Gospodin Cogito u mladosti se ponosio nevjerojatnim bogatstvom prijatelja
jedni iza sedam gora s obiljem talenata i dobara drugi kao najvjerniji Władysław siromašni kao poljski miš
ali svi što se kaže prijatelji
isti ukus ideali srodni karakteri
i u ona je davna vremena sretne krvave mladosti Gospodin Cogito imao pravo misliti da će ih pismo s crnom trakom koje dojavljuje njegovu smrt pogoditi u srce
stići će s različitih strana staromodni kao iz kalendara odjeveni u kruto žalovanje
poći će s njim stazom posutom kamenjem među čempresima šimširima borovima
i bacit će na humak mokrog pijeska vjenčić cvijeća
2
s neumoljivim protokom godina
broj je prijatelja kopnio
odlazili su u parovima grupno pojedinačno
jedni su blijedili kao hostija gubili ovozemaljsko obličje i naglo ili polako emigrirali u plavet
drugi su izabrali mape za brzu plovidbu odabrali sigurne luke i tada ih je Gospodin Cogito izgubio iz vidnog polja
Gospodin Cogito nikoga za to ne krivi
shvatio je da tako mora biti prirodno stanje stvari
(mogao bi jedino dodati da su nestanak postojanih emocija surova povijest neminovnost preciznih odabira odlučivali o prekidima prijateljstva)
Gospodin Cogito ne prigovara ne žali se nikome ne zamjera
samo je postalo nekako praznjikavo
Ali zato jasnije
3
Gospodin Cogito lako se pomirio s odlaskom mnogih prijatelja
kao da je to prirodan zakon umiranja
ostalo ih je još nekoliko provjerenih u vatri i vodi
s onima koji su otišli zauvijek iza zidova Carstva Empirije održava žive kontakte i neizmjerno dobre
stoje mu iza leđa gledaju ga pažljivo nemilosrdni ali ljubazni
kad ih ne bi bilo Gospodin Cogito pao bi na dno napuštenosti
oni čine neko tlo i iz tog živog tla Gospodin Cogito izvlači se pola koraka ne više od pola koraka
u religiji postoji termin za to općinstvo svetih
Gospodin Cogito daleko je od svetosti drži korak s nepomičnima
a oni su kao zbor
u pozadini tog zbora Gospodin Cogito pjevuši svoju oproštajnu ariju
Zbigniew Herbert: Gospodin Cogito na zadanu temu: “Prijatelji odlaze”
u spomen na Władysława Walczykiewicza
1
Gospodin Cogito
u mladosti se ponosio
nevjerojatnim bogatstvom
prijatelja
jedni iza sedam gora
s obiljem talenata i dobara
drugi
kao najvjerniji Władysław
siromašni kao poljski miš
ali svi
što se kaže
prijatelji
isti ukus
ideali
srodni karakteri
i u ona je
davna vremena
sretne krvave mladosti
Gospodin Cogito
imao pravo misliti
da će ih pismo s crnom trakom
koje dojavljuje njegovu smrt
pogoditi
u srce
stići će
s različitih strana
staromodni kao iz kalendara
odjeveni
u kruto žalovanje
poći će s njim
stazom
posutom kamenjem
među
čempresima
šimširima
borovima
i bacit će na humak
mokrog pijeska
vjenčić cvijeća
2
s neumoljivim
protokom godina
broj je prijatelja
kopnio
odlazili su
u parovima
grupno
pojedinačno
jedni su blijedili kao hostija
gubili ovozemaljsko obličje
i naglo
ili polako
emigrirali
u plavet
drugi su
izabrali mape
za brzu plovidbu
odabrali sigurne luke
i tada ih je
Gospodin Cogito
izgubio
iz vidnog polja
Gospodin Cogito
nikoga za to ne krivi
shvatio je da tako mora biti
prirodno stanje stvari
(mogao bi jedino dodati
da su nestanak postojanih emocija
surova povijest
neminovnost preciznih odabira
odlučivali
o prekidima prijateljstva)
Gospodin Cogito
ne prigovara
ne žali se
nikome ne zamjera
samo je postalo nekako
praznjikavo
Ali zato jasnije
3
Gospodin Cogito
lako se pomirio
s odlaskom mnogih prijatelja
kao da je to
prirodan zakon
umiranja
ostalo ih je još nekoliko
provjerenih u vatri i vodi
s onima koji su otišli
zauvijek
iza zidova Carstva Empirije
održava žive kontakte
i neizmjerno dobre
stoje mu iza leđa
gledaju ga pažljivo
nemilosrdni ali ljubazni
kad ih ne bi bilo
Gospodin Cogito
pao bi
na dno
napuštenosti
oni čine neko tlo
i iz tog živog tla
Gospodin Cogito
izvlači se pola koraka
ne više od pola koraka
u religiji postoji termin za to
općinstvo svetih
Gospodin Cogito
daleko je od svetosti
drži korak
s nepomičnima
a oni su kao zbor
u pozadini tog zbora
Gospodin Cogito
pjevuši
svoju oproštajnu
ariju
(prev. Đurđica Čilić)