Jučer sam na predzadnjim stranama dnevnih novina prepoznao lice Dušana Rogozina. Ta vijest da je kroz finiš života prošao u pedeset osmoj, na mene nije ostavila neki izrazit osjećaj, niti me nešto pretjerano dirnula. Jednom davno, još bijah dječak, sjedio sam uz njegovo koljeno. U jednom trenutku vrata njegove intime ostala su otškrinuta i ja sam nakratko provirio unutra. Čudan i svojeglav svat bio je taj čovjek i sve što sam u tom trenutku uspio vidjeti stalo bi tek u jednu crticu. U jedan pokret ruke.
Jučer su me, kažem, ponovo pogledale te, skoro pa žive oči, vjerovatno će me na isti datum, sa istoga mjesta, pogledati i sljedeće godine, a onda, ko zna…
Čovjek nije svijeća da bi pregorio onoga trena kad mu se pod vratom ugasi bilo. On je mrtav tek onda kad umre i posljednja uspomena na njega. Zamišljen nad tim pogledom, tim isječkom iz jednog života, razmotavao sam uspomene u glavi, slagao ih onako, bez nekog reda i smisla, uvjeren da snagom vlastitog sjećanja, čovjeku s predzadnje strane dnevnih novina, produžavam jedan život koji će trajati taman onoliko dok u njemu ne otkrijem još poneki bitan detalj. Dok ne utrnem tu svijeću u magli.
2.
Moj otac cijelog života bio je moler. I danas je, iako se zavjesa iznad njegovih ljestvi već opasno spušta, spremna prekriti njegovu ambiciju da sa istih zakorači tamo, gdje se odlazi samo u jednom pravcu i obično u ćefinu. Omolovao je za svog radnog vijeka dva puta Mostar, (u to se, naravno, ne ubraja teren od Budve do Dubrovnika i nazad) uzduž i poprijeko. Makar tako on voli reći kad mu zasmeta moje “izležavanje”; dangubljenje nad iščitavanjem meni važnih pisaca, na kraju, kad se zaželi onih lijepih, Titovih vremena. Pola radnog vijeka proveo je na terenu. Donosio je otac, meni i mojoj majci, vraćajući se iz tih dalekih svjetova, u velikoj torbi na kojoj je bijelim slovima pisalo JUB-boje, gomile uspomena i mamurluka. Od uspomena; pamtim umanjenu Titovu skulpturu, nešto manju i drukčiju od one iz mitskih razmjera Antuna Augustunčića, koja je dugo stražarila nad našim životima gordeći se s psihe pored televizora, sve dok majka nije nehotično povukla heklanu krpicu a druga Tita odmah potom, metlom pokupila u lopaticu… kolorisane razglednice Budve zapljusnute suncem, i poneku maketu pod kojom je crnim slovima urezanim u drvo pisalo; Dubrovnik. Istresao bi to nasred dnevne sobe; u očima bi mu kunjao umor, a iz usta, dok bi me gutao njegov zagrljaj – dva konjaka viška. Običavao je reći kako čovjeka uvijek jedna čaša napija. Pa zašto je onda on pio dvije koje su bile suvišne – e, to moja dječija percepcija nije mogla dokučiti.
Od mamurluka, otac je kući donosio glavobolje i svježe uspomene na velika prijateljstva trajno zapečaćena gomilama ispijenih Badelovih flaša konjaka, koja su po prvim danima nakon vraćanja u realnost i dok se utisci ne slegnu, održavana dugim telefonskim razgovorima. A onda bi telefon, nakon desetak dana, po logici zaborava, naglo i zauvijek prestao zvoniti. S jednog od tih putovanja sa sobom je donio pregršt utisaka. Te godine otac je radio u Ulcinju. Bančio do zore s boljim i viđenijim svijetom, pred jutro uzimao mikrofon i pjevao Niz polje idu babo sejmeni, a onda, onako, bunovan i neispavan, upinjao se ponovo u džep tisnuti ono što je sinoć u kafani zijanio. Izmicala je 1989 godina. Jedan je, nama daleki svijet, vršio pripreme da prekorači zid i krene u zagrljaj čovjeku.
Jedan drugi, bliži nama, ćutio je eho nevolje koji je lebdio nad pokošenim poljima Gazimestana.
3.
Dušan Rogozin bio je jedan od onih ljudi koji je proročanski precizno, u pokretima tijela, ćutio ljudske karaktere. Bio je gluhonijem i dobroćudan čovjek. Kažu da takvi ljudi imaju više nego istančan osjećaj za prodrijeti u ljudsku dušu, da su izrazito sumnjičavi i da teško sklapaju prijateljstva, a kad se to jednom desi, e, onda im možeš po glavi hodati. Bog im je oduzeo moć govora i sluha, ali, eto, obdario ih je nečim čime će se braniti od udara razjarenog svijeta. Kad danas o tome razmišljam, ne znam kome je učinjena veća nepravda. Da li nama koji govorimo; koji smo kadri čuti, ili njima, koji u svakom trenutku od svega mogu okrenuti glavu i jednostavno, ne čuti ništa. Bio je jedan od rijetkih očevih prijatelja u čiju sam intimu zavirio očima jedanaestogodišnjeg dječaka.
To jutro sjedio je u našoj dnevnoj sobi. Iza vrata su ležale dvije torbe sa JUB boje slovima. Majka je bila zabavljena prokuhavanjem vode za kafu; svečarski mir lebdio je iznad naših glava. Skrnavio ga je tek klokot vode pod čijim je mlazom otac, sa očiju, skidao tragove sna. Na stolu je stajala flaša s rakijom. Dolijevao sam u Dušanovu čašu. Nikad od tebe meraklije, šarale su njegove ruke lebdeći nad mojim pogledom, a zatim je uzeo olovku i na kutiji Morave ispisao:
Ocu ti se ruke ni u najvećim pijanstvima, nikada nisu tresle.
Zarumenio sam se nad tom rečenicom. To je značilo, nakon što mi je proniknuo u dušu, da sam trajni i nepopravljivi škrtac, ustvari. A onda je Dušan Rogozin dlanovima pobrisao rumen s mog lica, otvorio novčanik i ja sam krišom zavirio unutra. Učinilo mi se kako se odnekud, iz dubine njegove intime, nasmijalo lice djevojčice koja je uporno zurila u mene. A onda su, iza one, u novčaniku skrivene pregrade gdje obično počivaju brojevi telefona koje nikad ne nazoveš, gdje se valjaju fotografije potrošenih frajli i uopšte, otpaci prošlih života – provirile oči čovjeka. Čovjeka zbog čijih će se ambicija vrlo skoro, povijest pisati krvavim slovima.
