Gdje je ona sada, ta žena koja mi je tako vratolomno promijenila život?
Iz melankoličnog promišljanja trgnuo mе mali dječak koji je šetao plažom nudeći kokose. Otvorio sam oči, odmah stavio sunčane naočale jer mi je nakon sat vremena polusnene tame popodnevna svjetlost skalpirala oči, kimnuo glavom malome i izvadio iz ruksaka pet reala za koje sam dobio svježi kokos sa slamkom u sredini. Smjestivši se pod suncobranom, pio sam ugodno hladnjikav kokosov sok i osvrtao se oko sebe. Ocean ispred mene, planine na horizontu, plaža puna ljudi, šarenilo kupaćih kostima i suncobrana za plažu, surferi u vodi, ogromni brodovi koji uplovljavaju u luku, žutilo pijeska i plavetnilo neba – sve je to izgledalo tako savršeno da mi se činilo da sam samo ja na ovoj savršenoj slici suvišan. Upravo mene u tom raju nije trebalo biti.
Rio de Janeiro je grad u kojemu se nemoguće roditi, barem sam ja tako mislio. Jer ako se tek tako možeš roditi i živjeti u Riju, tada svijetom vlada vražja nepravda. Zašto se netko rađa u Vіnogradovu, Izjaslavu ili Dnjiprodzeržinsku, a netko u Rio de Janeiru, čije samo ime pobuđuje sve estetske receptore i zvuči poput jazza? I evo me tu, na plaži Ipanema, u svjetlozelenom šorcu i crvenoj majici, sa sunčanim naočalama koje ne samo da spašavaju od jarkog svjetla, već i skrivaju moje tužne, gotovo uplakane oči.
Vrijedi se osvrnuti – vidjet ćeš planinu Corcovado s divovskim kipom Isusa Krista, pogledaš na jednu stranu – pred tobom se izdiže palača Ipanema i riva koja završava svjetionikom, na drugoj strani ćeš vidjeti zlaćanu plažu s ljepoticama svih mogućih nijansi boja kože, a pogledaš li ispred sebe, gledaš Atlantski ocean, čija beskrajnost smiruje i očarava. Ali ja ne gledam sve to, netko nevidljiv ili, bolje rečeno, Nevidljiv me zafrkava jer tu na ovoj ležaljci pod suncobranom prebiva samo tjelesni ja, a umjesto da budu ovdje, sve su moje misli daleko i to ne samo geografski, jer one su u prošlosti. Dakle, je li vrijedilo prijeći 10 tisuća kilometara, preletjeti ocean i naći se na drugom kontinentu, u najljepšem gradu na svijetu samo kako bi se rastužio i iznenada postao liričan, nježan poput prve mlađahne zelene travke? Otprilike o tome me već peti dan zaredom ispituju prijatelji.
– Želiš viski – pij; kokain, mulatkinje, plesanje do jutra, kupanje u oceanu dok sunce zalazi paleći horizont i prelijevajući zrak juiceom od naranče, zabave, koncerti, šetnje botaničkim vrtom, seks, razgledavanje povijesnih spomenika, muzeji, plodovi mora i pečeno meso, tristo sorti voća – uzmi sve što ti nudi ovaj život, ovaj grad, Brazil, Rio de Janeiro, naše društvo i tvoja mladost, iskoristi sve to napokon, ne vješaj nos, pa što je s tobom? – jučer me u diskoteci pitao moj prijatelj Ricardo, brazilski pjesnik koji me i pozvao ovamo, u ovu zemlju deset tisuća kilometara udaljenu od kuće. A ja sam sjedio sa strane i ravnodušno gledao veselu i raznoliku publiku, svoju apatiju dugim pogledom uljuljkao sam na dno čaše viskija, tek trećeg danas, za cijelu večer. Ništa mi se nije dalo. Sva ta aktivnost, uzbuđenje, radost i tuga pokretali su dramu u meni i nisam htio nikoga pustiti unutra.
Uostalom, ne žalim što moji brazilski praznici nisu ispali tako veseli kao što bi se očekivalo. Ipak, to su bila ta dva tjedna koja sam, okej, makar u mislima, proveo s njome. Sa ženom zahvaljujući kojoj sam se našao ovdje i koju ne mogu zaboraviti već toliko godina. I trebalo je samo kroz prozorčić aviona vidjeti ispresjecanu liniju plaže u blizini Rija da bi se sjećanja svalila na mene, a unutra me nešto poput malenog ježića ubolo i zaboljelo da sam gotovo htio hitro otrčati do blagajne i kupiti povratne karte, vratiti se u Europu, smjesta pronaći tu djevojku koju nisam vidio već pet godina i koja je tako promijenila mene i moj život. Upravo je ona prije nekoliko dana trebala sići iz aviona i vidjeti Rio de Janeiro, ona je trebala biti ovdje, uživati u oceanu, plaži, ljudima, nebu, mirisu i okusima, ona je to sve zaslužila, ne ja.
Upoznali smo se u Varšavi 2010. godine. Sjećam se da je to bio oblačan i poprilično prohladan svibanjski dan. Od ranog jutra sam trčao uokolo obavljajući neke besmislice tako da sam poslijepodne, kada sam ulovio slobodni trenutak, kupio burger i sok od mrkve kako bih barem nešto prigrizao. Smjestio sam se na klupu u obližnjem parkiću i latio se jela, točnije, proždiranja hrane. Parkić oko male fontane bio je miran i pri ruci jer se nalazio dvije minute od velikog prometnog čvora gdje sam planirao sjesti u autobus koji bi me dovezao do sljedeće beskorisne odredišne točke na kojoj bih dalje sređivao nikome, pa čak ni meni, potrebne poslove. Ipak, toga dana nisam sjeo ni u jedan autobus.
Sve zbog nje, žene koja je sjedila na klupi nasuprot. U parku je bilo sedam klupa, ali uopće nije bilo ljudi. Moguće zbog oblačnog vremena. Meni je to odgovaralo jer ne volim baš kada me netko gleda kako jedem. Nisam stigao ni sjesti i početi žvakati kada se u parkiću pojavila žena koja je zauzela mjesto nasuprot pa sam je mogao gledati kroz trome mlazove fontane. Iako, pretjerano je reći da sam je gledao: djevojka je bila obučena u crni hidžab, koji se samo oko glave pretvarao u bijelu maramu. Dakle, vidio sam samo njene oči, čiju čak ni boju nisam mogao razabrati izdaleka, ali svejedno je bilo jasno da je njezin pogled živ i brz, a linija obrva ukazivala je na to da je ona lijepa žena.
Tih nekoliko minuta dok sam jeo, moja razonoda bile su misli o dobi žene nasuprot mene. Hidžab bi prema muslimanskim propisima trebao potpuno prekrivati tijelo, sakriti ženu, pa čak i njene obrise od muškarca, kako ono kod njega ne bi izazvalo grešne misli. Pa, moram priznati, takva odjeća dobro odrađuje svoju zadaću. Zaključak koji sam mogao definitivno donijeti jest da je strankinja poprilično niska i krhka, ali njenu figuru nisam mogao odrediti. Lako je moguće da se pod hidžabom nalazio struk modela ili trudnički trbuh. Dob je također bilo prilično teško odrediti jer iako su oči i izgledale živahno i svježe, takav pogled mogao bi imati čak i umirovljenik – ljudske oči izražavaju stanje duha, a ne tijela. Na primjer, kada bi netko želio utvrditi moju dob prema očima u Brazilu, tada bi me bez sumnje pribilježio kao skorašnjeg mrtvaca, takvu neviđenu bol izražavao je moj pogled.
