Na dan kada se ova revija pojavi na kioscima, navršit će se četvrt stoljeća od smrti Miroslava Krleže. Umro je na dan svetoga Thomasa Becketa, onoga kanterberijskoga biskupa, ubijenoga u katedrali, o čijem je mučeništvu T. S. Eliot napisao vjerojatno i posljednju religijsku dramu našega doba. Pokopan je Krleža prema ateističnome obredu, uz vojne počasti i počasni plotun – koje mu je, tako se pričalo, smjestio stari cinik Bakarić. Kao ni pri Andrićevoj smrti, šest godina ranije, tako ni ovoga puta, stjecajem nesretnih okolnosti, nije bilo prevelikog narodnog žalovanja. Andrića se ispraćalo kad i političara Veljka Vlahovića pa ga je, prema partijskome protokolu ali i prema vladajućem narodnom sentimentu, valjalo ispratiti sa suzom manje nego velikana iz Kolašina, koji je za španjolsku republiku dao nogu i koji se u Beogradu, lipnja 1968. rasplakao kada su ga pobunjeni studenti upitali: Veljko, a gdje ti je sin? Mlađi je Vlahović u to vrijeme studirao na Sorboni, a radni ljudi i građani prepričavali su legende o tome kako se čestiti otac zbog sina posramio. Njegova je smrt bila veća od smrti pisca iz Travnika, koliko god ćemo kasnije, kao kulturni i načitani ljudi, drukčije gledati na stvari. A Krleži se dogodilo nešto još gore. Umro je jedne godine, a pokopan je druge. Izdahnuo je dok se Jugoslavija pripremala za najluđu noć, a pokopan je dok su se Jugoslaveni liječili od novogodišnjih mamurluka. Dok se u njegovu čast pucalo na Mirogoju, turneja Četiri skakaonice bližila se kraju, skakalo se na skijama u Obersdorfu, naš adut bio je Bogdan Norčič. A drugi veliki Bogdan, novinar Tirnanić, u Ninu je, opraštajući se od zagrebačkog pisca, zapisao i to da je Fabrika duvana Niš prestala proizvoditi Kent onoga dana kada je umro Miroslav Krleža. Još jedna slučajnost, kao i ona sa svetim Tomom, jer je niška duhanjara doista izgubila licencu za Kent na dan odlaska najpoznatijega pušača svojih cigareta.
Dvadeset pet godina kasnije Krleža je vrlo temeljito mrtav. Njegovo ime živi samo u nacionalnim ceremonijalima, pa već i zvuči kao aleluja ili amen. Premda je evidentno da je za hrvatsku književnost on što i Goethe za njemačku ili Njegoš za crnogorsku, njegove su knjige sasvim i duboko nepročitane. “Balade Petrice Kerempuha” hrvatski seljaci ne uče napamet, kao što svaki rasni Crnogorac kad-tad nauči “Gorski vijenac”, a “Zastave”, pa čak i “Banket u Blitvi”, u našoj su kulturi poput egipatskih hijeroglifa prije nego što ih je iščitao Champollion. Krležine riječi se ne citiraju, tako da je jedva koja i ušla u javni diskrus, mimo imena svoga autora. Možda tek stihovi: “Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda nebu da nam nekak nebu”. A možda i onaj dosadni, sasvim potrošeni, a uostalom danas i posve netočni iskaz o hrvatskoj kulturi i srpskome junaštvu. Naime, nakon još jednoga rata u kojemu su Hrvati potvrđivali svoje herojsko ime, te još jednoga mira u kojemu su Srbi svoju sramotu popravljali lijepom riječju, glazbom i slikopisom, na zapadu bivše Jugoslavije smjestila se junačka i nekulturna Sparta, a na istoku je, istina pomalo invalidna, ali ipak Atena. Način i intenzitet suštinskoga zaborava kojim je prekriveno Krležino djelo potvrđuju da je upravo tako.