Dušan Rogozin ulovio je moje čuđenje, sijevnuo očima oko sebe, prstima prekrio čovjekove kapke, a onda iz novčanika izvukao jednu crvenu novčanicu na kojoj se džilitao konj da bi je na koncu pružio meni. Uzaludna su i bez uspjeha ostala majčina negodovanja – Dušan Rogozin tjerao je svoje. Ovako pristojan dječak, čitao sam s njegovih usana, zaslužuje i pristojnu nagradu. Ali kakvu nagradu i zbog čega, skanjivala se majka. Nije odgovorio. Samo se uprtio svojom torbom i krenuo preko terase, gazeći sjenu moga oca.
4.
Otac je kroz život gazio tragajući za iluzijom u kojoj će svi ljudi biti obilježeni biblijskim moralom, istim onakvim kakvim je on hranio svoju ubogu dušu. Bogu se nije klanjao po zakonu Knjige, niti se zbog Istog izgladnjivao kada bi došlo vrijeme Ramazanu, iako je skrušeno stajao pred Njim dva puta godišnje; o dva Bajrama ili kad bi se nekome klanjala dženaza.
Sporo i rijetko umiralo se u godinama mog djetinjstva.
Činio je sevap gdje god je za sevap bilo mjesta. Vjerovao je, a i danas je tako, da u tom činu leži sam Bog. Stoga, priče o Kajinu i Abelu, do njega nikad nisu dopirale. Do mitova nije držao. Ovim svijetom, dok ga je bilo, hodao je vođen isključivo i samo svojom pameću. Tvrdoglava je prilika moj otac. Uzalud je u čovjeku tražio karakter. U to će se, bolno razočaran, uvjeriti mnogo godina dockan. Kasnije, kad odrastem, neodoljivo će me podsjećati na genijalne i potresne Kišove priče o vlastitom ocu, samo, s jednom naglašenom i važnom činjenicom; moj stari nije svijetom gazio u zamašćenom geroku niti se kroz život probijao da bi umro u metafori, iako je i sam preživio pogrom koji i danas kovitla njegovu dušu.
Pogrom vlastite porodice.
I danas ga, ponekad, iz sna prenu ti aveti prošlosti. Često se pitam koji je uzrok i šta je ustvari razlogom zbog čega je moj otac pored živih roditelja, brata i dvije starije sestre, ostao osuđen da istrajava kao siroče.
5.
Te godine ni jednom nije otišao na teren. Radio je uobičajeno radno vrijeme; od osam do četiri i već u pola pet sjedio bi za kuhinjskim stolom. Sad već potpuno trijezan i bolno umoran. U našoj kući sve rjeđe gost je bivao Dušan Rogozin. Danas, dok zamišljam njegovo bivše lice, ne sjećam se ustvari da sam ga više ikad i vidio. Ako i jesam, onda je to moglo biti samo u snu, uz neku poruku ostavljenu na kutiji cigareta, nakon koje će se, na crvenoj podlozi, džilitnuti jedan konj.
O, koliko sam samo bogatsvo stjecao u svojim snovima.
6.
Otac je, na opšte iznenađenje, prestao piti u godini rođenja moje sestre. I oko toga je bilo svakavih pizdarija. Majka nije vjerovala da je odluka koju je naprečec donio odmjerena i trajna: “Sigurno se negdje otrovao, pa mu prisjelo”, govorila je kad otac ne bi bio u kući. “Čim otrov izađe iz njega, e, majko draga, opet će osvićati u kafani.”
Ali, nije.
Biće da se jako otrovao i da ga otrov još drži, jer, evo, tridesetak godina je prošlo, a on ni kapi alkohola nije liznuo.
Nudili su mu silan novac samo da popije jednu čašu, uvjereni da će se tako ponovo stropoštati u staru naviku. Odbio je. Polako se osipalo društvo s kojim je dočekivao zore bdijući nad flašom konjaka, i on je u jednom trenutku ostao sam za stolom. Zurio je u čašu mineralne vode ispred sebe, a onda se pridigao, namignuo konobaru, prebacio jaknu preko ramena i otišao ravno u uspomenu.
Radio je u firmi koja se, nekako udvornički, s mirisom nadolazećeg kapitalizma, zvala Kolor Servis. Trpio je napravde, ili, ispravnije je reći – nije znao držati jezik za zubima. Jednom su mom ocu nabili na nos kako je, eto, firma učinila sve što se moglo učiniti da pospješi njegov što brži oporavak, dajući mu mimo pravila pozajmicu za gradnju kuće, pritom mu ostavljajući mogućnost da probije sve realne rokove otplate. A on je stisnuo prste u pesnicu i za dlaku promašio nos Zijada Kolečića. Zatim se još jednom osvrnuo oko sebe, tek da u oko pohvata izbezumljene poglede sindikalista koji su u nevjerici zurili u njega, a onda je, s radnom knjižicom u ruci, ugazio u hladno mostarsko jutro.
Dušan Rogozin zinuo je od čuda kad mu je stari pred nosom stao mahati rukama. Novac koji mu je firma pozajmila uredno je vratio već sljedeće jutro, Zijad Kolečić je pokušao ispraviti stvar praveći se da ne čuje kako ga stari upravo šalje tamo gdje je i ranije bio. “I tamo odakle nikad nisi trebao ni izaći, pička ti materina, bezobrazna”, dodao je.
Više nikad nije prešao prag svoje bivše firme. Neki drugi ljudi čekali su da im otac vrati od jučer pozajmljeni novac.
7.
Lani sam, nakon osam godina, u jednom trenutku ostao bez posla. Zatvoren u vlastiti poraz, nisam napuštao kuću čitava dva mjeseca. Bio sam ono što je jednom davno, dok je rovario po mojoj duši, promaklo oku Dušana Rogozina.
Bio sam kukavica.
