Istra, najveći jadranski poluotok s jedva zamjetnom fenomenološkom razlikom između otoka i poluotoka obrubljenog planinskim masivom Ćićarije, zemljopisnim je položajem i povijesnim trajanjem mediteranski i srednjoeuropski specifikum. Kopneni trokut utopljen u sjevernom Jadranu prostor je gdje Mediteran (Mare nostrum, kako ga nazivahu stari Rimljani), središte Svijeta (lat. medius – srednji + terra – zemlja, Sredozemlje), dotiče Srednju Europu i najdublje penetrira u srž potkontinenta, samo civilizacijskom i povijesnom konvencijom kontinenta, koji je i sam zapadni poluotok velikoga Euroazijskog kopna. Na rubu Mediterana i Srednje Europe, a u središtu Europe, Istra je u svim dimenzijama, od geofizičkih do metafizičkih, predisponirana kobnom sudbinom eurocentričnih pohlepa i interesa: bila je i ostala malim, ali slasnim plijenom europskih povijesti i kultura. Venerin geometrijski lik i srcoliko morem okupano kopno (poluotočni eros i thanatos) usred Starog kontinenta samo po sebi strši posebnošću, izdvojenošću, različitosti, izazovima kojima se nije lako oduprijeti, kojima mnogi nisu mogli odoljeti.
Istru su pohodili oduvijek i pohode stalno, od prapovijesti i povijesti do suvremenosti, iz svakojakih razloga, od najčešćih nomadskih i osvajačkih do ovih posljednjih, turističkih. Živjelo se u Istri, usporedo s mitovima i legendama, iskonski pećinski neartikulirano, neandertalski i kromanjonski; predurbano i predcivilizacijski početkom prvoga tisućljeća prije nove ere, u kasnome brončanom dobu kaštelijerske kulture, u plemenskoj zajednici Histra, etnikuma kojemu Istra duguje ime i tritisućljetni teret povijesti; te civilizacijski i urbano u Rimskom Carstvu, Bizantu, pod Francima, Akvilejom, Mlečanima, Napoleonom, u Austriji, Austrougarskoj, Italiji, Jugoslaviji i sada u Hrvatskoj (da spomenemo samo najznačajnije). Miješale su se kulture, narodi, jezici, mentaliteti, običaji, tradicije, vjerovanja, umjetnosti i filozofije, miješalo se sve ono što je starica Europa uspješno stvarala i još uspješnije rastvarala.
Uvijek na rubu, na periferiji carstava ili država (a permanentno u središtu Europe), Istra gotovo nikada nije zrcalila niti dijelila potpuni usud društva u kojem se povijesnom igrom slučaja našla, uvijek je bila izdvojena, na neki sebi svojstveni način posebna, kao što je i danas u Hrvatskoj, kao što je ranije bila u socijalističkoj Jugoslaviji, fašističkoj Italiji ili još ranije u monarhističkoj Austro-Ugarskoj, Veneciji, Bizantu, Rimu… Umorna od preduge i tegobne povijesti: ratova i mirenja, potresa i suša, siromaštva i gladi, razbojništva i pljački, bolesti i pošasti, ljubavi i patnji, sreće i nesreće, zadovoljstva i razočarenja, radosti i tuga, života i smrti, opće patetike prošlosti i neshvaćene vremešnosti, Istra je unatoč svemu, u brojnim povijesnim epizodama u kojima se našla, uspijevala zadržati i sačuvati zasebnost, istarsku posebnost.
Na poprištu triju kultura, romanske, slavenske i germanske (kasnije profilirane, talijanske, hrvatske i austrijske) u jednoj vjeri, autoritativno prisutnoj od samih začetaka, kršćanstvu, iskristalizirala se zavičajnost, istarska samosvojnost, isplivao je tijekom povijesti specifični, tolerantni odnos spram dviju dominantnih nacionalnih povijesti, talijanske i hrvatske, njihovih kultura i jezika, odnos koji je postupno nametao i stvarao snošljivi suživot (ne uvijek kvalitetan i pitom) na relativno malenom prostoru. Površina Istre gotovo je jednaka ukupnoj površini malenih europskih državica: Luksemburga, Andore, Malte i Lihtenštajna, a stanovnika danas ima približno koliko i Island. Istra u 21. stoljeću, nakon što je u prethodnome promijenila sedam država (i uprava) i pretrpjela tri razarajuća egzodusa, najvećim dijelom pripada Hrvatskoj (90%, cijela Istarska županija i maleni kvarneski dio Primorsko-goranske županije), manjim Sloveniji (9%) i minimalno Italiji (1%).
