo tako umirujuće na nju, a iza čijeg je sklada i ljepote sada otkrivala sve više potisnutog, prigušenog nemira. Osjećala ga je. Osjećala je kako se muči, guši, kako je izbezumljen u toj svojoj dobroti i odgovornosti, kako je izgubljen i kako ne želi vjerovati onome što sve više i više nadolazi, što, na kraju krajeva, neće moći izbjeći. Gledala ga je s tugom i suosjećanjem, preplavljena nekom neobjašnjivom zebnjom. Došli su u ovaj zabačeni, bešumni hotel, odmaknuti se od svega, uzeti malo vremena za sebe, posvetiti se jedno drugom, ali je ona, u početku ni ne razumijevajući što je na to goni, gotovo prkosno odbijala ikamo izlaziti i vrijeme koje su odlučili posvetiti jedno drugom, pretvorilo se u njezina cjelodnevna ostajanja u sobi, njegove odlaske u kupovinu, šetnje, čitanje novina i razgovore u hotelskom restoranu s rijetkim gostima, u njegove brižne povratke, to brižnije, srdačnije, što je bio svjesniji da mu se u tu sobu ne vraća. Na neki način, ni ne sluteći to u svojoj odluci, došli su vidjeti može li se spasiti nešto za što su oboje u sebi već dobro znali, a ne priznajući si, da se spasititi ne može.
Sjedila je u ugodnoj, hladnoj polutami opustjelog bolničkog hodnika i čekala da neki nepoznat glas izvikne njezino prezime, to prezime na koje se još uvijek nije navikla odazivati. Bila je jako uznemirena, u njoj je sve podrhtavalo, ali izvana nekom čudnom pribranošću usredotočena na sve oko nje, na tišinu koju su mjestimično narušavali daleki, nerazgovijetni glasovi, zveckanje pribora za jelo, zvuk telefona na koji se nitko nije obazirao. Nakon nekog vremena, čula je svoje ime i ušla u prostoriju u kojoj joj je sitna, crvenokosa žena ponudila stolicu. Bila je to energična i vesela sestra, puno starija nego što je to na prvi pogled odavala njezina pojava, gledala ju je otvorenim pogledom i obraćala joj se susretljivo: “To je formular koji trebate ispuniti. Imali smo sreće, danas sve može biti gotovo.” Mlada joj se žena nasmiješila bez glasa i bila joj zahvalna na toplini koja je iz nje zračila, na riječima koje su možda sasvim slučajno tako izgovorene, ali u kojima je osjetila prizvuk podrške i razumijevanja. “Možete kasnije telefonirati i reći da vam donesu spavaćicu, papuče, uloške, najbolje obične, vatene…”
Mlada ju je žena prekinula: “Sve sam ponijela sa sobom, za svaki slučaj.” Sve je nagurala u malu, pletenu torbu i bila je sigurna da je spavaćica sada u očajnom stanju. Čudila se sebi što o tome uopće razmišlja. Kako je dugo i neodlučno sjedila pred neispunjenim formularom, sestra joj je rekla: “napišite bilo što, to je samo formalnost, za nekakav zapisnik koji nitko neće ni gledati”. I ona je napisala: ne osjećam se sposobnom i nemam materijalnih mogućnosti podizati dijete sama. Poslije joj je ta rečenica odjekivala u mislima i činilo joj se kao da ju je odnekud prepisala. U tome trenutku očajnički se stidjela svake napisane riječi. Sestra joj se nasmiješila i rekla da sad mora pričekati neko vrijeme na glavnog liječnika, on će je pregledati. Ako želi, može si kupiti nešto za čitanje, upravo je počela vizita, sigurno će se sve skupa odužiti. “Ima vas šest”. Na tu se rečenicu trgnula i zatvorila vrata ostavši sama u hodniku. Opet je bila s druge strane zida, daleko od sestrina, sad joj se činilo, prijetvorna suosjećanja; šest žena pobrojanih, krivih, spremnih na presudu. Nije imala volje ništa čitati, sjedila je i zurila u prazno i čudila se kako postaje sve mirnija i sabranija. U nosnicama je osjećala miris dezinfekcijskog