Nisam napuštao svoj očaj niti sam znao naći vrata na koja bih mogao pokucati u potrazi za egzistencijom. Urušavao se jedan svijet pod znatiželjnim pitanjima moje trogodišnje kćeri, a ja nisam znao razumom odgovoriti kako bih istom sačuvao temelje. Razmišljao sam za ta dva mjeseca o životu.
Razmišljao sam o ocu.
Ne znam šta je on u tim trenucima mislio o meni. Naši razgovori nikad nisu probili granicu intimnog, ali ja sam, svejedno, uviđao razlike između naših karaktera. Njegov je bio čvršći. I danas sam istog mišljenja. Ja u svojoj prirodi nemam ono što je njega oduvijek dizalo u visine mita – nagon da istrajavam, da grebem poput mačke po poraznom zrcalu života. Da donosim neke važne i od životnog značaja, presudne odluke. Ja se, za razliku od oca, s gorčinom i olako predajem. Padam kao snoplje pod zamasima srpa. Na svijet gledam suviše crno i često se hrvem s depresijom.
8.
Odbacili su ga onoga trena kad se odlučio oženiti. Ustvari, bio je odbačen mnogo ranije, ali se tek po ženidbi usudio to i priznati. Bila je 1976. Godina u kojoj je Mate Parlov postao evropski prvak u poluteškoj i godina u kojoj moja majka nije uspjela zanijeti. Lebdjeli su pogledi očevih sestara nad trbuhom moje majke; seljančice koja nije kadra ni dijete roditi. Smijali su joj se. Radovali se tom braku koji je osuđen da se valja u očevom alkoholizmu i njenom poniznom ustrajavanju pred eventualnim naletima šamara. Pronosile su, idući po komšiluku, srčući kafu iz fildžana u kojima su u isto vrijeme tonuli i mjesec i zvijezda, tu vijest da je jadnica jalova, i da bi joj bolje bilo da što prije pokupi prnje i vrati se tamo, odakle je jednom, greškom zalutala.
Obje su bile debelo starije od moje majke. Jedna je održavala dugu vezu s momkom koji se isuviše dugo skanjivao da je konačno oženi. Strasno je voljela djecu. Kasnije, kad se udala, svoju djecu nikad nije izrodila. Zla misao, pa makar bila i neizrečena, uvijek se istim aršinom vraća. I tu se više ništa nema za reći.
Druga je bila odavno u braku. Imala je jedno dijete i muža koji se devet mjeseci godišnje zlopatio radeći u Njemačkoj. U takvim okolnostima, ona je razmjenjivala poglede s komšijom Ismetom G. i trenerom karatea kad bi se poteglo pitanje zanimanja. Ako je pored toga bilo i nešto više, njena će duša iznijeti teret.
9.
Otac je uskoro počeo raditi u drugoj firmi koja je nosila ime blisko svijetu za koji je znao, na kraju, svijetu iz kojega je poput Feniksa izranjao, noseći na plećima sve svoje nevolje.
Firma se zvala Rad.
U početku se slabo i sporo snalazio. Stalno je mislio da je uzdrmani ego Zijada Kolečića učinio sve da se i ovamo osjeća uniženim. Teško je podnosio činjenicu da oko njega rade sve oni ljudi obilježeni trajnim usudom da eto, nisu kadri ni govoriti ni čuti. Satima bi nakon što dođe s posla zurio u jednu tačku vrteći upaljač među prstima.
“Čuju oni mene, znam da čuju, samo se prave topuzi”, govorio bi majci i pritom u pravilu odbijao da jede. “Da vidiš samo kako se u jatima skupljaju i ogovaraju me na onom svom jeziku gestikulacija.”
Sklon sam vjerovati kako je tih dana podrhtavala kušnja u njemu.
Ali, eto, i tome se stari othrvao.
10.
Dušan Rogozin još jednu godinu radio je s mojim ocem, a onda je iznebuha počeo gubiti vid. U međuvremenu se razbilo ono jato koje je iz mračnih kutova nepovjerenja, s negodovanjem gestikuliralo u očevom pravcu. Iste godine, nakon što je Dušan Rogozin otišao za Beograd liječiti oči, otac je postao vođa smjene, odgovoran za rad i ponašanje dvanaest gluhonijemih ljudi. Makar tako je stajalo u rješenju ispod kojeg se modrio žig sindikata. Postao je uho cijelog jednog kolektiva, postao je glas koji se po potrebi dizao kad bi osjetio da se na njih gleda s visoka i s nipodaštavanjem. Takvim nastupom zavrijedio je duboko i trajno poštovanje grupe.
Postao je omiljen među njima
11.
Očeva majka nije činila ništa kako bi suzbila gnjev svojih kćeri. Ataci na ličnost moje majke nastavljali su se iz dana u dan; gušili su se mjeseci i zvijezde pod teškim tozom mržnje, avlije su se ponovo mele iako ih je majka maloprije omela, ponovo su se gužvale košulje očevog brata da bi im se, tren kasnije, peglali samo rukavi i kragna – jer, kako će seljanka koja uz to, još i na balegu nanosi, znati šta je u svijetu moderno, veš se neposušen skidao sa štrika, da bi ga uz teške riječi, koji minut kasnije, ponovo ugrizale štipaljke…
Očeva majka ostajala je nijema.
U tom prešutnom odobravanju da se neko verbalno zlostavlja ležao je poraz pod kojim je konačno pokleknuo moj otac. Odeslio se iz te kuće zapljusnut suzama, kad je s jeseni po avliji popadalo prvo lišće.
Godina je 1977. Bubri život u trbuhu moje majke, otac se davi u alkoholu, a sokacima se, prvo šapatom a onda sve glasnije, pronosi priča o jednoj sramoti; bludni je sin, vođen pameću rospije, zalupio vratima roditeljskog doma, usput im opsovao Onoga zbog Koga se, ta svak zna, nije izgladnjivao u mjesecu Ramazana, naprotiv…
Bezočno se tih godina lagalo o mojim roditeljima.