Osim što ih je sasvim savladao dragovoljački, solunaški sindrom, pa su ponosni na sva svoja stradanja, na svoje Vukovare i Kajmakčalane, današnji Hrvati ne čitaju Krležu i zato što su u kulturno-formacijskome smislu sve ono što on nije bio i što je zapravo prezirao. Iako je imenicu Bog dosljedno pisao malim slovom, Krleža je znao praktično sve o vjeri koju je napustio, ili koja ga je napustila. Bio je ateist s katoličkom legitimacijom, dok su njegovi nasljednici na Zemlji i u hrvatstvu, uglavnom katolički neznabošci. Demonski lik doktora teologije Baltazara Baltrušajtisa, prijatelja i savjetnika pukovnika Kristijana Barutanskoga, diktatora i samodršca blitvinskoga, ideal je biskupa među današnjim katoličkim neznabošcima, pa djeluje kao da je jučer napisan. Osim što je ateist i protivnik crkvene hijerarhije, Krleža je, i kada ga se danas čita, hrvatski nacionalist i Jugoslaven, točnije dosljedna Hrvatina i Jugoslavenčina. Dok drži slovo nad mučeništvom Frana Supila, Krleža nehotice lamentira nad sobom. On nije bio liberal ni u ondašnjemu, a kamoli u današnjem smislu riječi, i teško da bi mu bilo mjesta u boljem hrvatskome društvu. Dok mu živome tražim prebivalište u ovome vremenu, priznajem da ga ne nalazim u Zagrebu. Prije bi Krleža, onakav kakav je u svojoj prozi, danas živio u Beogradu i tamo jednako gorljivo branio hrvatsku pravicu i olajavao Srbe.
Dokaz kako danas u Hrvatskoj ne čitaju Krležu lako je naći i u njegovome jeziku. Naprimjer, stari je znao razliku između papira i hartije, pa je hartiju rabio kad god bi mu u nekome tekstu ispisana zatrebala, dok je knjigu novela, u izdanju zagrebačke Minerve, 1933. nazvao “Hiljadu i jedna smrt”, a ne onako kako bi je imenovala njegova današnja, gluha i ćorava publika. Pritom, Krležina je hiljada bila hrvatskija od svih naših inflatornih tisuća, dok su po njegovoj hartiji bile ispisane riječi, a mi svojim papirom možemo obrisati naše jezički osviještene stražnjice.
U toj “Hiljadu i jednoj smrti” nalazila se i poduža pripovijetka “Veliki meštar sviju hulja”, po kojoj je Branko Brezovac prije nekoliko godina načinio jednu temeljito nepogledanu, a vrijednu predstavu u Zagrebačkome kazalištu mladih. U “Velikome meštru” Krleža opisuje globalizaciju u tranzicijskoj Hrvatskoj, u kojoj umiranje postaje fantastičnim biznisom, a luksuzno i jeftino sahranjivanje biva nacionalnom modom, tako da se ispred Prvoga Pogrebnog Zavoda stvaraju redovi onih koji bi da čim prije uplate svoj sprovod. Uskoro, vlasnik će kupiti i novine čija se redakcija nalazi preko puta, pa će tako lanac proizvodnje biti konačno zatvoren. Današnji kritičarski tupani, potekli iz neomaltanih kuća bez građevinske dozvole, podignutih točno tamo gdje se zaseoci pretvaraju u selendre, a selendre se preimenuju u gradove, tog bi Krležu, da ih je natjeralo da ga čitaju, nazvali piscem stereotipa, dok bi njegovoga vazda sveznajućeg pripovjedača prokleli kao Arijanu Čulinu. “Naša kritika je krava!”, dobacio im je Krleža prije sedamdesetak godina. U to vrijeme književnom se kritikom bavila gospoda iz centra grada.
Iz današnje perspektive, Krleža je bio neobično sklon govoru mržnje. Ne daj Bože da ga malo u tom ključu danas iščitaju, završio bi na deset lomača istovremeno. Spalili bi ga zbog riječi o Srbima, a još više zbog onih koje je poimence upućivao svojim kritičarima. I nikada nije udarao anonimno ili iz potaje, nego je udarao javno, otvoreno i iz sve snage. Evo kako je, recimo, pisao o svojim sugrađanima: “Ta mesarska sekta loče vino po kaptolskim krčmama, hrče i veseli se pobjedama na dalekom ratištu, a ta krvava i polupijana vegetacija zove se kod nas našim hrvatskim rodoljubljem, zbog koga Sava i Drava teku da bi s Dunavom rekle svijetu ‘da svoj narod Hrvat ljubi’.”
Zbog svega toga, jer je veći dio života u svome gradu i među svojim narodom bio sam kao pas, dragi je Krleža do pred smrt spavao s napunjenim karabinom položenim uza zid kraj postelje. Krleža nije bio heroj, a pisao je o svijetu poniženih i uvrijeđenih. Svejedno je li bila riječ o Supilu i mrtvome Radiću, ili o carskome nadstražaru Florijanu Kranjčecu. Nakon što bi glupanima rekao da su glupani, Krleža bi i za njih imao nekakvo razumijevanje. Lijepo ga je danas čitati, kada je ponovo slobodan od onih koji ga nisu voljeli, niti su ga razumjeli, čak i dok su ga čitali. Recimo, ono kada domobrani Gebeš i Benčina govore o Lenjinu.