sredstva i pomalo ju je hvatala pospanost. Onda su počele stizati ostale žene, nisu se obazirale jedna na drugu, tražile su slobodno mjesto i kao i ona, sjedile, mirno i strpljivo. A onda je prepoznala svoju staru poznanicu, prvu susjedu njezinih roditelja. Nastojala je izbjeći njezin pogled, ali uzalud, čim ju je primijetila, visoka, suhonjava žena bučno joj je prišla. “Ma gledam jeste to vi, ne bih vas ni prepoznala”. Mlada žena se nasmiješila i pozdravila. Na sreću, pitanje što rade ovdje bilo je suvišno pa su neko vrijeme neopterećeno razgovarale. “Ma, rekla sam joj da misli svojom glavom, da se pazi, neće valjda muško za nas misliti!” Tek tada je mlada žena zapazila sitnu, bljedunjavu djevojčicu koja je ukočeno sjedila na rubu stolice. “Nije ni stigla osjetiti da je žensko! Prvi put i eto ga! A luda, sad bi rodila!”
Žena je pogledala djevojčicu koja se postidjela i sklonila pogled, zatim je pogledala majku i znala je da se ispod njezine sirovosti skriva očajnički strah i tuga kakvu mogu osjetiti samo žene koje život nije mazio i koje imaju žensku djecu. Htjela je reći nešto utješno, nešto što bi moglo ostaviti dojam na preplašenu djevojčicu i ublažiti joj osjećaj srama i krivice. “To se uvijek može dogoditi, bile neiskusne ili zrele, pazile ili ne, tako je s nama ženama. Eto ja sam ugradila spiralu pa se svejedno zalomilo. Lagala je, ali se nije zastidjela laži, nego svoje spremnosti da tek tako čavrlja o tome… Prekinula ih je crvenokosa sestra, redom ih prozvala i uputila sobama. Soba je bila svijetla, prostrana, iako stara, neodržavana prostorija. Čista, zategnuta, dobro uštirkana posteljina širila je neki umirujući, starinski miris. Bila su tri kreveta, dva prazna, na jednom je ležala mršava žena, u cvjetnoj spavaćici, velikih naočala koje su joj prekrile gotovo cijelo lice, ni privlačna, ni odbojna, nekako bezizražajna i prilično mlada. U početku se nije ni obazirala na nju, odabrala je krevet za sebe, skinula pulover i suknju, pažljivo ih odložila u ormar, mada je već tada poželjela baciti ih i nikada više ne obući. U sobu su dolepršale dvije mlade djevojke i izmjerile im tlak. Tlak im je bio potpuno jednak, tome su se nasmijale i počele razgovor. Ta naizgled neprimjetna žena odjednom je postala tako životna, pričala je o svojoj djeci, imala ih je četvero, o mužu, o tome kako je ostao bez posla, kako obrađuju zemlju, kako je teško i kako bi ona i ovo rodila, ali razgovarali su, dogovorili se, odlučili…Mogla je osjetiti koliko je sve to boli, koliko voli svoju djecu i kako joj u ovom trenutku već nedostaju i zastidjela se pred njom, bilo joj je neugodno izreći svoju priču, vjerovala je kako bi je takva žena sigurno osudila, ta, oboje imaju dobre plaće, obrazovanje, sređen život. Kao da joj je čitala misli, žena je rekla: “Muž i ja svašta smo prošli, ali volimo se, kao djeca smo, ne možemo jedno bez drugoga”. Zatim se pogladila po trbuhu i s tugom rekla: “Da bi rodila dijete, to jednostavno moraš željeti, osjećati u sebi, to se ni sa čim ne može usporediti. Obje su se zamislile i odlutale svaka u svoju nevolju, a onda je ta sitna ženica sa smiješkom rekla: “Ajde, barem ćemo se odmoriti, naspavati, ja se ne sjećam kad sam ovako u miru ležala. Mlada ju je žena pogledala raznježeno, gotovo da je osjetila ljubav prema njoj. Godinama kasnije sjetila bi je se i pitala se što radi, kako živi, nije joj znala ni ime, osjeća li tu prazninu u utrobi poput nje ili joj njezina djeca, kao što je pričala, nisu ostavljala vremena razmišljati o sebi.