Već sam se spremao poći kada je žena iznenada ustala i krenula u mome smjeru. Ispostavilo se da u rukama ima kartu Varšave. Plaho je, tihim i, kako mi se činilo, prestrašenim glasom, pitala govorim li engleski. Za ljude s takvim glasom kažu da se ispričavaju što žive. Potvrdno sam odgovorio i odmah upitao za svrhu njene potrage. Muslimanka je preda mnom otvorila kartu i prstom pokazala mjesto na kojem se nalazimo. Ruke, za razliku od očiju ili općenito lica, nikada ne lažu. Pretvarao sam se da gledam u kartu, ali zapravo sam gledao u ženin dlan. Takvu kožu može imati samo djevojka, mlada djevojka. U mislima sam odredio njenu dob – od osamnaest do dvadeset i pet godina. Žena mi se još bliže nagnula i nastavila kukati na engleskom dok sam ju ja pažljivo onjuškivao. Mirisala je na svježinu, na tek opranu i opeglanu košulju, obješenu da se suši na vjetru. U njenom mirisu nije bilo ni traga kemije, nikakvih naznaka parfema ili šampona, ona je jednostavno mirisala kao čisto i svježe tijelo mlade žene, a zna se da ono miriše kao cvijet jorgovana nakon oluje.
– Pa, znate li, možda, gdje je to? – pitala je na engleskom, u kojem su „vi“ i „ti“ jedna te ista riječ, pa sam to persiranje ja izmislio sam sebi jer me na udaljenost i službenost ponukao njen pogled.
– A što vi točno tražite? – morao sam ipak priznati da je nisam pažljivo slušao.
– Ured za strance, – rekla je na engleskom, a zatim je ponovila isto na lošem poljskom – Užond do sprav cudzozemcuv, uljica Dluga[1].
– Oh, znam gdje je to, sasvim je blizu. – zadovoljno sam odgovorio.
– Da, ja razumijem da je blizu, ali već se dobranih četrdeset minuta vrtim uokolo i nikako ne mogu doći na pravo mjesto! – očajnički je raširila ruke.
– Ja ću vas odvesti, nije problem! – dokučio sam da pomoć strankinji u stranom gradu neće biti suvišna.
Što me nagnalo da zaboravim vlastite obaveze i krenem sa strankinjom u hidžabu u suprotnom smjeru od onog koji je meni odgovarao? Njen miris, bjelina i nježnost ruku ili sama neobičnost situacije, jer sam prvi put u životu razgovarao sa ženom u muslimanskoj odjeći. Znao sam da kultura zabranjuje muslimankama ne samo da budu prve koje započinju razgovor s muškarcem, već i da općenito razgovaraju sa strancima. Dakle, pomoć joj je uistinu bila potrebna.
Iskoristio sam sedmominutni put do uprave za razgovor. Prvo sam ju pitao koja je svrha njenog odlaska u ovu birokratsku ustanovu. Ona je, naravno, išla tamo po dokument za pravo na boravak u Poljskoj. Sljedeće je pitanje bilo o njenom zanimanju, ispalo je da je studentica. Tada sam je pitao o domovini. Djevojka je navela Iran.
– Pa, sada kada znam gotovo sve o tebi, onda mi reci i svoje ime! – rekoh, gledajući već pomalo poznatoj neznanki ravno u oči.
– Simin – odgovorila je djevojka i učinilo mi se da se osmjehnula, iako sam joj vidio samo oči. One su se zasigurno osmjehivale.
– Lijepo ime! A ja se zovem Andrij, ja sam iz Ukrajine – rekao sam i pružio ruku, ali djevojka se nije rukovala sa mnom.
– Zabranjeno nam je dodirivati nepoznate muškarce – objasnila je Simin.
Htio sam se našaliti i reći: pa ja uopće nisam neznanac, već blizak i topao, ali pregrizao sam jezik jer nisam znao kako će na takvu šalu reagirati muslimanka. U međuvremenu smo stigli do zgrade Uprave za konzularne poslove. Nisam se želio pozdraviti sa Simin pa sam upitao:
– Možda ti je potrebna još neka pomoć? Hajde, ući ću s tobom, možda će ti trebati prevesti nešto s poljskog ili potražiti odgovarajući kabinet – predložio sam na engleskom, sretnom jeziku u kojem su „ti” i „vi” jedna te ista riječ, ja sam već smatrao da se obraćam djevojci na ti, a ona, vjerojatno, da na vi.
– Bila bih zahvalna – Simin je spustila pogled i pognula glavu, naizgled u znak hvale.
Ispostavilo se da moj prijedlog nije bio besmislen: čak sam i ja sa svojim tečnim poljskim tražio pravi kabinet među desecima drugih dobrih petnaest minuta. Kada smo se napokon našli pred njim, naišli smo na red. Inače bi me to odmah iznerviralo, ali tada sam se obradovao jer nam je red dao priliku da razgovaramo još barem pola sata. Saznao sam da Simin u Varšavi studira međunarodno trgovačko pravo, da je njen otac veliki iranski poduzetnik, te je on odlučio poslati kćer na studij i čak izabrao fakultet za nju jer je želio da ona nakon studija radi u njegovoj tvrtci. Kao što je djevojka istaknula, situacija u kojoj je ženi iz njihove kulture dozvoljeno studiranje, i to još u inozemstvu, poprilično je netipična; stvar je u tome da je njen otac vrlo moderan i liberalan, nekad je i sam studirao u Madridu. Odabrao je Poljsku jer se tu nalazila njegova podružnica, čiji je direktor obećao da će se brinuti o djevojci.
– Na moju sramotu, moram priznati da o Iranu znam vrlo malo – zamišljeno sam rekao – znam da je to vrlo stara, višetisućljetna kultura i da je to Islamska država, šeici, nafta, pustinje i terorizam, čini se. To je sve.
– To uopće nije malo – rekla je Simin. – Većina ljudi mijenja Iran s Irakom i odmah počinje izražavati suosjećanje zbog rata i tvrditi da također ne vole Busha i Amerikance općenito.
– A ti hidžab nosiš ovdje, u Poljskoj, jer smatraš da je tako ispravno ili te na to prisiljava otac?
– Hidžab se kod nas naziva čador. Nosim čador jer mislim da je to tako ispravno. Međutim, na predavanjima ga moram skinuti, jer to zahtijeva poljski zakon, ali na ulici mi je ugodnije prekrivati lice.
– Dakle, možeš ga otkriti sada, ovo je javna ustanova?
– Mogu, zašto ne – odgovori Simin i laganim pokretom skine tkaninu s glave.
Na svu sreću, uspio sam se iskontrolirati i ne uzdahnuti jer se djevojka pokazala nevjerojatno lijepom. Duboke crne oči, savršeno proporcionalno lice, tamnija koža, punašne usne, sve u svemu aristokratska ljepotica. Njezina ljepota nije bila onakva kakvu se želi uzeti i okusiti, već onakva kakvu želiš prigrliti i zaštititi od svega zla na ovome svijetu. U njoj je bilo nešto čisto i djetinjasto.
– Bolje ti je bez čadora, ali kada bih bio tvoj muž, bilo bi mi draže da hodaš u čadoru i da nitko ne vidi ovu nebesku ljepotu, jer onda bih bio prisiljen biti ljubomoran – rekao sam istinu.
– Vidiš, vi muškarci ste potpuno isti, bez obzira na kulturu, kontinent i religiju. Želite prisvojiti ženu, bojite se konkurencije i zahtijevate da vaša žena u javnosti izgleda kao svećenica, a da kod kuće bude nesputana i spremna ispuniti sve vaše grešne i predvidljive želje – osmjehnula se.
Kad je konačno došao naš red, postao sam nepotreban jer su gospođe u kabinetu tečno govorile engleski (“Ovo je Uprava za konzularne poslove, očito da ovdje moramo vladati stranim jezicima!”), a nakon što sam pojasnio u kakvom sam odnosu sa Simin, ispratili su me u hodnik. Pričekao sam Iranku vani. Izašla je i zahvalila mi na brizi i pomoći, a onda rekla da je sve sredila i da mora ići. Odbila je moj poziv na kavu, pojasnivši da je već odavno trebala biti doma. Tada sam pribjegao zadnjem, moram priznati poprilično ciničnom, pokušaju uspostave kontakta: predložio sam da razmijenimo telefonske brojeve kako bi me u slučaju bilo kakvih drugih problema, pitanja ili poteškoća jednostavno mogla nazvati, a ja bih rado pomogao.
