U izdanju sarajevske Svjetlosti, one Svjetlosti u kojoj su kao urednici radili Ivan Lovrenović, Stevan Tontić, Mirko Marjanović, a Veselko Koroman je, po vječnoj kazni za nacionalistička zastranjenja, još uvijek bio samo lektor, izašla je 1988, u prijevodu Petra Vujičića, knjiga Zbigniewa Herberta “Gospodin Kogito”. Bilo je to u novoj ediciji pjesničkih klasika, u kojoj će prije smaka svijeta izaći samo nekoliko naslova – jedan dragocjeniji od drugoga – a ja sam, dvadesetdvogodišnji klinac, s tek objavljenom jednom knjigom, danima odlazio u poslovnu zgradu Svjetlosti, da se raspitam je li knjiga došla iz štamparije. Nisam mogao da je dočekam u knjižari, a nije mi mnogo značilo ni obećanje M. T.-a, tada zaposlenog u Udruženju književnika, koje se nalazilo u istoj zgradi, da će mi telefonom javiti čim stigne Herbert. Nego bih dolazio baš svakoga dana, i svaki put bih portiru morao predati ličnu kartu, on bi me svaki put upisivao u onu svoju knjigu, pa bi me onda puštao do tajnice redakcije, koja bi mi govorila da knjiga nije izašla. Možda je to trajalo i svih petnaest dana, a možda i duže. Pamtim da je najgore bilo subotom i nedjeljom, tad ne bih išao u Svjetlost. Nijednu svoju knjigu kasnije nisam tako iščekivao kao “Gospodina Kogita”, u prijevodu Petra Vujičića. I to bi, zapravo, i trebalo biti tako: piscu su, u trenutku njihova izlaska, mnogo važnije knjige koje će čitati. One koje sam piše bile su mu važne dok ih nije napisao. Ostalo je taština.
“Gospodin Kogito” pjesnička je knjiga jednoga fikcionalnog lika. Ili jednog “lirskog objekta”? Njemu se autor obraća, predočava nam njegove stavove, uobličava njegov svijet, ili tek donosi izvještaje o stanju njegova svijeta. Gospodin Cogito uglavnom nema biografije. To nisu deskriptivne, pričalačke pjesme, niti govore o jednom životu. To su pjesme o stavu i mišljenju. U njima je sadržan bunt i angažman čovjeka pod Narodnom Republikom Poljskom, komunističkom zemljom, koja živi u nekoj vrsti trajne sovjetske okupacije. Nijedna istočnoeuropska socijalistička zemlja nije u stanju stvarati takve opreke između onoga što predstavlja misli, osjećaje i stavove najšire društvene zajednice, i onoga što je propisano kao sustav misli, osjećaja i stavova države koja zajednicu predstavlja i obuhvaća. Pritom, gospodin Cogito nije ni konfident, ni disident. On je protiv države, ali čim se to tako kaže, njegovo protivljenje gubi smisao. On je antikomunist ciničan prema antikomunizmu. On je neuhvatljivo precizan i istinit subjekt jednoga unutarnjeg prevrata. Gospodin Cogito je stalni “Cogito ergo sum”, a Herbertova knjiga svojevrsna je poetska “Rasprava o metodi”, primijenjena na društvenu zajednicu i državu. Silna knjiga, nije čudo što sam je toliko iščekivao, i silan Vujičićev prijevod.
Trideset i pet godina kasnije, ljeto je, kolovoz 2023, kad u VBZ-u izlazi knjiga izabranih pjesama Zbigniewa Herberta “Naklon moje sjenke”. Mnogo smo, mnogo stariji, i ta se okolnost ne može objasniti vremenom koje je proteklo našim organizmima i životopisima koji ih prate, koliko silinom povijesnog vremena koje je nahrupilo kroz tih trideset i pet godina. To vrijeme, između ostalog, srušilo je komunizam, ubilo Herberta i Vujičića, a čitatelje zamijenilo imbecilima i komesarima. I jednih, i drugih prepun je fejsbuk. Ni jednima, ni drugima ovakva poezija nije potrebna, niti je mogu razumjeti. Herbert, međutim, ili, bolje rečeno, gospodin Cogito, nadživio je nestanak Narodne Republike Poljske, pad komunizma i oslobođenje od sovjetske okupacije. I pritom je ostao iznenađujuće svjež. Ali pjesme gospodina Cogita ovdje, ipak, čine mali dio knjige. Ostalo je samo Herbert. U izboru i u prijevodu Đurđice Čilić.
Nemoguće je znati kad mi je prvi put na um palo pitanje je li poljsko pjesništvo zbilja tako neusporedivo veliko da u mojoj percepciji predstavlja barem polovicu, i to bolju polovicu, cjeline europskoga pjesništva, ili su nekim čudom beogradski, zagrebački i sarajevski prevoditelji s poljskog tako dobri da su uspjeli stvoriti taj privid? Petar Vujičić, Zdravko Malić, Biserka Rajčić, Ljubica Rosić, Marina Trumić, Slavko Šantić, Milivoj Slaviček, Čedo Kisić… preveli su s poljskog na naše jezike i svoje idiolekte, i to po više puta, u cjelini ili u dijelovima, opuse niza svjetotvornih poljskih pjesnika. Čitatelj je sredinom osamdesetih dosta precizno mogao znati tko su i kakvi su Tadeusz Różewicz, Ewa Lipska, Julian Kornhauser, Czesław Miłosz, Ryszard Krynicki, Adam Zagajewski, a prije njih, recimo, Julian Tuwim, Konstanty Ildefons Gałczyński… Osim što je činjenica da su odistinski daroviti ljudi, rođeni pjesnici koji su svoj dar u cjelini ili djelomice predali onima koje su prevodili, prevodili poljske pjesnike, postojalo je u svemu tome i neko povijesno-biografsko međusobno prepoznavanje. Raseljeni, iskorijenjeni, progonjeni, u mnogo većoj mjeri nego što je to bio njihov jugoslavenski (hrvatski, bosanski, srpski…) čitatelj, redom oporbeni u odnosu na režim neslobode pod kojim su živjeli, oni su tom čitatelju nehotice bili mala škola slobode. Učili su ga da se obrani od fanatizma svake vrste. Fanatizma pristajanja, kao i fanatizma nepristajanja.