Sestra ih je pozvala, pogledale su se i poželjele sreću jedna drugoj. Dok ju je usmjeravala hodnikom, sestra joj je objašnjavala kako će je liječnik pregledati, ali velika je gužva, ludnica u rađaoni pa će pobačaj obaviti jedna mlada liječnica. To ju je malo uznemirilo. U sobi za preglede opet formulari, ista pitanja; dok liježe na stol, zadiže spavaćicu i namješta se, gotovo automatski odgovara: trideset i četiri godine, poroda-ne, abortusa-ne, bračno stanje- udana, zanimanje-defektologinja, tu je zastala pomislivši kako bi se netko mogao zapitati koji razlozi navode udanu ženu njenih godina, nerotkinju, na takvu odluku, pa to zanimanje, mora nešto više znati, osjećati, kao da je očekivala da će je njeno zanimanje opravdati, zaštititi. Ali nitko nije ni slušao njezine odgovore. Liječnik je bio vrlo naočit, promatrala ga je zbunjena mješavinom straha, stida i nelagode što to uopće primjećuje. Bio je brz i spretan i samo joj je rekao: “Da ste još koji dan čekali, zakasnili biste, ništa ne bismo mogli učiniti. Još koji dan, odjekivalo joj je uglavi, još koji dan, da sada samo ustanem i odšetam iz ove bolnice…
A onda je došla mlada liječnica, sestre su se izmijenile, osjetila je toplinu injekcije i blagu omamljenost, sve se brzo odvijalo, kao da joj više nisu dali razmišljati. Sestra ju je nježno, ali istovremeno i čvrsto držala za nadlakticu i šapnula joj da ne brine, neće boljeti. Liječnica, nježnog, gotovo dječjeg, ali ozbiljnog, usredotočenog lica samo bi povremeno promrmljala: “Tako, još samo malo, tako, jako ste hrabri”. Osjećala je kako su te žene iskreno brižne i suosjećajne, čudila se tome, očekivala je nešto sasvim drugo, a sada je, dirnuta pažnjom, gotovo zaplakala poželjevši sklupčati se kao malo dijete u njihovom krilu. Osjetila je kako joj nešto nadima i struže utrobu, tupu bol, prazninu i liječnica je uzviknula: “Odlično, gotovo je, bili ste doista hrabri i strpljivi”. Sestra joj je još jednom nježno stisnula ruku, a zatim je pustila. Čudno se osjećala. Hrabra? Zar je treba nagraditi za hrabrost? Kao da je učinila nešto dobro! Pridigla se i ispred sebe ugledala posudu punu zgrušane krvi, krvavu, kašastu masu u kojoj je ležao odbačen, nasilno odstranjen dio njezine utrobe. Zavrtjelo joj se u glavi, sestra ju je pridržala i rekla: “Pokušajte sada odspavati, odmorite se, ako vam bude slabo, pozovite”. Odvela ju je do sobe, položila na krevet i nečujno zatvorila vrata za sobom.
Pogledala je svoju izmučenu susjedu, nasmijale su se jedna drugoj i priznale kako nije jako boljelo, nepotrebno su strahovale. Obje su utonule u san. Kad se probudila, žene na susjednom krevetu više nije bilo, spavala je predugo i sestre su već nestrpljivo zavirivale u sobu da bi je podsjetile kako uskoro mora otići.