– Bit će mi zadovoljstvo pomoći čovjeku čiji je sunarodnjak bio Abul-Qâsem Ferdowsi, jedan od mojih najdražih pjesnika – slagao sam s urođenom lakoćom, bez da sam se čak i zacrvenio, iako sam prvi put čuo za Ferdowsija prije deset minuta kada sam na mobitelu progooglao iransku poeziju.
– Oh, nisi ti ni toliko beznadan kao što se činilo, rekao si da znaš samo za terorizam – rekla mi je Simin za kraj, izdiktirala svoj broj i opet prekrila lice čadorom.
Sljedeći put smo se vidjeli tjedan dana nakon upoznavanja. Tome je prethodila poprilično intenzivna razmjena esemesova: ja sam hinio dubok interes za iransku kulturu. Tako sam joj i napisao u prvoj poruci: rekoh da se meni, osobi koja vjeruje u sudbinu, energiju i slučajnosti koje mijenjaju život, čini da je naš susret bio potreban u mom životu, to je signal da bih trebao iskoristiti priliku i saznati više o iranskoj i općenito istočnoj kulturi. Uostalom, ako želite uspjeti s djevojkama, morate pomalo biti lažljivac i prevarant, barem mrvicu. Zato sam je pitao za savjete o iranskoj kinematografiji, glazbi i književnosti. Iranski su se filmovi pokazali dosadnima, bili su dugi i nerazumljivi, glazba je bila pomalo monotona i uspavana, ali jezik mi se nije umarao dok sam se zahvaljivao i izražavao svoje oduševljenje sljedećim iranskim bendom. Moja želja hvaliti i diviti se malo je splasnula kada sam od Simin primio sljedeći sms: „Lijepo je što ti se svidjela ova grupa. Makar, malo je čudno da toliko voliš iransku glazbu. Ja ju, na primjer, ne mogu podnijeti pa slušam samo francusku ili američku.”
Na moju sreću, upravo je u to vrijeme u Poljskoj počelo prikazivanje filma iranskog redatelja Asghara Farhadija Priča o Eliju. Film su prikazivali na engleskom jeziku s poljskim titlovima, tako da je to bila izvrsna prilika pozvati Simin. Da ste samo vidjeli kako su nas gledali u predvorju kina! Zamislite: ulazi mladi kuštravi momak u trapericama, crvenoj majici i s rinčicom u uhu, a pokraj njega djevojka u hidžabu! Nakon filma, koji sam bez prestanka obasipao komplimentima, Simin i ja smo zajedno popili čaj i odveo sam je na taksi.
Tako je započeo naš čudni roman. Prvi put je došla kod mene doma početkom lipnja, otprilike mjesec dana nakon što smo se upoznali, a još dva tjedna nakon toga smo se prvi put poljubili. Simin je odmah izjavila da je naša veza besperspektivna, da njen otac već ima u vidu zaručnika za nju, pa bih trebao biti svjestan toga da se ona nikad neće udati za mene. Nije da sam se jako rastužio zbog te vijesti, ali sam reda radi napravio neku kiselu grimasu i odgovorio: „To ćemo još vidjeti!”
Viđali smo se sve češće, razgovarali sve prisnije, sve dok nije stiglo naše zlatno doba– srpanj, kada je direktor tvrtke i prijatelj Simininog oca odletio negdje na odmor, pa je sada imala više slobodnog vremena i mogla je češće dolaziti k meni. Možda me je isprva privlačila njezina ljepota, a prije svega egzotičnost udvaranja ženi u hidžabu, ali kasnije sam se počeo polako i istinski zaljubljivati u tu skromnu, malenu, tihu, ali karakterom jaku djevojku.
Bilo mi je čudno i intrigantno samo osvijestiti da sada imam „poznanicu iz Irana”, a što tek reći o tijelu gimnastičarke koje je svemogući Allah dodijelio Simin.
Njeno tijelo vidio sam kada je ona prvi puta ostala prespavati kod mene. Te sam noći shvatio da između nas postoji određeno povjerenje i razumijevanje. Davno prije toga Simin mi je objasnila da se ne možemo seksati jer se ona sprema za brak u Iranu i mora ostati netaknuta. O tome ovisi ne samo njezin život, nego i čast njezine obitelji, otprilike tako je ona to objasnila. Na moje sramežljive replike da postoje različiti načini seksa i postizanja užitka koji ne uključuju penetraciju i tako dalje, ona bi pocrvenjela i uvrijedila se. Stoga je naš odnos bio ograničen na razgovore, dodire, poljupce, držanje za ruke i zagrljaje. Nazvao sam ih anđeoskima.
Međutim, jednom me sam vrag natjerao da isprobam sreću. Nakon poljubaca i zagrljaja, prilično sam vješto okrenuo Simin na leđa, legao na nju, a moje su ruke počele tumarati njenim tijelom, sve dok joj nisam počeo skidati traperice. Do čega je to dovelo! Simin me bolno klopila, bacila sa sebe na pod i sama hitro otrčala u kuhinju. Potrčao sam za njome da ju smirim. U kuhinji je djevojka stajala kraj prozora, lice joj je bilo crveno, a zjenice raširene i uplašene. Kad sam se pokušao približiti, ona je odjednom s prozorske daske zgrabila kutiju šibica kojima ja povremeno palim lulu marihuane, i počela oštro vikati: „Ne prilazi jer ću sve ovdje spaliti! Kažem ti, ne prilazi!” Bio je to vrisak divlje životinje, predatora. Ali zašto nije uzela nož, tabure, škare, bocu, zašto je ona uzela šibice? Kako je mogla očekivati da će me to uplašiti? U međuvremenu, Simin je izvukla jednu šibicu iz kutije, naizgled potvrđujući svoje prijetnje. I tako je stajala: šibica u jednoj ruci, kutija u drugoj; držala ih gotovo prekriženima poput mačeva. Nasmijao sam se jer je to izgledalo vrlo komično. Sada, kad zatvaram oči i želim se prisjetiti te zagonetne djevojke, ona se preda mnom pojavljuje upravo u takvom obliku: ratnički nastrojena, pored kuhinjskog prozora mog varšavskog stana, sa šibicama. Tek sam kasnije saznao za magičnu ulogu koju u iranskoj kulturi pripisuju vatri. Ali tada sam se smijao.
Ništa, taj preokret pomogao mi je da shvatim da neće biti seksa, ali ipak sam se htio nastaviti viđati sa Simin. Čak smo zajedno spavali u pidžamama, u nježnom zagrljaju, ali više nikad nisam pokušao ići dalje. Vjerojatno mi je zbog toga vjerovala. I zbog toga ju još uvijek pamtim, pa čak i na svoj način volim do sada, jer tad nismo stupili u odnos, već samo spavali zajedno, u zagrljajima, nježnosti i povjerenju. Poput anđela.
U srpnju je Simin proslavila svoj rođendan. Dobro se sjećam jer se za njega spremala kod mene doma. Tijekom tog mjeseca, moglo bi se reći, da smo živjeli zajedno. I tako je otišla brijati noge u mojoj kupaonici, a ja sam ostao u kuhinji. Dok je iza zida žuborila voda, ja sam proučavao kartu. U svakom od stanova u kojima sam živio objesio bih na zid veliku kartu svijeta kao ukras, kao sliku i priliku za snove i razmišljanja. Tako se Simin zatvorila u kupaonicu, a ja sam iz ničeg gledao u kartu, pažljivo promatrajući Iran, procjenjujući njegove prirodne resurse, reljef i geopolitički položaj. Tada sam i napisao sljedeću pjesmu:
Žena koja brije noge u tvome kupatilu,
sutra slavi dvadeset četvrti.