Herbert je među tim Poljacima bio najneobičniji po vrsti svog talenta. Premda izvorni, odistinski, čak i pomalo starinski lirik, koji je u stanju odigrati scene gotovo romantičarskog zanosa, umio je biti grub i tvrd poput Różewicza, a pritom je, iznad svega toga, razvijao strategiju romanopisca. Gospodin Cogito je, naime, romaneskni lik. Moj imaginarni prijatelj, jedan od rijetkih kojeg nisam uspio uklopiti u kratku crticu za onu knjigu. Otimao se, prerastao format, valjda upravo zato što je romaneskni lik izvan romana. Pritom, Zbigniew Herbert je, kao i Zagajewski, samo na neki drugi način, pjesnik autobiografskih motiva, pjesnik svog života i stradanja. A njegovo stradanje bilo je najveće. Premda će sve što bude napisao biti protiv fanatizma, u svom je životu Herbert bio fanatik, na način na koji su to bili prvi kršćani. Njegova potreba za neogriješenjem, za pravovjerjem, otpočetka bila je zastrašujuća: nije objavljivao, nije surađivao, ni na što nije pristajao, po cijenu gladi… Svojom je krvlju hranio eksperimentalne uši. Činio je to stvarno i metaforično. Mnogo godina kasnije dijagnosticiran mu je bipolarni poremećaj. U njegovom slučaju, njegov čitatelj je uvjeren, duševna bolest izravna je posljedica njegova mučeništva. Ili, možda tačnije, njegove mučeničke naravi. Na kraju će, pred kraj života, odigrati scenu svađe, velikoga javnog sukoba, sa svima i sa samim Miłoszem. Ubit će ga vlastita gorčina, kojoj, međutim, nije dopuštao da prodre u književnost. To je doista dar najvećih: pisati protiv svoje opsesije, protiv svoje prirode, protiv sudbine, na koncu. I da pritom pišeš upravo o toj opsesiji, o toj prirodi, i da tako ispišeš vlastitu sudbinu.
Čitao sam, s golemim unutarnjim ganućem, gotovo bih rekao i fizičkim bolom, prijevode Đurđice Čilić, dok mi je odnekud iznutra izbijalo sjećanje na prijevode istih tekstova Petra Vujičića. Nisam uspoređivao, nego su se u takvom čitanju susretala različita vremena mog života. I osjećaj, vrlo snažan, da Đurđica Čilić to neusporedivo dobro radi. Najbolje dosad, jer je od svih njezinih pjesnika Herbert nekako najviše njen. Njegov glas je, bit će, najbliži ritmu i melodiji njezina unutarnjeg govora. Njegova ironija najbliža je njezinoj privatnoj ironiji. Pritom, kod Zbigniewa Herberta zanimljivo je to da on ironijom štiti svoj svijet, ali ne i sebe. Taj svijet posredovan je gospodinom Cogitom, ali čak i kada je neposredan, kad Herbert piše o likovima iz antike, ili kad opisuje predmete, piše male pjesničke priče, on štiti svijet, a ne sebe. Savršen mu je glas Đurđica Čilić dala. Ili je njezin jezik, jezik ovog čitatelja.
U knjizi je, međutim, mnogo pjesama koje ne pamtim od Vujičića. Onih koje sam, možda, zaboravio, kao i onih koje su nastale nakon njegove smrti. Naročit doživljaj donosi ciklus “Rasutih pjesama”. Herbert je uvelike konceptualni pjesnik, nije tek pisac zbirki poezije, tako da rasutih pjesama mora biti mnogo. Onih koje naprosto nisu pripadale nijednoj knjizi. U tim pjesmama on zvuči kao prorok, u najelementarnijem smislu riječi. Pjesma “Opomena” glasi ovako: “kad smo dobili svijet/ on je bio kao novi sat/ sa šesnaest kamenčića/ mehanizam najviše kvalitete/// gdje god prisloniš uho/ na vodu drvo grudi/ svuda čuješ iste/ pravilne otkucaje/// na žalost našli su se takvi/ što su govorili ne radi dobro/ treba ubrzati povijest/ i počeli su ubrzavati/// tako je počelo XX. stoljeće/ epoha loših urara/ koji su čekićem i pilom/ popravljali sat/// oni su umjesto dviju kazaljki/ dodali nekoliko stotina/ i sad više nitko ne zna/ što sat pokazuje/// koristeći zbrku/ ukrali su šesnaest kamenčića/ i sad stvarno treba/ zamijeniti cijeli mehanizam”.