Zbogom, dragi Krleža ili dan kad je Fabrika duvana Niš prestala proizvoditi Kent
Decembar 2006., Globus
Na dan kada se ova revija pojavi na kioscima, navršit će se četvrt stoljeća od smrti Miroslava Krleže. Umro je na dan svetoga Thomasa Becketa, onoga kanterberijskoga biskupa, ubijenoga u katedrali, o čijem je mučeništvu T. S. Eliot napisao vjerojatno i posljednju religijsku dramu našega doba. Pokopan je Krleža prema ateističnome obredu, uz vojne počasti i počasni plotun – koje mu je, tako se pričalo, smjestio stari cinik Bakarić. Kao ni pri Andrićevoj smrti, šest godina ranije, tako ni ovoga puta, stjecajem nesretnih okolnosti, nije bilo prevelikog narodnog žalovanja. Andrića se ispraćalo kad i političara Veljka Vlahovića pa ga je, prema partijskome protokolu ali i prema vladajućem narodnom sentimentu, valjalo ispratiti sa suzom manje nego velikana iz Kolašina, koji je za španjolsku republiku dao nogu i koji se u Beogradu, lipnja 1968. rasplakao kada su ga pobunjeni studenti upitali: Veljko, a gdje ti je sin? Mlađi je Vlahović u to vrijeme studirao na Sorboni, a radni ljudi i građani prepričavali su legende o tome kako se čestiti otac zbog sina posramio. Njegova je smrt bila veća od smrti pisca iz Travnika, koliko god ćemo kasnije, kao kulturni i načitani ljudi, drukčije gledati na stvari. A Krleži se dogodilo nešto još gore. Umro je jedne godine, a pokopan je druge. Izdahnuo je dok se Jugoslavija pripremala za najluđu noć, a pokopan je dok su se Jugoslaveni liječili od novogodišnjih mamurluka. Dok se u njegovu čast pucalo na Mirogoju, turneja Četiri skakaonice bližila se kraju, skakalo se na skijama u Obersdorfu, naš adut bio je Bogdan Norčič. A drugi veliki Bogdan, novinar Tirnanić, u Ninu je, opraštajući se od zagrebačkog pisca, zapisao i to da je Fabrika duvana Niš prestala proizvoditi Kent onoga dana kada je umro Miroslav Krleža. Još jedna slučajnost, kao i ona sa svetim Tomom, jer je niška duhanjara doista izgubila licencu za Kent na dan odlaska najpoznatijega pušača svojih cigareta.
Dvadeset pet godina kasnije Krleža je vrlo temeljito mrtav. Njegovo ime živi samo u nacionalnim ceremonijalima, pa već i zvuči kao aleluja ili amen. Premda je evidentno da je za hrvatsku književnost on što i Goethe za njemačku ili Njegoš za crnogorsku, njegove su knjige sasvim i duboko nepročitane. “Balade Petrice Kerempuha” hrvatski seljaci ne uče napamet, kao što svaki rasni Crnogorac kad-tad nauči “Gorski vijenac”, a “Zastave”, pa čak i “Banket u Blitvi”, u našoj su kulturi poput egipatskih hijeroglifa prije nego što ih je iščitao Champollion. Krležine riječi se ne citiraju, tako da je jedva koja i ušla u javni diskrus, mimo imena svoga autora. Možda tek stihovi: “Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda nebu da nam nekak nebu”. A možda i onaj dosadni, sasvim potrošeni, a uostalom danas i posve netočni iskaz o hrvatskoj kulturi i srpskome junaštvu. Naime, nakon još jednoga rata u kojemu su Hrvati potvrđivali svoje herojsko ime, te još jednoga mira u kojemu su Srbi svoju sramotu popravljali lijepom riječju, glazbom i slikopisom, na zapadu bivše Jugoslavije smjestila se junačka i nekulturna Sparta, a na istoku je, istina pomalo invalidna, ali ipak Atena. Način i intenzitet suštinskoga zaborava kojim je prekriveno Krležino djelo potvrđuju da je upravo tako.