Samo da proslavi – glasno je rečeno,
jednostavno će nazvati kući roditelje
i navečer se pomoliti.
Ti ne razumiješ njene molitve, njene zagonetne poglede,
jezik izbornika u njenom mobitelu.
Nije vam bilo suđeno biti skupa, pa i bolje,
kažeš sebi, pa i bolje.
U trenu posebne nježnosti govoriš
da vjeruješ da oni nemaju nuklearno oružje,
nikakvo nuklearno oružje, i osjećaš se glupavo.
Zatim odsanjaš da njeno tijelo
miriše na nuklearno oružje, pustinju i ciganske pjesme.
Zašto ciganske? – pitaš se izjutra,
ali odgovora na to nema, ti ne znaš
kako je prolazilo njeno djetinjstvo i gdje je učila engleski,
zašto je izabrala baš tebe.
Skupa ste tri tjedna. Ponekad proučavaš kartu svijeta,
promišljaš o položaju Irana, njegovih susjeda,
prirodnim i ljudskim resursima.
Čini ti se da ju razumiješ sve bolje.
Ponekad ju pitaš o Iranu, obećaješ otići tamo s njom,
a ona samo miriše na cigansko ljeto i nuklearno oružje,
i njena je pustinja među vama, i spušta se noć.
a ona brije noge u tvome kupatilu.
Kad je Simin izašla iz kupaonice u velikom bijelom ogrtaču i s ručnikom na glavi, pjesma je već bila napisana. Nikad joj nisam rekao za nju. Uostalom, prevedena je na engleski jezik tek dvije godine kasnije. A dvije godine kasnije ja nisam ni znao gdje je ona, s kime i kako. Jer toga smo se nezaboravnog srpnja rastali zauvijek. Krajem mjeseca Simin je odletjela u Iran, dogovorili smo se da se vidimo na početku semestra u listopadu, razmijenili kontakte i adrese elektronske pošte, ali djevojka nikad nije odgovorila ni na jedan moj mail, a njezin je telefonski broj odavno isključen. Pokušao sam ju pronaći na internetu i društvenim mrežama, ali uzalud. Također je nikad više nisu vidjeli na fakultetu. Preostaje samo nadati se da je s njome sve u redu, da je živa i zdrava i da se njen otac jednostavno predomislio i odlučio ju ranije udati, pa se zato nije vratila u Varšavu.
Kao što sam već spomenuo, pjesma o njezinim nogama i kupaonici prevedena je na engleski jezik dvije godine kasnije, a ubrzo nakon toga i na njemački jezik. Tako je ispalo da se u izboru mojih pjesama, koji je objavio jedan njemački časopis, našla i ova. Onda je ispalo i tako da je časopis pao u ruke, sada već moga prijatelja, Ricarda, a on je kasnije taj izbor pokazao direktoru jednog od brazilskih književnih festivala. Iz nekih nepoznatih razloga, ta im se pjesma najviše svidjela, a već mjesec dana kasnije dobio sam pozivnicu za nastup na festivalu u Brazilu u gradiću Tiradentes koji je zagubljen u dubini kontinenta i Rio de Janeiru. Naravno, pristao sam. I nego što da sam pristao, već tjedan dana nakon što sam dobio pozivnicu nisam mogao spavati, zamišljajući svoje buduće putovanje.
Već na festivalu, ili bolje rečeno, na zabavi nakon otvaranja, u svojoj luksuznoj vili, direktor festivala tražio je da mu napišem tu pjesmu na izvornom jeziku kako bi je mogao uokviriti i objesiti na svoj zid. Još uvijek ne razumijem čime ih je tako obuzeo taj tekst, koji ja ne smatram svojim najboljim ili čak jednim od najboljih. Pjesma k’o pjesma.
Ta je priča ostala živjeti duboko u meni, tu i tamo podsjećajući me na sebe. Kad se Simin nije pojavila u listopadu, bio sam još pomalo tužan, ali nisam patio, ponekad sam je se prisjećao, ali na poprilično melankoličan način. Kao svjetlo i ugodno iskustvo. Kao ljubav koja se dogodila izvan granica tijela. Jednostavno sam htio misliti da je negdje tamo s njome sve u redu i da je sretna. Polako sam zaboravljao tu čarobnu djevojku i naš nježni srpanj, sve mi se više činilo da je cijela priča bila priviđenje i san. Ali sjećanja na Simin su se svejedno ponekad vraćala kao fantomska bol na vrlo neočekivanim mjestima.
Prvi sam je se put prisjetio naglo – spomen na nju kao da me ubo u srce – u Černobilskoj zoni. Odavno sam maštao o odlasku tamo, sve dok konačno nisam našao vodiča, stalkera[2], svog vršnjaka, koji je pristao ilegalno me odvesti u Zonu otuđenosti[3]. Prije toga već sam bio na službenom obilasku, vidio sam napuštene gradove, reaktor i sve ostalo, ali želio sam vidjeti drugu, neturističku, magičnu Zonu. I tako smo ilegalno prodrli unutra, lutali šumama i napuštenim selima, proveli noć uz logorsku vatru kako bismo u četiri ujutro vidjeli maglu nad močvarama. Moj vodič je rekao: ovo je nešto najljepše što čovjek može vidjeti u životu. I nije slagao. Kada smo se u četiri ujutro probili kroz guste šikare Polisja, prave džungle, do močvara, ostao sam bez daha. Svitalo je, riđava je svjetlost prodirala između krošnji stabala, a nad zelenilom lopoča močvarama je isparavala magla. Ali ne siva, kakva inače biva, nego nekako srebrna, čarobna, kao da blista u jutarnjoj izmaglici. Stalker je smatrao da je to zbog radioaktivnog zagađenja, a ja sam kasnije pročitao da je to od truljenja nekih posebnih algi. Srebrna magla. I tada sam se prisjetio svoje ljupke Simin. Činilo mi se da je njezina koža jednako nevidljivo isparavala, mirisala, zasićujući sve okolo svojim dražima. Jer Simin na perzijskom znači srebrenkasta, srebrna, to jest, ne samo srebro, već bljesak srebra, njegov hladan sjaj.
I eto, opet je se prisjećam ovdje u Brazilu, na legendarnoj plaži Ipanema, na obali Atlantskog oceana. Ona bi trebala biti ovdje, na mome mjestu. Uostalom, ona je zaslužna za to što sam dospio ovdje, ovo je njena pjesma, pjesma o njenim nogama i njenom mirisu. Makar, što bi ona radila na najboljoj plaži na svijetu u svome hidžabu, odnosno čadoru? Ali ja svejedno još uvijek razmišljam o njoj, već se drugi tjedan prisjećam svakog trenutka koji sam proveo zajedno s njome, sa svojom malenom djevojčicom koja je bila u stanju biti tako nježna i tako zlosutna. Ljubav koja nije s ovoga svijeta, tako mi je rekao jedan moj prijatelj, kada sam mu uz čašu viskija ispričao ovu priču.
Ponekad, kada se budim u praznoj sobi usred mrkle tame, čini mi se da je zrakom preliven miris cvijeta jorgovana nakon oluje. Tada znam da sam sanjao nju. Simin.
[1] pol. Urząd do Spraw Cudzoziemców, ulica Długa (op. prev.)
[2] ukr. сталкер: posuđenica iz engleskoga jezika, doslovan prijevod bio bi uhoda, ali u ovome kontekstu stalker označava osobu koja se dobro snalazi u zoni černobilske katastrofe (op. prev.)
[3] ukr. Зона відчуження: naziv za zonu zabranjenog pristupa uspostavljenu nakon Černobilske nesreće u krugu od 30 km od reaktora (op. prev.)