Silnice kaotične europske povijesti i umjerena sredozemna klima odredile su europsku univerzalnost i posebnost Istre, njene nacionalne (danas preostale hrvatske i talijanske) i zavičajne sastavnice, u svim segmentima materijalne i nematerijalne baštine. Historijski i zemljopisno nastala istarska posebnost, zbog iste te povijesti, nije se uzdigla u svoju prepoznatljivu kulturu, tek u zamjetnu potkulturu (subkulturu) koja se nije nametala ni opirala, niti se opire (kao kontrakultura) kulturi šire zajednice. Naime, grubo i paušalno politikantski nazvana, istarska autohtonost nije u njenim žiteljima (autohtonog stanovništva nema), jedinim prenositeljima istrijanstva, jer oni su golemom većinom, u vremenskim kategorijama preduge povijesti, epizodni neistarski došljaci koji se periodično i sporadično smjenjuju, nastavljaju i modificiraju zatečena međudjelovanja kultura i podneblja, stanja koja njeguju i respektiraju stoljetna iskustva narodnih običaja i tradicija, i iz njih proizašlih istarskih iznimnosti u jeziku, glazbi, graditeljstvu, gastroenologiji, suživotu, mentalitetu, pomirljivosti, ponašanju… Zapravo, tako shvaćena, grubo i paušalno, stvarna autohtonost, lišena svake istarske posebnosti, na svakom koraku današnje Istre je – turizam.
U najzabitijim, zapuštenim ruralnim zakutcima, na brdima i brdašcima, u uvalama i uvalicama, na poljima i njivama gdje se okopavao vinograd, brala maslina i sjekla šuma, gdje se radilo i molilo, spavalo i zabavljalo, živjelo i umiralo, kao i u urbanim mjestima i oronulim mjestašcima, gradovima i gradićima Istre, na pretpovijesnim gradinama, u predantičkim i antičkim ostacima, u srednjevjekovnoj i novovjekovnoj sakralnoj i svjetovnoj, te naposljetku, modernoj i suvremenoj arhitekturi, u hotelima i turističkim naseljima, gdje se još uvijek na istim tim i novonastalim mjestima postmodernistički i komotno turistički egzistira, izviru slojevi i naslage tisućljetne i stoljetne prošlosti, kao i ovovremene ubrzane sadašnjosti koja hita ka budućnosti. Sve to vidljivo i još mnogo toga narativno nevidljivoga, a prisutnog i asocijativno izravno natuknutog, iz osebujne percepcije, široke perspektive i različitih rakursa (poglavito ptičjeg), predstavljeno je na silnim fotografijama ukoričenim u ovu knjigu.
Predmetak u složenici fotomonografija jasno ukazuje na golemi prioritet fotografija nad tekstom, informativnim štivom koje samo sadržajno i lapidarno korespondira s motivima fotografija, u monografiji, pa bismo je bez sustezanja mogli anakrono nazvati i fotopisnom knjigom, čija deskripcija pak upozorava na autorov potpis. Upravo ta fotografska prepoznatljivost zaustavljenoga vremena u vješto uhićenim atmosferama i ambijentima Istre otkriva autorovo vizualno promišljanje čitavoga poluotoka kao grada, velikog grada, velebnog polisa, svojevrsnoga suvremenog i povijesnog velegrada sa svim pratećim i popratnim urbanim elementima. Otuda signifikantna sintagma iz podnaslova “po mjeri čovjeka” koja se uobičajeno, antropološki, sociološki i arhitektonski, pripisuje gradu, a koja ishodište crpi iz novovjekovne renesansne filozofije o (utopijskom) sretnom gradu, u slučaju ove fotomonografije Istre (preciznije, Istarske županije) – sretnom zavičaju.
predgovor fotomonografiji Igora Zirojevića: Istra / Istria: stvorena po mjeri čovjeka /creata a misura d’uomo / created on a human scale, Udruga StudioLab, Pula 2016.