Jednom će pasti veo na ljestve moga oca i on će zakoračiti tamo gdje se ide samo u jednom pravcu i uvijek u ćefinu, ali, jedno je sigurno – nikad se neće pomiriti s činjenicom da je prognan iz vlastitig doma. Da je odbačen od porodice, eto, samo zbog toga što je oženio, njihovim očima gledano, ženu koja nije kadra čak niti košulju ispeglati. Kasnije, kad se ja rodim, kad budem s odvratnim dječijim prezirom kinjio vlastitu sestru, u njegovom životu, poput gljiva nakon kiše, porast će dvije kuće. Za dva života. Jedna, kao pomen na onaj iz koga je prognan i jedna za ovaj nad kojim visi gledajući svijet sa posljednjeg podioka svojih ljestvi.
12.
Rat se šunjao najavljen devalvacijom dinara.
Konj iz mojih snova više ničemu nije vrijedio. Slutnja koja se ćutila nad pokošenim poljima Gazimestana, uvlačila se u naše živote. U Vukovar se, zurili smo u ekrane, uvlačila jeziva sablazan smrti. Otac više nigdje nije odlazio. Vrtio bi se oko kuće, uključivao televizor, slušao kako neko u isti govori: “Za rat je potrebno dvoje”, a onda je ispred naše kuće pala granata. Jedan geler, ne veći od nokta na mom palcu, rikošetirao je i ugasio televizor. Kasnije ćemo, u podrumu, kod komšije Aziza, preko akumulatora ponovo zuriti u ekran. General će u Guberu umiti ruke, a onda će njima pomilovati lice dječaka.
Povijest će se nakon toga početi pisati krvavim slovima.
13.
Volio sam očevu majku, o, kako sam volio očevu majku. Pamtim dane u kojima su moji roditelji znali biti dobre volje pa bi me pustili da spavam kod nje. Skutrio bih se uz njene dimije, do očiju pokriven dekom i slušao kako pod dedinim zubima hrska Lindžo, a ispred njega, pirueta na ekranu, otkriva gaćice Katarine Witt. Jednom davno, kad je moj otac donosio odluku da više neće piti, u rađaoni je ležala moja majka. U naručju joj je počivalo modro klupko koje se, kao u bajci, trebalo pretvoriti u moju sestru. Plakao sam u avlijskom hladu stiskajući skute njenih dimija. Svojoj majci, pet godina starim bićem, želio sam sve najbolje.
Sve, osim da se vrati iz bolnice.
Dedo me korio: “Šta pričaš, mrcino jedna”, a ona bi me privijala na prsa: “Ne plači, sine, samo neka sve prođe kako treba. Neuzubilah, šta sve ova današnja djeca neće reći.”
Iz prikrajka, potonule u zlobu, naš razgovor lovile su očeve sestre i brat, odjeven u pogužvanu košulju na kojoj su ravni bili tek kragna i obodi rukava.
Uvijek je držao do sebe taj brat moga oca.
Kasnije, kad budem iz razvalina prošlosti spašavao samo detalje, pisat ću, sa izraženim sentimentom o majci svoga oca. O njenim dimijama, o piti njenom rukom savijanom, o kokošijem peru u kojemu se zlati kap ucvrljanog masla i umišljati da sam iz svojih identiteta iščupao najvažnije detalje.
14.
Zagledan u televizor, prepoznao sam njegovo lice. Stajao je ispred objektiva kamere. U ruci je držao olovku i komadić papira. Oko njega, po obroncima, zbijao se snijeg, a u zamah načinjen od ruku, mogao je stati cijeli jedan svijet. Gestama je pokušavao pričati o zemlji, o zulumu koji je jedan narod trpio cvileći pod turskom čizmom. Neki raščupani novinar uljudno je klimao glavom, a onda je, jedva čujno, rekao: “Jasno, razume se…”
Odmakao se jedan korak ispred okulara kamere, spustio naočale na pola nosa, a zatim na papiru ispisao: “Ma, razumeš ti moj kurac. Hajd sad briši odavde, da te, bre, nisam više ovde video.”
Želio sam vjerovati kako je Dušan Rogozin baš tako napisao…
Kasnije je gledao kako se televizijska ekipa udaljava iz njegovog vidokruga. Potom se spustio na koljena i u ruku zgužvao grudvu snijega. Dugo je letjela dole, u bezdan sarajevske kotline.
Ocu nikad nisam rekao kako sam tog jutra na televiziji prepoznao lice Dušana Rogozina. Ostavio sam ga da traga za svojom iluzijom, da u uzaludnim pokušajima u čovjeku traži homo sapiensa.
15.
Nikad se nije pomirio s progonstvom iz vlastite porodice. Jak kakav jest, utjehu nije tražio roneći po dnu rakijske čaše. Moj otac činio je sve da se ponovo zbliži s njima. Tiskao je cijele štekove novca u džep svoga oca kad bi ga sreo u čaršiji, svaki dan po dva bi puta išao obilaziti majku.
Pamtio je sve važne porodične datume. Jednog takvog još se živo sjećam.
Očev brat u međuvremenu se oženio, dobio sina i valjalo je otići odnijeti poklon. Ne sjećam se više šta se uvuklo u kartonsku kutiju koju je otac vukao za sobom. Znam da je majka dugo stajala pred zrcalom svoje prošlosti, a onda je smakla pogled ustranu i napokon zakoračila u stvarnost.
A tamo je bilo veselje, cijeli butovi mesa pred dvojicom zetova, i još jedan koji je čekao nekoga. Pred nama se, moram li reći, nije našlo ništa. (A i kako bi kad nasrćemo nepozvani.)
Tu noć, dugo sam slušao kako oca iz sna bude prigušeni jecaji.
16.
Od tada su prošle godine.
Progutale cijelo jedno odrastanje.
Umivamo se vodama Gubera kad pođemo klanjati masovne dženaze. Pred licem jednog čovjeka, tamo, u nepoznatim daljinama, još uvijek je živa i jednako treperi, slika onog dječaka.
Već odavno su mrtvi roditelji mog oca.
I niko se ne sjeća Katarine Witt.
A oni drugi, još dotrajavaju u svojoj zlobi… utapaju se mjeseci i zvijezde u fildžanima njihove zavisti. Samo moj otac jednako stoji na posljednjem podioku svojih ljestava, tvrdoglavo ignorišući zavjesu koja se sprema da ga proguta…
17.
Jučer su me, s posljednjih strana dnevnih novina, kao svijeće iz magle, pogledale oči Dušana Rogozina, a ja sam samo stresao ramenima i u sjećanja pokupio meni važne detalje.
Zavjesa
1.