Imala je snage, hodala je polako i čudila se kako se sada čini kao da se ništa nije dogodilo. Osjećala je blagu mučninu, ali na nju se već naviknula ovih dana. Hodala je sama u nepoznatoj masi ljudi i svaki put kada bi ugledala svoj lik u nekom izlogu, sva bi protrnula. Vidjela je uzornu mladu ženu, skladnu, urednu i nije vjerovala svojim očima. Kada je došla do hotela, iznenada ju je nadvladao nagon za povraćanjem i ispovraćala se pred samim ulazom. Došlo joj je da propadne u zemlju. Prišao joj je recepcioner i ponudio pomoć, ali ona se nijemo, nemoćno zahvalila i jedva odvukla stubama. On ju je zabrinuto pratio pogledom. Ono malo što ih je viđao skupa, znala je, stekao je sliku skladnog, sretnog para i vjerojatno mu je palo na pamet, a što bi drugo, da je trudna. To je na neki način bilo dobro opravdanje, ali njoj se činilo da joj na čelu piše i da svi znaju i osuđuju je zbog toga što je napravila. Otvorila je vrata sobe i odjurila u kupaonicu, lega kraj tuša i povraćala sve dok joj nije postalo jasno da više ništa ne može izbaciti osim vlastite utrobe. On je uletio za njom: “Zaboga, gdje si bila? Ne možeš se više ponašati kao nadureno derište, moramo o svemu razgovarati!” Šutjela je, umila se, skinula svu odjeću sa sebe i bacila je u koš, a on je zbunjeno promatrao što čini. Zateturala je i on ju je pridržao, odveo u sobu i položio na krevet. “Zar ti je toliko mučno? Koliko je to sada tjedana? Idem s tobom na pregled, dosta je glupiranja, razgovarat ćemo o svemu”- gledao ju je zabrinuto. Bila je blijeda, iscrpljena, izgledala je jako loše, nikada je nije vidio u takvom stanju.
“Razgovarati o čemu?”
“O čemu?! O tome što se to događa s nama! O djetetu!” – pokušavao je suzdržati se i ne podizati glas.
“Nema nikakvog djeteta.”- rekla je suhih, stisnutih usnica ne gledajući u njega.
“Nema čega? Kako nema?”- činilo mu se da je zaurlao, ali glas se prelomio u jedva čujni šapat: “Nema…”
Odjednom mu je sve postalo jasno, ali i dalje je ponavljao: “Nema, kako nema..”, prilazio krevetu, odlazio do prozora, nesvjesno ponavljajući iste kretnje, potiskujući u sebi sav bijes, prestravljenost i žalost koja ga je preplavila. Kada se malo smirio, sjeo je na krevet do nje, pomaknuo joj kosu s lica i vidio kako se šutke, nijemo guši u suzama. Odjednom ga je svladao umor od svega, od sebe samoga, od svih osjećaja koje je potiskivao i s kojima se tako, kako je mislio, kukavički nosio. Legao je pokraj nje, ležali su tako, licem uz lice, potpuno nemoćni da jedno drugo optužuju, nemoćni da išta više kažu jedno drugom.
Baka se panično bojala zmija. Bio je to jedan od onih strahova koje nitko nije uzimao za ozbiljno, ali koji je nju iz potajice vrebao cijeli život. Mlada žena više se nije sjećala je li joj ispričala od kada potječe taj strah, kao što se nije ni sjećala kada je strah prešao na nju, a činilo joj se, kao da ga je svjesno primila i uporno, gotovo ljubomorno njegovala. Prije svakog lijeganja, pogledala bi pod krevet, brzom, automatskom kretnjom pa ponekad ne bi bila sigurna je li to uopće učinila i provjeravanje bi uslijedilo još jednom. Kada bi bila sama, činila bi to uvijek. Kada je s njim počela dijeliti krevet, a podrazumijevalo se, i dijeliti svoje strahove, pokušala je prikriti svoju naviku, ali noću se budila i osjećala nelagodu, ponekad samo onu nejasnu slutnju kako je nešto toga dana previdjela, zaboravila, ali ne dokučivši što zapravo. A onda joj se jednom učinilo tako smiješnim prešutjeti mu to, a i dosadila joj je ta tiha, pritajena cjelonoćna briga i rekla mu je: ”Slušaj, svake večeri prije spavanja, otkad znam za sebe, prvo pogledam pod krevet da vidim ima li zmija!