U tim nam je djetinjstvima netko rekao da se vrijednost sata mjeri brojem rubisa u njemu. Na jeftinim našim satovima, kupljenim za odličan uspjeh i vladanje u sedmom osmoljetke, ili donesenim iz Sovjetskog Saveza, gdje je radio ujak, pisao je, odmah ispod marke (brend se tad zvao marka), broj rubisa u satu. Nismo mi znali što je rubis, nije to znao nitko osim urara, časovničara, sajdžije. Rubisi su ustvari rubini na francuskom. Rusi i Poljaci u satu za njih govore – kamenčići, Englezi kažu jewels. Kamenčići načinjeni su od aluminijeva oksida, uz dodatak kromova oksida, na sebi nose zupčanike sata, i trebaju izdržati radijalna i aksijalna opterećenja. Ili opterećenja vremena. Rubisi na sebi drže vrijeme. Dugo sam razmišljao o tome je li Đurđica adekvatno prevela pjesmu. Jest, premda su kamenčići u pjesmi ustvari rubis u rječniku njezina čitatelja. Ali kako rubis ne postoji ni u jednom rječniku hrvatskog jezika – što i nije najveći problem – niti postoji i u jednom književnom djelu, pripovijeci, romanu, pjesmi – što je već ozbiljan problem – mogli su to biti samo kamenčići. Jedino što je trebala postojati fusnota, da neupućenu čitatelju objasni kakvi su to kamenčići. Nedostatak jedne fusnote moj je prigovor ovoj knjizi. Jedini. (A knjiga bez prigovora je, to svaki čitatelj zna, nepročitana knjiga…)
Zbigniew Herbert nam je, nama tamošnjima, tako nepodnošljivo blizak, kao i Zagajewski, kao i Bruno Schulz, jer je s granice Austro-Ugarskog imperija, čovjek s Istoka, prognanik s jednog od onih mjesta i iz onih gradova koji za nas više ne postoje. Herbert je, kao i Zagajewski, kao i Bruno Schulz, moj prvi komšija, premda su nam pograničja i u njima rodni gradovi, par tisuća kilometara udaljeni. Naravno da je i Herbertovo podrijetlo kompleksno i komplicirano. (On bi ga, katkad, i mistificirao.) I naravno da se s takvim podrijetlom svugdje i u svemu, pa tako i u svom poljstvu i poljaštvu, osjećao pomalo kao tuđin. Pjesma “Baka”, iz predsmrtne njegove knjige “Epilog oluje”, koju u prijevodu Đurđice Čilić prvi put čitam, a cijela glasi ovako: “moja presveta baka/ u dugoj uskoj haljini/ zakopčanoj/ s bezbroj/ dugmadi/ kao orhideja/ kao arhipelag/ kao sazviježđe/// sjedim joj u krilu/ a ona mi pripovijeda/ svemir/ od petka/ do nedjelje/// zanijet slušanjem/ znam sve -/ – što je od nje/// ne otkriva mi samo svoje porijeklo/ baka Maria Balaban/ Maria Iskusna/// ne govori ništa o masakru/ u Armeniji -/ turskom masakru/// želi mi priuštiti/ nekoliko godina iluzije/ zna da ću dočekati/ i sam spoznati/ bez riječi zakletve i plača/ gorku/ površinu/ i dno/ riječi”. U pjesmi o svojoj baki Armenki Herbert dopre do samih granica sentimenta, koje svaki pjesnik, a možda i svaki čovjek, sam sebi postavlja. Jednima su, za koje u životu velimo da su hladni i kontrolirani, a u poeziji da su kontemplativni i misaoni, te granice daleko od srca. Drugima, pak, su iza srca, tako da nam se učini da su lažno sentimentalni. Herbertu su posred srca, tako da njihovo dosezanje čitatelja pogodi posred grla i biva vidljivo na elektrokardiogramu. Pritom, majstorstvo pjesme u herbertovskoj je rečenici, razlomljenoj u grcaj stiha, koja je, zapravo, kogitovska: “Želi mi priuštiti nekoliko godina iluzije; zna da ću dočekati, i sam spoznati, bez riječi zakletve i plača, gorku površinu i dno riječi.” Što je dno riječi? To je ono na što baka priprema unuka. U krilu. Jedini smisao milošte.
Pjesmu “Iz nenapisane teorije snova”, koju također moramo cijelu citirati, našemu bi svijetu, a onda i svakom svijetu, trebalo dijeliti kao humanitarnu pomoć, skupa s Ustavom. Našemu svijetu, naravno u prijevodu Đurđice Čilić, pa taman i da taj naš svijet nije ni iz Bosne ni iz Hrvatske. (Inače, iz Bosne izgovara se izBosne, kao jedna riječ, dok se iz Hrvatske izgovara sa čujnom dramskom pauzom između dvije riječi. U izgovoru nije metafora prisnosti i distance, nego je jedno takvo kakvo jest pa se tu nema šta, a o smislu drugog treba misliti.) “Iz nenapisane teorije snova” glasi ovako, najprije prvo pjevanje: “Zločinci mirno spavaju snovi su im ružičasti/ ljubazni ubojice kojima je već oprostilo/ kratko ljudsko pamćenje – stranci i rođaci/ blagi vjetar prevrće stranice obiteljskih albuma/ prozori doma otvoreni prema kolovozu sjena jabuke u cvatu/ pod kojom se okupio plemeniti rod/ djedove kočije odlazak u crkvu/ prva pričest/ prvi majčin zagrljaj/ vatra na čistini i zvjezdano nebo/ bez znakova i tajni bez apokalipse/ oni mirno spavaju snovi su im krepki/ puni hrane pića mesnatih ženskih tijela/ i ljubavnih igara u gustišima šumaraka/ a nad svime plovi nezaboravni/ glas čist kao izvor nevin kao eho/ o momku koji je na livadi našao ružu među vrijeskom/// zvono sjećanja ne budi duhove ni košmare/ zvono sjećanja ponavlja veliki oprost/ bude se rano puni snage volje/ pomno briju buržujske obraze/ ostatak kose namiještaju kao lovorov vijenac/ pod vodom zaborava koja sve ispire/ sapunaju svoje tijelo sapunom marke Macbeth.” I drugo pjevanje, koje glasi ovako: “Zašto san – utočište svih ljudi/ uskraćuje svoju milost žrtvama nasilja/ zašto noću krvare u čistoj postelji/ i idu u svoje krevete kao u sobe za torturu/ kao u ćeliju smrti kao u sjenu vješala/ pa i oni su imali majku i vidjeli/ šumu proplanak nebo jabuku u cvatu ružu/ tko je sve to izgnao iz skrovišta duše/ i oni su doživjeli trenutak sreće pa zašto onda/ njihovi vrisci u noći bude nevine ukućane/ zašto kreću još jednom u luđački bijeg/ udarajući glavom o zid a potom više ne spavaju/ tupo zagledani u sat koji ništa neće promijeniti/// zvono sjećanja ponavlja veliko zaprepaštenje/ zvono sjećanja monotono udara u strah/// uistinu je teško priznati krvnici su pobijedili/ žrtve su do kraja vječnosti već pokorene/ i moraju se pogoditi s tom kaznom bez krivnje/ s ožiljkom srama otiskom prstiju na licu/ podlom voljom preživljavanja iskušenjem oprosta/ a priča o paklu izaziva opravdano gađenje/ i više ne postoji mjesto gdje bi se uložila žalba/ nepojmljive presude izriče tribunal snova”.