Jučer sam na predzadnjim stranama dnevnih novina prepoznao lice Dušana Rogozina. Ta vijest da je kroz finiš života prošao u pedeset osmoj, na mene nije ostavila neki izrazit osjećaj, niti me nešto pretjerano dirnula. Jednom davno, još bijah dječak, sjedio sam uz njegovo koljeno. U jednom trenutku vrata njegove intime ostala su otškrinuta i ja sam nakratko provirio unutra. Čudan i svojeglav svat bio je taj čovjek i sve što sam u tom trenutku uspio vidjeti stalo bi tek u jednu crticu. U jedan pokret ruke.
Jučer su me, kažem, ponovo pogledale te, skoro pa žive oči, vjerovatno će me na isti datum, sa istoga mjesta, pogledati i sljedeće godine, a onda, ko zna…
Čovjek nije svijeća da bi pregorio onoga trena kad mu se pod vratom ugasi bilo. On je mrtav tek onda kad umre i posljednja uspomena na njega. Zamišljen nad tim pogledom, tim isječkom iz jednog života, razmotavao sam uspomene u glavi, slagao ih onako, bez nekog reda i smisla, uvjeren da snagom vlastitog sjećanja, čovjeku s predzadnje strane dnevnih novina, produžavam jedan život koji će trajati taman onoliko dok u njemu ne otkrijem još poneki bitan detalj. Dok ne utrnem tu svijeću u magli.
2.
Moj otac cijelog života bio je moler. I danas je, iako se zavjesa iznad njegovih ljestvi već opasno spušta, spremna prekriti njegovu ambiciju da sa istih zakorači tamo, gdje se odlazi samo u jednom pravcu i obično u ćefinu. Omolovao je za svog radnog vijeka dva puta Mostar, (u to se, naravno, ne ubraja teren od Budve do Dubrovnika i nazad) uzduž i poprijeko. Makar tako on voli reći kad mu zasmeta moje “izležavanje”; dangubljenje nad iščitavanjem meni važnih pisaca, na kraju, kad se zaželi onih lijepih, Titovih vremena. Pola radnog vijeka proveo je na terenu. Donosio je otac, meni i mojoj majci, vraćajući se iz tih dalekih svjetova, u velikoj torbi na kojoj je bijelim slovima pisalo JUB-boje, gomile uspomena i mamurluka. Od uspomena; pamtim umanjenu Titovu skulpturu, nešto manju i drukčiju od one iz mitskih razmjera Antuna Augustunčića, koja je dugo stražarila nad našim životima gordeći se s psihe pored televizora, sve dok majka nije nehotično povukla heklanu krpicu a druga Tita odmah potom, metlom pokupila u lopaticu… kolorisane razglednice Budve zapljusnute suncem, i poneku maketu pod kojom je crnim slovima urezanim u drvo pisalo; Dubrovnik. Istresao bi to nasred dnevne sobe; u očima bi mu kunjao umor, a iz usta, dok bi me gutao njegov zagrljaj – dva konjaka viška. Običavao je reći kako čovjeka uvijek jedna čaša napija. Pa zašto je onda on pio dvije koje su bile suvišne – e, to moja dječija percepcija nije mogla dokučiti.
Od mamurluka, otac je kući donosio glavobolje i svježe uspomene na velika prijateljstva trajno zapečaćena gomilama ispijenih Badelovih flaša konjaka, koja su po prvim danima nakon vraćanja u realnost i dok se utisci ne slegnu, održavana dugim telefonskim razgovorima. A onda bi telefon, nakon desetak dana, po logici zaborava, naglo i zauvijek prestao zvoniti. S jednog od tih putovanja sa sobom je donio pregršt utisaka. Te godine otac je radio u Ulcinju. Bančio do zore s boljim i viđenijim svijetom, pred jutro uzimao mikrofon i pjevao Niz polje idu babo sejmeni, a onda, onako, bunovan i neispavan, upinjao se ponovo u džep tisnuti ono što je sinoć u kafani zijanio. Izmicala je 1989 godina. Jedan je, nama daleki svijet, vršio pripreme da prekorači zid i krene u zagrljaj čovjeku.
Jedan drugi, bliži nama, ćutio je eho nevolje koji je lebdio nad pokošenim poljima Gazimestana.
3.
Dušan Rogozin bio je jedan od onih ljudi koji je proročanski precizno, u pokretima tijela, ćutio ljudske karaktere. Bio je gluhonijem i dobroćudan čovjek. Kažu da takvi ljudi imaju više nego istančan osjećaj za prodrijeti u ljudsku dušu, da su izrazito sumnjičavi i da teško sklapaju prijateljstva, a kad se to jednom desi, e, onda im možeš po glavi hodati. Bog im je oduzeo moć govora i sluha, ali, eto, obdario ih je nečim čime će se braniti od udara razjarenog svijeta. Kad danas o tome razmišljam, ne znam kome je učinjena veća nepravda. Da li nama koji govorimo; koji smo kadri čuti, ili njima, koji u svakom trenutku od svega mogu okrenuti glavu i jednostavno, ne čuti ništa. Bio je jedan od rijetkih očevih prijatelja u čiju sam intimu zavirio očima jedanaestogodišnjeg dječaka.
To jutro sjedio je u našoj dnevnoj sobi. Iza vrata su ležale dvije torbe sa JUB boje slovima. Majka je bila zabavljena prokuhavanjem vode za kafu; svečarski mir lebdio je iznad naših glava. Skrnavio ga je tek klokot vode pod čijim je mlazom otac, sa očiju, skidao tragove sna. Na stolu je stajala flaša s rakijom. Dolijevao sam u Dušanovu čašu. Nikad od tebe meraklije, šarale su njegove ruke lebdeći nad mojim pogledom, a zatim je uzeo olovku i na kutiji Morave ispisao:
Ocu ti se ruke ni u najvećim pijanstvima, nikada nisu tresle.
Zarumenio sam se nad tom rečenicom. To je značilo, nakon što mi je proniknuo u dušu, da sam trajni i nepopravljivi škrtac, ustvari. A onda je Dušan Rogozin dlanovima pobrisao rumen s mog lica, otvorio novčanik i ja sam krišom zavirio unutra. Učinilo mi se kako se odnekud, iz dubine njegove intime, nasmijalo lice djevojčice koja je uporno zurila u mene. A onda su, iza one, u novčaniku skrivene pregrade gdje obično počivaju brojevi telefona koje nikad ne nazoveš, gdje se valjaju fotografije potrošenih frajli i uopšte, otpaci prošlih života – provirile oči čovjeka. Čovjeka zbog čijih će se ambicija vrlo skoro, povijest pisati krvavim slovima.