“O pa već sam se pitao s kakvom sam se to ženom oženio! Sad mi je laknulo”. Smijali su se. Ponekad se znao našaliti s njom, saginjati se i provjeravati, kako bi rekao, da ubrza taj poslić sa zmijama, a onda bi joj iznenada, kada bi se stišali i umornih, isprepletenih tijela padali u san, gotovo već iz nečujne daljine, imajući još toliko snage, šapnuo: “Zaboravio sam ti reći, vidio sam jedan krasan primjerak”… Ali nije bilo straha, tada, dok se opirala prvim nejasnim slikama sna, smiješeći se, umirena na njegovoj ruci, bio je to osjećaj, naprosto opipljiv u svojoj čvrstoći kako joj se više ništa strašno ne može dogoditi u životu.
Jednom se cijelo poslijepodne vozila neumorno svojim novim crvenim biciklom na dva kotača, rođendanskim darom, ponosno pokazujući cijeloj ulici kako je velika i spretna i kako joj više ne trebaju ona dva mala, iskrivljena pomoćna kotača koja su bicikl samo činila nezgrapnim, a nju tek neznatno sigurnijom jer se bicikl, unatoč njima, uvijek nekako naginjao na jednu stranu i morala je voziti polako i oprezno. Sad joj se činilo kao da je dobila krila, kao da su je odvezali i pustili da leti poput zmaja, nošena vjetrom dječjeg ponosa i želje za slobodom, za sve više i više slobode… Široka, prašnjava ulica činila joj se dugom, predugom, neosvojivom. Tada je jedva znala razlikovati: istok joj je za leđima, a ona neumorno vozi prema zapadu, pred njom je izmicalo sunce i gubilo svoju ljetnu silinu, a nebom su se razlijevale boje i nestvarni oblici koji joj ovoga puta nisu zagolicali maštu; bila je znojna, umorna, usplahirena i sretna. Baka ju je gledala s prozora svoje stare kuće. Susjedi su se počeli okupljati u predvečerje, noseći sa sobom male tronošce, neki mrmljajući s neodobravanjem zbog djevojčičine nesputanosti, a neki smiješeći se blago na nju. U svome zanosu, nekoliko je puta prešla, a da to nije ni zamijetila dok drugi nisu počeli vikati, preko dugačke, debele, crne zmije koja se lijeno, gotovo beživotno protezala duž ulice, sve do trave i širokog kanala. U prvom trenutku nije joj bilo jasno što to leži pred njenim nogama, a kad je shvatila, ispustila je bicikl iz ruku i vrišteći otrčala baki. Nakon nekog vremena, umirena, usudila se proviriti s bakina prozora i vidjeti što se to zbiva na ulici. Zmiju su zatukli velikim, teškim kamenom, a onda ju je jedan čovjek, već se spustila noć i nazirali su se samo obrisi, gol do pasa, snažnog, nabijenog tijela, tako ogromnu, smotao oko vrata i nosio cestom. Za njega su govorili da nije svoj, djevojčici nije bilo jasno što to znači i čiji je kada nije svoj, zašto svi samo započnu, a ne završe tu priču o njemu. I više od same zmije, za djevojčicu je ostala nezaboravna ta nestvarna slika čovjeka sa zmijom oko vrata i kako joj se gube iz vida postajući jedno tijelo, crnje od noći. Ali slika je bila tako zagonetna, tako intenzivna da ju je svjesno potiskivala i tjerala od sebe. Kada je prvi put čitala Malog princa, naišavši na čudesni šešir, zmiju koja je progutala slona, ponovno se sjetila tog čovjeka koji “nije bio svoj” i zauvijek ga je posvojila u svome sjećanju, nikada ga nikome ne spomenuvši, naslućujući kako ima nešto tužno u tome što ne bi ni znala ispričati, a i bojala se da će joj se druga djeca rugati kako izmišlja, kao što su se godinama svi rugali tome čovjeku.