Herbert, naizgled ironično, izokreće stvar. Umjesto da govori o onom o čemu su mnogi pjesnici, ispunjeni uvijek prvotnim čuđenjem, nadahnuto govorili: o tome da su i zločinci nečija djeca, da su i oni imali majku, djetinjstvo, bistro vrelo naivnosti, on govori da su i njihove žrtve imale majku, da su “vidjeli šumu proplanak nebo jabuku”. Umjesto da govori, onako kako se oduvijek govorilo i mislilo, da će pravda na kraju pobijediti, on bez imalo ironije kaže da “uistinu je teško priznati krvnici su pobijedili”. Umjesto iluzije mirne savjesti onih koji nisu činili zlo, u koju zapravo nitko odavno ne vjeruje, jer iluzije i nisu da bi se u njih vjerovalo, nego da bi se s iluzijama lakše živjelo, Herbert nudi stvarni užas snova. Pjesma je posvećena Jeanu Améryju, koji se s tim užasom živio, sve dok se nije ubio. Nema utjehe za Zbigniewa Herberta, osim te čudne, omamljujuće i pomalo zbunjujuće mogućnosti da se izriče ono što prethodno nije izrečeno. Onda je to utjeha, nakon nepojmljivih presuda koje izriče “tribunal snova”. “Zločinci mirno spavaju snovi su im ružičasti” parola je koja bi se, kao i mnogi stihovi Zbigniewa Herberta, mogla ispisivati sprejom po zidovima. Ružičastim sprejom po tribunalima za ratne i mirnodopske zločine, po sudovima i zgradama glavnih stožera i ministarstava obrane.
Vrijeme leti, neki se dan, baš u najvrelije doba godine, navršilo četvrt stoljeća od Herbertove smrti, u prosincu će trideset godina od smrti Petra Vujičića, kojemu je posvećena pjesma koju Đurđica Čilić uvrštava u svoj izbor, naslova “Petru Vujičiću”, a Herbert ju je napisao za njegova života. Pjesma započinje ovako: “U suštini se nama za čim žaliti/ dobro to znaš Petre/ ne govorim to Tebi nego preko Tebe drugima/// tijekom pola stoljeća bolje si znao moje misli/ od mene samog/ strpljivo si ih prevodio/// u Čika Ljubinoj ulici/ u bijelom Gradu/ na rijeci koja ponovo krvari”. I tako dalje, i tako dalje… Knjiga je to bila “Rovigo” iz godine 1992. I premda čitatelj nema nikakvih ovlasti da govori u ime pisca, pa još ovakvog pjesnika, reći ću da je ovom knjigom Đurđica Čilić osvojila Herbertove misli tako što ih je znala bolje od njega samog. I onda je Herbertove pjesme pisala na hrvatskom, puninom vlastitog pjesničkog talenta. Kao Petar Vujičić što je činio, na jeziku koji je zvao srpskohrvatskim. Ovo je njezino dosad nesumnjivo najbolje prevoditeljsko djelo. Razlog je, rekli smo to već, u nekom čudu istovremenog usklađivanja i ugađanja različitih jezika i različitih ljudskih naravi. Nije to više samo prevođenje, nije ni prepjevavanje. Pomalo to je kao kad Glenn Gould svira Bachove Goldberške varijacije. Na različite načine u dva vremena svog života, ali oba puta dostojno genija.
Pjesma “Petru Vujičiću” ovako završava: “slušao sam starca koji je recitirao Homera/ znao sam ljude prognane poput Dantea/ u kazalištu sam vidio sve Shakespeareove drame/ uspio sam/ moglo bi se reći srećković/// objasni to drugima/ imao sam divan život/// patio sam”. Blagim glasom izrečeno i nimalo sentimentalno, poput infarkta koji zaustavi srce: “imao sam divan život”, pa dramska pauza i objašnjenje, “patio sam”.
Na kraju knjige slijedi lijep, pametan i obziran pogovor prevoditeljice. Pišući o poeziji, a pomalo i o naravi pjesnikovoj, rekla nam je štošta o svojoj naravi.