Dušan Rogozin ulovio je moje čuđenje, sijevnuo očima oko sebe, prstima prekrio čovjekove kapke, a onda iz novčanika izvukao jednu crvenu novčanicu na kojoj se džilitao konj da bi je na koncu pružio meni. Uzaludna su i bez uspjeha ostala majčina negodovanja – Dušan Rogozin tjerao je svoje. Ovako pristojan dječak, čitao sam s njegovih usana, zaslužuje i pristojnu nagradu. Ali kakvu nagradu i zbog čega, skanjivala se majka. Nije odgovorio. Samo se uprtio svojom torbom i krenuo preko terase, gazeći sjenu moga oca.
4.
Otac je kroz život gazio tragajući za iluzijom u kojoj će svi ljudi biti obilježeni biblijskim moralom, istim onakvim kakvim je on hranio svoju ubogu dušu. Bogu se nije klanjao po zakonu Knjige, niti se zbog Istog izgladnjivao kada bi došlo vrijeme Ramazanu, iako je skrušeno stajao pred Njim dva puta godišnje; o dva Bajrama ili kad bi se nekome klanjala dženaza.
Sporo i rijetko umiralo se u godinama mog djetinjstva.
Činio je sevap gdje god je za sevap bilo mjesta. Vjerovao je, a i danas je tako, da u tom činu leži sam Bog. Stoga, priče o Kajinu i Abelu, do njega nikad nisu dopirale. Do mitova nije držao. Ovim svijetom, dok ga je bilo, hodao je vođen isključivo i samo svojom pameću. Tvrdoglava je prilika moj otac. Uzalud je u čovjeku tražio karakter. U to će se, bolno razočaran, uvjeriti mnogo godina dockan. Kasnije, kad odrastem, neodoljivo će me podsjećati na genijalne i potresne Kišove priče o vlastitom ocu, samo, s jednom naglašenom i važnom činjenicom; moj stari nije svijetom gazio u zamašćenom geroku niti se kroz život probijao da bi umro u metafori, iako je i sam preživio pogrom koji i danas kovitla njegovu dušu.
Pogrom vlastite porodice.
I danas ga, ponekad, iz sna prenu ti aveti prošlosti. Često se pitam koji je uzrok i šta je ustvari razlogom zbog čega je moj otac pored živih roditelja, brata i dvije starije sestre, ostao osuđen da istrajava kao siroče.
5.
Te godine ni jednom nije otišao na teren. Radio je uobičajeno radno vrijeme; od osam do četiri i već u pola pet sjedio bi za kuhinjskim stolom. Sad već potpuno trijezan i bolno umoran. U našoj kući sve rjeđe gost je bivao Dušan Rogozin. Danas, dok zamišljam njegovo bivše lice, ne sjećam se ustvari da sam ga više ikad i vidio. Ako i jesam, onda je to moglo biti samo u snu, uz neku poruku ostavljenu na kutiji cigareta, nakon koje će se, na crvenoj podlozi, džilitnuti jedan konj.
O, koliko sam samo bogatsvo stjecao u svojim snovima.
6.
Otac je, na opšte iznenađenje, prestao piti u godini rođenja moje sestre. I oko toga je bilo svakavih pizdarija. Majka nije vjerovala da je odluka koju je naprečec donio odmjerena i trajna: “Sigurno se negdje otrovao, pa mu prisjelo”, govorila je kad otac ne bi bio u kući. “Čim otrov izađe iz njega, e, majko draga, opet će osvićati u kafani.”
Ali, nije.
Biće da se jako otrovao i da ga otrov još drži, jer, evo, tridesetak godina je prošlo, a on ni kapi alkohola nije liznuo.
Nudili su mu silan novac samo da popije jednu čašu, uvjereni da će se tako ponovo stropoštati u staru naviku. Odbio je. Polako se osipalo društvo s kojim je dočekivao zore bdijući nad flašom konjaka, i on je u jednom trenutku ostao sam za stolom. Zurio je u čašu mineralne vode ispred sebe, a onda se pridigao, namignuo konobaru, prebacio jaknu preko ramena i otišao ravno u uspomenu.
Radio je u firmi koja se, nekako udvornički, s mirisom nadolazećeg kapitalizma, zvala Kolor Servis. Trpio je napravde, ili, ispravnije je reći – nije znao držati jezik za zubima. Jednom su mom ocu nabili na nos kako je, eto, firma učinila sve što se moglo učiniti da pospješi njegov što brži oporavak, dajući mu mimo pravila pozajmicu za gradnju kuće, pritom mu ostavljajući mogućnost da probije sve realne rokove otplate. A on je stisnuo prste u pesnicu i za dlaku promašio nos Zijada Kolečića. Zatim se još jednom osvrnuo oko sebe, tek da u oko pohvata izbezumljene poglede sindikalista koji su u nevjerici zurili u njega, a onda je, s radnom knjižicom u ruci, ugazio u hladno mostarsko jutro.
Dušan Rogozin zinuo je od čuda kad mu je stari pred nosom stao mahati rukama. Novac koji mu je firma pozajmila uredno je vratio već sljedeće jutro, Zijad Kolečić je pokušao ispraviti stvar praveći se da ne čuje kako ga stari upravo šalje tamo gdje je i ranije bio. “I tamo odakle nikad nisi trebao ni izaći, pička ti materina, bezobrazna”, dodao je.
Više nikad nije prešao prag svoje bivše firme. Neki drugi ljudi čekali su da im otac vrati od jučer pozajmljeni novac.
7.
Lani sam, nakon osam godina, u jednom trenutku ostao bez posla. Zatvoren u vlastiti poraz, nisam napuštao kuću čitava dva mjeseca. Bio sam ono što je jednom davno, dok je rovario po mojoj duši, promaklo oku Dušana Rogozina.
Bio sam kukavica.
