Oluke sam nabavio ima tome dugo, ali ih nije imao tko postaviti. Zapravo, oluci su čekali na Pera, s kojim sam se, sada mi se to čini tako, posljednji put sreo u doba kada sam ih odvezao na granicu, našli smo se slučajno u nekoj zagrebačkoj ambulanti: ne mogu se sjetiti gdje točno, pa ipak znam pouzdano da je to bilo na potezu gdje grad postaje novi, a da se ne zna u odnosu na što. Pero je sada dovezao Akija i Ejuba da urede zidove, unutrašnje, a onda su s lakoćom, njih trojica, postavili oluk na južnoj strani s koje se iz kuće na četiri vode slijeva obližnje a ponekad nevidljivo more.
Učinili su to na svoju ruku, nisam se pomaknuo ni kada su lastavicu zalili vodom za provjeru neće li mlaz preskočiti oluk. Tek sam pitao Pera što misli kako će to biti kada se kapi, one kapi što izravno padnu u oluk, zaigraju, pa s Ejubove i Akijeve strane zida tišinu zamijeni šutnja. Kiša koja se čula po svome postane kiša s odgovorom, koji neću imati jer ga se ne sjećam.
Kada je oluk bio učvršćen, zasuo sam krov snopom iz šmrka: voda se zavukla ispod kupa i prolila po uređenim zidovima, a ostatak je preskakao oluk. Dovezao sam se opet u grad u kojem Pera više ne srećem, uvjeren da se oluk nije ni mogao postaviti, da naša kuća na granici nije zamišljena s olucima. U gradu je u to vrijeme, dok me nije bilo, gostovao Pjesnik čiji su mi zapisi bliski. Piše u jeziku koji razumijem, i to s odmaka, u prostoru i vremenu, s njegovim je riječima kao s kapima. Ali, kad bolje razmislim, kaže za novine pjesnik koji se zove Semezdin, puno mi nedostaje zvuk kiše u olucima. Mislim, ovdje je takva arhitektura, rijetke su kuće koje uz rub krova i fasade imaju limene oluke niz koje se slijeva kiša… ne znam gdje se ovdje odlije voda s krovova u ljetnom pljusku… I taj zvuk kiše u olucima, to me je nekad budilo, to je lijep zvuk. Ovdje ga se nisam naslušao, nema ga. Zvuka koji sam htio preskočiti.
Slikarica kuća bez oluka, čije boje mirišu na kišu a ne na pljusak, pita me uvijek iznova – Jeste li se vratili? Pa se čudi što ne razumijem lakoću s kojom doda zavazda. Na nesreću nismo oluci nego kiša, tekst koji se slijeva u mlazu češće nego u kapima, kapima kakve se čuju i mirišu kada imamo sna. Iz kojega se može probuditi.
Zavazda
_________________________________________Antoniji Rusković Radonić
Oluke sam nabavio ima tome dugo, ali ih nije imao tko postaviti. Zapravo, oluci su čekali na Pera, s kojim sam se, sada mi se to čini tako, posljednji put sreo u doba kada sam ih odvezao na granicu, našli smo se slučajno u nekoj zagrebačkoj ambulanti: ne mogu se sjetiti gdje točno, pa ipak znam pouzdano da je to bilo na potezu gdje grad postaje novi, a da se ne zna u odnosu na što. Pero je sada dovezao Akija i Ejuba da urede zidove, unutrašnje, a onda su s lakoćom, njih trojica, postavili oluk na južnoj strani s koje se iz kuće na četiri vode slijeva obližnje a ponekad nevidljivo more.
Učinili su to na svoju ruku, nisam se pomaknuo ni kada su lastavicu zalili vodom za provjeru neće li mlaz preskočiti oluk. Tek sam pitao Pera što misli kako će to biti kada se kapi, one kapi što izravno padnu u oluk, zaigraju, pa s Ejubove i Akijeve strane zida tišinu zamijeni šutnja. Kiša koja se čula po svome postane kiša s odgovorom, koji neću imati jer ga se ne sjećam.
Kada je oluk bio učvršćen, zasuo sam krov snopom iz šmrka: voda se zavukla ispod kupa i prolila po uređenim zidovima, a ostatak je preskakao oluk. Dovezao sam se opet u grad u kojem Pera više ne srećem, uvjeren da se oluk nije ni mogao postaviti, da naša kuća na granici nije zamišljena s olucima. U gradu je u to vrijeme, dok me nije bilo, gostovao Pjesnik čiji su mi zapisi bliski. Piše u jeziku koji razumijem, i to s odmaka, u prostoru i vremenu, s njegovim je riječima kao s kapima. Ali, kad bolje razmislim, kaže za novine pjesnik koji se zove Semezdin, puno mi nedostaje zvuk kiše u olucima. Mislim, ovdje je takva arhitektura, rijetke su kuće koje uz rub krova i fasade imaju limene oluke niz koje se slijeva kiša… ne znam gdje se ovdje odlije voda s krovova u ljetnom pljusku… I taj zvuk kiše u olucima, to me je nekad budilo, to je lijep zvuk. Ovdje ga se nisam naslušao, nema ga. Zvuka koji sam htio preskočiti.
Slikarica kuća bez oluka, čije boje mirišu na kišu a ne na pljusak, pita me uvijek iznova – Jeste li se vratili? Pa se čudi što ne razumijem lakoću s kojom doda zavazda. Na nesreću nismo oluci nego kiša, tekst koji se slijeva u mlazu češće nego u kapima, kapima kakve se čuju i mirišu kada imamo sna. Iz kojega se može probuditi.