Prevela Sanja Sabljak
Žena i šibice
Gdje je ona sada, ta žena koja mi je tako vratolomno promijenila život?
Iz melankoličnog promišljanja trgnuo mе mali dječak koji je šetao plažom nudeći kokose. Otvorio sam oči, odmah stavio sunčane naočale jer mi je nakon sat vremena polusnene tame popodnevna svjetlost skalpirala oči, kimnuo glavom malome i izvadio iz ruksaka pet reala za koje sam dobio svježi kokos sa slamkom u sredini. Smjestivši se pod suncobranom, pio sam ugodno hladnjikav kokosov sok i osvrtao se oko sebe. Ocean ispred mene, planine na horizontu, plaža puna ljudi, šarenilo kupaćih kostima i suncobrana za plažu, surferi u vodi, ogromni brodovi koji uplovljavaju u luku, žutilo pijeska i plavetnilo neba – sve je to izgledalo tako savršeno da mi se činilo da sam samo ja na ovoj savršenoj slici suvišan. Upravo mene u tom raju nije trebalo biti.
Rio de Janeiro je grad u kojemu se nemoguće roditi, barem sam ja tako mislio. Jer ako se tek tako možeš roditi i živjeti u Riju, tada svijetom vlada vražja nepravda. Zašto se netko rađa u Vіnogradovu, Izjaslavu ili Dnjiprodzeržinsku, a netko u Rio de Janeiru, čije samo ime pobuđuje sve estetske receptore i zvuči poput jazza? I evo me tu, na plaži Ipanema, u svjetlozelenom šorcu i crvenoj majici, sa sunčanim naočalama koje ne samo da spašavaju od jarkog svjetla, već i skrivaju moje tužne, gotovo uplakane oči.
Vrijedi se osvrnuti – vidjet ćeš planinu Corcovado s divovskim kipom Isusa Krista, pogledaš na jednu stranu – pred tobom se izdiže palača Ipanema i riva koja završava svjetionikom, na drugoj strani ćeš vidjeti zlaćanu plažu s ljepoticama svih mogućih nijansi boja kože, a pogledaš li ispred sebe, gledaš Atlantski ocean, čija beskrajnost smiruje i očarava. Ali ja ne gledam sve to, netko nevidljiv ili, bolje rečeno, Nevidljiv me zafrkava jer tu na ovoj ležaljci pod suncobranom prebiva samo tjelesni ja, a umjesto da budu ovdje, sve su moje misli daleko i to ne samo geografski, jer one su u prošlosti. Dakle, je li vrijedilo prijeći 10 tisuća kilometara, preletjeti ocean i naći se na drugom kontinentu, u najljepšem gradu na svijetu samo kako bi se rastužio i iznenada postao liričan, nježan poput prve mlađahne zelene travke? Otprilike o tome me već peti dan zaredom ispituju prijatelji.
– Želiš viski – pij; kokain, mulatkinje, plesanje do jutra, kupanje u oceanu dok sunce zalazi paleći horizont i prelijevajući zrak juiceom od naranče, zabave, koncerti, šetnje botaničkim vrtom, seks, razgledavanje povijesnih spomenika, muzeji, plodovi mora i pečeno meso, tristo sorti voća – uzmi sve što ti nudi ovaj život, ovaj grad, Brazil, Rio de Janeiro, naše društvo i tvoja mladost, iskoristi sve to napokon, ne vješaj nos, pa što je s tobom? – jučer me u diskoteci pitao moj prijatelj Ricardo, brazilski pjesnik koji me i pozvao ovamo, u ovu zemlju deset tisuća kilometara udaljenu od kuće. A ja sam sjedio sa strane i ravnodušno gledao veselu i raznoliku publiku, svoju apatiju dugim pogledom uljuljkao sam na dno čaše viskija, tek trećeg danas, za cijelu večer. Ništa mi se nije dalo. Sva ta aktivnost, uzbuđenje, radost i tuga pokretali su dramu u meni i nisam htio nikoga pustiti unutra.
Uostalom, ne žalim što moji brazilski praznici nisu ispali tako veseli kao što bi se očekivalo. Ipak, to su bila ta dva tjedna koja sam, okej, makar u mislima, proveo s njome. Sa ženom zahvaljujući kojoj sam se našao ovdje i koju ne mogu zaboraviti već toliko godina. I trebalo je samo kroz prozorčić aviona vidjeti ispresjecanu liniju plaže u blizini Rija da bi se sjećanja svalila na mene, a unutra me nešto poput malenog ježića ubolo i zaboljelo da sam gotovo htio hitro otrčati do blagajne i kupiti povratne karte, vratiti se u Europu, smjesta pronaći tu djevojku koju nisam vidio već pet godina i koja je tako promijenila mene i moj život. Upravo je ona prije nekoliko dana trebala sići iz aviona i vidjeti Rio de Janeiro, ona je trebala biti ovdje, uživati u oceanu, plaži, ljudima, nebu, mirisu i okusima, ona je to sve zaslužila, ne ja.
Upoznali smo se u Varšavi 2010. godine. Sjećam se da je to bio oblačan i poprilično prohladan svibanjski dan. Od ranog jutra sam trčao uokolo obavljajući neke besmislice tako da sam poslijepodne, kada sam ulovio slobodni trenutak, kupio burger i sok od mrkve kako bih barem nešto prigrizao. Smjestio sam se na klupu u obližnjem parkiću i latio se jela, točnije, proždiranja hrane. Parkić oko male fontane bio je miran i pri ruci jer se nalazio dvije minute od velikog prometnog čvora gdje sam planirao sjesti u autobus koji bi me dovezao do sljedeće beskorisne odredišne točke na kojoj bih dalje sređivao nikome, pa čak ni meni, potrebne poslove. Ipak, toga dana nisam sjeo ni u jedan autobus.
Sve zbog nje, žene koja je sjedila na klupi nasuprot. U parku je bilo sedam klupa, ali uopće nije bilo ljudi. Moguće zbog oblačnog vremena. Meni je to odgovaralo jer ne volim baš kada me netko gleda kako jedem. Nisam stigao ni sjesti i početi žvakati kada se u parkiću pojavila žena koja je zauzela mjesto nasuprot pa sam je mogao gledati kroz trome mlazove fontane. Iako, pretjerano je reći da sam je gledao: djevojka je bila obučena u crni hidžab, koji se samo oko glave pretvarao u bijelu maramu. Dakle, vidio sam samo njene oči, čiju čak ni boju nisam mogao razabrati izdaleka, ali svejedno je bilo jasno da je njezin pogled živ i brz, a linija obrva ukazivala je na to da je ona lijepa žena.
Tih nekoliko minuta dok sam jeo, moja razonoda bile su misli o dobi žene nasuprot mene. Hidžab bi prema muslimanskim propisima trebao potpuno prekrivati tijelo, sakriti ženu, pa čak i njene obrise od muškarca, kako ono kod njega ne bi izazvalo grešne misli. Pa, moram priznati, takva odjeća dobro odrađuje svoju zadaću. Zaključak koji sam mogao definitivno donijeti jest da je strankinja poprilično niska i krhka, ali njenu figuru nisam mogao odrediti. Lako je moguće da se pod hidžabom nalazio struk modela ili trudnički trbuh. Dob je također bilo prilično teško odrediti jer iako su oči i izgledale živahno i svježe, takav pogled mogao bi imati čak i umirovljenik – ljudske oči izražavaju stanje duha, a ne tijela. Na primjer, kada bi netko želio utvrditi moju dob prema očima u Brazilu, tada bi me bez sumnje pribilježio kao skorašnjeg mrtvaca, takvu neviđenu bol izražavao je moj pogled.