Nisam napuštao svoj očaj niti sam znao naći vrata na koja bih mogao pokucati u potrazi za egzistencijom. Urušavao se jedan svijet pod znatiželjnim pitanjima moje trogodišnje kćeri, a ja nisam znao razumom odgovoriti kako bih istom sačuvao temelje. Razmišljao sam za ta dva mjeseca o životu.
Razmišljao sam o ocu.
Ne znam šta je on u tim trenucima mislio o meni. Naši razgovori nikad nisu probili granicu intimnog, ali ja sam, svejedno, uviđao razlike između naših karaktera. Njegov je bio čvršći. I danas sam istog mišljenja. Ja u svojoj prirodi nemam ono što je njega oduvijek dizalo u visine mita – nagon da istrajavam, da grebem poput mačke po poraznom zrcalu života. Da donosim neke važne i od životnog značaja, presudne odluke. Ja se, za razliku od oca, s gorčinom i olako predajem. Padam kao snoplje pod zamasima srpa. Na svijet gledam suviše crno i često se hrvem s depresijom.
8.
Odbacili su ga onoga trena kad se odlučio oženiti. Ustvari, bio je odbačen mnogo ranije, ali se tek po ženidbi usudio to i priznati. Bila je 1976. Godina u kojoj je Mate Parlov postao evropski prvak u poluteškoj i godina u kojoj moja majka nije uspjela zanijeti. Lebdjeli su pogledi očevih sestara nad trbuhom moje majke; seljančice koja nije kadra ni dijete roditi. Smijali su joj se. Radovali se tom braku koji je osuđen da se valja u očevom alkoholizmu i njenom poniznom ustrajavanju pred eventualnim naletima šamara. Pronosile su, idući po komšiluku, srčući kafu iz fildžana u kojima su u isto vrijeme tonuli i mjesec i zvijezda, tu vijest da je jadnica jalova, i da bi joj bolje bilo da što prije pokupi prnje i vrati se tamo, odakle je jednom, greškom zalutala.
Obje su bile debelo starije od moje majke. Jedna je održavala dugu vezu s momkom koji se isuviše dugo skanjivao da je konačno oženi. Strasno je voljela djecu. Kasnije, kad se udala, svoju djecu nikad nije izrodila. Zla misao, pa makar bila i neizrečena, uvijek se istim aršinom vraća. I tu se više ništa nema za reći.
Druga je bila odavno u braku. Imala je jedno dijete i muža koji se devet mjeseci godišnje zlopatio radeći u Njemačkoj. U takvim okolnostima, ona je razmjenjivala poglede s komšijom Ismetom G. i trenerom karatea kad bi se poteglo pitanje zanimanja. Ako je pored toga bilo i nešto više, njena će duša iznijeti teret.
9.
Otac je uskoro počeo raditi u drugoj firmi koja je nosila ime blisko svijetu za koji je znao, na kraju, svijetu iz kojega je poput Feniksa izranjao, noseći na plećima sve svoje nevolje.
Firma se zvala Rad.
U početku se slabo i sporo snalazio. Stalno je mislio da je uzdrmani ego Zijada Kolečića učinio sve da se i ovamo osjeća uniženim. Teško je podnosio činjenicu da oko njega rade sve oni ljudi obilježeni trajnim usudom da eto, nisu kadri ni govoriti ni čuti. Satima bi nakon što dođe s posla zurio u jednu tačku vrteći upaljač među prstima.
“Čuju oni mene, znam da čuju, samo se prave topuzi”, govorio bi majci i pritom u pravilu odbijao da jede. “Da vidiš samo kako se u jatima skupljaju i ogovaraju me na onom svom jeziku gestikulacija.”
Sklon sam vjerovati kako je tih dana podrhtavala kušnja u njemu.
Ali, eto, i tome se stari othrvao.
10.
Dušan Rogozin još jednu godinu radio je s mojim ocem, a onda je iznebuha počeo gubiti vid. U međuvremenu se razbilo ono jato koje je iz mračnih kutova nepovjerenja, s negodovanjem gestikuliralo u očevom pravcu. Iste godine, nakon što je Dušan Rogozin otišao za Beograd liječiti oči, otac je postao vođa smjene, odgovoran za rad i ponašanje dvanaest gluhonijemih ljudi. Makar tako je stajalo u rješenju ispod kojeg se modrio žig sindikata. Postao je uho cijelog jednog kolektiva, postao je glas koji se po potrebi dizao kad bi osjetio da se na njih gleda s visoka i s nipodaštavanjem. Takvim nastupom zavrijedio je duboko i trajno poštovanje grupe.
Postao je omiljen među njima
11.
Očeva majka nije činila ništa kako bi suzbila gnjev svojih kćeri. Ataci na ličnost moje majke nastavljali su se iz dana u dan; gušili su se mjeseci i zvijezde pod teškim tozom mržnje, avlije su se ponovo mele iako ih je majka maloprije omela, ponovo su se gužvale košulje očevog brata da bi im se, tren kasnije, peglali samo rukavi i kragna – jer, kako će seljanka koja uz to, još i na balegu nanosi, znati šta je u svijetu moderno, veš se neposušen skidao sa štrika, da bi ga uz teške riječi, koji minut kasnije, ponovo ugrizale štipaljke…
Očeva majka ostajala je nijema.
U tom prešutnom odobravanju da se neko verbalno zlostavlja ležao je poraz pod kojim je konačno pokleknuo moj otac. Odeslio se iz te kuće zapljusnut suzama, kad je s jeseni po avliji popadalo prvo lišće.
Godina je 1977. Bubri život u trbuhu moje majke, otac se davi u alkoholu, a sokacima se, prvo šapatom a onda sve glasnije, pronosi priča o jednoj sramoti; bludni je sin, vođen pameću rospije, zalupio vratima roditeljskog doma, usput im opsovao Onoga zbog Koga se, ta svak zna, nije izgladnjivao u mjesecu Ramazana, naprotiv…
Bezočno se tih godina lagalo o mojim roditeljima.