Ali njezin strah od zmija, zapravo, nije imao nikakve veze s tom uspomenom. Ta uspomena mladoj je ženi bila draga, ugodna, jedna od onih što su je vraćale u topli, zaštićeni, nedokučivi svijet djetinjstva u kojem su se ispreplitali stvarni i izmaštani događaji i u čiju razlučivost nismo ni mogli biti sigurni, ali smo zato bili sigurni da smo voljeni, da smo zbrinuti i da nam se u svem tom košmaru ništa ne može dogoditi.
Ni bakina priča, kojom ju je htjela umiriti i spriječiti mogući strah od zmija zbog tog iznenadnog šoka na ulici, nije imala puno veze s tim. Raznježivala bi ju pomisao kako se baka hrabro ponijela zbog nje i kako je morala pobijediti vlastiti strah i kako joj je na kraju dana ispričala, uljepšanu i dotjeranu, svoju priču.
Posjela ju je na svoj veliki krevet i počela joj uplitati kosu koja je mirisala na dječji znoj i prašinu. Tako joj je, okrenutoj leđima, pričala pa je djevojčica, ne mogavši pratiti bakine izraze lica, u potpunosti odlutala u očaravajući svijet bakine mladosti.
“Jednom smo ja i moje druge, nas tri smo uvijek išle skupa, vodile ovce na ispašu. Bilo je rano jutro, još rosno i mi smo pričale glasno, ovce su blejale i zvonili su njihovi praporci, i smijale smo se, i nije nam bilo mrsko čuvati ovce, bilo je i momaka, a i glavno da se nije radilo u polju”… Djevojčica je zamišljala vesele, stasite momke, djevojke i svoju baku, najljepšu među njima. A iz prijašnjih su bakinih priča nadolazili mirisi suhe raspucale crvenice, slika uske, probijene staze obrasle u grmove kupina s kojih su se, okupani u rosi i prašini, modrili, nabubreni, svježi plodovi.
“Ovce su se raštrkale, a mi smo ženske posjedale na toplu zemlju i pjevale smo ili pričale o nekome iz sela, što smo znale i što nismo. Kad najednom, pred nama se stvorila ogromna bijela, krilata zmija, a mi u vrisku i bijeg, trčale smo koliko su nas noge nosile, a ona baš za mnom poletjela. Ukočila sam se od straha i stala pred njom kao ukopana, a ona ništa, raširila svoja krila i vinula se u nebo. Poslije su nam u selu rekli da se odavna ne pamti da je netko vidio krilatu zmiju i da je onog za kim bi poletjela zauvijek obilježila”. Djevojčica je slušala razrogačenih očiju, zaustavljenog daha, kao i sve bakine priče. Baka joj je rekla kako joj je zmija nagovijestila sreću, kako se uskoro udala i zatrudnjela… Tada joj baka nije ispričala kako je to prvo dijete izgubila, i kako su lako djeca umirala; rađala se i umirala ta djeca koju se nije dospjelo voljeti, rođena, oplakana i zaboravljena. Samo su imena ostala, pamtila se, prenosila i u ogoljeloj, siromašnoj računici života bila ravnopravna sa svom drugom othranjenom djecom.