Zbigniew Herbert: Zločinci mirno spavaju, snovi su im ružičasti
U izdanju sarajevske Svjetlosti, one Svjetlosti u kojoj su kao urednici radili Ivan Lovrenović, Stevan Tontić, Mirko Marjanović, a Veselko Koroman je, po vječnoj kazni za nacionalistička zastranjenja, još uvijek bio samo lektor, izašla je 1988, u prijevodu Petra Vujičića, knjiga Zbigniewa Herberta “Gospodin Kogito”. Bilo je to u novoj ediciji pjesničkih klasika, u kojoj će prije smaka svijeta izaći samo nekoliko naslova – jedan dragocjeniji od drugoga – a ja sam, dvadesetdvogodišnji klinac, s tek objavljenom jednom knjigom, danima odlazio u poslovnu zgradu Svjetlosti, da se raspitam je li knjiga došla iz štamparije. Nisam mogao da je dočekam u knjižari, a nije mi mnogo značilo ni obećanje M. T.-a, tada zaposlenog u Udruženju književnika, koje se nalazilo u istoj zgradi, da će mi telefonom javiti čim stigne Herbert. Nego bih dolazio baš svakoga dana, i svaki put bih portiru morao predati ličnu kartu, on bi me svaki put upisivao u onu svoju knjigu, pa bi me onda puštao do tajnice redakcije, koja bi mi govorila da knjiga nije izašla. Možda je to trajalo i svih petnaest dana, a možda i duže. Pamtim da je najgore bilo subotom i nedjeljom, tad ne bih išao u Svjetlost. Nijednu svoju knjigu kasnije nisam tako iščekivao kao “Gospodina Kogita”, u prijevodu Petra Vujičića. I to bi, zapravo, i trebalo biti tako: piscu su, u trenutku njihova izlaska, mnogo važnije knjige koje će čitati. One koje sam piše bile su mu važne dok ih nije napisao. Ostalo je taština.
“Gospodin Kogito” pjesnička je knjiga jednoga fikcionalnog lika. Ili jednog “lirskog objekta”? Njemu se autor obraća, predočava nam njegove stavove, uobličava njegov svijet, ili tek donosi izvještaje o stanju njegova svijeta. Gospodin Cogito uglavnom nema biografije. To nisu deskriptivne, pričalačke pjesme, niti govore o jednom životu. To su pjesme o stavu i mišljenju. U njima je sadržan bunt i angažman čovjeka pod Narodnom Republikom Poljskom, komunističkom zemljom, koja živi u nekoj vrsti trajne sovjetske okupacije. Nijedna istočnoeuropska socijalistička zemlja nije u stanju stvarati takve opreke između onoga što predstavlja misli, osjećaje i stavove najšire društvene zajednice, i onoga što je propisano kao sustav misli, osjećaja i stavova države koja zajednicu predstavlja i obuhvaća. Pritom, gospodin Cogito nije ni konfident, ni disident. On je protiv države, ali čim se to tako kaže, njegovo protivljenje gubi smisao. On je antikomunist ciničan prema antikomunizmu. On je neuhvatljivo precizan i istinit subjekt jednoga unutarnjeg prevrata. Gospodin Cogito je stalni “Cogito ergo sum”, a Herbertova knjiga svojevrsna je poetska “Rasprava o metodi”, primijenjena na društvenu zajednicu i državu. Silna knjiga, nije čudo što sam je toliko iščekivao, i silan Vujičićev prijevod.
Trideset i pet godina kasnije, ljeto je, kolovoz 2023, kad u VBZ-u izlazi knjiga izabranih pjesama Zbigniewa Herberta “Naklon moje sjenke”. Mnogo smo, mnogo stariji, i ta se okolnost ne može objasniti vremenom koje je proteklo našim organizmima i životopisima koji ih prate, koliko silinom povijesnog vremena koje je nahrupilo kroz tih trideset i pet godina. To vrijeme, između ostalog, srušilo je komunizam, ubilo Herberta i Vujičića, a čitatelje zamijenilo imbecilima i komesarima. I jednih, i drugih prepun je fejsbuk. Ni jednima, ni drugima ovakva poezija nije potrebna, niti je mogu razumjeti. Herbert, međutim, ili, bolje rečeno, gospodin Cogito, nadživio je nestanak Narodne Republike Poljske, pad komunizma i oslobođenje od sovjetske okupacije. I pritom je ostao iznenađujuće svjež. Ali pjesme gospodina Cogita ovdje, ipak, čine mali dio knjige. Ostalo je samo Herbert. U izboru i u prijevodu Đurđice Čilić.
Nemoguće je znati kad mi je prvi put na um palo pitanje je li poljsko pjesništvo zbilja tako neusporedivo veliko da u mojoj percepciji predstavlja barem polovicu, i to bolju polovicu, cjeline europskoga pjesništva, ili su nekim čudom beogradski, zagrebački i sarajevski prevoditelji s poljskog tako dobri da su uspjeli stvoriti taj privid? Petar Vujičić, Zdravko Malić, Biserka Rajčić, Ljubica Rosić, Marina Trumić, Slavko Šantić, Milivoj Slaviček, Čedo Kisić… preveli su s poljskog na naše jezike i svoje idiolekte, i to po više puta, u cjelini ili u dijelovima, opuse niza svjetotvornih poljskih pjesnika. Čitatelj je sredinom osamdesetih dosta precizno mogao znati tko su i kakvi su Tadeusz Różewicz, Ewa Lipska, Julian Kornhauser, Czesław Miłosz, Ryszard Krynicki, Adam Zagajewski, a prije njih, recimo, Julian Tuwim, Konstanty Ildefons Gałczyński… Osim što je činjenica da su odistinski daroviti ljudi, rođeni pjesnici koji su svoj dar u cjelini ili djelomice predali onima koje su prevodili, prevodili poljske pjesnike, postojalo je u svemu tome i neko povijesno-biografsko međusobno prepoznavanje. Raseljeni, iskorijenjeni, progonjeni, u mnogo većoj mjeri nego što je to bio njihov jugoslavenski (hrvatski, bosanski, srpski…) čitatelj, redom oporbeni u odnosu na režim neslobode pod kojim su živjeli, oni su tom čitatelju nehotice bili mala škola slobode. Učili su ga da se obrani od fanatizma svake vrste. Fanatizma pristajanja, kao i fanatizma nepristajanja.