Jednom će pasti veo na ljestve moga oca i on će zakoračiti tamo gdje se ide samo u jednom pravcu i uvijek u ćefinu, ali, jedno je sigurno – nikad se neće pomiriti s činjenicom da je prognan iz vlastitig doma. Da je odbačen od porodice, eto, samo zbog toga što je oženio, njihovim očima gledano, ženu koja nije kadra čak niti košulju ispeglati. Kasnije, kad se ja rodim, kad budem s odvratnim dječijim prezirom kinjio vlastitu sestru, u njegovom životu, poput gljiva nakon kiše, porast će dvije kuće. Za dva života. Jedna, kao pomen na onaj iz koga je prognan i jedna za ovaj nad kojim visi gledajući svijet sa posljednjeg podioka svojih ljestvi.
12.
Rat se šunjao najavljen devalvacijom dinara.
Konj iz mojih snova više ničemu nije vrijedio. Slutnja koja se ćutila nad pokošenim poljima Gazimestana, uvlačila se u naše živote. U Vukovar se, zurili smo u ekrane, uvlačila jeziva sablazan smrti. Otac više nigdje nije odlazio. Vrtio bi se oko kuće, uključivao televizor, slušao kako neko u isti govori: “Za rat je potrebno dvoje”, a onda je ispred naše kuće pala granata. Jedan geler, ne veći od nokta na mom palcu, rikošetirao je i ugasio televizor. Kasnije ćemo, u podrumu, kod komšije Aziza, preko akumulatora ponovo zuriti u ekran. General će u Guberu umiti ruke, a onda će njima pomilovati lice dječaka.
Povijest će se nakon toga početi pisati krvavim slovima.
13.
Volio sam očevu majku, o, kako sam volio očevu majku. Pamtim dane u kojima su moji roditelji znali biti dobre volje pa bi me pustili da spavam kod nje. Skutrio bih se uz njene dimije, do očiju pokriven dekom i slušao kako pod dedinim zubima hrska Lindžo, a ispred njega, pirueta na ekranu, otkriva gaćice Katarine Witt. Jednom davno, kad je moj otac donosio odluku da više neće piti, u rađaoni je ležala moja majka. U naručju joj je počivalo modro klupko koje se, kao u bajci, trebalo pretvoriti u moju sestru. Plakao sam u avlijskom hladu stiskajući skute njenih dimija. Svojoj majci, pet godina starim bićem, želio sam sve najbolje.
Sve, osim da se vrati iz bolnice.
Dedo me korio: “Šta pričaš, mrcino jedna”, a ona bi me privijala na prsa: “Ne plači, sine, samo neka sve prođe kako treba. Neuzubilah, šta sve ova današnja djeca neće reći.”
Iz prikrajka, potonule u zlobu, naš razgovor lovile su očeve sestre i brat, odjeven u pogužvanu košulju na kojoj su ravni bili tek kragna i obodi rukava.
Uvijek je držao do sebe taj brat moga oca.
Kasnije, kad budem iz razvalina prošlosti spašavao samo detalje, pisat ću, sa izraženim sentimentom o majci svoga oca. O njenim dimijama, o piti njenom rukom savijanom, o kokošijem peru u kojemu se zlati kap ucvrljanog masla i umišljati da sam iz svojih identiteta iščupao najvažnije detalje.
14.
Zagledan u televizor, prepoznao sam njegovo lice. Stajao je ispred objektiva kamere. U ruci je držao olovku i komadić papira. Oko njega, po obroncima, zbijao se snijeg, a u zamah načinjen od ruku, mogao je stati cijeli jedan svijet. Gestama je pokušavao pričati o zemlji, o zulumu koji je jedan narod trpio cvileći pod turskom čizmom. Neki raščupani novinar uljudno je klimao glavom, a onda je, jedva čujno, rekao: “Jasno, razume se…”
Odmakao se jedan korak ispred okulara kamere, spustio naočale na pola nosa, a zatim na papiru ispisao: “Ma, razumeš ti moj kurac. Hajd sad briši odavde, da te, bre, nisam više ovde video.”
Želio sam vjerovati kako je Dušan Rogozin baš tako napisao…
Kasnije je gledao kako se televizijska ekipa udaljava iz njegovog vidokruga. Potom se spustio na koljena i u ruku zgužvao grudvu snijega. Dugo je letjela dole, u bezdan sarajevske kotline.
Ocu nikad nisam rekao kako sam tog jutra na televiziji prepoznao lice Dušana Rogozina. Ostavio sam ga da traga za svojom iluzijom, da u uzaludnim pokušajima u čovjeku traži homo sapiensa.
15.
Nikad se nije pomirio s progonstvom iz vlastite porodice. Jak kakav jest, utjehu nije tražio roneći po dnu rakijske čaše. Moj otac činio je sve da se ponovo zbliži s njima. Tiskao je cijele štekove novca u džep svoga oca kad bi ga sreo u čaršiji, svaki dan po dva bi puta išao obilaziti majku.
Pamtio je sve važne porodične datume. Jednog takvog još se živo sjećam.
Očev brat u međuvremenu se oženio, dobio sina i valjalo je otići odnijeti poklon. Ne sjećam se više šta se uvuklo u kartonsku kutiju koju je otac vukao za sobom. Znam da je majka dugo stajala pred zrcalom svoje prošlosti, a onda je smakla pogled ustranu i napokon zakoračila u stvarnost.
A tamo je bilo veselje, cijeli butovi mesa pred dvojicom zetova, i još jedan koji je čekao nekoga. Pred nama se, moram li reći, nije našlo ništa. (A i kako bi kad nasrćemo nepozvani.)
Tu noć, dugo sam slušao kako oca iz sna bude prigušeni jecaji.
16.
Od tada su prošle godine.
Progutale cijelo jedno odrastanje.
Umivamo se vodama Gubera kad pođemo klanjati masovne dženaze. Pred licem jednog čovjeka, tamo, u nepoznatim daljinama, još uvijek je živa i jednako treperi, slika onog dječaka.
Već odavno su mrtvi roditelji mog oca.
I niko se ne sjeća Katarine Witt.
A oni drugi, još dotrajavaju u svojoj zlobi… utapaju se mjeseci i zvijezde u fildžanima njihove zavisti. Samo moj otac jednako stoji na posljednjem podioku svojih ljestava, tvrdoglavo ignorišući zavjesu koja se sprema da ga proguta…
17.
Jučer su me, s posljednjih strana dnevnih novina, kao svijeće iz magle, pogledale oči Dušana Rogozina, a ja sam samo stresao ramenima i u sjećanja pokupio meni važne detalje.
Šta li je sad, zaboga, prepoznao u meni?