Već sam se spremao poći kada je žena iznenada ustala i krenula u mome smjeru. Ispostavilo se da u rukama ima kartu Varšave. Plaho je, tihim i, kako mi se činilo, prestrašenim glasom, pitala govorim li engleski. Za ljude s takvim glasom kažu da se ispričavaju što žive. Potvrdno sam odgovorio i odmah upitao za svrhu njene potrage. Muslimanka je preda mnom otvorila kartu i prstom pokazala mjesto na kojem se nalazimo. Ruke, za razliku od očiju ili općenito lica, nikada ne lažu. Pretvarao sam se da gledam u kartu, ali zapravo sam gledao u ženin dlan. Takvu kožu može imati samo djevojka, mlada djevojka. U mislima sam odredio njenu dob – od osamnaest do dvadeset i pet godina. Žena mi se još bliže nagnula i nastavila kukati na engleskom dok sam ju ja pažljivo onjuškivao. Mirisala je na svježinu, na tek opranu i opeglanu košulju, obješenu da se suši na vjetru. U njenom mirisu nije bilo ni traga kemije, nikakvih naznaka parfema ili šampona, ona je jednostavno mirisala kao čisto i svježe tijelo mlade žene, a zna se da ono miriše kao cvijet jorgovana nakon oluje.
– Pa, znate li, možda, gdje je to? – pitala je na engleskom, u kojem su „vi“ i „ti“ jedna te ista riječ, pa sam to persiranje ja izmislio sam sebi jer me na udaljenost i službenost ponukao njen pogled.
– A što vi točno tražite? – morao sam ipak priznati da je nisam pažljivo slušao.
– Ured za strance, – rekla je na engleskom, a zatim je ponovila isto na lošem poljskom – Užond do sprav cudzozemcuv, uljica Dluga[1].
– Oh, znam gdje je to, sasvim je blizu. – zadovoljno sam odgovorio.
– Da, ja razumijem da je blizu, ali već se dobranih četrdeset minuta vrtim uokolo i nikako ne mogu doći na pravo mjesto! – očajnički je raširila ruke.
– Ja ću vas odvesti, nije problem! – dokučio sam da pomoć strankinji u stranom gradu neće biti suvišna.
Što me nagnalo da zaboravim vlastite obaveze i krenem sa strankinjom u hidžabu u suprotnom smjeru od onog koji je meni odgovarao? Njen miris, bjelina i nježnost ruku ili sama neobičnost situacije, jer sam prvi put u životu razgovarao sa ženom u muslimanskoj odjeći. Znao sam da kultura zabranjuje muslimankama ne samo da budu prve koje započinju razgovor s muškarcem, već i da općenito razgovaraju sa strancima. Dakle, pomoć joj je uistinu bila potrebna.
Iskoristio sam sedmominutni put do uprave za razgovor. Prvo sam ju pitao koja je svrha njenog odlaska u ovu birokratsku ustanovu. Ona je, naravno, išla tamo po dokument za pravo na boravak u Poljskoj. Sljedeće je pitanje bilo o njenom zanimanju, ispalo je da je studentica. Tada sam je pitao o domovini. Djevojka je navela Iran.
– Pa, sada kada znam gotovo sve o tebi, onda mi reci i svoje ime! – rekoh, gledajući već pomalo poznatoj neznanki ravno u oči.
– Simin – odgovorila je djevojka i učinilo mi se da se osmjehnula, iako sam joj vidio samo oči. One su se zasigurno osmjehivale.
– Lijepo ime! A ja se zovem Andrij, ja sam iz Ukrajine – rekao sam i pružio ruku, ali djevojka se nije rukovala sa mnom.
– Zabranjeno nam je dodirivati nepoznate muškarce – objasnila je Simin.
Htio sam se našaliti i reći: pa ja uopće nisam neznanac, već blizak i topao, ali pregrizao sam jezik jer nisam znao kako će na takvu šalu reagirati muslimanka. U međuvremenu smo stigli do zgrade Uprave za konzularne poslove. Nisam se želio pozdraviti sa Simin pa sam upitao:
– Možda ti je potrebna još neka pomoć? Hajde, ući ću s tobom, možda će ti trebati prevesti nešto s poljskog ili potražiti odgovarajući kabinet – predložio sam na engleskom, sretnom jeziku u kojem su „ti” i „vi” jedna te ista riječ, ja sam već smatrao da se obraćam djevojci na ti, a ona, vjerojatno, da na vi.
– Bila bih zahvalna – Simin je spustila pogled i pognula glavu, naizgled u znak hvale.
Ispostavilo se da moj prijedlog nije bio besmislen: čak sam i ja sa svojim tečnim poljskim tražio pravi kabinet među desecima drugih dobrih petnaest minuta. Kada smo se napokon našli pred njim, naišli smo na red. Inače bi me to odmah iznerviralo, ali tada sam se obradovao jer nam je red dao priliku da razgovaramo još barem pola sata. Saznao sam da Simin u Varšavi studira međunarodno trgovačko pravo, da je njen otac veliki iranski poduzetnik, te je on odlučio poslati kćer na studij i čak izabrao fakultet za nju jer je želio da ona nakon studija radi u njegovoj tvrtci. Kao što je djevojka istaknula, situacija u kojoj je ženi iz njihove kulture dozvoljeno studiranje, i to još u inozemstvu, poprilično je netipična; stvar je u tome da je njen otac vrlo moderan i liberalan, nekad je i sam studirao u Madridu. Odabrao je Poljsku jer se tu nalazila njegova podružnica, čiji je direktor obećao da će se brinuti o djevojci.
– Na moju sramotu, moram priznati da o Iranu znam vrlo malo – zamišljeno sam rekao – znam da je to vrlo stara, višetisućljetna kultura i da je to Islamska država, šeici, nafta, pustinje i terorizam, čini se. To je sve.
– To uopće nije malo – rekla je Simin. – Većina ljudi mijenja Iran s Irakom i odmah počinje izražavati suosjećanje zbog rata i tvrditi da također ne vole Busha i Amerikance općenito.
– A ti hidžab nosiš ovdje, u Poljskoj, jer smatraš da je tako ispravno ili te na to prisiljava otac?
– Hidžab se kod nas naziva čador. Nosim čador jer mislim da je to tako ispravno. Međutim, na predavanjima ga moram skinuti, jer to zahtijeva poljski zakon, ali na ulici mi je ugodnije prekrivati lice.
– Dakle, možeš ga otkriti sada, ovo je javna ustanova?
– Mogu, zašto ne – odgovori Simin i laganim pokretom skine tkaninu s glave.
Na svu sreću, uspio sam se iskontrolirati i ne uzdahnuti jer se djevojka pokazala nevjerojatno lijepom. Duboke crne oči, savršeno proporcionalno lice, tamnija koža, punašne usne, sve u svemu aristokratska ljepotica. Njezina ljepota nije bila onakva kakvu se želi uzeti i okusiti, već onakva kakvu želiš prigrliti i zaštititi od svega zla na ovome svijetu. U njoj je bilo nešto čisto i djetinjasto.
– Bolje ti je bez čadora, ali kada bih bio tvoj muž, bilo bi mi draže da hodaš u čadoru i da nitko ne vidi ovu nebesku ljepotu, jer onda bih bio prisiljen biti ljubomoran – rekao sam istinu.
– Vidiš, vi muškarci ste potpuno isti, bez obzira na kulturu, kontinent i religiju. Želite prisvojiti ženu, bojite se konkurencije i zahtijevate da vaša žena u javnosti izgleda kao svećenica, a da kod kuće bude nesputana i spremna ispuniti sve vaše grešne i predvidljive želje – osmjehnula se.
Kad je konačno došao naš red, postao sam nepotreban jer su gospođe u kabinetu tečno govorile engleski (“Ovo je Uprava za konzularne poslove, očito da ovdje moramo vladati stranim jezicima!”), a nakon što sam pojasnio u kakvom sam odnosu sa Simin, ispratili su me u hodnik. Pričekao sam Iranku vani. Izašla je i zahvalila mi na brizi i pomoći, a onda rekla da je sve sredila i da mora ići. Odbila je moj poziv na kavu, pojasnivši da je već odavno trebala biti doma. Tada sam pribjegao zadnjem, moram priznati poprilično ciničnom, pokušaju uspostave kontakta: predložio sam da razmijenimo telefonske brojeve kako bi me u slučaju bilo kakvih drugih problema, pitanja ili poteškoća jednostavno mogla nazvati, a ja bih rado pomogao.