Herbert je među tim Poljacima bio najneobičniji po vrsti svog talenta. Premda izvorni, odistinski, čak i pomalo starinski lirik, koji je u stanju odigrati scene gotovo romantičarskog zanosa, umio je biti grub i tvrd poput Różewicza, a pritom je, iznad svega toga, razvijao strategiju romanopisca. Gospodin Cogito je, naime, romaneskni lik. Moj imaginarni prijatelj, jedan od rijetkih kojeg nisam uspio uklopiti u kratku crticu za onu knjigu. Otimao se, prerastao format, valjda upravo zato što je romaneskni lik izvan romana. Pritom, Zbigniew Herbert je, kao i Zagajewski, samo na neki drugi način, pjesnik autobiografskih motiva, pjesnik svog života i stradanja. A njegovo stradanje bilo je najveće. Premda će sve što bude napisao biti protiv fanatizma, u svom je životu Herbert bio fanatik, na način na koji su to bili prvi kršćani. Njegova potreba za neogriješenjem, za pravovjerjem, otpočetka bila je zastrašujuća: nije objavljivao, nije surađivao, ni na što nije pristajao, po cijenu gladi… Svojom je krvlju hranio eksperimentalne uši. Činio je to stvarno i metaforično. Mnogo godina kasnije dijagnosticiran mu je bipolarni poremećaj. U njegovom slučaju, njegov čitatelj je uvjeren, duševna bolest izravna je posljedica njegova mučeništva. Ili, možda tačnije, njegove mučeničke naravi. Na kraju će, pred kraj života, odigrati scenu svađe, velikoga javnog sukoba, sa svima i sa samim Miłoszem. Ubit će ga vlastita gorčina, kojoj, međutim, nije dopuštao da prodre u književnost. To je doista dar najvećih: pisati protiv svoje opsesije, protiv svoje prirode, protiv sudbine, na koncu. I da pritom pišeš upravo o toj opsesiji, o toj prirodi, i da tako ispišeš vlastitu sudbinu.
Čitao sam, s golemim unutarnjim ganućem, gotovo bih rekao i fizičkim bolom, prijevode Đurđice Čilić, dok mi je odnekud iznutra izbijalo sjećanje na prijevode istih tekstova Petra Vujičića. Nisam uspoređivao, nego su se u takvom čitanju susretala različita vremena mog života. I osjećaj, vrlo snažan, da Đurđica Čilić to neusporedivo dobro radi. Najbolje dosad, jer je od svih njezinih pjesnika Herbert nekako najviše njen. Njegov glas je, bit će, najbliži ritmu i melodiji njezina unutarnjeg govora. Njegova ironija najbliža je njezinoj privatnoj ironiji. Pritom, kod Zbigniewa Herberta zanimljivo je to da on ironijom štiti svoj svijet, ali ne i sebe. Taj svijet posredovan je gospodinom Cogitom, ali čak i kada je neposredan, kad Herbert piše o likovima iz antike, ili kad opisuje predmete, piše male pjesničke priče, on štiti svijet, a ne sebe. Savršen mu je glas Đurđica Čilić dala. Ili je njezin jezik, jezik ovog čitatelja.
U knjizi je, međutim, mnogo pjesama koje ne pamtim od Vujičića. Onih koje sam, možda, zaboravio, kao i onih koje su nastale nakon njegove smrti. Naročit doživljaj donosi ciklus “Rasutih pjesama”. Herbert je uvelike konceptualni pjesnik, nije tek pisac zbirki poezije, tako da rasutih pjesama mora biti mnogo. Onih koje naprosto nisu pripadale nijednoj knjizi. U tim pjesmama on zvuči kao prorok, u najelementarnijem smislu riječi. Pjesma “Opomena” glasi ovako: “kad smo dobili svijet/ on je bio kao novi sat/ sa šesnaest kamenčića/ mehanizam najviše kvalitete/// gdje god prisloniš uho/ na vodu drvo grudi/ svuda čuješ iste/ pravilne otkucaje/// na žalost našli su se takvi/ što su govorili ne radi dobro/ treba ubrzati povijest/ i počeli su ubrzavati/// tako je počelo XX. stoljeće/ epoha loših urara/ koji su čekićem i pilom/ popravljali sat/// oni su umjesto dviju kazaljki/ dodali nekoliko stotina/ i sad više nitko ne zna/ što sat pokazuje/// koristeći zbrku/ ukrali su šesnaest kamenčića/ i sad stvarno treba/ zamijeniti cijeli mehanizam”.