Osim što ih je sasvim savladao dragovoljački, solunaški sindrom, pa su ponosni na sva svoja stradanja, na svoje Vukovare i Kajmakčalane, današnji Hrvati ne čitaju Krležu i zato što su u kulturno-formacijskome smislu sve ono što on nije bio i što je zapravo prezirao. Iako je imenicu Bog dosljedno pisao malim slovom, Krleža je znao praktično sve o vjeri koju je napustio, ili koja ga je napustila. Bio je ateist s katoličkom legitimacijom, dok su njegovi nasljednici na Zemlji i u hrvatstvu, uglavnom katolički neznabošci. Demonski lik doktora teologije Baltazara Baltrušajtisa, prijatelja i savjetnika pukovnika Kristijana Barutanskoga, diktatora i samodršca blitvinskoga, ideal je biskupa među današnjim katoličkim neznabošcima, pa djeluje kao da je jučer napisan. Osim što je ateist i protivnik crkvene hijerarhije, Krleža je, i kada ga se danas čita, hrvatski nacionalist i Jugoslaven, točnije dosljedna Hrvatina i Jugoslavenčina. Dok drži slovo nad mučeništvom Frana Supila, Krleža nehotice lamentira nad sobom. On nije bio liberal ni u ondašnjemu, a kamoli u današnjem smislu riječi, i teško da bi mu bilo mjesta u boljem hrvatskome društvu. Dok mu živome tražim prebivalište u ovome vremenu, priznajem da ga ne nalazim u Zagrebu. Prije bi Krleža, onakav kakav je u svojoj prozi, danas živio u Beogradu i tamo jednako gorljivo branio hrvatsku pravicu i olajavao Srbe.
Dokaz kako danas u Hrvatskoj ne čitaju Krležu lako je naći i u njegovome jeziku. Naprimjer, stari je znao razliku između papira i hartije, pa je hartiju rabio kad god bi mu u nekome tekstu ispisana zatrebala, dok je knjigu novela, u izdanju zagrebačke Minerve, 1933. nazvao “Hiljadu i jedna smrt”, a ne onako kako bi je imenovala njegova današnja, gluha i ćorava publika. Pritom, Krležina je hiljada bila hrvatskija od svih naših inflatornih tisuća, dok su po njegovoj hartiji bile ispisane riječi, a mi svojim papirom možemo obrisati naše jezički osviještene stražnjice.
U toj “Hiljadu i jednoj smrti” nalazila se i poduža pripovijetka “Veliki meštar sviju hulja”, po kojoj je Branko Brezovac prije nekoliko godina načinio jednu temeljito nepogledanu, a vrijednu predstavu u Zagrebačkome kazalištu mladih. U “Velikome meštru” Krleža opisuje globalizaciju u tranzicijskoj Hrvatskoj, u kojoj umiranje postaje fantastičnim biznisom, a luksuzno i jeftino sahranjivanje biva nacionalnom modom, tako da se ispred Prvoga Pogrebnog Zavoda stvaraju redovi onih koji bi da čim prije uplate svoj sprovod. Uskoro, vlasnik će kupiti i novine čija se redakcija nalazi preko puta, pa će tako lanac proizvodnje biti konačno zatvoren. Današnji kritičarski tupani, potekli iz neomaltanih kuća bez građevinske dozvole, podignutih točno tamo gdje se zaseoci pretvaraju u selendre, a selendre se preimenuju u gradove, tog bi Krležu, da ih je natjeralo da ga čitaju, nazvali piscem stereotipa, dok bi njegovoga vazda sveznajućeg pripovjedača prokleli kao Arijanu Čulinu. “Naša kritika je krava!”, dobacio im je Krleža prije sedamdesetak godina. U to vrijeme književnom se kritikom bavila gospoda iz centra grada.
Iz današnje perspektive, Krleža je bio neobično sklon govoru mržnje. Ne daj Bože da ga malo u tom ključu danas iščitaju, završio bi na deset lomača istovremeno. Spalili bi ga zbog riječi o Srbima, a još više zbog onih koje je poimence upućivao svojim kritičarima. I nikada nije udarao anonimno ili iz potaje, nego je udarao javno, otvoreno i iz sve snage. Evo kako je, recimo, pisao o svojim sugrađanima: “Ta mesarska sekta loče vino po kaptolskim krčmama, hrče i veseli se pobjedama na dalekom ratištu, a ta krvava i polupijana vegetacija zove se kod nas našim hrvatskim rodoljubljem, zbog koga Sava i Drava teku da bi s Dunavom rekle svijetu ‘da svoj narod Hrvat ljubi’.”
Zbog svega toga, jer je veći dio života u svome gradu i među svojim narodom bio sam kao pas, dragi je Krleža do pred smrt spavao s napunjenim karabinom položenim uza zid kraj postelje. Krleža nije bio heroj, a pisao je o svijetu poniženih i uvrijeđenih. Svejedno je li bila riječ o Supilu i mrtvome Radiću, ili o carskome nadstražaru Florijanu Kranjčecu. Nakon što bi glupanima rekao da su glupani, Krleža bi i za njih imao nekakvo razumijevanje. Lijepo ga je danas čitati, kada je ponovo slobodan od onih koji ga nisu voljeli, niti su ga razumjeli, čak i dok su ga čitali. Recimo, ono kada domobrani Gebeš i Benčina govore o Lenjinu.