– Bit će mi zadovoljstvo pomoći čovjeku čiji je sunarodnjak bio Abul-Qâsem Ferdowsi, jedan od mojih najdražih pjesnika – slagao sam s urođenom lakoćom, bez da sam se čak i zacrvenio, iako sam prvi put čuo za Ferdowsija prije deset minuta kada sam na mobitelu progooglao iransku poeziju.
– Oh, nisi ti ni toliko beznadan kao što se činilo, rekao si da znaš samo za terorizam – rekla mi je Simin za kraj, izdiktirala svoj broj i opet prekrila lice čadorom.
Sljedeći put smo se vidjeli tjedan dana nakon upoznavanja. Tome je prethodila poprilično intenzivna razmjena esemesova: ja sam hinio dubok interes za iransku kulturu. Tako sam joj i napisao u prvoj poruci: rekoh da se meni, osobi koja vjeruje u sudbinu, energiju i slučajnosti koje mijenjaju život, čini da je naš susret bio potreban u mom životu, to je signal da bih trebao iskoristiti priliku i saznati više o iranskoj i općenito istočnoj kulturi. Uostalom, ako želite uspjeti s djevojkama, morate pomalo biti lažljivac i prevarant, barem mrvicu. Zato sam je pitao za savjete o iranskoj kinematografiji, glazbi i književnosti. Iranski su se filmovi pokazali dosadnima, bili su dugi i nerazumljivi, glazba je bila pomalo monotona i uspavana, ali jezik mi se nije umarao dok sam se zahvaljivao i izražavao svoje oduševljenje sljedećim iranskim bendom. Moja želja hvaliti i diviti se malo je splasnula kada sam od Simin primio sljedeći sms: „Lijepo je što ti se svidjela ova grupa. Makar, malo je čudno da toliko voliš iransku glazbu. Ja ju, na primjer, ne mogu podnijeti pa slušam samo francusku ili američku.”
Na moju sreću, upravo je u to vrijeme u Poljskoj počelo prikazivanje filma iranskog redatelja Asghara Farhadija Priča o Eliju. Film su prikazivali na engleskom jeziku s poljskim titlovima, tako da je to bila izvrsna prilika pozvati Simin. Da ste samo vidjeli kako su nas gledali u predvorju kina! Zamislite: ulazi mladi kuštravi momak u trapericama, crvenoj majici i s rinčicom u uhu, a pokraj njega djevojka u hidžabu! Nakon filma, koji sam bez prestanka obasipao komplimentima, Simin i ja smo zajedno popili čaj i odveo sam je na taksi.
Tako je započeo naš čudni roman. Prvi put je došla kod mene doma početkom lipnja, otprilike mjesec dana nakon što smo se upoznali, a još dva tjedna nakon toga smo se prvi put poljubili. Simin je odmah izjavila da je naša veza besperspektivna, da njen otac već ima u vidu zaručnika za nju, pa bih trebao biti svjestan toga da se ona nikad neće udati za mene. Nije da sam se jako rastužio zbog te vijesti, ali sam reda radi napravio neku kiselu grimasu i odgovorio: „To ćemo još vidjeti!”
Viđali smo se sve češće, razgovarali sve prisnije, sve dok nije stiglo naše zlatno doba– srpanj, kada je direktor tvrtke i prijatelj Simininog oca odletio negdje na odmor, pa je sada imala više slobodnog vremena i mogla je češće dolaziti k meni. Možda me je isprva privlačila njezina ljepota, a prije svega egzotičnost udvaranja ženi u hidžabu, ali kasnije sam se počeo polako i istinski zaljubljivati u tu skromnu, malenu, tihu, ali karakterom jaku djevojku.
Bilo mi je čudno i intrigantno samo osvijestiti da sada imam „poznanicu iz Irana”, a što tek reći o tijelu gimnastičarke koje je svemogući Allah dodijelio Simin.
Njeno tijelo vidio sam kada je ona prvi puta ostala prespavati kod mene. Te sam noći shvatio da između nas postoji određeno povjerenje i razumijevanje. Davno prije toga Simin mi je objasnila da se ne možemo seksati jer se ona sprema za brak u Iranu i mora ostati netaknuta. O tome ovisi ne samo njezin život, nego i čast njezine obitelji, otprilike tako je ona to objasnila. Na moje sramežljive replike da postoje različiti načini seksa i postizanja užitka koji ne uključuju penetraciju i tako dalje, ona bi pocrvenjela i uvrijedila se. Stoga je naš odnos bio ograničen na razgovore, dodire, poljupce, držanje za ruke i zagrljaje. Nazvao sam ih anđeoskima.
Međutim, jednom me sam vrag natjerao da isprobam sreću. Nakon poljubaca i zagrljaja, prilično sam vješto okrenuo Simin na leđa, legao na nju, a moje su ruke počele tumarati njenim tijelom, sve dok joj nisam počeo skidati traperice. Do čega je to dovelo! Simin me bolno klopila, bacila sa sebe na pod i sama hitro otrčala u kuhinju. Potrčao sam za njome da ju smirim. U kuhinji je djevojka stajala kraj prozora, lice joj je bilo crveno, a zjenice raširene i uplašene. Kad sam se pokušao približiti, ona je odjednom s prozorske daske zgrabila kutiju šibica kojima ja povremeno palim lulu marihuane, i počela oštro vikati: „Ne prilazi jer ću sve ovdje spaliti! Kažem ti, ne prilazi!” Bio je to vrisak divlje životinje, predatora. Ali zašto nije uzela nož, tabure, škare, bocu, zašto je ona uzela šibice? Kako je mogla očekivati da će me to uplašiti? U međuvremenu, Simin je izvukla jednu šibicu iz kutije, naizgled potvrđujući svoje prijetnje. I tako je stajala: šibica u jednoj ruci, kutija u drugoj; držala ih gotovo prekriženima poput mačeva. Nasmijao sam se jer je to izgledalo vrlo komično. Sada, kad zatvaram oči i želim se prisjetiti te zagonetne djevojke, ona se preda mnom pojavljuje upravo u takvom obliku: ratnički nastrojena, pored kuhinjskog prozora mog varšavskog stana, sa šibicama. Tek sam kasnije saznao za magičnu ulogu koju u iranskoj kulturi pripisuju vatri. Ali tada sam se smijao.
Ništa, taj preokret pomogao mi je da shvatim da neće biti seksa, ali ipak sam se htio nastaviti viđati sa Simin. Čak smo zajedno spavali u pidžamama, u nježnom zagrljaju, ali više nikad nisam pokušao ići dalje. Vjerojatno mi je zbog toga vjerovala. I zbog toga ju još uvijek pamtim, pa čak i na svoj način volim do sada, jer tad nismo stupili u odnos, već samo spavali zajedno, u zagrljajima, nježnosti i povjerenju. Poput anđela.
U srpnju je Simin proslavila svoj rođendan. Dobro se sjećam jer se za njega spremala kod mene doma. Tijekom tog mjeseca, moglo bi se reći, da smo živjeli zajedno. I tako je otišla brijati noge u mojoj kupaonici, a ja sam ostao u kuhinji. Dok je iza zida žuborila voda, ja sam proučavao kartu. U svakom od stanova u kojima sam živio objesio bih na zid veliku kartu svijeta kao ukras, kao sliku i priliku za snove i razmišljanja. Tako se Simin zatvorila u kupaonicu, a ja sam iz ničeg gledao u kartu, pažljivo promatrajući Iran, procjenjujući njegove prirodne resurse, reljef i geopolitički položaj. Tada sam i napisao sljedeću pjesmu:
Žena koja brije noge u tvome kupatilu,
sutra slavi dvadeset četvrti.