U tim nam je djetinjstvima netko rekao da se vrijednost sata mjeri brojem rubisa u njemu. Na jeftinim našim satovima, kupljenim za odličan uspjeh i vladanje u sedmom osmoljetke, ili donesenim iz Sovjetskog Saveza, gdje je radio ujak, pisao je, odmah ispod marke (brend se tad zvao marka), broj rubisa u satu. Nismo mi znali što je rubis, nije to znao nitko osim urara, časovničara, sajdžije. Rubisi su ustvari rubini na francuskom. Rusi i Poljaci u satu za njih govore – kamenčići, Englezi kažu jewels. Kamenčići načinjeni su od aluminijeva oksida, uz dodatak kromova oksida, na sebi nose zupčanike sata, i trebaju izdržati radijalna i aksijalna opterećenja. Ili opterećenja vremena. Rubisi na sebi drže vrijeme. Dugo sam razmišljao o tome je li Đurđica adekvatno prevela pjesmu. Jest, premda su kamenčići u pjesmi ustvari rubis u rječniku njezina čitatelja. Ali kako rubis ne postoji ni u jednom rječniku hrvatskog jezika – što i nije najveći problem – niti postoji i u jednom književnom djelu, pripovijeci, romanu, pjesmi – što je već ozbiljan problem – mogli su to biti samo kamenčići. Jedino što je trebala postojati fusnota, da neupućenu čitatelju objasni kakvi su to kamenčići. Nedostatak jedne fusnote moj je prigovor ovoj knjizi. Jedini. (A knjiga bez prigovora je, to svaki čitatelj zna, nepročitana knjiga…)
Zbigniew Herbert nam je, nama tamošnjima, tako nepodnošljivo blizak, kao i Zagajewski, kao i Bruno Schulz, jer je s granice Austro-Ugarskog imperija, čovjek s Istoka, prognanik s jednog od onih mjesta i iz onih gradova koji za nas više ne postoje. Herbert je, kao i Zagajewski, kao i Bruno Schulz, moj prvi komšija, premda su nam pograničja i u njima rodni gradovi, par tisuća kilometara udaljeni. Naravno da je i Herbertovo podrijetlo kompleksno i komplicirano. (On bi ga, katkad, i mistificirao.) I naravno da se s takvim podrijetlom svugdje i u svemu, pa tako i u svom poljstvu i poljaštvu, osjećao pomalo kao tuđin. Pjesma “Baka”, iz predsmrtne njegove knjige “Epilog oluje”, koju u prijevodu Đurđice Čilić prvi put čitam, a cijela glasi ovako: “moja presveta baka/ u dugoj uskoj haljini/ zakopčanoj/ s bezbroj/ dugmadi/ kao orhideja/ kao arhipelag/ kao sazviježđe/// sjedim joj u krilu/ a ona mi pripovijeda/ svemir/ od petka/ do nedjelje/// zanijet slušanjem/ znam sve -/ – što je od nje/// ne otkriva mi samo svoje porijeklo/ baka Maria Balaban/ Maria Iskusna/// ne govori ništa o masakru/ u Armeniji -/ turskom masakru/// želi mi priuštiti/ nekoliko godina iluzije/ zna da ću dočekati/ i sam spoznati/ bez riječi zakletve i plača/ gorku/ površinu/ i dno/ riječi”. U pjesmi o svojoj baki Armenki Herbert dopre do samih granica sentimenta, koje svaki pjesnik, a možda i svaki čovjek, sam sebi postavlja. Jednima su, za koje u životu velimo da su hladni i kontrolirani, a u poeziji da su kontemplativni i misaoni, te granice daleko od srca. Drugima, pak, su iza srca, tako da nam se učini da su lažno sentimentalni. Herbertu su posred srca, tako da njihovo dosezanje čitatelja pogodi posred grla i biva vidljivo na elektrokardiogramu. Pritom, majstorstvo pjesme u herbertovskoj je rečenici, razlomljenoj u grcaj stiha, koja je, zapravo, kogitovska: “Želi mi priuštiti nekoliko godina iluzije; zna da ću dočekati, i sam spoznati, bez riječi zakletve i plača, gorku površinu i dno riječi.” Što je dno riječi? To je ono na što baka priprema unuka. U krilu. Jedini smisao milošte.
Pjesmu “Iz nenapisane teorije snova”, koju također moramo cijelu citirati, našemu bi svijetu, a onda i svakom svijetu, trebalo dijeliti kao humanitarnu pomoć, skupa s Ustavom. Našemu svijetu, naravno u prijevodu Đurđice Čilić, pa taman i da taj naš svijet nije ni iz Bosne ni iz Hrvatske. (Inače, iz Bosne izgovara se izBosne, kao jedna riječ, dok se iz Hrvatske izgovara sa čujnom dramskom pauzom između dvije riječi. U izgovoru nije metafora prisnosti i distance, nego je jedno takvo kakvo jest pa se tu nema šta, a o smislu drugog treba misliti.) “Iz nenapisane teorije snova” glasi ovako, najprije prvo pjevanje: “Zločinci mirno spavaju snovi su im ružičasti/ ljubazni ubojice kojima je već oprostilo/ kratko ljudsko pamćenje – stranci i rođaci/ blagi vjetar prevrće stranice obiteljskih albuma/ prozori doma otvoreni prema kolovozu sjena jabuke u cvatu/ pod kojom se okupio plemeniti rod/ djedove kočije odlazak u crkvu/ prva pričest/ prvi majčin zagrljaj/ vatra na čistini i zvjezdano nebo/ bez znakova i tajni bez apokalipse/ oni mirno spavaju snovi su im krepki/ puni hrane pića mesnatih ženskih tijela/ i ljubavnih igara u gustišima šumaraka/ a nad svime plovi nezaboravni/ glas čist kao izvor nevin kao eho/ o momku koji je na livadi našao ružu među vrijeskom/// zvono sjećanja ne budi duhove ni košmare/ zvono sjećanja ponavlja veliki oprost/ bude se rano puni snage volje/ pomno briju buržujske obraze/ ostatak kose namiještaju kao lovorov vijenac/ pod vodom zaborava koja sve ispire/ sapunaju svoje tijelo sapunom marke Macbeth.” I drugo pjevanje, koje glasi ovako: “Zašto san – utočište svih ljudi/ uskraćuje svoju milost žrtvama nasilja/ zašto noću krvare u čistoj postelji/ i idu u svoje krevete kao u sobe za torturu/ kao u ćeliju smrti kao u sjenu vješala/ pa i oni su imali majku i vidjeli/ šumu proplanak nebo jabuku u cvatu ružu/ tko je sve to izgnao iz skrovišta duše/ i oni su doživjeli trenutak sreće pa zašto onda/ njihovi vrisci u noći bude nevine ukućane/ zašto kreću još jednom u luđački bijeg/ udarajući glavom o zid a potom više ne spavaju/ tupo zagledani u sat koji ništa neće promijeniti/// zvono sjećanja ponavlja veliko zaprepaštenje/ zvono sjećanja monotono udara u strah/// uistinu je teško priznati krvnici su pobijedili/ žrtve su do kraja vječnosti već pokorene/ i moraju se pogoditi s tom kaznom bez krivnje/ s ožiljkom srama otiskom prstiju na licu/ podlom voljom preživljavanja iskušenjem oprosta/ a priča o paklu izaziva opravdano gađenje/ i više ne postoji mjesto gdje bi se uložila žalba/ nepojmljive presude izriče tribunal snova”.