Baka je, zapravo, malo pričala. Sporazumijevale su se šutljivo, gotovo nijemo, u toploj, zagušljivoj kuhinji, najčešće pripijene jedna uz drugu na starom, škripavom krevetu dok bi prelistavale časopise i kojekakve kataloge pune slika kojima se baka iščuđavala kao nevjerojatnim i nedostižnim novotarijama, a neki su od tih časopisa bili već toliko zastarjeli i požutjeli da je djevojčica ponekad osjećala ljutnju zbog bakine neukosti. Krevet je bio dotrajao, tako ulegnut i ukošen da bi djevojčica, onih noći kada je spavala s bakom, stalno tonula u podnožje, a ako bi zamijenile strane, onda bi uvijek skliznula na baku, više spavajući na njoj, nego na krevetu, ali baka je spavala nesmetano, mirnim, bezazlenim snom glasno, ravnomjerno dišući. O čemu je sanjala? Nakon cjelodnevnih, uobičajenih poslova, uvijek istih kretnji kojima se vrtjela oko same sebe, nesvjesna, daleka sebi, toliko naviknuta na život da ga uopće nije zapažala. Rutinu svakodnevice, tišine i samozaborava uskomešala bi samo djevojčica svojim luckastim, tvrdoglavim idejama da baku priuči životu drukčijem, budnijem, stvarnom životu. Htjela ju je, nesvjesna toga, istrgnuti iz života koji se sve više gasio, koji se ni na čemu više nije s pozornošću zaustavljao i koji je sve manje mario za sebe. Jednoga ju je dana odlučila naučiti pisati. Neumoljivo i strogo zahtijevala je od bake da nauči prepisati nekoliko slova svoga imena što joj ga je prethodno ispisala velikim crvenim slovima na poleđini neke izblijedjele fotografije zaboravljenih rođaka, drugo nisu našle, a djevojčica je bila nestrpljiva i uporna u svojoj namjeri. Vježba je trajala danima, sve bakine obaveze čekale su i ovisile o djevojčičinoj dobroj volji da joj dopusti predahnuti. Djevojčica je potiskivala nelagodu zbog zamijenjenih uloga, nelagodu zbog toga što ipak malo muči baku; ona koja joj je bezuvjetna utjeha, sigurna, zaštićujuća sjena nad svim nelagodama, sjedila je pred njom slaba i bespomoćna, drhtavom rukom ispisivala slova što su se otimala, pogledavajući na djevojčicu gotovo sa strahom i pitanjem: je li tako dobro? Bilo je dobro onoga trenutka kada je baka naučila bez greške napisati svoje ime i prezime. Djevojčica se radovala, ali baka je bila očarana, vjerujući da se dogodilo čudo.
Svaki put kada bi se mlada žena prisjetila bakine opčinjenosti svojim prvim slovima, stegnula bi je neka neobjašnjiva tuga, osjećaj kako gubi oslonac, kako je neuhvatljivo i krhko to nešto što čitav njezin život drži na okupu i kako će se u jednom trenutku samo poskliznuti i početi padati, padati bez kraja.
Molila ga je da ju ostavi samu, inzistirala je na tome, ništa nije željela, samo što prije ostati sama. U tom trenutku bilo joj je svejedno što se s njima događa. Ležala je na krevetu zatvorenih očiju, sklupčana, nepokrivena. Poželjela je spavati, toliko dugo spavati da se, kad se probudi, više ničeg ne može sjetiti. Spavati mirnim, samozaboravljujućim, nemuštim snom svoje bake. Bilo joj je teško i nije prestajala misliti na nju. Neprestano su joj se vraćale njezine riječi: “Moja su djeca sve što imam, sve moje blago”. Tako je malo znala o svijetu u kojem je živjela, tako malo o sebi, ali sve je intuitivno i nepogrešivo naslućivala, bila je mirna, svoju je istinu znala. Mlada se žena okrenula na drugu stranu, pritisnula je bradu na koljena nadajući se da će grčevi popustiti. Odnekuda, dolutale su joj riječi kolegice s posla: ”Čim vidim muške gaće, ja ostanem trudna!”- izgovorila je to nehajno, smijući se, dok su ispijale kavu. Sada se zapitala što se krilo iza toga lepršavog smijeha. Koliko je puta njezina kolegica morala proći sve to. Sve to? Što to-pitala se. Manje je boljelo pa se ispružila na leđa, slušala je svoje disanje. Sjetila se jedne zaboravljene vježbe; raširila je ruke, noge, pokušala se opustiti najviše što je mogla i onda se polako, polako vratiti u svoje tijelo, osjetiti ga u cijelosti, a zatim dio po dio, svaki djelić, sve.