Zavičaj kao mjerilo svijeta
Istra, najveći jadranski poluotok s jedva zamjetnom fenomenološkom razlikom između otoka i poluotoka obrubljenog planinskim masivom Ćićarije, zemljopisnim je položajem i povijesnim trajanjem mediteranski i srednjoeuropski specifikum. Kopneni trokut utopljen u sjevernom Jadranu prostor je gdje Mediteran (Mare nostrum, kako ga nazivahu stari Rimljani), središte Svijeta (lat. medius – srednji + terra – zemlja, Sredozemlje), dotiče Srednju Europu i najdublje penetrira u srž potkontinenta, samo civilizacijskom i povijesnom konvencijom kontinenta, koji je i sam zapadni poluotok velikoga Euroazijskog kopna. Na rubu Mediterana i Srednje Europe, a u središtu Europe, Istra je u svim dimenzijama, od geofizičkih do metafizičkih, predisponirana kobnom sudbinom eurocentričnih pohlepa i interesa: bila je i ostala malim, ali slasnim plijenom europskih povijesti i kultura. Venerin geometrijski lik i srcoliko morem okupano kopno (poluotočni eros i thanatos) usred Starog kontinenta samo po sebi strši posebnošću, izdvojenošću, različitosti, izazovima kojima se nije lako oduprijeti, kojima mnogi nisu mogli odoljeti.
Istru su pohodili oduvijek i pohode stalno, od prapovijesti i povijesti do suvremenosti, iz svakojakih razloga, od najčešćih nomadskih i osvajačkih do ovih posljednjih, turističkih. Živjelo se u Istri, usporedo s mitovima i legendama, iskonski pećinski neartikulirano, neandertalski i kromanjonski; predurbano i predcivilizacijski početkom prvoga tisućljeća prije nove ere, u kasnome brončanom dobu kaštelijerske kulture, u plemenskoj zajednici Histra, etnikuma kojemu Istra duguje ime i tritisućljetni teret povijesti; te civilizacijski i urbano u Rimskom Carstvu, Bizantu, pod Francima, Akvilejom, Mlečanima, Napoleonom, u Austriji, Austrougarskoj, Italiji, Jugoslaviji i sada u Hrvatskoj (da spomenemo samo najznačajnije). Miješale su se kulture, narodi, jezici, mentaliteti, običaji, tradicije, vjerovanja, umjetnosti i filozofije, miješalo se sve ono što je starica Europa uspješno stvarala i još uspješnije rastvarala.
Uvijek na rubu, na periferiji carstava ili država (a permanentno u središtu Europe), Istra gotovo nikada nije zrcalila niti dijelila potpuni usud društva u kojem se povijesnom igrom slučaja našla, uvijek je bila izdvojena, na neki sebi svojstveni način posebna, kao što je i danas u Hrvatskoj, kao što je ranije bila u socijalističkoj Jugoslaviji, fašističkoj Italiji ili još ranije u monarhističkoj Austro-Ugarskoj, Veneciji, Bizantu, Rimu… Umorna od preduge i tegobne povijesti: ratova i mirenja, potresa i suša, siromaštva i gladi, razbojništva i pljački, bolesti i pošasti, ljubavi i patnji, sreće i nesreće, zadovoljstva i razočarenja, radosti i tuga, života i smrti, opće patetike prošlosti i neshvaćene vremešnosti, Istra je unatoč svemu, u brojnim povijesnim epizodama u kojima se našla, uspijevala zadržati i sačuvati zasebnost, istarsku posebnost.
Na poprištu triju kultura, romanske, slavenske i germanske (kasnije profilirane, talijanske, hrvatske i austrijske) u jednoj vjeri, autoritativno prisutnoj od samih začetaka, kršćanstvu, iskristalizirala se zavičajnost, istarska samosvojnost, isplivao je tijekom povijesti specifični, tolerantni odnos spram dviju dominantnih nacionalnih povijesti, talijanske i hrvatske, njihovih kultura i jezika, odnos koji je postupno nametao i stvarao snošljivi suživot (ne uvijek kvalitetan i pitom) na relativno malenom prostoru. Površina Istre gotovo je jednaka ukupnoj površini malenih europskih državica: Luksemburga, Andore, Malte i Lihtenštajna, a stanovnika danas ima približno koliko i Island. Istra u 21. stoljeću, nakon što je u prethodnome promijenila sedam država (i uprava) i pretrpjela tri razarajuća egzodusa, najvećim dijelom pripada Hrvatskoj (90%, cijela Istarska županija i maleni kvarneski dio Primorsko-goranske županije), manjim Sloveniji (9%) i minimalno Italiji (1%).