Herbert, naizgled ironično, izokreće stvar. Umjesto da govori o onom o čemu su mnogi pjesnici, ispunjeni uvijek prvotnim čuđenjem, nadahnuto govorili: o tome da su i zločinci nečija djeca, da su i oni imali majku, djetinjstvo, bistro vrelo naivnosti, on govori da su i njihove žrtve imale majku, da su “vidjeli šumu proplanak nebo jabuku”. Umjesto da govori, onako kako se oduvijek govorilo i mislilo, da će pravda na kraju pobijediti, on bez imalo ironije kaže da “uistinu je teško priznati krvnici su pobijedili”. Umjesto iluzije mirne savjesti onih koji nisu činili zlo, u koju zapravo nitko odavno ne vjeruje, jer iluzije i nisu da bi se u njih vjerovalo, nego da bi se s iluzijama lakše živjelo, Herbert nudi stvarni užas snova. Pjesma je posvećena Jeanu Améryju, koji se s tim užasom živio, sve dok se nije ubio. Nema utjehe za Zbigniewa Herberta, osim te čudne, omamljujuće i pomalo zbunjujuće mogućnosti da se izriče ono što prethodno nije izrečeno. Onda je to utjeha, nakon nepojmljivih presuda koje izriče “tribunal snova”. “Zločinci mirno spavaju snovi su im ružičasti” parola je koja bi se, kao i mnogi stihovi Zbigniewa Herberta, mogla ispisivati sprejom po zidovima. Ružičastim sprejom po tribunalima za ratne i mirnodopske zločine, po sudovima i zgradama glavnih stožera i ministarstava obrane.
Vrijeme leti, neki se dan, baš u najvrelije doba godine, navršilo četvrt stoljeća od Herbertove smrti, u prosincu će trideset godina od smrti Petra Vujičića, kojemu je posvećena pjesma koju Đurđica Čilić uvrštava u svoj izbor, naslova “Petru Vujičiću”, a Herbert ju je napisao za njegova života. Pjesma započinje ovako: “U suštini se nama za čim žaliti/ dobro to znaš Petre/ ne govorim to Tebi nego preko Tebe drugima/// tijekom pola stoljeća bolje si znao moje misli/ od mene samog/ strpljivo si ih prevodio/// u Čika Ljubinoj ulici/ u bijelom Gradu/ na rijeci koja ponovo krvari”. I tako dalje, i tako dalje… Knjiga je to bila “Rovigo” iz godine 1992. I premda čitatelj nema nikakvih ovlasti da govori u ime pisca, pa još ovakvog pjesnika, reći ću da je ovom knjigom Đurđica Čilić osvojila Herbertove misli tako što ih je znala bolje od njega samog. I onda je Herbertove pjesme pisala na hrvatskom, puninom vlastitog pjesničkog talenta. Kao Petar Vujičić što je činio, na jeziku koji je zvao srpskohrvatskim. Ovo je njezino dosad nesumnjivo najbolje prevoditeljsko djelo. Razlog je, rekli smo to već, u nekom čudu istovremenog usklađivanja i ugađanja različitih jezika i različitih ljudskih naravi. Nije to više samo prevođenje, nije ni prepjevavanje. Pomalo to je kao kad Glenn Gould svira Bachove Goldberške varijacije. Na različite načine u dva vremena svog života, ali oba puta dostojno genija.
Pjesma “Petru Vujičiću” ovako završava: “slušao sam starca koji je recitirao Homera/ znao sam ljude prognane poput Dantea/ u kazalištu sam vidio sve Shakespeareove drame/ uspio sam/ moglo bi se reći srećković/// objasni to drugima/ imao sam divan život/// patio sam”. Blagim glasom izrečeno i nimalo sentimentalno, poput infarkta koji zaustavi srce: “imao sam divan život”, pa dramska pauza i objašnjenje, “patio sam”.
Na kraju knjige slijedi lijep, pametan i obziran pogovor prevoditeljice. Pišući o poeziji, a pomalo i o naravi pjesnikovoj, rekla nam je štošta o svojoj naravi.