Samo da proslavi – glasno je rečeno,
jednostavno će nazvati kući roditelje
i navečer se pomoliti.
Ti ne razumiješ njene molitve, njene zagonetne poglede,
jezik izbornika u njenom mobitelu.
Nije vam bilo suđeno biti skupa, pa i bolje,
kažeš sebi, pa i bolje.
U trenu posebne nježnosti govoriš
da vjeruješ da oni nemaju nuklearno oružje,
nikakvo nuklearno oružje, i osjećaš se glupavo.
Zatim odsanjaš da njeno tijelo
miriše na nuklearno oružje, pustinju i ciganske pjesme.
Zašto ciganske? – pitaš se izjutra,
ali odgovora na to nema, ti ne znaš
kako je prolazilo njeno djetinjstvo i gdje je učila engleski,
zašto je izabrala baš tebe.
Skupa ste tri tjedna. Ponekad proučavaš kartu svijeta,
promišljaš o položaju Irana, njegovih susjeda,
prirodnim i ljudskim resursima.
Čini ti se da ju razumiješ sve bolje.
Ponekad ju pitaš o Iranu, obećaješ otići tamo s njom,
a ona samo miriše na cigansko ljeto i nuklearno oružje,
i njena je pustinja među vama, i spušta se noć.
a ona brije noge u tvome kupatilu.
Kad je Simin izašla iz kupaonice u velikom bijelom ogrtaču i s ručnikom na glavi, pjesma je već bila napisana. Nikad joj nisam rekao za nju. Uostalom, prevedena je na engleski jezik tek dvije godine kasnije. A dvije godine kasnije ja nisam ni znao gdje je ona, s kime i kako. Jer toga smo se nezaboravnog srpnja rastali zauvijek. Krajem mjeseca Simin je odletjela u Iran, dogovorili smo se da se vidimo na početku semestra u listopadu, razmijenili kontakte i adrese elektronske pošte, ali djevojka nikad nije odgovorila ni na jedan moj mail, a njezin je telefonski broj odavno isključen. Pokušao sam ju pronaći na internetu i društvenim mrežama, ali uzalud. Također je nikad više nisu vidjeli na fakultetu. Preostaje samo nadati se da je s njome sve u redu, da je živa i zdrava i da se njen otac jednostavno predomislio i odlučio ju ranije udati, pa se zato nije vratila u Varšavu.
Kao što sam već spomenuo, pjesma o njezinim nogama i kupaonici prevedena je na engleski jezik dvije godine kasnije, a ubrzo nakon toga i na njemački jezik. Tako je ispalo da se u izboru mojih pjesama, koji je objavio jedan njemački časopis, našla i ova. Onda je ispalo i tako da je časopis pao u ruke, sada već moga prijatelja, Ricarda, a on je kasnije taj izbor pokazao direktoru jednog od brazilskih književnih festivala. Iz nekih nepoznatih razloga, ta im se pjesma najviše svidjela, a već mjesec dana kasnije dobio sam pozivnicu za nastup na festivalu u Brazilu u gradiću Tiradentes koji je zagubljen u dubini kontinenta i Rio de Janeiru. Naravno, pristao sam. I nego što da sam pristao, već tjedan dana nakon što sam dobio pozivnicu nisam mogao spavati, zamišljajući svoje buduće putovanje.
Već na festivalu, ili bolje rečeno, na zabavi nakon otvaranja, u svojoj luksuznoj vili, direktor festivala tražio je da mu napišem tu pjesmu na izvornom jeziku kako bi je mogao uokviriti i objesiti na svoj zid. Još uvijek ne razumijem čime ih je tako obuzeo taj tekst, koji ja ne smatram svojim najboljim ili čak jednim od najboljih. Pjesma k’o pjesma.
Ta je priča ostala živjeti duboko u meni, tu i tamo podsjećajući me na sebe. Kad se Simin nije pojavila u listopadu, bio sam još pomalo tužan, ali nisam patio, ponekad sam je se prisjećao, ali na poprilično melankoličan način. Kao svjetlo i ugodno iskustvo. Kao ljubav koja se dogodila izvan granica tijela. Jednostavno sam htio misliti da je negdje tamo s njome sve u redu i da je sretna. Polako sam zaboravljao tu čarobnu djevojku i naš nježni srpanj, sve mi se više činilo da je cijela priča bila priviđenje i san. Ali sjećanja na Simin su se svejedno ponekad vraćala kao fantomska bol na vrlo neočekivanim mjestima.
Prvi sam je se put prisjetio naglo – spomen na nju kao da me ubo u srce – u Černobilskoj zoni. Odavno sam maštao o odlasku tamo, sve dok konačno nisam našao vodiča, stalkera[2], svog vršnjaka, koji je pristao ilegalno me odvesti u Zonu otuđenosti[3]. Prije toga već sam bio na službenom obilasku, vidio sam napuštene gradove, reaktor i sve ostalo, ali želio sam vidjeti drugu, neturističku, magičnu Zonu. I tako smo ilegalno prodrli unutra, lutali šumama i napuštenim selima, proveli noć uz logorsku vatru kako bismo u četiri ujutro vidjeli maglu nad močvarama. Moj vodič je rekao: ovo je nešto najljepše što čovjek može vidjeti u životu. I nije slagao. Kada smo se u četiri ujutro probili kroz guste šikare Polisja, prave džungle, do močvara, ostao sam bez daha. Svitalo je, riđava je svjetlost prodirala između krošnji stabala, a nad zelenilom lopoča močvarama je isparavala magla. Ali ne siva, kakva inače biva, nego nekako srebrna, čarobna, kao da blista u jutarnjoj izmaglici. Stalker je smatrao da je to zbog radioaktivnog zagađenja, a ja sam kasnije pročitao da je to od truljenja nekih posebnih algi. Srebrna magla. I tada sam se prisjetio svoje ljupke Simin. Činilo mi se da je njezina koža jednako nevidljivo isparavala, mirisala, zasićujući sve okolo svojim dražima. Jer Simin na perzijskom znači srebrenkasta, srebrna, to jest, ne samo srebro, već bljesak srebra, njegov hladan sjaj.
I eto, opet je se prisjećam ovdje u Brazilu, na legendarnoj plaži Ipanema, na obali Atlantskog oceana. Ona bi trebala biti ovdje, na mome mjestu. Uostalom, ona je zaslužna za to što sam dospio ovdje, ovo je njena pjesma, pjesma o njenim nogama i njenom mirisu. Makar, što bi ona radila na najboljoj plaži na svijetu u svome hidžabu, odnosno čadoru? Ali ja svejedno još uvijek razmišljam o njoj, već se drugi tjedan prisjećam svakog trenutka koji sam proveo zajedno s njome, sa svojom malenom djevojčicom koja je bila u stanju biti tako nježna i tako zlosutna. Ljubav koja nije s ovoga svijeta, tako mi je rekao jedan moj prijatelj, kada sam mu uz čašu viskija ispričao ovu priču.
Ponekad, kada se budim u praznoj sobi usred mrkle tame, čini mi se da je zrakom preliven miris cvijeta jorgovana nakon oluje. Tada znam da sam sanjao nju. Simin.
[1] pol. Urząd do Spraw Cudzoziemców, ulica Długa (op. prev.)
[2] ukr. сталкер: posuđenica iz engleskoga jezika, doslovan prijevod bio bi uhoda, ali u ovome kontekstu stalker označava osobu koja se dobro snalazi u zoni černobilske katastrofe (op. prev.)
[3] ukr. Зона відчуження: naziv za zonu zabranjenog pristupa uspostavljenu nakon Černobilske nesreće u krugu od 30 km od reaktora (op. prev.)
Prevela Sanja Sabljak