Silnice kaotične europske povijesti i umjerena sredozemna klima odredile su europsku univerzalnost i posebnost Istre, njene nacionalne (danas preostale hrvatske i talijanske) i zavičajne sastavnice, u svim segmentima materijalne i nematerijalne baštine. Historijski i zemljopisno nastala istarska posebnost, zbog iste te povijesti, nije se uzdigla u svoju prepoznatljivu kulturu, tek u zamjetnu potkulturu (subkulturu) koja se nije nametala ni opirala, niti se opire (kao kontrakultura) kulturi šire zajednice. Naime, grubo i paušalno politikantski nazvana, istarska autohtonost nije u njenim žiteljima (autohtonog stanovništva nema), jedinim prenositeljima istrijanstva, jer oni su golemom većinom, u vremenskim kategorijama preduge povijesti, epizodni neistarski došljaci koji se periodično i sporadično smjenjuju, nastavljaju i modificiraju zatečena međudjelovanja kultura i podneblja, stanja koja njeguju i respektiraju stoljetna iskustva narodnih običaja i tradicija, i iz njih proizašlih istarskih iznimnosti u jeziku, glazbi, graditeljstvu, gastroenologiji, suživotu, mentalitetu, pomirljivosti, ponašanju… Zapravo, tako shvaćena, grubo i paušalno, stvarna autohtonost, lišena svake istarske posebnosti, na svakom koraku današnje Istre je – turizam.
U najzabitijim, zapuštenim ruralnim zakutcima, na brdima i brdašcima, u uvalama i uvalicama, na poljima i njivama gdje se okopavao vinograd, brala maslina i sjekla šuma, gdje se radilo i molilo, spavalo i zabavljalo, živjelo i umiralo, kao i u urbanim mjestima i oronulim mjestašcima, gradovima i gradićima Istre, na pretpovijesnim gradinama, u predantičkim i antičkim ostacima, u srednjevjekovnoj i novovjekovnoj sakralnoj i svjetovnoj, te naposljetku, modernoj i suvremenoj arhitekturi, u hotelima i turističkim naseljima, gdje se još uvijek na istim tim i novonastalim mjestima postmodernistički i komotno turistički egzistira, izviru slojevi i naslage tisućljetne i stoljetne prošlosti, kao i ovovremene ubrzane sadašnjosti koja hita ka budućnosti. Sve to vidljivo i još mnogo toga narativno nevidljivoga, a prisutnog i asocijativno izravno natuknutog, iz osebujne percepcije, široke perspektive i različitih rakursa (poglavito ptičjeg), predstavljeno je na silnim fotografijama ukoričenim u ovu knjigu.
Predmetak u složenici fotomonografija jasno ukazuje na golemi prioritet fotografija nad tekstom, informativnim štivom koje samo sadržajno i lapidarno korespondira s motivima fotografija, u monografiji, pa bismo je bez sustezanja mogli anakrono nazvati i fotopisnom knjigom, čija deskripcija pak upozorava na autorov potpis. Upravo ta fotografska prepoznatljivost zaustavljenoga vremena u vješto uhićenim atmosferama i ambijentima Istre otkriva autorovo vizualno promišljanje čitavoga poluotoka kao grada, velikog grada, velebnog polisa, svojevrsnoga suvremenog i povijesnog velegrada sa svim pratećim i popratnim urbanim elementima. Otuda signifikantna sintagma iz podnaslova “po mjeri čovjeka” koja se uobičajeno, antropološki, sociološki i arhitektonski, pripisuje gradu, a koja ishodište crpi iz novovjekovne renesansne filozofije o (utopijskom) sretnom gradu, u slučaju ove fotomonografije Istre (preciznije, Istarske županije) – sretnom zavičaju.
predgovor fotomonografiji Igora Zirojevića: Istra / Istria: stvorena po mjeri čovjeka / creata a misura d’uomo / created on a human scale, Udruga StudioLab, Pula 2016.